»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Crkva u raljama korona-ideologije


Uvod


Način razmišljanja i djelovanja koji prevladava u javnosti – i društvenoj i crkvenoj, i svjetskoj i domaćoj – mogao bi se, čini nam se opravdano, nazvati teror milosrđa. Riječ je o nečemu što se ne može uvijek i svuda identificirati i dijagnosticirati kao patološko stanje, nego se naprotiv dugo vremena predstavlja, a i stvarno se tako većini čini, kao kreposno i čovjekoljubno. Nerijetko i bogoljubno. Riječ je o naizgled milosrdnom i dubokom, a zapravo necjelovitom pristupu onim životnim područjima koja se izravno odnose na pojedince i manje skupine, ali po svojoj složenosti posljedično zahvaćaju veliki broj ljudi, zapravo odražavaju se na život većine. Redovito teror milosrđa u svom utjecaju na mase kreće od nekih konkretnih osoba ili skupina, koje su stvarno ili navodno pogođene nekim teškim stanjima i nepravdama, te javno zahtijeva da se one uklone ili barem maksimalno ublaže. Drugim riječima, u ime milosrđa i kršćanske ljubavi za bližnjega traži se da se prepoznaju svi oni koji su u društvu marginalizirani i nezaštićeni te da se uzdignu u svom ljudskom dostojanstvu. Po sebi, to nipošto nije problematično, nego naprotiv hvalevrijedno, jer nam je i sam Krist zapovjedio da ljubimo jedni druge kao što nas je On ljubio, ili, na drugom mjestu, da ljubimo bližnje svoje kao same sebe. Problem nastaje onda kada se sve djelovanje javnosti usmjeri na uklanjanje nepravdi ili teških stanja samo tih pojedinaca i samo tih skupina, dok svi ostali sa svojim potrebama i sa svojim teškim stanjima bivaju izbačeni iz fokusa zanimanja. Štoviše, ukoliko bi ti drugi ili netko u ime njihovih potreba upozorio na nesrazmjer i nepravdu, odnosno javno izrekao kako se selektivnim i parcijalnim rješavanjem nečijih teških stanja izazivaju neusporedivo veće štete i nepravde za veliki broj ljudi, takvoga bi teror milosrđa odmah proglasio nemilosrdnim i farizejem.


Od terora milosrđa do korona-ideologije


Puno bi se primjera moglo navesti koji zorno pokazuju takav teror milosrđa i on mnogima nije nikakva novost, nego ga jasno prepoznaju u onome što nazivamo civilizacija smrti, no u najnovije je vrijeme i on toliko zamaskiran da ga mnogi i među najopreznijima teško prepoznaju. Riječ je, naime, o nečemu što se u ovim danima uobičajilo nazivati epidemija ili pandemija koronavirusa, a mi ju, imajući u vidu ono o čemu ovdje želimo problematizirati, nazivamo korona-ideologija. Svi elementi koji su pratili razvitak bilo koje ideologije koja je usmjerena protiv kulture života, vidljivi su i u korona-ideologiji. 

Ponajprije, tu su nelagoda i strah. Nelagoda se odnosi na činjenicu kako u svakoj ideologiji, pa tako i u korona-ideologiji ima zrno istine, zrno dobrih nakana i zrno milosrđa, odnosno redovito postoje ljudi koji teško trpe i koji itekako zaslužuju ljudsku sućut i kršćansku ljubav, pa se svako eventualno propitivanje o samoj ideološkoj pozadini automatski može protumačiti tek kao nedostatak milosrđa i ljubavi prema bližnjemu. Štoviše, u želji da se stvari iskristaliziraju, doista te ranjene skupine mogu biti još dodatno pogođene, pa mnogi iz tog razloga odustaju od javnog propitivanja. Uz to je vezan i strah, tj. bojazan da će takvo propitivanje koje odbacuje parcijalan pristup i ide za cjelovitim i trezvenim sagledavanjem uzroka i posljedica, dovesti do javnih osuda, a posebno do medijskog razapinjanja, s obzirom da vodeći mediji redovito zauzimaju ideološku stranu, pa su je tako zauzeli i u slučaju korona-ideologije. Navedena primjedba se ne odnosi samo na svjetovne, nego u određenoj mjeri i na vodeće katoličke medije.

Uz navedene nelagodu i strah, koji su tek svojevrsna popratna pojava i na njih treba gledati tek kao na nešto što se ne može izbjeći, korona-ideologija izaziva stvarne i duboke negativne promjene koje se odnose ponajviše na redefiniranje dojučerašnjih najuzvišenijih životnih i kršćanskih vrjednota. Drugim riječima, ona je samo nastavak prethodnih već desetljećima prisutnih ideologija koje se sve mogu svesti pod zajednički nazivnik – kultura smrti. Jedina važna promjena vidljiva je u činjenici da se ovoga puta i Crkva, koja se do sada svesrdno borila protiv takvih ideologija koje zamračuju savjest i gaze ljudsko dostojanstvo, dala izravno uplesti u njezinu mrežu. Razlog ovoga našeg osvrta upravo je ta činjenica.


Narušenost jedinstva naroda Božjega


Prije no što obrazložimo na koji se način Crkva dala podložiti toj novoj tek nadolazećoj ideologiji, želimo reći riječ-dvije o samom koronavirusu i njegovoj ozbiljnosti. Je li riječ o stvarno teškom stanju ili tek o umjetno izazvanom strahu s minimalnom zdravstvenom opasnošću u odnosu na uobičajene najčešće uzroke smrti, pustit ćemo da svoj sud izreknu stručnjaci, a iako se mnogi već u tom smislu izjašnjavaju, u narednim mjesecima, a možda i tjednima, bit ćemo sigurno puno bliže istini. Ovdje tek koristimo svoje ustavno pravo na slobodu mišljenja i izražavanja i iznosimo osobnu sumnju u toliku ozbiljnost situacije kakva nam je posredovana. Pravo ćemo stanje saznati tek kada se, točnije ako se napravi detaljna i poštena analiza stvarnih uzroka smrti svih onih koji su oboljeli od koronavirusa, a ne da se, kako je to sada, svaka smrt oboljelih pripisuje tom virusu. S obzirom da javnosti nisu podastrijeti pouzdani podaci, nego se ona drži u neznanju, smatramo da je sasvim opravdano sumnjati u ozbiljnost situacije.

No, naravno, nas više muči činjenica da je vrh Katoličke Crkve u svemu tome pokazao jedno veliko nesnalaženje, koje je dovelo do mnogostrukih šteta, a koje će se vrlo brzo negativno odraziti na njezin i duhovni i materijalni život. Obustavljanje, naime, svetih Misa s narodom i otkazivanje podjeljivanja sakramenata, izuzev u smrtnoj opasnosti, u mnogima je najprije izazvalo duboke duhovne rane, a potom i svojevrsnu ogorčenost i nepovjerenje. Nije pri tome narušen samo odnos između vjernika laika i biskupa, nego i između vjernika laika međusobno, između vjernika laika i svećenika, između svećenika i svećenika, između svećenika i biskupa… Drugim riječima, ozbiljno je i možda (dugo)trajno narušeno jedinstvo naroda Božjega. Bojimo se da će hijerarhijska Crkva to shvatiti tek onda kada joj dotok materijalnih sredstava bude ozbiljno umanjen, a to će biti jedna od vidljivih posljedica stečenog nepovjerenja.

Bez obzira na rečeno, i bez obzira što držimo da su naši biskupi, kao i mnogi biskupi diljem svijeta koji su poduzeli iste ili slične mjere, mogli postupiti bolje, o čemu smo već pisali u tekstu Propitivanje opravdanosti odredaba biskupa HBK o otkazivanju svetih Misa s narodom i podjeljivanja sakramenata, ipak imamo razumijevanja i za njih i za cjelokupnu situaciju. Naime, držimo da je problem puno dublji, a najjednostavnije rečeno ime mu je – papa Franjo.


Uloga pape Franje


Papa Franjo je, prema našem osobnom sudu, pun razumijevanja i sućuti za mnoge, a čini se u mnogim stvarima jednostavan i ponizan. Gledajući njegova djela i slušajući ono što kaže, rekli bismo kako ima veliku ljubav i milosrdno srce prema svima koji su na bilo koji način potrebni nečije pomoći, brige i ljudske nježnosti. Mnoga njegova djela svjedoče o toj širokogrudnosti i kršćanskoj ljubavi. Štoviše, ta se njegova plemenita širina duše ne zaustavlja samo na ljudima kojima je potrebna pomoć, nego se na sličan i iskren način zalaže i za dobro ostalih neljudskih bića, a napose u tom smislu ima u vidu važnost plemenitog odnosa prema prirodi. O tome svjedoče mnogi njegovi govori, a na poseban se način takva plemenitost može iščitavati u njegovoj enciklici o brizi za zajednički dom – Laudato si.

Međutim, dok primjećujemo i vrlo cijenimo takvu njegovu ljubav i prema marginaliziranim ljudima i prema prirodi, ipak se ne možemo oteti dojmu kako je upao u zamku terora milosrđa, odnosno da je po svom duhovnom habitusu snažno orijentiran na donošenje svjetla bratoljublja onima koji se nalaze u nekoj vidljivoj potrebi, dok istovremeno nema takve širine prema onima drugima koji se bez reflektora nose sa svakodnevnim životnim ranama i poteškoćama. Vjerojatno za to ima dobar i opravdan razlog, odnosno vjerojatno je riječ o tome kako smatra da prvi ne mogu opstati bez pomoći drugih i zato im treba pokazati blizinu hic et nunc, dok se drugi mogu i sami skrbiti o sebi. Riječ je dakle, barem se to nama takvim čini, o subjektivnoj procjeni i određivanju tko je i tko nije u nekoj potrebi, odnosno kome treba i kome ne treba odmah i sada iskazati kršćansku ljubav i solidarnost. S obzirom da papa Franjo dolazi iz latinoameričkog teološkog ambijenta koji je već desetljećima poznat po tzv. preferencijalnoj opciji za siromašne i teologiji oslobođenja, a koje se pokazuju upravo u toj selektivnoj paradigmi i koje su, usput budi rečeno, u ozbiljnoj opreci sa službenim moralnim i socijalnim naukom Crkve, razumljivo je da je vlastita uvjerenja  implementirao u svoj pontifikat. 

I rekli bismo da tu leži sva problematika Crkve u ovom trenutku.

Ovdje ćemo izostaviti analizu bilo kakvih dvojbenih što čina što riječi pape Franje, jer smo o tome progovorili u tekstu Papa Franjo između sablazni i edifikacije, nego samo želimo upozoriti na činjenicu kako smo svi u Crkvi, od prvog nakon pape Franje do zadnjeg vjernika, po načelu lančane reakcije, osjetili i osjećamo duboke posljedice takve Papine dobrote. Nismo ironični, nego doista držimo da je u srži svega dobrota i preferencijalna opcija za ljude u potrebi, odnosno u konkretnom slučaju silna ljubav i supatnja koju Papa osjeća prema oboljelima od koronavirusa, kao i plemenita želja da što veći broj ljudi zaštiti od moguće zaraze. U toj svojoj plemenitosti i širokogrudnosti on je procijenio da Crkva treba zauzeti podređeni stav pred građanskim vlastima i, idući za osiguranjem tjelesnoga zdravlja, privremeno zanemariti svoju prvu svrhu – spasenje duša.

No, kao što smo već rekli, takav pristup je jedna strana medalje i sada nam se jasno pokazuje kolike može proizvesti nepravde. Iako se može činiti neukusnim praviti eventualne paralele i iznositi brojčane procjene koliko se svim poduzetim mjerama u sprječavanju širenja koronavirusa spasilo, a koliko neizravno, ali stvarno, ubilo ljudi, s obzirom da je mnogima i mnogima koji nisu oboljeli od tog virusa uskraćena potrebna zdravstvena skrb, jer se njihovo stanje nije procijenilo životno presudnim, ipak imamo potrebu skrenuti pozornost i na to. Posebno bi se mogla neukusnim činiti usporedba broja oboljelih i umrlih od koronavirusa s brojem svih onih koji zbog aktualnog stanja vrlo teško trpe bilo materijalno, bilo duševno, bilo duhovno, i još više onih čija patnja obuhvaća sva tri navedena segmenta, ali i to je vrijedno promišljanja. Dakle, želimo reći kako postoji veliki nesrazmjer između postignutih koristi i nanesenih šteta, jer su procjene kako ćemo se samo s obzirom na štete ekonomske naravi oporavljati godinama, a o psihičkim i još više duhovnim da i ne govorimo.


Poslušnost kao izgovor


Ono što nam posebno leži na srcu, tiče se činjenice da je, unatoč dobrim nakanama i tek stjecajem okolnosti, Crkva postala zarobljenik pape Franje i njegovoga iskrenoga, ali u biti selektivnoga milosrđa, koje je usvojio s upijanjem pogrešnih i necjelovitih latinoameričkih teoloških i revolucionarno-socijalističkih svjetovnih koncepata. Naime, čvrsto smo uvjereni da papa Franjo nije zatvorio crkve i zabranio slavlja svete Mise i dijeljenja sakramenata, to ne bi palo na pamet ni jednom jedinom biskupu bilo gdje u svijetu, bez obzira na objektivnu težinu situacije. Vrijedi i obrnuto: ako je Papa to učinio, vjerojatno su razmišljali, možemo i mi. Zato nam se čini kako je inzistiranje na bezuvjetnoj poslušnosti, a koja se ovih dana vrlo naglašava, tek loš argument i dobar izgovor, odnosno slažemo se dr. Josipom Mužićem koji je u svom prilogu Posluh u doba korone istaknuo da je u ovom slučaju pandemije koronavirusa, mi bismo rekli u ovom slučaju korona-ideologije, ne samo pravo nego i moralna dužnost uskratiti poslušnost onima koji tu poslušnost očekuju. 

U tom smislu odgovornost za postojeće teško stanje u mjesnim Crkvama diljem svijeta ne leži izravno na biskupima, ali leži neizravno, jer su godinama, uz čast izuzecima, uporno šutjeli na mnoge Papine dvojbene i čine i riječi, od Dubia i Deklaracije iz Abu Dhabija pa sve do klanjanja božici Zemlje Pachamami i nametanja korona-ideologije, umjesto da su gorljivo i savjesno vršili svoju naučiteljsku, upraviteljsku i posvetiteljsku službu. Jednako su tako šutjeli i šute na teror milosrđa koji provode pojedinci između njih, a koji, istina uglavnom dobronamjerno i naivno, idu stopama pape Franje i preuzimaju kormilo unutar biskupskih konferencija, namećući tako nacionalnim Crkvama neki novi pravac koji ih gura u samouništenje.


Umjesto zaključka


I na kraju još samo kratak osvrt na još jednu učestalu primjedbu koja se stavlja na teret svima onima koji propituju nužnost poduzetih mjera s obzirom na otkazivanje svetih Misa s narodom i s obzirom na obustavljanje redovitoga dijeljenja sakramenata, a riječ je o tvrdnji kako to čine iz čiste oholosti i uz ozbiljan manjak i poniznosti i dužnog poštovanja. Kad je oholost u pitanju, onda smo, ruku na srce, svi krvavi ispod kože i svaki bi se od nas, ukoliko ćemo biti iskreni pred sobom i pred Bogom, mogao udarati u prsa i vapiti mea culpa. Napast je to koja vreba od postanka svijeta do dana današnjeg i malo joj je tko od ljudi uspio umaknuti. Međutim, valja uz tu oholost primijetiti i krepost poniznosti, a koja stoji kao protuteža onim negativnim i prizemnim nagnućima u nama, i koja je mnogim vjernicima onaj plemeniti i uzvišeni ideal koji se svim srcem želi postići, zazivajući pritom Božju milost da pritekne u pomoć. Negdje ruku pod ruku uz tu iskrenu želju za poniznošću ide i još jedna krepost, a to je krepost ljubavi. Prema Bogu i čovjeku, a u ovim okolnostima još posebno prema Crkvi. Rekli bismo da je upravo ta silna ljubav koja se osjeća prema Crkvi spiritus movens svih iznesenih primjedbi i propitivanja, jer se u njezinoj snazi pronalazi i duboka žalost zbog nepotrebnog okrnjivanja i oskvrnjivanja Kristove euharistijske žrtve, i duboka i iskrena nada da će Bog svoju predragu svojinu očuvati i od raskola i od duhovnog rasapa.