Crkvena heraldika (2. dio): Općenito o crkvenim grbovima

Crkvena heraldika (2. dio): Općenito o crkvenim grbovima


Obično se navodi kako se u Crkvi grbovi javljaju u srednjem vijeku i vezuju se uz uključivanje biskupa u svjetovnu vlast, što je zahtijevalo korištenje pečatnjaka kod ovjeravanja dokumenata. Kad je engleski kralj Eduard I. Dugonogi 1307. god. odredio da svi dokumenti moraju biti ovjereni pečatom, tu je praksu preuzela i Crkva. Dok su svjetovni pečatnjaci uglavnom bili okrugli, crkveni su (osim papinskih) bili jajolikog ili bademastog oblika i obično su prikazivali likove svetaca ili samih biskupa. S vremenom će grbovi uz ulogu ovjeravanja dokumenata imati veliko značenje u međusobnom raspoznavanju biskupija, biskupa, svećenika i svih drugih koji koriste crkvene grbove.

Ovdje treba napomenuti da je crkvena heraldika ipak u određenom smislu starija od svjetovne, što potvrđuje činjenica da su križari već u prvoj križarskoj vojni koristili obilježja po kojima su se međusobno razlikovali, a to se posebno odnosi na viteške redove – ivanovce, teutonce i templare, koji su imali svoje stjegove i štitove. Moglo bi se tako reći da su prvi grbovi bili crkveni, ali se nisu razvijali do potrebe korištenja pečata.

Crkveni su grbovi imali i drukčije elemente od onih svjetovnih,[1] pa su ovdje glavni dijelovi štit, mitra, križ, biskupski štap, klobuk ili galer, te kite ili kićanke, koje su bojom i brojem označavale crkveni status nositelja grba.[2] Ipak, do 17. st. vladala je neujednačenost, a tada je grboslovac i tiskar Pierre Palliot (1608.-1698.) osmislio sustav crkvenih klobuka, što je dalo smjer i unificiranju obveznih pravila oko insignija crkvenih velikodostojnika, a koje je propisao papa Pijo X. (1903.-1914.) 21. veljače 1905. god. motuproprijem Inter Multiplices.[3] Time su bili zadani i bitni elementi grbova klerika, tako da se oni međusobno razlikuju prema boji klobuka i kićanki, broju kićanki, pastirskom štapu, biskupskom ili nadbiskupskom križu i nekim drugim elementima. Svećenikov će grb npr. imati crni galer i po jednu crnu kićanku sa svake strane, biskupov će grb imati zeleni klobuk s ukupno 12 kićanki zelene boje te biskupski križ, kardinalov će galer i sa svake strane po 15 kićanki biti crvene boje i imat će križ iza štita s dvije poprečne grede, itd. Uz te izvanjske elemente grba, koji opisuju dužnost i nadležnost njegova nositelja, važan je i unutrašnji dio, prvenstveno štit i geslo, koji opisuju samog nositelja, odnosno njegovo podrijetlo, njegova postignuća i njegova životna uvjerenja.[4]

Atribute grbova s obzirom na položaj nekog klerika ovako je prikazao Piotr Michał Jaworski.[5]

Glavni dijelovi grbova klerika na primjeru kardinalskog grba su ovi:

Papinski grb je drukčiji od grbova ostalih klerika, a glavni su mu atributi štit, tijara i prekriženi ključevi. Tijara je trostruka kruna s globusom i malim križem na vrhu koju su pape u tom obliku nosile barem od 14. st., a prema prevladavajućem tumačenju označavala je njihovu svećeničku, pastirsku i učiteljsku vlast. Zadnji ju je nosio papa Pavao VI. (1963.-1978.), a odrekao je se 1963., nedugo nakon što je njome okrunjen. Papa Benedikt XVI. (2005.-2013.) i papa Franjo (2013.-) zamijenili su u svojim grbovima tijaru mitrom. Prekriženi i užetom povezani zlatni i srebrni ključ upućuju na Kristove riječi apostolu Petru da će njemu dati ključeve kraljevstva nebeskoga i što god sveže i odriješi na zemlji, bit će svezano i odriješeno na nebesima (usp. Mt 16,18-19), odnosno označavaju da se papina vlast odnosi na sve vjernike na zemlji i seže do neba.

