Crkva mudrosti i razuma

(Uz koncilsku reorganizaciju
crkvenog i sjemenišnog školstva)

Kad u svećeničkoj literaturi govore o potrebi ili o dužnosti solidne svećeničke izobrazbe, citiraju obično Stari Zavjet, proroke: »Labia enim sacerdotis custodient scientiam, et legem requirent ex ore eius!“ (Mal 2, 7.); ,,Quia tu scientiam reppulisti, repellam te, ne sacerdotio fungaris mihi!“ (Oz 4, 6.). Možda tim hoće da naglase, kako je već i u općem pojmu svećeništva sadržan, uključen, zahtjev za nekom višom, finijom, kulturom duha na njegovim nosiocima. Ili to čine, jer u Novom Zavjetu ne nalaze pasusa, koji bi izrijekom i formalno govorio o »svećeničkom« znanju i izobrazbi.

Ali stvarno Novi Zavjet postavlja na svećenika taj postulat još u puno apodiktičnijoj formi. Sam Gospodin ga postavlja. On traži od svojih učenika izrijekom, da budu i poznavači i propovjednici, učitelji, Kraljevstva Božjega, istine Božje. I u profesionalnoj formi. »Vama je«, veli, »dano, da znate tajnu Kraljevstva Božjeg!« (Mark 4, 11.). Poučeni su o njoj, moraju druge u njoj učiti. »Idite dakle i učite sve narode — da drže sve, što sam vam zapovjedio!“ (Mat 28, 19. 20.). Zato im je i obećao prosvjetljenje Duha Svetoga, koji će im omogućiti spoznaju sve istine (Iv 8, 32.; 14, 7. 16. 17. 20.; 16, 13.). Zato im je i »otvorio pamet, da razumiju pisma«« (Luk 24, 27. 45).

A nije to nikako bila samo karizmatička spoznaja. On ih je učio; on je od njih tražio refleksiju, razmišljanje, studij. »Adhuc et vos sine intellectu estis?« (Mat 15, 16.). Ako su htjeli razumjeti »pisma«, morali su ih, očito, i čitati. Nijedan učitelj ne smije biti ignorant, ako hoće, da je dostojan toga imena; ne smije biti ignorant ni učitelj Evanđelja. Mora i on biti »scriba doctus« (Mat 13, 52.). Nije li, i njega pogađa Gospodinov prigovor Nikodemu: »Tu se magister in Israel, et haec ignoras!« (Iv 3, 10.).

Tako su Krista razumjeli i apostoli. Nije se ni sv. Pavao pouzdavao samo u čudesnu inspiraciju odozgor: »Dabitur—vobis in illa hora« (Mat 10, 19.). On je tu inspiraciju tražio i zaslužio dugačkim, trogodišnjim, razmišljanjem i studijem u Tarzu (Dj Ap 9, 30.; 11, 25.; Gal. 1, 17. 18.); on se je često zagledao u svoje »knjige« i skripte, »membrane«, pergamene, i vrlo je nerado ostajao bez njih (2 Tim 4, 13.). A drugi su apostoli njegovo znanje i njegovu inteligenciju smatrali velikim apostolskim kapitalom i posebnim darom od Boga (2 Petr 3, 15.). I izrijekom su zahtijevali od onih, koje su uzdizali na biskupsku ili svećeničku čast, da budu »pametni« i »sposobni da uče«, — »prudentes«, — »doctores«, — (1 Tim 3, 2.; Tit 1, 9.), a slobodni od svakoga uskogrudnoga primitivizma i »bapskih« ideja (1 Tim 4, 7.; 2 Tim 4, 4.; Tit 1, 14.; 3, 9.). Uvijek im je, kad spominju svojstva pravih službenika oltara, na ustima »dobar nauk«, studij, čitanje (1 Tim 4, 6. 13.; 5. 17.; 6, 3.; 2 Tim 1, 13. 14.; 2, 24.; 3, 14. 17.; Tit 2, 1. 7. 8.).

I to je tako ostalo tradicijom i zakonom u Crkvi kroz sva stoljeća. Već u mučeničkim i pomučeničkim stoljećima obilaze i uče kršćanskim općinama toliki svećenički Ireneji i Jeronimi; ustaju apologete; osnivaju se »katehetske« i teološke škole; kršćanstvo postaje religijom knjige i studija; sa oltara govore erudite i polihistori; stvara se kršćanska teološka literatura: kroz mučna stoljeća ranoga srednjega vijeka jedina na zapadu. Kršćanstvo poistaje pionir nove kulture: kulture, koja će jednom postati najveća od sviju kultura povijesti. A prvi su joj, a zadugo i jedini, nosioci bili baš svećenici.

I nikada se Crkva nije, ni u teoriji ni u praksi, odrekla tih svojih shvaćanja ni tih svojih ambicija. Ambicija, da njezini svećenici budu ljudi znanja i inteligencije. A ona da bude Crkva mudrosti i razuma (Rim 12, 1.).

A Crkva tom svojom praksom izriče i primjenjuje samo primarni i univerzalni zakon Božje ekonomije s ljudima: zakon, da milost uvijek nadovezuje na narav; Bog na ljudska nastojanja. Treba i razumom tražiti Boga, da nam se on objavi: objavi i našemu razumu i našemu srcu. »A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinitoga Boga« (Iv 17_r 3.). A uporedo s tim ona, Crkva, računa i sa elementarnim zakonima ljudske psihologije. Tko uči i vodi, mora imati auktoritet. A do nijednoga auktoriteta ljudi ne drže toliko, koliko do auktoriteta intelektualne superiornosti. Sile se boje, ali je preziru i mrze. Pamet instinktivno respektiraju. »Pamet caruje, sila klade valja!« Neka onaj bez škole i bez inteligencije ima veću plaću, svi doktora, profesora, inženjera, susreću s više spontanog štovanja. Iskustvo je ljude naučilo, da u znanju leži ključ do svakoga napretka: sakrivena snaga, koja vlada svijetom.

Nijesu uvijek ni svećenici, — kao masa, kao stalež, — bili ljudi visoke izobrazbe: u izvjesnim periodama crkvene povijesti bili su intelektualni kriteriji i među klerom jako opali. Ali i tada su svećenici inteligencijom bili pred drugim staležima i pred pukom, kojemu su propovijedali. A sa tridentinskim saborom izbilo je svećenstvo opet u izobrazbi, — i kao stalež; i u cjelini, — među one visoko školovane. Istom zadnja dva stoljeća situacija se je bila donekle izmijenila. Svjetovno je školstvo bilo preteklo ono duhovno i crkveno. Osamostaljena profana kultura napredovala je brže od one, tradicionalne, kršćanske.

No posljednjih decenija Crkva tome opet energično i sustavno parira. Osobito iza intervencije pape učenjaka Pija XI.,. u enciklici: »Deus, scientiarum Dominus«. Modernizuje se i crkveno školstvo; upotpunjuje svećenička izobrazba prema mjerilima vremena: na akademskoj razini.

Samo, to je moderniziranje svećeničke izobrazbe i njezino prilagođivanje savremenim standardima otvorilo za Crkvu i nove probleme. Ušli smo u novu krizu: traženja puta i sistema. I, nijesmo u svemu pogodili. Ni kvantitativno ni kvalitativno. Ne snalazimo se još. Nijesmo još uspostavili pravoga ravnovjesja između kvantitete i kvalitete. Trudimo se mnogo, ali kojiput i u pravcu, koji ne pokazuje idealnih rezultata.

I II. vatikanski sabor zastao je pred tim problemom. I s pravom. Na njemu je progovorio crkveni »common-sense«, tražeći reorganizaciju i reforme. Dobili smo već o tom i saborski dekret.

A glavni je problem, čini se, baš to ravnovjesje između kvantitete i kvalitete. I između materijalnog znanja i formalne izobrazbe. Desorijentiranost modernog školstva povukla je i nas za sobom.

Danas đaci puno uče i puno »znaju«, ali nijesu »pametni«: ne umiju misliti, ne zaključuju pravilno, ne sude zdravo. Preopterećeni su satima, predmetima, gradivom, a malo misle i malo se udubljuju u temeljne probleme života. Tehnika su i »polihistorstvo« potisnuli u pozadinu kritičnost i filozofiju života: smisao za graduiranje vrijednosti.

Sve to mi osjećamo u svojim sjemeništima, i nižim i višim, i gimnazijskim i bogoslovskim. Sve mi to opažamo i na našemu mlađem kleru. Sve manje među nama ima humanističke pismenosti, sve se manje zna latinski i čita patristička i klasična teološka literatura, sve je imanje među nama ljudi od pera i od knjige, sve se manje filozofira i razgovara o teološko-pastorialnim temama. A sve se više, ali i površnije, govori o profanim problemima, dnevnim novostima, politici, nacionalizmu, sportu.

Ne želimo u ovom članku ulaziti u pojedinosti. Morat će se tim pozabaviti mjerodavniji forumi: u prvom redu ljudi, kojima su u rukama naši crkveni, a napose svećenički, obrazovno-odgojni zavodi.

Jedno bismo samo željeli ovdje naglasiti. Mi u Crkvi moramo imati svoj tip kulture. I u kleru, razumije se. Budemo li letjeli za modernim i modnim školstvom, upast ćemo i mi u površnost i desorijentiranost, u koju je ono upalo. Mi moramo od novoga uzimati samo ono, što je pozitivno, a ne ono, što je negativno. I moramo pomno čuvati zdrave milenijske tečevine i tradicije kršćanske kulture prošlosti.

Moramo, sigurno, svećenike od danas upoznati sa svim problemima savremenega svijeta, s kojima će se susretati u apostolskim kontaktima i radu s njim. I pedagoškim, i psihološkim, i biološkim, i socijalnim, i ekonomskim, i političkim, i poulacionim, i higijenskim, i tehničkim, i literarnim, i umjetničkim. Ali to mi ne možemo, i ne smijemo, činiti na štetu ni na račun stvarne teološko-pastoralno-asketske formacije našega svećenstva. Ne mogu nam to biti primarni predmeti, ni glavna briga. Moramo za izobrazbu sa tih područja iznaći sistem sumarne, ali i auktoritativne, informacije. Kroz fakultativnu lektiru. Kroz ekskurzije. Kroz posjete muzejima i izložbama. I, prvotno, kroz sažete tečajeve i predavanja stručnjaka. Katoličkih stručnjaka: svejedno, da li svećenika ili lajika. Nama trebaju provjereni rezultati s područja profanih znanja; ne ispitivanja i eksperimentiranja. Nama treba ono bitno i važno, što spada na opću kulturu i bez čega bi savremena pastva bila »handicap«—irana. Naši ljudi treba da to čuju i upamte, a ne da to uče pod školskim satovima i pod ispitnim obvezama.

Glavno u našem crkvenom i sjemenišnom školstvu mora i biti i ostati specifična teološka, filozofska, asketska i pastoralna izobrazba, na bazi prirodnog razuma, zdrave logike i evanđeosko-crkvene tradicije. A prema nastojanjima profane znanosti moramo nastupati, ne učenički, nego kritički. Da sve u modernom svijetu razumijemo, da sve, što je opravdano i dobro i u nekršćanskim sistemima, odobrimo i prihvatimo, ali ne da aklamiramo svakoj modnoj hipotezi, novosti, sistemu, »en bloc«. Ne možemo mi kršćani nikada postati ni »freudisti«, ni »eksistencijalisti«, ni »evolucionisti«, na način modnih materijalista oko sebe. Previše je kršćanstvo za to i pametno, i oprezno, i nadahnuto, i humanistički iskusno. Mnoge je probleme ono zauvijek riješilo. I savršeno formuliralo. Intuicijom i jezikom genija.

Mislim, da sam se izrazio dovoljno jasno. Naše crkveno školstvo i naš sjemenišni naučno-odgojni sistem valja reorganizirati. Valja i, na još viši stepen, podići našu svećeničku izobrazbu. Valja mlađim, a vrijednim i darovitim svećenicima omogućiti i podiplomske studije. Ali sve to valja učiniti u crkvenom duhu, prema direktivama Svete Stolice, na principima Evanđelja i crkvenosti, a ne na principu modernizma: ni dogmatičkog ni moralnog. Na našim crkvenim školama moraju predavati erudite, ali erudite, koje je Crkva iškolovala i osposobila: u svome stilu i na zavodima i akademijama, koje uživaju puno njezino povjerenje. Na papinskim, rimskim, školama prije svega!

Dr. Čedomil Čekada

Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 2/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 82-86. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.