Crkvena heraldika (1. dio): Općenito o heraldici i grbovima
Započinjemo niz tekstova o crkvenim grbovima, kojima želimo pokazati kakvu su i koliku oni ulogu imali u prošlosti, tko se njima i na koji način služio, što nam otkrivaju itd., kao i kakvo je značenje crkvene heraldike danas. Prvi dio je uvodni i govori o grbovima i heraldici općenito, dok će se u narednim dijelovima konkretnije obrađivati crkveno grboslovlje.
Heraldika, grboslovlje ili stematologija je znanost o grbovima. Bavi se proučavanjem nastanka i povijesti grbova, kao i pravilima koja određuju način njihova sastavljanja, nošenja i nasljeđivanja. Njezina je posebna vrijednost u tome što pomaže smjestiti osobe u vremenu i ponuditi važne podatke o njihovu životu. Naziv joj dolazi od lat. heraldus, što znači glasnik. Obično se drži da su se prvi grbovi počeli upotrebljavati krajem 11. st., kada su se križari vraćali iz prvog križarskog rata (1096-1099.) noseći na štitovima oznake po kojima su se međusobno razlikovali na bojištu, te su se oni nastavili prenositi nasljednim putem. Uskoro se običaj proširio među plemstvom i drugim slojevima, a nastaju i grbovi gradova, sveučilišta i raznih institucija. Koristili su se obično u pečatima, ali i u nekim predmetima opće uporabe, kao i u drugim prilikama. Prvo heraldičko djelo napisao je oko 1240. god. Konrad von Mure pod nazivom Njemački štit. U njemu se samo opisuje, odnosno, kako se to službeno naziva, blazonira izgled grbova. Prvo znanstveno djelo nastaje oko 1350. god., naslovljeno je O znakovima i grbovima, a napisao ga je talijanski pravnik Bartholus de Saxoferrato. U 14. su se st. počele u grbove uvoditi boje, pa su one uskoro strogo propisane heraldikom. Prvi grbovnici i rodoslovlja u Hrvatskoj se počinju javljati krajem 16. st.[1]
Grboslovlje pokazuje da su stroga pravila za izradu grba, s obzirom na nužne dijelove, boje, raspored elemenata i druge odrednice. Najvažnije je pravilo da mora biti jedinstven, odnosno razlikovati se od drugog barem u detalju. Mora biti i prepoznatljiv, a da bi se to postiglo poželjno je upotrebljavati jednostavne oblike većih dimenzija i manji broj boja. Zato je važno poštovati pravilo tinktura, tj. grb se treba prikazivati samo heraldičkim bojama ili tinkturama. One se dijele na emajle ili osnovne boje (crvena, plava, zelena, crna i purpurna), kovine ili metale (zlatna i srebrna; mogu se u prikazima zamijeniti žutom i bijelom) i nekoliko vrsta krzna. Uz njih se koriste i pomoćne boje (tamnocrvena, smeđa, boja krvi, nebesko-plava, narančasta i sl.) te naravna boja, koja služi da se neki element prikaže u svojoj prirodnoj boji. Boje se u načelu ne smiju međusobno miješati, tj. prikazivati jedna preko druge ni jedna uz drugu, a isto se pravilo odnosi i na kovine. Primjerice, neki element crvene boje ne može ići na crnu podlogu, jer bi se izgubila raspoznatljivost, a isto bi se dogodilo ako bi element zlatne boje došao na srebrnu podlogu. Kako bi se, dakle, postigao učinak jasnoće i prepoznatljivosti izdaleka, elementi se prikazuju kombinacijom boja i kovina.[2]
Štit je obvezatan dio grba, u počecima, pa i danas češće i jedini, a može biti po izgledu jajolik, rombolik, pravokutni, konjoglavi, urezani, uvijeni, polukružni itd. Osnovni oblici štita su ovi:[3]
Glavni dijelovi grba su štit, kaciga, plašt, kruna, točenica, čuvari, geslo i drugi znakovi čina i dostojanstva. Ilustracijski ih vidimo u donjem primjeru grba Viteškog reda Svetoga Groba Jeruzalemskog, koji je oslikao Davor Zovko, hrvatski heraldičar nastanjen u Švedskoj.[4]
U heraldici su važne i strane grba, a one se gledaju s obzirom na onoga tko nosi štit, a ne onoga tko ga promatra. Tako je heraldička desna strana onome tko grb gleda lijeva, i obrnuto. Važniji i pozitivni likovi se stavljaju s desne heraldičke strane i u gornjem dijelu grba, dok se oni manje važni smještaju na lijevu stranu i u donjem dijelu. To je posebno važno kod sjedinjavanja grbova, npr. nakon sklapanja ženidbe u kojoj su oboje supružnika nositelji grba, muževljev grb ide na desnu, a ženin na lijevu stranu. Heraldičko pravilo nalaže i da se izbjegavaju slova, brojevi i natpisi u štitu, tako da se umjesto njih simbolika izražava geometrijskim likovima i figurama, dok se u prostoru za geslo nalaze poruke slovima. Neki su likovi stilizirani, odnosno prikazuju se uvijek na isti način (npr. srce, ljiljan, sidro, križ, ruža itd.), a i naravni su likovi simbolični, tako da izgledom ne odražavaju nužno stvarne likove. Važno je i da u grbu nema različitih likova koji simboliziraju istu ideju, dok je poželjno da se istim simbolima označavaju različite ideje.[5]
Osim što je u izradi grba najprije potrebno uvažavati pravila heraldike pa tek onda umjetnosti i estetike, važno je istaknuti i da grb mora biti blazonabilan. Neki bi heraldičari rekli da je to prvo i najvažnije pravilo. Riječ je o opisivanju grbova preciznim riječima, a sam se formalan opis naziva blazon. Znanstvena disciplina koja se bavi opisivanjem grbova i rodoslovlja naziva se stematografija. Ime joj je izvedeno od grč. stémma – vijenac, loza, obitelj, rodoslovno stablo + grafo – pišem, opisujem. Prema njoj, elementi u grbu moraju biti tako složeni da ih se može pravilno prikazati samo na temelju heraldičkog opisa, bez nužnog poznavanja značenja lika. Primjerice, može se blazonirati simbol mosta kao takvog, ali teško i neki točno određeni most, nepoznat onome tko treba prikazati grb. Stoga je poželjno da simboli budu općeniti i tradicionalno prepoznatljivi.[6]
Budući, dakle, da blazon prethodi grbu, odnosno onaj tko crta ili izrađuje grb to čini na temelju opisa naručitelja, uslijed njegove nedovoljne preciznosti može se dogoditi da se izvedbe ozbiljno razlikuju jedna od druge i upućuju na zaključak da je negdje učinjena pogreška. Kao primjer, možemo navesti grb pape Benedikta XVI., prema crtežima različitih autora.[7]
Zaključujemo da su zakonitosti određene stematologijom prilično složene i obvezujuće, što znači da svako odstupanje od njih dovodi do nastanka grbova upitnih kvalitetom i značenjem. To se posebno odnosi na novije vrijeme, kada možemo vidjeti sve više grbova koji ne udovoljavaju temeljnim pravilima grboslovlja. Naime, budući da svaki pojedinac i svaka pravna osoba može imati svoj grb, često se događa da ih naručuju i izrađuju oni koji nemaju temeljno znanje u toj materiji, što je onda i vidljivo u prikazu. S druge strane, poznavanje osnova heraldike spada u stvar opće kulture, jer se samo tako može razumjeti značenje i vrijednost grbova. Grbovi predstavljaju sažetke nečije osobne, obiteljske, narodne ili vjerničke povijesti, a kao takvi pobuđuju u promatraču osjećaj poštovanja. Grbovi sadrže i posebne poruke u svom geslu, a ono nije samo nečiji životni moto, nego i poticaj da tako izražene vrjednote i drugi prepoznaju i promiču.
Zato su često u ranijim vremenima i svjetovni, a ne samo crkveni grbovi bili nadahnuti religioznim motivima, izraženim biblijskim simbolima i kršćanskom ikonografijom, a kao takvi su svjedočili o vjeri u Boga i privrženosti Crkvi. Tako češće u grbovima pronalazimo npr. prikaz četvorice evanđelista u liku anđela (sv. Matej), lava (sv. Marko), krilatog vola (sv. Luka) i orla (sv. Ivan), zatim ljiljan, koji simbolizira anđela Gabrijela i njegovo navještenje Blaženoj Djevici Mariji da će začeti i roditi Spasitelja, a nekad i kraljevsku čast, svece kraljevskog roda ili Mariju Kraljicu. Često se koristio i lik djeteline, simbol Presvetoga Trojstva, ključevi – simbol sv. Petra, X križ – svetog Andrije, školjka – svetog Jakova, kotač – svete Katarine, zmaj – svetog Jurja itd.[8]
Kad su u pitanju crkveni grbovi, onda su biblijski i liturgijski simboli te ikonografski zapisi još bogatiji i izraženiji. O njima ćemo u narednom nastavku.
[1] Usp. Heraldika, https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=25077; Heraldika ili grboslovlje, https://proleksis.lzmk.hr/26079/; (Petar Marija RADELJ, nepotpisano), Osnove grboslovlja, u: Naša Gospa, 16 (2010.) 42, str. 72-73, ovdje: 72. U kazalu autora na str. 82. zabunom je naveden Davor Zovko kao autor teksta. Ista pogreška vrijedi i za ostale priloge iz navedenog broja lista Naša Gospa; Željko HEIMER, Razvoj heraldike, https://herald.com.hr/heraldika/#razvojheraldike.
[2] Usp. Željko HEIMER, Heraldička pravila, https://herald.com.hr/heraldika/#heraldickapravila; (Petar Marija RADELJ), Nav. dj., str. 72-73.
[3] Ilustracije i pojašnjenja preuzeti su iz: (Petar Marija RADELJ), Nav. dj., str. 72.
[4] Ilustracija i pojašnjenja preuzeti iz: (Petar Marija RADELJ), Nav. dj., str. 72.
[5] Usp. Željko HEIMER, Heraldička pravila; (Petar Marija RADELJ), Nav. dj., str. 73.
[6] Usp. (Petar Marija RADELJ), Nav. dj., str. 72; Željko HEIMER, Heraldička pravila.
[7] Više o tome vidi: (Petar Marija RADELJ, nepotpisano), Grb pape Benedikta XVI., u: Naša Gospa, 16 (2010.) 42, str. 78-82. Ilustracije su preuzete s unutrašnjih zadnjih korica istog broja.
[8] Usp. Dubravka PEIĆ ČALDAROVIĆ, Grbovi hrvatskoga plemstva – činjenice kulturnog naslijeđa i identiteta, u: Povijesni prilozi, 25 (2006.) 31, str. 87-100, ovdje: 91. Članak je dostupan na internetskom portalu Hrčak ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/19647.