Tijara i prekriženi međusobno povezani ključevi zlatne i srebrne boje nalaze se i na grbu Svete Stolice i Vatikana, a koji su se u ranijim vremenima međusobno razlikovali po rasporedu zlatnog i srebrnog ključa, ali su u novije doba izjednačeni pa se uglavnom koristi grb Države Vatikanskog Grada, prepoznatljiv po tome što je zlatni križ postavljen preko srebrnog i okrenut je prema gore desno (heraldička lijeva strana).[6]

Papinski grb, grb Svete Stolice i grb Države Vatikanskog Grada

U vremenu sedisvakancije, tj. kada je prazna papinska stolica, Crkvom upravlja kardinal kamerlengo, a njegov se grb tada prepoznaje po ključevima i kišobranu (baldahinu) naizmjeničnih crvenih i žutih pruga. Kroz to vrijeme se mijenja i grb Svete Stolice, tako da tijara bude zamijenjena kišobranom.

Grb kardinala kamerlenga i grb Svete Stolice u vrijeme sedisvakancije

U crkvenoj heraldici ranijih vremena često su se pronalazili i likovi mitre i pastirskog štapa, u štitu ili iznad njega, umjesto krune, kao znak crkvenog dostojanstva i vlasti. Do 1969. god. bili su obvezatni dio biskupskih grbova, a iako su te godine ukinuti Uputom Državnog tajništva Svete Stolice Ut sive sollicite, o odijevanju, naslovima i grbovima kardinala, biskupa i nižih prelata,[7] još uvijek se mogu pronaći na nekim biskupskim grbovima. S druge strane, mitra i pastirski štap se mogu i nadalje upotrebljavati na biskupijskim grbovima, ali danas same biskupije sve rjeđe imaju vlastite grbove.

U znakovlje crkvene heraldike ulazi i palij ili naramenik, bijela vrpca od vunene tkanine sa šest križića crne boje, a nosi se obješena oko vrata tako da joj s prednje i zadnje strane visi po jedna traka, na krajevima s džepićima u boji križića. On je oznaka nadbiskupa metropolita, a predstavlja posebnu povezanost metropolita sa Svetim Ocem, vidljivu i u činjenici da se novim nadbiskupima stavlja palij na ramena o svetkovini Svetog Petra i Pavla 29. lipnja. Simbolizira i biskupa kao onoga koji slijedi Dobrog Pastira i nosi na ramenima ovcu, a također predstavlja i Jaganjca, koji je proboden za spas ljudi. Za razliku od prethodnih papa, papa Benedikt  XVI. dodao je u svoj grb i palij, koji ima križiće u crvenoj boji. 

Palij na grbu pape Benedikta XVI. i palij na grbu nadbiskupa-metropolita Đure Hranića

Dok su navedeni najvažniji elementi crkvenih grbova zadani, štit i geslo čine osobni dio, a kao takvi predstavljaju sažetak životnih ideala i programa nositelja grba. Ipak, oni nikada ne bi smjeli biti proizvoljni, nego bi se morali voditi strogim heraldičkim pravilima kako bi se postiglo da grb bude jedinstven, da se poštuje pravilo tinktura, da bude jednostavan i prepoznatljiv, da se može blazonirati itd.[8] Još više treba voditi računa o ikonografiji Katoličke Crkve, koja opominje da je mudrije grb prikazati uvriježenim kršćanskim simbolima, nego osmišljavati osobne ili upotrebljavati svjetovne, prividno prikladnije današnjem vremenu.[9] Jednako se odnosi i na gesla, koja u nekoliko riječi sažimaju životni moto nositelja grba, odnosno pokazuju koliko je on utemeljen na Svetom pismu i katoličkoj vjeri, a koliko od njih odstupa. No, to je danas sve teže postići, jer ne postoje jasne smjernice koje bi upozoravale na prihvatljivo i neprihvatljivo u crkvenoj heraldici, što posljedično dovodi do crkvenih grbova upitne kvalitete i poruke.[10]

Da bi se, naime, pravila crkvene heraldike dosljedno provodila svojevremeno se brinula Heraldička komisija Rimske kurije, koju je osnovao papa Pijo X. 1905., a djelovala je sve do 1960. god., kada ju je ukinuo papa Ivan XXIII. (1958.-1963.). Grbovi papa i kardinala objavljivani su do 1969. god. u Papinskom godišnjaku (Annuario Pontificio),[11] a s ukidanjem tog običaja slijedi i ležerniji pristup crkvenom grboslovlju. Pri tome treba istaknuti kako su, uz odobrenje pape Pavla VI., trojica stručnjaka objavila zbirku pravila koja reguliraju crkvenu heraldiku pod nazivom Rubrica araldica Vaticana, a Državno tajništvo Svete Stolice 31. ožujka 1969. god. izdalo je uputu Ut sive sollicite, čime su se nastojale otkloniti nejasnoće i zacrtati poželjan put, ali to se u praksi nije pokazalo dovoljnim. Slično se može reći i za hvalevrijedan priručnik crkvene heraldike iz 2014. god. pod nazivom Manuale di araldica ecclesiastica nella Chiesa cattolica, a koji su objavili kardinal Andrea Cordero Lanza di Montezemolo, dizajner grba pape Benedikta XVI., i heraldičar Antonio Pompili.[12] Crkveni grbovi, naime, sve više gube na značenju i, osim što ponekad ne udovoljavaju temeljnim zakonitostima heraldike, ikonografije i simbolike, uglavnom se koriste samo kao pečati, za ovjeravanje dokumenata, ili ih se stavlja u zaglavlje u službenim spisima.

Osim crkvenih grbova klerika, Svete Stolice i biskupija, valja spomenuti kako se crkvena heraldika odnosi i na grbove i ambleme redovničkih zajednica i njihovih utemeljitelja, crkvenih udruga, instituta, društava, župa itd., a i za njih vrijedi navedena primjedba da su neki spretnije, a drugi manje spretno izvedeni. Ovdje prikazom grba ili simbola predstavljamo samo neke značajnije redove.

Grbovi ili amblemi redova (slijeva na desno, od gornjeg reda): benediktinci, franjevci, isusovci, salezijanci, dominikanci, karmelićani, bosonogi karmelićani, kapucini

Grb je biljeg identiteta, svjetovni npr. plemenitaškog roda i izražava čast pripadanja nekoj obitelji, a crkveni biljeg kleričkog ili crkvenog identiteta i svega što sam status nosi. Iako se na njih danas, i u svjetovnim i crkvenim okvirima, najčešće gleda kao na nekadašnje znakove izražavanja moći i vlasti, pa ih se zato nedovoljno i cijeni ili čak odbacuje, oni su ne samo izvrstan izvor za proučavanje povijesti, nego i poticaji koji pobuđuju zahvalnost i nastojanje u izgradnji vrlina.


[1] Više o njima i općenito o heraldici usp. Snježana MAJDANDŽIĆ-GLADIĆ, Crkvena heraldika (1. dio): Općenito o heraldici i grbovima, https://www.vjeraidjela.com/crkvena-heraldika-1-dio-opcenito-o-heraldici-i-grbovima/.  

[2] Galer je klerički šešir širokog oboda iz kojeg vise uzice s kićankama, tj. ukrasima od niti koje su na gornjem kraju vezane, a dolje slobodne.

[3] https://www.vatican.va/content/pius-x/la/motu_proprio/documents/hf_p-x_motu-proprio_19050221_inter-multiplices-curas.html

[4] Više o crkvenim grbovima usp. (Petar Marija RADELJ, nepotpisano), Crkvena heraldika danas, u: Naša Gospa, 16 (2010.) 42, str. 73-76; Michael R. HEINLEIN, What is heraldry in the Catholic Church?, https://www.simplycatholic.com/artistically-announcing-identity/.

[5] Ilustracije su preuzete s unutrašnjih zadnjih korica navedenog broja lista Naša Gospa.

[6] Danas se ni na temelju službenog pojašnjenja grbova Svete Stolice i Države Grada Vatikana ne može razaznati kakva je među njima razlika, budući da je grb Svete Stolice prikazan jednobojno, u tri inačice. Usp. Coat of Arms of the Holy See i Coat of Arms of the State of Vatican City, https://www.vatican.va/roman_curia/secretariat_state/documents/insigne/sp_ss_scv_stemma-bandiera-sigillo_en.html.  

[7] DRŽAVNO TAJNIŠTVO SVETE STOLICE, Instructio circa vestes, titulos et insignia generis Cardinalium, Episcoporum et Praelatorum ordine minorum, u: Acta Apostolicae Sedis 61 (1969.) 1, str. 334-340, br. 28; dostupno na: https://www.vatican.va/archive/aas/documents/AAS-61-1969-ocr.pdf.

[8] Više o tome usp. Snježana MAJDANDŽIĆ-GLADIĆ, Nav. dj.

[9] Iz bogate kršćanske ikonografije izdvajamo samo neke simbole, s nakanom da ih u nekom od nastavaka ovog prikaza podrobnije obradimo: križ, riba, Kristov monogram, IHS, janje, lađa, paun, golubica, pelikan, sidro, Alfa i Omega, simboli evanđelista, apostola, svetaca, redovničkih zajednica, marijanski simboli itd. Kao izvrstan izvor za proučavanje kršćanskih simbola spominjemo kapitalno i nezaobilazno djelo: Anđelko BADURINA (ur.), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Sveučilišna naklada Liber – Kršćanska sadašnjost – Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1979.; dostupan je i na internetu ovdje: https://www.scribd.com/doc/270213872/Leksikon-Ikonografije-Liturgike-i-Simbolike-Zapadnog-Krscanstva.

[10] Kao primjer možemo navesti grb nadbiskupa Kuala Lumpura – Juliana Leowa Beng Kima, koji je u svoj nadbiskupski grb, uz tradicionalne simbole Srca Isusova i Srca Marijina, stavio i izmišljeni simbol – stablo svih religija ili drvo suživota, kojim je htio prenijeti poruku da trebamo biti spremni prepoznati Boga u svakoj osobi koju susrećemo i biti otvoreni prema drugima i drugačijima. Nasuprot tome, kod mnogih je izazvao sablazan, jer su simbol protumačili znakom odbacivanja Isusa Krista kao jedinoga Spasitelja i Crkve kao sakramenta spasenja. Slično se odnosi i na njegovo geslo: Cjelovitost i nježnost, a za koje je našao nadahnuće u Hoš 2,21, iako se prorokove riječi teško mogu tako sažeti i povezati s nadbiskupovom porukom. Usp. Integrity and Tenderness. About Archbishop Julian Leow – Coat of arm, https://archkl.org/index.php/archbishop-julian-leow.

[11] Annuario Pontificio je publikacija Svete Stolice koju izdaje njezina službena izdavačka kuća Libreria Editrice Vaticana, a sadržava adrese i glavne informacije Svete Stolice, njezinih tijela i svih biskupija Katoličke Crkve u svijetu.

[12] Usp. Crkvena heraldika, https://hr.wikipedia.org/wiki/Crkvena_heraldika.