Ponedjeljak, 30 studenoga

Crkva u doba humanizma


Humanizam i renesansa pravci su u znanosti, umjetnosti i književnosti koji vraćaju ideal sretnog i ispunjenog čovjeka, a inspiraciju pronalaze u antici. Počinju se javljati u Italiji u 14. st., a protežu se i na ostale europske krajeve i otprilike traju do 16. st. Kada govorimo o humanizmu i renesansi, onda se misli na jednako vremensko razdoblje, ali se pri tom humanizam više odnosi na područje znanosti i obrazovanja, a renesansa na područje umjetnosti.

Neki od važnijih europskih humanista su Erazmo Roterdamski (Pohvala ludosti), Francesco Petrarca (Kanconijer), Dante Alighieri (Božanstvena komedija), Giovanni Boccaccio (Decameron), sveti Thomas More (Utopija), Hugo Grotius (O pravu rata i mira), a od renesansnih umjetnika Leonardo da Vinci (Posljednja večera, Mona Lisa), Albrecht Dürer (Adam i Eva), Tizian Vecelli (Uznesenje Blažene Djevice Marije, Marija Magdalena), Raffaello Santi (Isusovo preobraženje, Vjenčanje Djevice), Michelangelo Buonarroti (Pieta, David, Mojsije, Stvaranje čovjeka) itd.

Među poznatije hrvatske humaniste spadaju književnici Marko Marulić (Judita, Pouke za čestit život s primjerima, Suzana, Molitva suprotiva Turkom, Davidijada), Ivan Česmički / Jan Panonije (U smrt majke Barbare), Marin Držić (Dundo Maroje, Novela od Stanca), Džore Držić (Radmio i Ljubmir, pjesme u Ranjininom zborniku), Šiško Menčetić (pjesme u Ranjininom zborniku), Hanibal Lucić (Robinja), Mavro Vetranović (različita pjesnička i dramska djela), Petar Zoranić (Planine), Petar Hektorović (Ribanje i ribarsko prigovaranje), a između renesansnih umjetnika valja posebno istaknuti slikare Nikolu Božidarevića i Mihajla Hamzića, te graditelje i kipare Jurja Dalmatinca, Ivana Duknovića, Lucijana Vranjanina i Nikolu Firentinca.

Načelno se može reći kako su humanizam i renesansa puno dobroga i lijepoga donijeli, ali ipak nerijetko se događalo da bi u svojoj prevelikoj usmjerenosti na čovjeka zanemarili transcendentno. Drugim riječima, počevši od 14./15. st., Crkva sve više gubi na svom značenju sakramenta općeg spasenja i polako se otvaraju takvi putevi življenja koji sve manje trebaju Boga. To je posebno uočljivo u onim europskim krajevima koji nisu bili opterećeni turskim osvajanjima, nego su se mogli u slobodi posvetiti razvoju umjetničkog izričaja i glorificiranju čovjeka, a napose diveći se ljepoti ljudskog tijela, čime se u određenom smislu otvorio put umanjivanju opasnosti požude i putenosti, a posljedično i grijeha. Naravno, nepravedno bi bilo svojevrsno zanemarivanje Boga pripisati svim humanistima, pogotovo jer je ono više bilo kao posljedica, nego kao cilj, ali ipak stavljanje čovjeka u središte svega zbivanja, unatoč tome što je taj čovjek pozitivno obilježen, utrlo je put nastanku mnogih različitih filozofskih i društvenih pravaca koji su ga u potpunosti odbacili.

S druge strane, pobožnost u vrijeme humanizma i renesanse je više bila izvanjska nego unutarnja, odnosno podrazumijevala je lijepe ceremonije, velike procesije, skazanja, gradile su se velebne crkve itd., no pri tome je teološka strana bila slabo izražena, kao i poznavanje vjerskih istina. Zbog svega toga dolazi do praznovjerja i pretjeranog straha od đavla, što je sa svoje strane pridonijelo nastanku tzv. devotio modernae (moderne pobožnosti), koja se najprije javlja u Nizozemskaoj, a bila je usmjerena na unutrašnju pobožnost i razvijanje poniznosti, te se u tom smislu nadahnjivala na nasljedovanju Krista patnika. Iako je ta pobožnost stavljala veliki naglasak na emocije, ona je ipak imala snagu razvijati poželjno unutrašnje nagnuće u ljubavi prema Bogu, pa je sasvim razumljivo što je i danas vrlo čitana najpopularnija vjerska knjiga onoga vremena, poznata pod nazivom Nasljeduj Krista, a pripisuje se  Tomi Kempencu, o kojemu se ne zna gotovo ništa, osim da je bio redovnik. Riječ je o duboko pobožnom djelu preko kojeg Kempenac dijeli savjete prije svega za redovnički život, ali na način da se on može velikim dijelom primijeniti i na svaki drugi stalež. Koliki je imala utjecaj na generacije do naših dana, svjedoči i činjenica da je to najprevođenija i najtiskanija knjiga poslije Svetoga pisma.

Uz njega se, i uz Erazma Roterdamskoga, može još posebno istaknuti sveti Thomas More, kancelar kralja Henrika VIII., a kojeg je kralj dao ubiti jer nije htio prijeći na anglikanizam. Naime, Henrik VIII. je odbacio autoritet pape nakon što se htio razvesti od Katarine Aragonske kako bi se mogao oženiti s Annom Boleyn, no to papa, u skladu s učenjem Katoličke Crkve, nije ni htio ni mogao, pa je kralj odcijepio Englesku Crkvu od Rima. On je 1534. god. izdao Akt o supremaciji, kojim je sebe proglasio poglavarom Engleske crkve. Njegov kancelar – Thomas More – nije odobravao taj kraljev čin i zbog toga je bio ubijen. Kasnije ga je Katolička Crkva proglasila svecem zbog mučeništva koje je podnio za svoju vjeru. U svom djelu Utopija (1516.) More govori o istoimenoj otočnoj zemlji čije ime ima simbolično značenje, odnosno označava mjesto kojega nema (od grč. ou – ne + topos – mjesto), aludirajući time na nedostižnost idealnog poretka. U njoj je pripovjedač Rafael Hitlodej, čije je ime također simbolično, a upućuje s jedne strane na arkanđela Rafaela, pronositelja Istine, a s druge strane na Hitlodeja, koji bi se, na temelju značenja grčkog jezika, mogao označiti kao širitelj besmislica. U tom je idealnom svijetu glavni temelj solidarnost, odnosno ondje nema privatnoga vlasništva, nego svi sva dobra međusobno dijele, već prema potrebama kakve imaju. Ta zamišljena država ima 54 grada, a svi imaju točan ritam života. Tako se svi ustaju u 4 sata ujutro, liježu u osam sati navečer, a rade 6 sati dnevno. Također, teške poslove rade samo robovi i stranci koji su učinili neki prijestup, odnosno na takav se način želi istaknuti kako se pridržavanjem pravila i moralnoga reda postižu mnoga dobra, dok se nepridržavanje mora kazniti kako ne bi došlo do općeg nereda i nemorala.

Sličnu je ulogu promicatelja najvećih kršćanskih vrjednota kod nas imao Marko Marulić (1450.-1520.), Splićanin koji je bio vrlo poznat i izvan hrvatskih granica. Bio je vrlo obrazovan, a osim što je bio veliki pisac, izvrsno je poznavao Sveto pismo, antičku kulturu, teologiju i filozofiju, a njemu se pridijeva i prva upotreba riječi psihologija. Bio je vrlo pobožan, a kao takav kod nas je popularizirao modernu pobožnost i Kempenčevog Nasljeduj Krista. Marko Marulić se naziva i ocem hrvatske književnosti, a iz razloga jer je njegovo djelo Judita, tiskano godinu dana nakon njegove smrti (1521.), prvo djelo hrvatske književnosti na narodnom jeziku. Iako je poradi toga Judita danas njegovo najpoznatije djelo, slavu je stekao djelom Pouke za čestit život s primjerima, koje je u svoje vrijeme bilo pravi hit u europskim krugovima, odnosno doživjelo je preko 50 izdanja, a prevedeno je na više europskih (i nekih drugih) jezika. S obzirom da su njegova djela poučnog karaktera, odnosno preko njih je nastojao odgajati čitatelje u pobožnosti i ispravnom nasljedovanju Krista, može se reći da je bio veliki kateheta svoga vremena.

Kao što je već rečeno, ako usporedimo većinu europskih humanista, možemo primijetiti kako je bilo nekih koji su znali skladno povezati vjeru u Boga i istinsku vrijednost čovjeka kao slike Božje, ali većina se ipak više bavila ovozemaljskim nego nebeskim ljepotama, polako otvarajući put ateističkim stremljenjima. I naši su se humanisti češće bavili ljudskom ljepotom, ali su istovremeno znali pokazati i duboku vjeru u Boga. Najveći je razlog tome činjenica da smo dugo vremena bili pod turskom opsadom, ostavljeni od Europe da se sami borimo protiv toliko moćne sile. U takvim smo okolnostima svoje pouzdanje mogli jedino dati Bogu  u ruke, o čemu opet najviše svjedoči Marko Marulić, posebno u svojoj pjesmi Molitva suprotiva Turkom (akrostih pjesme, preveden s latinskog na hrvatski, glasi: “Samo nas Bog može osloboditi od nevolje naših neprijatelja Turaka svojom bezgraničnom moći”). Kad je 1463. god. Bosna šaptom pala, a 1482. i Hercegovina, Hrvatskoj su trajno oduzeta njezina velika područja, a katolici su postali građani drugoga reda. I drugi su hrvatski krajevi bili pod osmanlijskom okupacijom ili su stalno morali biti u pripravnosti pred takvim nasrtajima. U tom je smislu posebno bio značajan Danak u krvi, kada su islamski osvajači dolazili u naše krajeve i otimali hrvatsku djecu, te ih potom islamizirali i poučavali kako da se bore protiv svoga naroda. Takvu su sudbinu doživjela i djeca (pret)posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače Kotramanić, kao i mnoga druga. Veliku su ulogu u obrani i moralnom uzdizanju naroda imali franjevci i drugi svećenici, a poradi posebne srčanosti kojom se spriječio daljnji prodor Turaka u europske predjele, Hrvatska je nazvana Antemurale Christianitatis (Predziđe kršćanstva). Dok, dakle, veliki dio Europe nije imao problema s osmanlijskim osvajačima, nego su razvijali humanizam usmjeren na čovjeka, naš se puk mogao jedino pouzdati u Božju zaštitu i zato je kod nas sačuvana katolička vjera u znatno čistijem obliku nego u mnogim drugim europskim krajevima.

Uz navedeno može se istaknuti kako je to vrijeme i velikoga zanimanja za znanost i knjigu. Tako je 1455. god. tiskana prva knjiga – Gutenbergova Biblija, koja je utrla put većoj čitalačkoj kulturi, a posebnu vrijednost u narednom vremenu imaju inkunabule (incunabula = kolijevka), odnosno knjige koje su tiskane od Gutenbergove Biblije do 1500. godine. Prva tiskana knjiga na hrvatskom jeziku, na glagoljici, bio je Misal po zakonu rimskoga dvora (22. veljače 1483.). S obzirom na takve vrijednosti, razumljiva je uloga i knjižnica, pa u tom smislu posebno valja istaknuti knjižnicu dominikanskoga samostana u Dubrovniku i zagrebačku Metropolitansku knjižnicu, kao i niz drugih knjižnica, koje čuvaju velike dragocjenosti iz vremena humanizma i renesanse.


Uz temu “Crkva u doba humanizma”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 2. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:

Ostali materijali za nastavu Vjeronauka u 2. razredu srednje škole:

Svi objavljeni materijali, za sva četiri godišta: