»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Crkva pred promjenama suvremenoga svijeta

 


Počevši od vremena humanizma i renesanse, Crkva se sa svom ozbiljnošću susreće s nekim do tada ne baš uočljivim poteškoćama, a vezuju se uz izravno odbacivanje Božjeg postojanja i autoriteta Crkve kao Kristove zaručnice i otajstva spasenja. Kroz naredna stoljeća takvi su oblici udaljavanja od božanskoga i svetoga postajali sve razvidniji i žešći, tako da su izrodili neke izričito ateističke poglede na svijet, koji su odbacivali ne samo Božje i crkvene zapovijedi, nego i sam naravni zakon. 

Gledajući tako plodove razvitka društva u 19. i 20. st., možemo primijetiti nastanak niza filozofsko-društveno-kulturnih pravaca i ideologija, koji su opet sa svoje strane doveli do nastanka najvećih totalitarnih režima. Svima je njima zajedničko odbacivanje Božjeg autoriteta i iskrivljeno gledanje na dostojanstvo čovjeka kao pojedinca i kao dijela šire društvene zajednice. 

Izravniji put takvim pogledima na životnu stvarnost utabao je liberalizam sa svojim prenaglašavanjem sloboda i istovremenim odbacivanjem moralnih i drugih kriterija koji su posredstvom djelovanja Katoličke Crkve bili na snazi stoljećima. Takvi su pak pogledi pogodovali nastanku kapitalizma, koji je stavio naglasak na privatno vlasništvo, a izgubio općedruštvenu solidarnu dimenziju, te time doveo do oštrog raslojavanja društva na bogate i siromašne. Uviđajući zastranjenja toga društvenoga uređenja, javljaju se pojedinci koji zagovaraju oprečnu stvarnost i nude smjernice za nastanak marksističko-socijalističkih koncepata, koji su doveli do prenaglašavanja društvenoga vlasništva i ukidanja privatnoga. Uz neke druge okolnosti, takva su nastojanja izrodila nacizam, fašizam i komunizam, tri totalitarna režima koja su obilježila 20. st. i iza sebe ostavila krvave tragove.

U početcima njihovih djelovanja mnogi nisu mogli razumjeti da se radi o totalitarističkim nastojanjima, nego su im češće pristupali iz dobre nakane, vjerujući da pridonose dobru i čovjeka i cijeloga društva. Tek nakon što je Katolička Crkva osudila sva tri oblika odbacivanja Boga i čovjeka, postaje razvidnije kolike se opasnosti kriju iza takvih načina promišljanja i djelovanja. Kad je tako papa Pio XI. oštro osudio talijanski fašizam 1931. god. u svojoj enciklici Nemamo potrebu (Non abbiamo bisogno), zatim nacionalsocijalizam 1937. u enciklici Gorućom brigom (Mit Brennender Sorge), te iste godine i komunizam u enciklici Božanskoga Otkupitelja (Divini Redemptoris), uslijedili su veliki progoni Crkve i vjernika.

Takvi su progoni posebno bili snažni u onim zemljama gdje su se ukorijenili socijalizam, komunizam, boljševizam i drugi koncepti proistekli iz filozofske misli Karla Marxa, Fridricha Engelsa i drugih marksističkih ideologa. Između ostalih, to se svakako odnosi i na Hrvatsku, gdje je komunizam nakon Drugog svjetskog rata pokazao svu svoju brutalnost, a naročito je bio usmjeren protiv katolika i domoljuba. Mnogi su tako bili progonjeni i ubijeni bez suda, Crkvi je oduzeta sva imovina, biskupi i svećenici su proglašavani neprijateljima države, a tko je god pokazivao na bilo koji način svoju vjeru i domoljublje bio je meta takvih nepravednih oblika zatiranja najvećih vrjednota. Takvi su progoni, mučenja i ubijanja otvoreno počeli netom nakon završetka rata, kada su bez poštivanja ratne etike i bez poštivanja minimuma ljudskog dostojanstva na najbrutalnije načine uklonjeni pripadnici partizanima neprijateljske vojske – domobrani i ustaše, a s njima i mnoštvo civila, pa tako i žena i djece. Veliki je broj među njima našao svoje zemaljsko počivalište u mnoštvu danas poznatih i nepoznatih jama diljem bivše Jugoslavije i šire, a u koje su bačeni nakon strijeljanja ili nekog drugog oblika ubojstva. Iako se o takvim stradanjima hrvatskoga naroda nije smjelo desetljećima uopće govoriti i iako se za veliki broj takvih jama ne zna ni danas, ipak poneka mjesta svjedoče o najvećim oblicima nečovječnosti koju su morali proći oni koji su označeni neprijateljima države. To se posebno odnosi na križni put Hrvata u Bleiburgu, ali i na mnogobrojne i mnogostruke načine mučenja, progonstva i ubijanja koja su prolazili mnogi tijekom narednih desetljeća. 

Posebno je veliku, ali i drugima nadahnjujuću žrtvu podnio zagrebački nadbiskup i kardinal bl. Alojzije Stepinac (vidi video-prilog), a koji u punom svjetlu svjedoči o brutalnosti komunističkog režima i o razgranatoj propagandi koju je taj totalitarni režim razvio kako bi prikrio svoje zločine, a žrtvu lažno označio agresorom. Iako su naime mnogi pisani i nepisani dokumenti nedvojbeno potvrđivali Stepinčevo bogoljublje i čovjekoljublje, nakon što nije htio prihvatiti prijedlog Josipa Broza Tita i odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvatskoj od Rima, uslijedio je montirani proces, na kojem je osuđen na 16 godina zatvora i još 5 godina gubitka političkih i građanskih prava. Kaznu je naprije izvršavao u Lepoglavi, a nakon ozbiljnog narušavanja zdravlja interniran je u Krašić, gdje je i umro 10. veljače 1960. god., 14 godina nakon osude. Svojim dostojanstvom i čistom savješću postao je uzor Hrvatima katolicima i istovremeno snaga da mogu podnijeti toliki komunistički teror koji su mnogi izravno osjetili na svojoj koži. Imajući u vidu njegovu nevinost i važnost njegove žrtve za hrvatski narod, papa Ivan Pavao II. proglasio je Stepinca blaženim 1998. god. u Mariji Bistrici.

Gledajući Katoličku Crkvu u cjelini u drugoj polovici 20. st., svakako valja istaknuti održavanje Drugog vatikanskog sabora (1962.-1965.), koji je sazvao papa Ivan XXIII. (video-prilog), s ciljem da Crkvu približi suvremenom svijetu. Na njemu je istaknuto kako je Crkva otvorena suradnji sa svijetom, ali pri tome želi sačuvati svoje vlastitosti i vrijednosti, bez bojazni da joj netko to pravo uskraćuje. Na saboru su donesene 4 konstitucije i niz drugih dokumenata, a među najznačajnijim novinama mogu se istaknuti obnova liturgije, slavljenje liturgije na narodnom jeziku, veća uloga laika, veća otvorenost ekumenskim gibanjima itd. Iako se danas uviđaju veliki plodovi toga sabora, ipak se primjećuju i višestruke slabosti i propusti.

Nakon Drugog vatikanskog sabora u Hrvatskoj i dalje traju komunistički progoni, ali su slabiji. Crkva tako ima veću mogućnost opsežnijeg pastoralnog djelovanja, a u tom su svjetlu posebno značajna događanja poznata pod nazivom “Trinaest stoljeća kršćanstva”, u sklopu čega su održana velika vjerska okupljanja u Solinu (1976.), Biskupiji kod Knina (1978.), Ninu (1979.) i Mariji Bistrici (1984.). Crkva je u tom vremenu bila ne samo zaštitnica vjere, nego i čuvarica nacionalnog identiteta, s pastoralnom brigom kako za vjernike u Hrvatskoj, tako i za hrvatske iseljenike.  

Međutim, i kroz to su vrijeme Hrvati bili u podređenom položaju pa se javlja snažna želja za samostalnošću, što dovodi do njezina izlaska iz Jugoslavije 1991. god. Takva situacija dovodi do otvorene velikosrpske agresije i Domovinskog rata (1991.-1995.), kada su opet mnogi, braneći svoju Domovinu i svoje ognjište, najbrutalnije ubijeni, prognani, ranjeni, mučeni, a kuće, crkve i cijela mjesta spaljeni i uništeni. I kroz to je vrijeme veliku moralnu snagu u podnošenju takvih najokrutnijih neljudskih oblika agresije pokazala Katolička Crkva, a naročito zagrebački nadbiskup i kardinal Franjo Kuharić

Nakon završetka Domovinskog rata Crkva djeluje slobodno, a tu svoju slobodu i samostalnost ostvaruje velikim dijelom na temelju četiri ugovora Svete Stolice s Republikom Hrvatskom, čime se osigurava odvojenost Crkve i države, ali i ostvaruje međusobna suradnja. Crkvi je vraćen jedan manji dio njezine ranije otete imovine, dok se ostatka odrekla u zamjenu za neke pogodnosti uređene navedenim ugovorima. To se posebno odnosi na vraćanje Vjeronauka u škole nakon što je iz nje bio izbačen još 1952. godine.

U tako slobodnoj Hrvatskoj stvoreni su uvjeti za bolju suradnju sa Svetom Stolicom, a što se posebno očituje u pohodima papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. našoj domovini.

Ipak, primjećuje se kako su i nakon Domovinskog rata preživjele neke komunističke strukture i koje su svoje djelovanje podredile radu protiv Crkve i katolika, tako da se sve više osjećaju slični propagandni i drugi nasrtaji protiv vjernika kakvi su bili i u vrijeme tvrdog komunizma. Uz to, ulazak Hrvatske u Europsku uniju donio je s dobrim stranama i opasnost od nametanja novih ideologija koje zamračuju savjest (posebno tzv. rodna teorija), dok su velika migracijska kretanja sa sobom otvorila i nove nesigurnosti koje se odražavaju i na vjeru. 

Sve nam to govori da je Crkva kako kroz sva stoljeća svoga postojanja, tako i u suvremenom svijetu, morala pronalaziti različite načine kako cjelovito navijestiti Božju riječ i pri tome ostati služiteljica čovjeka i čovječanstva. U tom svjetlu ništa manje nije kompleksno današnje stanje sa svojim izazovima, nego što je to bilo prije stotinu, dvjesto ili petsto godina.


Uz temu “Crkva pred promjenama suvremenoga svijeta”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 2. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga: 

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 2. razredu srednje škole:

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta: