Crkva u vremenu razvijenoga srednjega vijeka

Uvod

Obično se drži da srednji vijek započinje padom Zapadnoga rimskoga carstva 476. godine, a završava padom Carigrada 1453. ili otkrićem Amerike 1492. Srednji se vijek dijeli na tri dijela: rani srednji vijek, razvijeni i kasni. Neće se svi povjesničari složiti oko toga kada koje od tih razdoblja počinje, a kada završava, ali mnogi će reći da rani srednji vijek traje od oko 500. do 1.000. godine, razvijeni od oko 1.000 do 1.300, a kasni od oko 1.300 do navedenih događaja koji su se zbili nešto prije 1.500. god.

Razvijeni srednji vijek, o čemu je ovdje riječ, posljedično se nastavlja na ono što se zbivalo u ranom srednjem vijeku, a njega je velikim dijelom karakterizirao prodor barbarskih plemena, njihova kristijanizacija i cvjetanje kršćanstva. Međutim, isto je vrijeme obilježeno i nekim drugim događanjima, koja su sada došla na vidjelo, a riječ je prije svega o udaljavanju Istoka i Zapada, prodiranju islama, gubitku duhovnog zanosa i nastanku krivovjerja, te o utjecaju svjetovnih vladara na vjersko područje i usmjeravanje cijele Crkve.

Početak udaljavanja Istoka i Zapada

Već su od samih početaka kršćanstva nastajale nekakve razlike između Istoka i Zapada, a to je prije svega uzrokavano progonima zbog kojih kršćanska središta često nisu mogla ostvariti pravu komunikaciju i zajedništvo, nego su se u mnogim stvarima razvijala samostalno. Kada je car Konstantin 330. god. prebacio svoju prijestolnicu u Novi Rim, odnosno Carigrad, a pogotovo kada je car Teodozije I. 395. god. podijelio svoje carstvo tako što je sinu Arkadiju dao Istok, a drugom sinu Honoriju Zapad, te time stvorio Zapadno i Istočno rimsko carstvo, udaljavanja su postajala još značajnija. Na crkvenom području razlike su se očitovale i u bogoštovlju i u teologiji i u crkvenom ustroju i u crkvenoj disciplini. Činjenica da je car na Istoku uređivao i crkvenu stvarnost još je dodatno otežavala komunikaciju.

Veliki crkveni raskol 1054. god.

Da bi smirio takve napetosti, papa Lav IX. poslao je svoje izaslanstvo predvođeno kardinalom Humbertom de Silvom Candidom carigradskom patrijarhu Mihajlu Cerulariju, no umjesto pomirenja, oni su još više zaoštrili sukob, te jedan drugoga izopćili iz Crkve. Bilo je to 16. srpnja 1054. godine.

Iako se tada činilo da to nije nikakav poseban događaj i da ne će biti nekakvih većih posljedica, ipak se na temelju njega Crkva raspala na Istočnu ili Pravoslavnu i Zapadnu ili Katoličku. Tijekom narednih stoljeće razlike su se umnožile, a pokušaji pomirenja bilježe se tek u najnovije vrijeme. Naime, navedene ekskomunikacije ukinuli su tek 1965. god. papa Pavao VI. i carigradski patrijarh Atenagora I. Taj je raskol, uz nastanak protestantizma u 16. st., velika rana na licu Crkve, a ublažavaju je tek djelomično novija ekumenska nastojanja.

Prodor islama

Drugo značajno događanje koje se ozbiljno odrazilo na razvijeni srednji vijek bio je nastanak i razvoj islama. Obično se za nastanak islama uzima 622. god., kada je njegov utemeljitelj Muhamed prešao iz Meke u Medinu i ondje započeo izravno širenje onoga za što je tvrdio da mu je objavio Bog Alah.

Islam se počeo naglo širiti, i to načelno na dva načina: s jedne strane širenjem kulture i davanjem povlastica onima koji su prešli na islam, te mučenjem i ubijanjem onih koji su to odbijali, odnosno džihadom ili svetim ratom. Vjerovanje da onaj tko ubije nevjernika, odnosno nemuslimana, ide ravno u dženet (raj) pridonijelo je da se islam naglo širio.

Ipak, kada je u pitanju Sveta zemlja, u prvim stoljećima islam nije bio toliko radikalan, pa su kršćanski hodočasnici na sveta mjesta mogli i dalje nesmetano odlaziti. Međutim, kada su u 11. st. ondje zavladali Seldžuci, turski nomadi koji su se raširili po cijelom Bliskom istoku, dolazi do velikih progona, a time i do nemogućnosti hodočašćenja.

Križarski ratovi

Kao reakcija na takvo stanje, u Europi se sve više javlja ideja o oslobođenju Svete zemlje, a kada je bizantski car Aleksije I. Komnen zatražio pomoć od Zapada jer je osvajanjima Seldžuka bilo ugroženo cijelo Istočno rimsko carstvo i prijetilo padom Carigrada, došlo je do svojevrsnog udruživanja Zapadne i Istočne Crkve, te su zajedno krenuli u križarske pohode.

Međutim, oslobođenje Svete zemlje nije teklo ni lako ni brzo, nego se protegnulo na oko 200 godina, od 1096. do 1291., a u tom je vremenu organizirano osam križarskih pohoda.

Iako je prvotni cilj križarskih ratova bio plemenit, a sastojao se u želji za oslobođenjem svetih mjesta od muslimana, od samih je početaka bilo i onih koji su imali svoje interese, a kad je uskoro ponestalo prvotnoga zanosa i evanđeoskih ideala, ratovi su se pretvorili u pljačke i političke intrige. Tako su primjerice Mlečani nagovorili i potplatili križare da u svojem četvrtom pohodu 1202. god. najprije za njih osvoje Zadar, a ovi su to i učinili, ne obazirući se na izričitu papinu zapovijed da se ne skreće s puta nego izravno ide na oslobođenje Svete zemlje.

Osim toga, Mlečani su 1204. god. srušili bizantsku vlast i uspostavili Latinsko kraljevstvo, što je pridonijelo ponovnom pogoršanju odnosa između Pravoslavne i Katoličke Crkve.

Uloga viteških redova u vrijeme križarskih ratova

Već nakon prvog križarskog rata nastaju vitezovi-redovnici, koji su bili duhovna i oružana pratnja hodočasnicima, a najpoznatiji su ivanovci, teutonci i templari. Ivanovci se još nazivaju hospitalci ili malteški vitezovi, a bili su prepoznatljivi po bijelom križu na crnom plaštu ili crnom štitu. Teutonci se još nazivaju vitezovi mača ili njemački viteški red, a bili su prepoznatljivi po crnom križu na bijeloj podlozi. Templari se još nazivaju vitezovi hrama (Solomonovog), a prepoznatljivi su po crvenom križu na bijeloj podlozi.

Iako su oni pridonosili stvarnoj zaštiti hodočasnika, imali su svojih i dobrih i loših strana, a kao i ostali vojnici u križarskim ratovima udaljili su se od ideala Evanđelja, pa je razumljivo što će u narednim vremenima svi ti redovi biti ukinuti.

Pad duhovnog zanosa i nastanak katara

I širenje islama i križarski ratovi, kao i niz drugih događaja toga vremena, pridonijeli su da iščezne onaj duhovni zanos koji je karakterizirao sredinu ranoga srednjega vijeka, što je sve dovelo do slabog ili nikakvog poznavanja kršćanske vjere, a još više katoličkoga nauka. Iako se i u tom vremenu razvijala visoka teologija, ipak se načelno može reći da je svećenstvo i narod u mnogome bilo nepoučeno, što je otvorilo prostora širenju različitih krivovjernih učenja.

Posebno je značajna sekta katara, a riječ je o dualističkom učenju koje je nastalo u Bizantu, te se u 10. st. počelo naglo širiti Europom i posebno bilo ukorijenjeno u Francuskoj i Bosni. Ovisno o kraju i inačicama, negdje su se katari nazivali patareni, negdje bogumili, negdje albigenzi, a u Bosni su poznati pod nazivom bosanski krstjani. Oni su vjerovali u dva boga: boga dobra i boga zla, a da bi se osigurali od utjecaja zlog boga, naučavali su da treba vršiti tešku pokoru i provoditi isposništvo. Samo će se, prema njihovu učenju, spasiti oni koji budu tako živjeli, a taj je nauk vidljiv i iz samog naziva sekte, jer katari znači čisti.

S obzirom da je narod bio nepoučen u vjeri, mnogi su postajali katari, te je tako bilo ugroženo pravovjerje.

Nastanak inkvizicije

Kako različiti pokušaji da se suzbiju katari nisu uspjeli, car Fridrik I. Barbarossa i papa Lucije III. izdaju dekret kojim započinje istražni postupak protiv njih, a koji je poznat pod nazivom inkvizicija (od lat. inquisitio – traženje, istraga). Prema njemu, tko nije htio priznati da je katar, a sve su indicije upućivale da ipak je, bio je predan svjetovnim vlastima, koja ih je potom mučila i spalila.

Uskoro se inkvizicija proširila i na svetogrdnike, vračare, čarobnjake i neke druge skupine, što je dovelo do spaljivanja vještica. Iako je to još jedna ljaga na licu Crkve, ipak treba uočiti da je broj tako optuženih i ubijenih bio vrlo mali, prema nekima nije prelazio 3% od svih onih koji su izvedeni pred sud, a također da izvršavanje presude nije činila Crkva, nego svjetovna vlast.

Dobro je napomenuti i da tu inkviziciju treba razlikovati od španjolske inkvizicije, koja će nastati nakon Rekonkviste, oslobađanja Pirinejskog poluotoka od muslimana, a koju su provodili svjetovni vladari i koju su karakterizirala brutalna mučenja.

Nadmoć svjetovnih vladara nad Crkvom

Još jedno od obilježja razvijenoga srednjega vijeka vidi se u nadmoći svjetovnih vladara nad Crkvom. Izravna je to posljedica ranijih vremena, kada su svjetovni vladari gradili crkve, samostane, škole, bolnice i općenito darivale Crkvu mnogovrsnim darovnicama, a sada su zauzvrat tražile da Crkva bude podređena njima. Tako je ona izgubila svoju samostalnost, do mjere da su svjetovni velikaši birali ne samo župnike, nego i biskupe i pape. Takvo uvođenje u crkvenu službu koju su vršili svjetovni vladari naziva se laička investitura.

Poseban je problem bio u činjenici što su se svjetovni vladari pri tome vodili materijalnim, a ne duhovnim kriterijima, tako da su na crkvene službe postavljali svoju rodbinu i prijatelje, koji su prednjačili u nemoralu. Takvo prodavanje i kupovanje crkvene službe za novce ili beneficije naziva se simonija, a ime je dobilo po vraču Šimunu (Simonu) koji se spominje u Djelima apostolskim i koji je od apostola htio kupiti darove Duha Svetoga.

Sve je to dovelo do želje za istinskom obnovom Crkve kako u pogledu vraćanja na evanđeoske vrijednosti, tako i u pogledu samostalnosti Crkve kao duhovne stvarnosti. Pri tome su veliku ulogu odigrali veliki teolozi poput svetog Tome Akvinskoga ili njegovog učitelja svetog Alberta Velikoga.

Clunyjevska i grgurovska reforma

Posebno snažna obnova Crkve je krenula u 10. st. iz francuskog samostana Cluny, koji nije bio u vlasti svjetovnih vladara, nego izravno pod papinom upravom. Ondje su redovnici prožeti dubokom pobožnošću posebno njegovali šutnju, crkveno pjevanje i izradu liturgijskog ruha, a samostan je dao više svetaca. Po takvoj pobožnosti postali su uzor drugim samostanima, što je dovelo do duhovne obnove u cijeloj Crkvi.

Otprilike u isto vrijeme papa Grgur VII. provodi obnovu koja je po njemu nazvana grgurovska, a poznata je prije svega po oslobođenju od svjetovnog utjecaja i vraćanju samostalnosti.

Time su clunyjevska i grgurovska obnova postavile izvrstan temelj za ono što će obilježiti naredna vremena, a prije svega vidljivo je u povratku idealima siromaštva i nastanku prosjačkih redova: franjevaca i dominikanaca.

Zaključak

Vrijeme razvijenoga srednjega vijeka bilo je obilježeno velikim sjenama koje su se nadvile nad Crkvu i zbog kojih se često ne prepoznaje u punom sjaju njezina uzvišena zadaća, ali bilo je i vrijeme u kojemu su pojedinci, a kasnije i čitave skupine donijeli novi zanos i obnovu Crkve, što je za vjernike jasan pokazatelj da ju vodi Duh Sveti, te da uvijek možemo imati pouzdanja u Kristove riječi upućene apostolu Petru da je vrata paklena neće nadvladati. To će posebno doći do izražaja u osobama svetoga Franje Asiškoga i svetoga Dominika.

Uz temu “Svjetla i sjene srednjega vijeka (Kršćanstvo u razvijenom srednjem vijeku)”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 2. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga: