Crkva u doba reformacije – Vjera i djela

Uvod

Cijela povijest Crkve svjedoči da se u njoj stalno zbiva unutrašnja borba između naginjanja duhovnoj i materijalnoj stvarnosti. Iako se puno puta tijekom njezine povijesti dogodilo da je krenula nekim neželjenim smjerovima, uvijek ju je Duh Sveti usmjeravao na pravi put podižući velike ljude i stavljajući pred taj sakrament sveopćeg spasenja takve situacije pred kojima je ponovno obnovila svoju duhovnu snagu.

Jedan od takvih događaja zbio se u 16. st. kada je augustinski redovnik Martin Luther kritizirao ono nemoralno u njoj, ali je pri tome otišao u krajnost i u potpunosti odbacio Crkvu. Time je ne samo otvorio put nastanku mnogih protestantskih zajednica i sekti, koje međusobno nemaju gotovo ništa zajedničkoga, a sve zajedno su se bitno udaljile od izvornoga učenja Crkve, nego je svoje ciljeve postigao političkim putevima, koji baš i nisu bili najčasniji.

Stanje u Crkvi prije reformacije

Imajući u vidu izravnije razloge nastanka protestantizma, možemo istaknuti kako je Crkva još u vremenu ranoga srednjega vijeka polako gubila svoju samostalnost, a prvenstveno iz razloga što je primala od svjetovnih vladara različite darovnice, koje su joj omogućile lakše izvršavanje njezina duhovnoga poslanja. Naime, mnogi su knezovi, kasnije kraljevi i drugi svjetovni vladari gradili samostane, ubožnice, bolnice, škole i druga mjesta koja je Crkva u prvo vrijeme koristila Bogu na slavu, a ljudima na korist. Međutim, dovelo je to do pojačane okrenutosti materijalnim dobrima te do većeg ili manjeg zapostavljanja duhovne stvarnosti. S druge strane, svjetovni su vladari poradi svojih darovnica počeli uvjetovati Crkvu na različitim područjima i u tom su joj svjetlu u velikoj mjeri oduzeli samostalnost. Tako su oni počeli birati biskupe i pape, a vrlo često su na ta mjesta stavljali one koji njima odgovaraju po političkom ili nekom drugom sličnom ključu, ne obazirući se previše na važnost njihove svetosti. Nekada je takvo stanje bilo vrlo izraženo do mjere da se činilo kako Crkva nema nikakvu samostalnost, a nekada su ipak na crkvenim mjestima bili oni koji su uviđali opasnost i važnost duhovne strane Crkve pa su ju nastojali osloboditi od svjetovne zarobljenosti. Izmjena veće i manje podčinjenosti svjetovnim vladarima potrajala je nekoliko stoljeća, a u vrijeme Martina Luthera Crkva je opet ovisna o političkim i društvenim zbivanjima, odnosno na njezinom su čelu bili poglavari koji su do svoga položaja često dolazili putem simonije i drugih nečasnih čina.

Takvo stanje u kojem su papa i biskupi u Rimu, kao i na drugim važnim mjestima, živjeli u velikoj rastroši i raskalašenosti sablaznilo je Martina Luthera i bitno utjecalo na njegov način razmišljanja. Pobožnost i duhovnost toga su vremena bili na niskim granama, a svećenstvo se više brinulo oko svojih materijalnih dobara nego što je vodilo pastoralnu brigu o dušama. Luthera je posebno uzrujala praksa nepravednog ubiranja poreza, a koja je svoj vrhunac doživjela prodajom oprosta. Naime, kada je papa Lav X. 1517. god. uveo praksu podjele oprosta od vremenitih kazni za novac (tzv. Petrov oprost), a s ciljem kako bi namakao materijalna sredstva za gradnju bazilike Svetoga Petra u Rimu, bio je to povod da Luther izrazi svoje negodovanje i da pripravi temelj za reformaciju. Kad je još povrh toga njemački dominikanac Johan Tetzel s papinim ovlaštenjem počeo po cijeloj Njemačkoj propovijedati i prodavati oproste bez potrebe pokajanja i pristupanja sakramentu pokore, i to ne samo za sadašnje i prošle, nego i za buduće grijehe, kao i za pokojne, napravivši pri tom detaljan cjenik za svaki mogući grijeh, bio je to izravan razlog da se Luther otvoreno suprotstavi ne samo takvoj praksi, nego i samom papi.

O životu Martina Luthera

No, iako je bila riječ o očitoj zloupotrebi na koju je Martin Luther s pravom upozorio, treba svakako imati u vidu i da je taj pokretač protestantizma imao velikih i ozbiljnih poteškoća vezanih uz vlastiti duhovni život, a što je izravno pridonijelo nastanku još većih šteta. Luther je rođen u njemačkom mjestu Eislebenu u pokrajini Saska-Anhalt 10. studenoga 1483. god., i to kao sin rudara. Stekao je dobru temeljnu naobrazbu, a iako mu je otac htio da studira pravo, neočekivano je i na iznenađenje mnogih postao augustinac (redovnik koji svoj život ravna prema pravilu svetoga Augustina) u Erfurtu, da bi dvije godine poslije bio i zaređen za svećenika. To njegovo skretanje s već unaprijed zacrtanog puta često se ignorira, no čini se kako bi jasno osvjetljavanje te stvarnosti bitno pridonijelo pravednoj i objektivnoj varolizaciji Lutherove uloge. Naime, neki povjesničari tvrde kako je Luther u mladosti bio vrlo neurednog života, odnosno da je bio prilično agresivan i raskalašen, ali da je imao neko neobično iskustvo koje ga je natjeralo na ozbiljnije premišljanje svoga života, a neki od njih tvrde i da je izvršio zločin ubojstva te se zbog straha od odmazde u biti sakrio u samostan. Drugi pak govore o njemu kao vrlo pobožnom, ali psihički nestabilnom i grijesima opterećenom mladiću koji se u jednom trenutku, kad je bjesnjela oluja i grom udario u neposrednoj njegovoj blizini, zavjetovao poći u samostan. U tom smislu, oko Luthera i danas postoji niz nedorečenosti i romantičarskog gledanja na njegovo životno djelo, odnosno vrlo se često iz njegove biografije uklanja bilo što što bi ga moglo kompromitirati, a nerijetko ga se predstavlja kao iznimno pozitivnu osobu, pa čak i kao sveca.

Kako god bilo, Luther je kao mladi svećenik i profesor Svetoga pisma na netom utemeljenom teološkom sveučilištu u Wittenbergu u početku svoju teološku misao oblikovao u svjetlu devotio modernae, odnosno moderne pobožnosti koja je više stavljala naglasak na unutrašnju duhovnost, nego na dogme, kanone i sakramente. Po sebi to nije bilo nužno loše, posebice jer se i dan-danas vrlo cijeni knjiga Tome Kempenca Nasljeduj Krista, a koja potječe iz tog vremena i iz tog oblika pobožnosti, no kod pojedinaca je, kao što je to bio slučaj s Lutherom, mogla izazvati melankoliju, malodušnost i prekomjernu opterećenost vlastitim grijesima, bez jasnog pogleda na Kristovu otkupiteljsku žrtvu. Još više je kod Luthera takva osjećanja izazvalo okretanje učenju engleskog franjevca Williama Occama (oko 1288.-1348.) i njegova nominalizma, koji je zagovarao krajnje siromaštvo Crkve, tvrdeći da Isus i apostoli nisu imali nikakvu imovinu, a na sličan je način, suprotstavljajući se službenom učenju Crkve, tvrdio da vjera ima prednost pred razumom i da je ona dovoljna čovjeku za razumijevanje Božje Objave. Ti i neki drugi Occamovi stavovi naći će svoje mjesto u učenju Martina Luthera, što jasno pokazuje kako je svojevrstan sukob s onim što je Katolička Crkva zagovarala nastao i prije onoga što se naziva službeni početak.

S obzirom pak na službeni početak reformacije, obično se voli istaknuti kako je Luther svoje neslaganje uobličio u 95 teza i demonstrativno ih 31. listopada 1517. pribio na vrata wittenberške dvorske crkve, iako za to nema nikakvih vjerodostojnih podataka, nego je vjerojatnije kako je te svoje teze tek poslao nekolicini njemačkih biskupa te jednom ili drugom svojem prijatelju. U njima je u biti tražio od biskupa odgovor na svoje dvojbe, upozoravajući na pogubnost uvriježenog načina propovijedanja o oprostima, a preko kojeg se iskorištavalo praznovjerje neukog puka, ali je u njima iznio i svoje neslaganje s nekim drugim teološkim pitanjima. Te su teze izazvale odmah veliko zanimanje pa je razumljivo što su se u vrlo kratkom vremenu proširile i izvan njemačkih granica. Nezadovoljstvo prodajom oprosta bilo je dovoljan okidač da se uz Luthera svrstaju i oni koji s teološkim pitanjima nisu imali nikakvih dodira, a posebno su u tom svjetlu svoj interes našle različite političke opcije kojima je Katolička Crkva sa svojom organizacijom, bogatstvom i utjecajem na plemićke struje bila trn u oku.

Kad su Lutherove teze stigle do Rima, papa od njega traži objašnjenje, no kako se on sada osjećao napadnutim, više nije ostao samo u sferi zloupotrebe oprosta i traženja odgovora na dvojbe, nego je uzvratio napadom na papinstvo, sakramente i druga teološka pitanja koja su bila u temelju učenja Katoličke Crkve, a koja Luther u svojoj iskrivljenoj pobožnosti nije dovoljno jasno razumio. S obzirom na to, razumljivo je da je papa reagirao osudom velikog broja njegovih teza i prijetnjom izopćenja, ali je Luther odgovorio javnim spaljivanjem papinske bule, pa ga je papa konačno izopćio iz Crkve 3. siječnja 1521. god.

Navedenim činima Luther je uspio unijeti veliki nemir i u politički svijet, odnosno podjario je plemstvo da uzme stvar u svoje ruke, što su ovi i učinili, pronalazeći svoj interes u osvajanju posjeda i drugih materijalnih dobara Crkve, istovremeno prisvajajući si i duhovnu vlast. U tom svjetlu, reformacija je uskoro prešla s isključivo teoloških pitanja na vrlo prizemne političke ciljeve, koji su doveli do velikih nemira i ratova. Ondje gdje se protestantizam uspio ukorijeniti, oštro su i brutalno bili progonjeni i ubijani katolici, a jednako su tako progonjeni i ubijani protestanti ondje gdje su prevladavali katolici.

Učenje Martina Luthera

Lutherovo se učenje obično sažima u tri sole, a koje se oštro suprotstavlja službenom učenju Katoličke Crkve. Tako Luther tvrdi da se čovjek može spasiti samo po Božjoj milosti (sola gratia), dok su dobra djela u tom svjetlu nebitna. Drugim riječima, čovjek ne može sam ništa prodonijeti svome spasenju, nego isključivo ovisi o tome hoće li ga Bog odlučiti spasiti ili vječno osuditi. Pri tome Luther ipak izražava nadu u Božje milosrđe, no na temelju njegovih ideja neki će njegovi kasniji pristaše razviti nauk o predestinaciji, tvrdeći kako Bog jednostavno neke predodređuje za vječni život, a druge za vječnu propast.

Luther naučava i kako se Božja milost prenosi samo vjerom (sola fide), dok sveta misa i drugi sakramenti i sakramentali nemaju nikakvu važnost. Time je odbacio samu bit Crkve, svodeći Kristovu misnu žrtvu samo na spomen Posljednje večere, a sakramente na nepotrebne obrede koji nemaju snagu uprisutnjenja Božje milosti. Također, odbacio je ne samo vrijednost celibata, nego i svetoga reda, a to je i praktično potvrdio svojim životom tako što je oženio bivšu časnu sestru.

Konačno, Luther naučava da se Božja poruka spasenja nalazi isključivo u Svetom pismu (sola Scriptura), dok Predaja nema nikakvo značenje. Time je odbacio dogme Katoličke Crkve, kao i autoritet Crkve, crkvenih sabora i pape da donose odluke vezane uz vjerska pitanja.

Ti će njegovi stavovi imati bitnog utjecaja na nastanak mnogih protestantskih struja koje su uskoro uslijedile.

Širenje protestantizma

Sam naziv protestanti potječe sa sabora u Speyeru (1529.) na kojem su pristaše reformacije protestirali protiv cara i katoličke većine. Uskoro su Luthera u svom nezadovoljstvu slijedili i mnogi drugi, ali su se neki udaljili od njih i od Lutherovog učenja i tako pokrenuli nove struje unutar protestantizma. U tom smislu može se ponajprije spomenuti Philipp Melanchton, Lutherov kolega na Witenberškom teološkom učilištu i njegov prvi suradnik, a koji je ipak zagovarao umjereniju struju od Luthera. Njih dvojica su utemeljitelji Evangeličke ili Luteranske crkve.

Nešto malo poslije u Švicarskoj dvojica teologa pokreću nove struje protestantizma, izražavajući na takav način tek djelomično slaganje s Lutherovim učenjem. Tako ponajprije u Zürichu kanonik Ulrich Zwingli (1484.-1531.) zatvara samostane, ukida celibat i dokida svetu misu, a u Ženevi Jean Calvin (1509.-1564.) naučava predestinaciju i ukida crkvenu hijerarhiju. I on se koristio brutalnim metodama, pa tako proglašava Božju vladavinu i progoni sve one koji ne žele prihvatiti njegove ideje. Uskoro se njihovo učenje, poznato pod nazivom kalvinizam, počinje širiti po Francuskoj, Češkoj, Mađarskoj, Nizozemskoj, Engleskoj itd. Osim njih, nastajale su i neke druge grupacije, a sve je to dovelo do sve većeg raspadanja unutar protestantizma.

Uz njih svakako valja istaknuti i kralja Henrika VIII. koji je 1534. god. Aktom o supremaciji utemeljio Englesku Crkvu odvojivši ju od Rima i sebe proglasivši njezinim poglavarom, a iz razloga jer se htio rastati od svoje žene Katarine Aragonske, a kako bi mogao oženiti ljubavnicu Anne Boleyn. No, s obzirom da mu papa nije mogao poništiti valjano sklopljeni sakramentalni brak, protestno je utemeljio Anglikansku crkvu. Iako on još nije otišao u krivovjerje, njegovi su nasljednici to vrlo brzo učinili. Ipak, za razliku od drugih struja protestantizma, anglikanci imaju sačuvanu daleko veću sličnost s Katoličkom Crkvom s obzirom na ustroj i liturgiju, dok u svom učenju slijede protestantske ideje.

Danas se protestanti dijele na tri navedene temeljne struje: evangeličko-luteranske zajednice, reformirane zajednice ili kalvine (kalviniste) te anglikance, a uz njih se i mnoge evangeličke slobodne zajednice uvrštavaju u protestantizam (npr. adventisti, baptisti, metodisti, pentekostalci, kvekeri, anabaptisti, pijetisti, puritanci itd.).

Te podjele unutar protestantizma su nepregledne, pa je danas itekako jasno kakve su sve negativne posljedice nastale na temelju Lutherova odabira da provede reformaciju, a ne reformu Katoličke Crkve. Bez čvrstog hijerarhijskog ustroja, bez organiziranog liturgijskog života i bez jasnog nauka, protestantizam se može samo dalje raspadati i udaljavati od izvornoga Evanđelja.

S obzirom na međusobne velike razlike između protestantskih zajednica, teško je napraviti neki pregled protestantskog učenja, ali ipak za sve vrijedi kako priznaju samo Sveto pismo, a odbacuju Predaju i dogme, zatim sve odreda odbacuju autoritet pape i apostolsko nasljeđe, za razliku od katolika nemaju jedinstveno učenje, nego se međusobno razlikuju jedni od drugih, uglavnom nemaju sakramente ili ih imaju tek dva: krštenje i Večeru Gospodnju (pri čemu ne vjeruju da se zbiva transupstancijacija, tj. stvarna pretvorba kruha i vina u Kristovo tijelo i njegovu krv), ne časte Blaženu Djevicu Mariju i svece, crkve su im uglavnom bez slika i kipova, raspelo prikazuju bez korpusa, odnosno Kristova tijela, drže da se spasenje postiže samo po vjeri, a ne i po dobrim djelima, ne priznaju da je cijelo Sveto pismo nadahnuto Duhom Svetim pa njihova Biblija ima 7 knjiga manje, ne vjeruju u postojanje čistilišta itd.

Tridentska obnova (1545.-1563.)

Koliko god je Luther svojim odbacivanjem Crkve prouzročio duhovne štete, ipak je ono što je on započeo, a nastavili drugi reformatori, donijelo dobrih plodova, u smislu da je Crkva morala promisliti o svojoj povijesnoj ulozi i krenuti s pravom obnovom, drukčijom i kvalitetnijom od one koju su nudili protestanti. To se posebno odnosi na sazivanje Tridentskog sabora (1545.-1563.), točnije na njegovo izravno definiranje vjere i donošenje stegovnih mjera, a što je dovelo do ponovnog duhovnog zanosa u Crkvi, poznatog pod nazivom protureformacija. Sabor naime definira katoličko učenje o Svetom pismu, istočnom grijehu, sakramentima, opravdanju itd., a jednako tako vraćanjem discipline u Crkvu obnavlja kršćanski život.

Time se ponovno vraća ideal Evanđelja u Crkvu, a to je još više uočljivo kada papa Pio V. (1566.-1572.) obnavlja kardinalski zbor, odnosno postavlja za kardinale ljude svetoga života, a ne plemiće i materijaliste, kako je to bilo u vremenu koje je prethodilo pobuni Martina Luthera. Veliku će ulogu odigrati sv. Ignacije Loyola, utemeljitelj isusovaca, koji su se u to vrijeme pokazali kao iznimna duhovna i intelektualna snaga, a također je to vrijeme koje su obilježili katolički velikani poput sv. Karla Boromejskog, sv. Franje Saleškog, sv. Filipa Nerija, sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa itd., koji su se pokazali kao posebno snažni pojedinci koji su snagom Duha Svetoga bili veliki obnovitelji duhovnog života.

Uz navedno valja napomenuti kako je to vrijeme kada se nastoji oko širenja Evanđelja među nekrštenima, pa tako mnogi odlaze u misije na druge kontinente izvan Europe. S obzirom pak na to, valja uočiti početno nesnalaženje kod mnogih, a koje je vidljivo u grubom nametanju vjere drugim narodima, bez uvažavanja činjenice kako je njihova kultura bitno drukčija od europske. Ipak, i u to vrijeme ima onih koji s punim poštovanjem pristupaju drugim kulturama, a u tom smislu valja istaknuti npr. Bartolomea de las Casasa u Americi, Mattea Riccia u Kini ili sv. Franju Ksaverskog u Japanu.

Uz temu “Crkva u doba reformacije”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 2. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga: