Crkvena heraldika (3.dio): Papinski grbovi

Papinski se grbovi počinju koristiti barem od kraja 12. st., a na način da su pape upotrebljavale grbove svojih obitelji. Dosljedno, ako je bilo više papa iz iste obitelji, imali su i isti grb. Annuario Pontificio iz 1960.-tih godina predstavio je papinske grbove počevši s Inocentom III. (1198.-1216.), ali neki drugi heraldičari navode kako je vjerojatnije već i papa Lucije II. (1144.-1145.) imao grb. I kasniji će pape tijekom povijesti Crkve često koristiti obiteljske grbove, kojima bi uklanjali ratničke, a pridodavali vjerske simbole. U 14. st. u papinskim se grbovima pojavljuje tijara, a u 15. st. i prekriženi ključevi. Obično se smatra da se iznad heraldičkog štita počinje prikazivati tijara od pape Ivana XXII. (1316.-1334.), a prvi papa koji je upotrijebio ključeve svetog Petra kao heraldičko sredstvo, i to kao lik unutar štita, bio je papa Nikola V. (1447.-1455.). Pretpostavlja se da su od vremena njegova nasljednika, pape Kalista III. (1455.-1458.), pape počele koristiti prekrižene ključeve ispod tijare kao izvanjske ukrase svojih grbova, ali neki ipak drže da taj običaj potječe barem od pape Martina V. (1417.-1431.), dok drugi tvrde da seže čak do pape Bonifacija VIII. (1294.-1303.).

Prema dostupnim prikazima starih papinskih grbova teško je zaključiti otkada su u upotrebi tijara i prekriženi ključevi

S obzirom da tijara i ključevi sačinjavaju vrlo važne dijelove papinskih grbova, podrobnije ćemo ih objasniti, iako smo o njima glavne naznake ponudili u prethodnom dijelu ovoga niza o crkvenoj heraldici.[1]

Tijara

Papinska tijara[2] je u počecima bila šiljata kapa od bijele tkanine, na dnu ukrašena zlatnom trakom. Podrijetlo vjerojatno vuče od frigijskog pokrivala za glavu koje je korišteno na perzijskom dvoru, a kasnije je postalo jedna od oznaka bizantskog cara. Čini se da je u upotrebi od vremena pape Konstantina (708.-715.), i to kao znak vremenite vlasti. U narednom će se razdoblju (moguće prije 10. st.) zlatna traka oblikovati u krunu, a poslije će se iz nje izdići i šiljci. Papa Bonifacije VIII. dodao je još jednu krunu iznad, kada je bulom Unam sanctam 1303. god. proglasio svjetovnu vlast podređenu duhovnoj.[3] U prvoj polovici 14. st. dodaje se i treća kruna. Jedni smatraju da je to bilo pod papom Benediktom XI. (1303.-1304.), drugi pod papom Klementom V. (1305.-1314.), treći u vrijeme pontifikata njegova nasljednika pape Ivana XXII., a četvrti u vrijeme pape Benedikta XII. (1334.-1342.), možda godine 1334. ili 1335. Time je tijara zadobila simboliku trostruke papinske vlasti (lat. triregnum): svećeničke, pastirske i učiteljske, odnosno oca kraljeva, upravitelja svijeta i Kristova namjesnika, a tumači se i drugim značenjima, npr. simbolom Presvetoga Trojstva, zajedništva putujuće, trpeće i slavne Crkve, predstavlja tri jezika: hebrejski, latinski i grčki, tri bogoslovne kreposti: vjeru, nadu i ljubav itd.[4]

Razvitak tijare: dodavanje kruna

Papa je, osim kod samog krunjenja, tijaru nosio u izvanliturgijskim svečanostima, npr. prilikom proglašenja dogme ili kanonizacije nekog sveca, u procesijama i sl. Tijekom povijesti bilo je puno tijara, a uglavnom su ih pape dobivale na dar ili su ih same dale izraditi. Neke su pape na dar primile i više tijara,[5] a drugi su se koristili tijarama svojih prethodnika. Do 1798. god. u Vatikanu su se čuvale mnoge tijare, ali su ih te godine najvećim dijelom ukrale i uništile francuske trupe, a dragulje odnijele u Pariz. Danas su sačuvane samo 24.[6] Najstarija od njih je iz 1572. god., odnosno iz vremena pape Grgura XIII. (1572.-1585.), a jedina je koja je preživjela pljačku. Redovito su bile načinjene od zlatnog ili srebrnog platna, ukrašene stotinama pa i tisućama dragih kamenja i bisera, a obično su težile između jednog i dva kilograma. Najteža tijara imala je 8,2 kg, a nju je darovao papi Piju VII. (1800.-1823.) car Napoleon, s nakanom da ga ponizi jer je namjerno načinjena preteška i preuska za normalno nošenje. Najlakša je težila 900 g, a bila je izrađena za papu Ivana XXIII. (1958.-1963.) 1959. god.

Neke od sačuvanih tijara (slijeva na desno, gornji red: tijara pape Grgura XIII. (1572.-1585.), tijara pape Pija VII. (1800.-1823.), tijara pape Grgura XVI. (1831.-1846.), tijara pape Pija IX. (1846.-1878.), tijara pape Lava XIII. (1878.-1903.); drugi red: dvije tijare pape Pija IX., tijara pape Ivana XXIII. (1958.-1963.), tijara pape Pavla VI. (1963.-1978.) i tijara pape Benedikta XVI. (2005.-2013.)

Vrijedno je spomenuti i sačuvanu tijaru od kaširanog papira iz 1800. god., napravljenu za krunidbu pape Pija VII. Kada je car Napoleon 1798. god. zarobio i odveo papu Pija VI. u Francusku, gdje je on i umro naredne godine, trebalo je izabrati novoga papu, ali kako nije bilo za njegovo krunjenje tijare, pristupilo se alternativnom i brzinskom rješenju – izradi tijare od kaširanog papira. Presvučena je srebrnom tkaninom i ukrašena draguljima koje su darovale lokalne aristokratkinje pa je cijeli posao ispao i lijep i praktičan. Kasnije je, kako je već rečeno, Napoleon darovao Piju VII. drugu tijaru, ali kako je ona bila preteška i preuska, papa je nastavio nositi papirnatu. Budući da je bila lagana i estetski prihvatljiva, a promatrači ionako nisu znali od čega je načinjena, rado su je nosile i druge pape tijekom cijeloga stoljeća. 

Tijara od kaširanog papira načinjena za krunjenje pape Pija VII. 1800. god.

Zadnji papa koji je nosio tijaru bio je papa Pavao VI. (1963.-1978.), okrunjen 30. lipnja 1963. Nekoliko mjeseci poslije, točnije 11. studenoga napustio je nošenje tijare, simbolično je odloživši na oltar u bazilici Svetog Petra. Prodana je na aukciji, a od prikupljenog je novca izgrađeno naselje za beskućnike na periferiji Rima. Od 6. veljače 1968. god. čuva se u Memorijalnoj dvorani u Nacionalnom svetištu Bezgrešnog začeća u Washingtonu. Iako su i kasnije pape dobivale na dar tijaru, više je nisu nosile, počevši od pape Ivana Pavla I. (1978.), koji je odbio krunidbu i odlučio se za inauguraciju, unatoč apostolskoj konstituciji pape Pavla VI. Romano Pontifici eligendo od 1. listopada 1975., kojom je u br. 92. odredio da će budućeg papu okruniti kardinal protođakon.[7] Papa Benedikt XVI. i papa Franjo zamijenili su tijaru i u svojem grbu mitrom. Tijara je danas ostala u upotrebi na grbu Svete Stolice i Države Grada Vatikana. Također, najstarija sačuvana papinska tijara – tijara iz vremena pape Grgura XIII., još uvijek se koristi za krunjenje kipa svetog Petra u bazilici Svetog Petra na njegove blagdane: Katedru svetog Petra 22. lipnja i svetkovinu Svetog Petra i Pavla 29. lipnja. 

Grbovi pape Benedikta XVI. i pape Franje umjesto tijare imaju mitru

Globus i križ

Uz tijaru su se oblikovali globus (slika svijeta) i križ na njezinom vrhu te dvije infule, tj. vrpce koje se spuštaju iz nje, nekad podignute prema gore, nekad prema dolje, a obično je svaka imala mali križ i završavala resama (nazivaju se i fanon, a nerijetko se i sama mitra naziva infula). 

Kugla kao simbol potječe vjerojatno još iz vremena starog Egipta i Mezopotamije, jer je možemo vidjeti na crtežima i kipovima božanstava i vladara iz tog razdoblja, a pronalazimo je i na sačuvanim spomenicima Grčkog, Rimskog i Bizantskog Carstva, kao i u različitim razdobljima umjetnosti. Označavala je moć i vlast. To vidimo i na sačuvanom novčiću iz vremena vladavine cara Hadrijana (2. st.), na kojem se nalazi prikaz božice zdravlja Salus s nogom postavljenom na globus, kao znakom dominacije, ili na onom iz 4. st. na kojem je prikazan car Konstantin Veliki koji globus drži u ruci, kao znak da ima potpunu vlast.[8]

Tijekom vremena bit će prihvaćen i u kršćanskoj simbolici, a od 5. st. dodaje mu se križ na vrhu. Prva sigurna poznata upotreba globusa s križem datira u 423. god. i pronalazimo ga na poleđini novčića cara Teodozija II., a neki smatraju da se još 395. god. taj simbol nalazio na poleđini novčića cara Arkadija.[9] 

Novčić iz 423. god. na poleđini prikazuje cara Teodozija II. s globusom i križem

Kugla s križem poznata je pod latinskim nazivom globus cruciger (globus – kugla + crux – križ + gerere – nositi = kugla koja nosi križ), a budući da podsjeća na jabuku, naziva se i kraljevska jabuka. Ponekad i trijumfalni križ. Njezin je razvoj dvostruk, tj. s jedne strane se odnosi na vlast Boga kao gospodara Svemira, a s druge strane na zemaljsku vlast, koja je ponekad u rukama kršćanskih vladara, a ponekad u rukama papa. S obzirom na Božju vlast, obično se prikazuje u liku Krista koji u ruci drži staklenu kuglu s većim ili manjim križem, htijući tako pokazati da je on Salvator mundi – Spasitelj svijeta. Nerijetko se zna prikazivati s istim atributom i Bog Otac, sa značenjem Stvoritelja svega.

Različiti umjetnici prikazuju Isusa s globusom
Prikaz Boga Oca s globusom

S obzirom pak na zemaljsku vlast, u prvo vrijeme njega su koristili kršćanski vladari, kako bi izrazili svoju moć i autoritet koji dolazi od Boga, a i iz istih razloga, da bi pokazali kako je duhovna vlast iznad svjetovne, koriste je i pape. Naime, nakon pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. god. svjetovni su vladari počeli postavljati i svrgavati pape, biskupe i opate po svom izboru, čime je Crkva izgubila samostalnost, a u obrani svoga integriteta u narednim se stoljećima događalo da je i sama znala posezati u svjetovnu vlast. Globus s križem na vrhu svjetovnih vladara tumačio se tako da oni imaju i svjetovnu i duhovnu vlast u rukama, danu im od Boga, dok je globus s križem u grbovima papa označavao kako duhovna vlast ima nadmoć nad svjetovnom i zato je sva u rukama papa.

Obično se drži da je prvi papa koji je u svom grbu upotrijebio globus s križem bio papa Bonifacije VIII., a on je ostao sastavni dio papinskog grba do najnovijih vremena. Ipak, čini se da nije bio strogo propisan, jer se mogu pronaći prikazi velikog broja papinskih grbova tijekom zadnjih stoljeća koji nemaju globus i(li) križ iznad tijare.

Iako su tek papa Benedikt XVI. i papa Franjo zamijenili tijaru mitrom, a time uklonili i globus s križem u grbu, može se istaknuti da se globus ne nalazi ni na grbu pape Pavla VI., a imaju ga naredni pape – Ivan Pavao I. i Ivan Pavao II. 

Ključevi svetog Petra

Redoviti su sastavni dio papinskog grba i dva ključa prekrižena ispod papinske tijare, jedan srebrne (bijele), a drugi zlatne (žute) boje, međusobno u ručkama koje se nalaze dolje povezane ranije uglavnom plavim, a danas češće crvenim ili zlatnim konopcem. Oni predstavljaju papinsku vlast, utemeljenu na Petrovom prvenstvu koje mu je dao Krist, zapisanom u Mt 16,18-19: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.“ Zlatni ključ s desne heraldičke strane aludira na papinu vlast koja se proteže do neba, srebrni s lijeve njegovu duhovnu vlast na zemlji, a konopac vezu između moći na nebu i na zemlji. Položaj ručki ključeva u podnožju grba označava da su obje vlasti u rukama pape kao Kristova namjesnika, a ukrižanost ključeva da one proizlaze iz Kristove smrti.[10]

Ključevi se ne koriste samo u papinskim grbovima, nego i u grbu Svete Stolice i raznih vatikanskih dikasterija, nuncijatura, bazilika, izaslanstava i raznih tijela. Kada umre papa, sve dok je stolica prazna, ključevi prelaze u grb kardinala kamerlenga,[11] dok će se na katafalku[12] na koji će biti postavljen papin lijes nalaziti samo tijara.[13] Točnije, tako je bilo do pape Ivana XXIII., posljednjeg pape za kojeg je bio postavljen katafalk u bazilici Svetog Petra u Rimu. 

Ključevi na papinskom grbu, grbu Svete Stolice i grbu Države Vatikanskog Grada
Ključevi na grbu kardinala kamerlenga i grbu Svete Stolice u vrijeme sedisvakancije

Palij

Papa Benedikt XVI. nije samo uklonio tijaru iz svog grba i zamijenio je mitrom, nego je dodao i novi element – palij ili naramenik, pa je vrijedno objasniti i njegovo značenje.[14]

Palij je primarno znak vlasti Petrovog nasljednika – pape. Kao odjevni predmet vezan je još uz vrijeme antike, a riječ je o svojevrsnom plaštu koji se nosio preko tunike i koji su običavali nositi filozofi. S vremenom su ga počeli koristiti i drugi uglednici, a ulazi u crkvenu uporabu najkasnije tijekom 5. stoljeća. Čini se da je u počecima bio u obliku šala koji se omatao oko vrata i ramena, a na način da je jedan kraj visio s lijevog ramena naprijed, a drugi nazad. Napravljen je bio od bijele vune, a imao je dva izvezena križa, svaki na jednom kraju. Nešto poslije ti se krajevi premještaju tako da vise sa sredine, a da bi se to moglo izvesti uvodi se pribadača kojom je palij pričvršćen. Vjerojatno u 9. stoljeću palij dobiva približno današnji oblik, tj. sastoji se od okrugle vrpce iz koje se spušta s prednje i zadnje strane po jedna traka. U narednom se vremenu promjene vide u skraćivanju prednje i zadnje trake, u broju i boji otkanih križeva te u broju i načinu nošenja ukrasnih igala. Križevi su uglavnom bili crne boje, rjeđe crvene, a rijetko tamno plave. Njihov je broj varirao, od dva do osam, da bi se ustalio na današnjih šest. Pribadače su izgubile svoju funkciju i postale su skupocjene ukrasne igle s dragim kamenom, a provlače se kroz posebne omče koje su otkane na krajevima križeva. Važna pravila za izgled i nošenja palija dao je papa Benedikt XIV. (1740.-1758.), a ona su bila strogo propisana i Zakonikom kanonskoga prava iz 1917. god., kann. 275.-279.[15] Danas je, bez preciznih odredbi, uglavnom teško procijeniti što je obvezujuće, a što nije, a tome je pridonio i papa Benedikt XVI. koji je na početku ponifikata koristio stari oblik palija čiji su krajevi visili s lijevog ramena, s pet križeva u crvenoj boji, a kasnije je imao uobičajeni današnji palij, ali s crvenim križevima.

Dva različita palija pape Benedikta XVI.

Palij koji je danas u uporabi uska je bijela vrpca otkana od bijele janjeće vune, a nosi je papa te nadbiskupi metropoliti i primasi, a ponekad i neki drugi nadbiskupi i biskupi. Papin palij širok je oko 9, a nadbiskupski oko 6 cm. Sastavljen je od okruglog ovratnika koji komotno leži na ramenima i iz kojeg s prednje i zadnje strane visi po jedna vrpca dužine oko 30 cm. Ukrašen je s četiri križa na ovratniku: naprijed, nazad i sa strana, te s dodatna dva križa na vrpcama. Papinski je crvene ili crne boje, a nadbiskupski crne. Vrpce na krajevima imaju jastučiće polukružnog oblika dužine oko 13 cm, presvučene crnom ili crvenom svilom, a u njima se nalazi metalna pločica koja osigurava da palij stoji ravno. Križevi s prednje i bočnih strana ovratnika ukrašeni su pribadačom koja se pričvršćuje tako da njena glava stoji gore desno, dok ostatak igle dijagonalno prolazi kroz omče križa. Simbolično podsjećaju na čavle na Isusovu križu. Cijeli palij predstavlja ovcu na ramenima Dobrog Pastira, štoviše samog Dobrog Pastira, a time podsjeća one koji ga nose da budu što sličniji Isusu, tj. da budu dobri pastiri svome stadu.

Na spomendan svete Agneze (Janje) u Bazilici svete Agneze izvan zidina u Rimu svake se godine blagoslivljaju dva janjca od čije će se vune kasnije izraditi paliji. Za njih se potom brinu redovnice benediktinke od svete Cecilije koje će u Velikom tjednu obaviti i šišanje. Da bi se otkao jedan palij potrebna su dva janjeća runa, a budući da je to nedovoljno za sve nove metropolite, dodaje se i vuna dobivena od druge janjadi. Na prvoj Večernjoj svetkovine Svetih Petra i Pavla papa blagoslivlja izrađene palije, a onda se oni stavljaju u pozlaćenu kutiju i polažu na grob svetog Petra, gdje ostaju preko noći. Time palij postaje relikvija koja je izravno povezana s Prvakom Crkve. Na samu svetkovinu u pontifikalnoj Misi papa dijeli palije novim nadbiskupima metropolitima.

Iako je u ranijim vremenima bilo uobičajeno da palije koji se dijele u Rimu na svetkovinu Svetih Petra i Pavla 29. lipnja stavlja papa ili kardinal protođakon, a one izvan Rima neki biskup kojemu je povjerena ta zadaća, počevši od prvih godina pontifikata pape Ivana Pavla II. (1978.-2005.) pa do 2015. god. obred se za sve nove nadbiskupe metropolite redovito vršio u Rimu, a palij bi stavljao papa. Odlukom pape Franje od 12. siječnja 2015. na svetkovinu Svetih Petra i Pavla samo se podijeli palij u Rimu, a obred stavljanja slavi se u vlastitim biskupijama i vrši ga nuncij. Promjena se tumači kao izraz veće povezanosti nadbiskupa i biskupa sufraganskih biskupija kao i vjernika cijele metropolije, ali se ipak stječe dojam da se time na neki način umanjuje značenje povezanosti poglavara Katoličke Crkve s novim nadbiskupima metropolitima.[16] Zadnji hrvatski nadbiskup metropolit kojemu je papa stavio palij na ramena bio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, a bilo je to 29. lipnja 2013. god.

Papa Franjo predaje palij nadbiskupu metropolitu

Palij je poseban znak nadbiskupske vlasti, dioništo na službi Svetog Oca od početaka Crkve do danas i povezanosti s Apostolskom Stolicom, a tek se nakon njegova liturgijskog stavljanja smiju vršiti čini metropolitanske vlasti. O tom značenju svjedoče i riječi koje se izgovaraju u obredu stavljanja palija:

Primi palij, uzet s groba blaženoga Petra. Predajemo ti ga u ime rimskoga biskupa, pape I., kao znak metropolitske vlasti, da se s njime služiš unutar granica svoje crkvene pokrajine. Neka ti bude znak jedinstva, potvrda zajedništva s Apostolskom Stolicom, veza ljubavi i poticaj jakosti.[17]

Palij se stavlja i nosi preko misnice, tj. preko sve druge liturgijske odjeće, a dok ga papa može nositi svuda i u svim liturgijskim činima, metropoliti ga nose samo u okvirima vlastite crkvene pokrajine i u svečanim Misama. Kad umre nadbiskup metropolit pokapa se s palijem, a ako bude imenovan metropolitom neke druge metropolije dobiva novi palij.

Iako je dosad samo papa Benedikt XVI. stavio palij u svoj grb, može se očekivati da će isto učiniti i neki budući pape, a njegovo se značenje vjerojatno može iščitati u svjetlu dobrog pastira koji bdije nad cijelom Crkvom, kao i u vlasti koju nad njom ima. Uz to, valja napomenuti da se palij do vremena pape Pavla VI. koristio u grbovima nadbiskupa metropolita, a s papom Benediktom XVI. ta se praksa vratila kao mogućnost. Nju je kod nas iskoristio nadbiskup đakovačko-osječki Đuro Hranić. Vrijeme će pokazati koliko će palij zaživjeti u papinskim grbovima, budući da ga je već papa Franjo odbacio, ali na temelju svega rečenog čini se vrijednim da se njegova simbolika prepozna i očuva i unutar crkvene heraldike, kako u papinskim, tako i u nadbiskupskim grbovima.

Grb pape Benedikta XVI. (s palijem) i pape Franje (bez palija)

Štit i geslo

Svi navedeni elementi papinskih grbova imaju svoju povijest i značenje usklađeno sa simbolikom zapadnoga kršćanstva, ali glavna poruka koju nositelj grba želi posredovati vidljiva je u štitu i u geslu. Osim što štit treba slijediti smjernice crkvene heraldike, važan je i njegov oblik i njegov sadržaj. Pape češće imaju štit u obliku kaleža, a pronalazimo i različite druge forme. Na njemu je obično simbolima prikazano papino podrijetlo ili nešto iz njegove povijesti, ali i program koji želi ponuditi. Iako nije uobičajeno u papinskim grbovima, njega još više može pojačavati geslo u obliku kratke misli na latinskom jeziku ispod štita, kako se to npr. vidi u grbu pape Franje. Budući da su štit i geslo redovito individualni, o njima se više saznaje iz blazona svakog pojedinog i teško je iznijeti neke zajedničke elemente, osim da je važno i potrebno da se i oni pridržavaju heraldičkih zakonitosti, napose imajući u vidu tradiciju papinskih grbova, važnost boja i značenje simbola. 

Svaki dobro osmišljen grb i danas ima veliku vrijednost jer je svojevrstan pečat njegova nositelja. Objedinjuje prošlost, sadašnjost i budućnost i kao takav znak je velikih ideala. Papinski grbovi po sebi imaju još dublji smisao, jer ne progovaraju samo o obiteljskom ili zavičajnom podrijetlu nekog pape, nego i o težnjama i izravnom nastojanju da se po njihovom vodstvu cijele zemaljske Crkve ovaj svijet preobražava u kraljevstvo Božje i odražava svjetlo budućeg Nebeskog Jeruzalema. Zato je svaki papinski grb ujedno i svjedočanstvo koliko su u tome uspjeli. 


[1] Usp. Snježana MAJDANDŽIĆ-GLADIĆ, Crkvena heraldika (2.dio): Općenito o crkvenim grbovima, https://www.vjeraidjela.com/crkvena-heraldika-2-dio-opcenito-o-crkvenim-grbovima/.

[2] Povijesni pregled nastanka i korištenja papinske tijare oblikovan je prema: Giorgio ALDRIGHETTI, L’ Araldica Eclesiastica, http://www.iagi.info/l-araldica-eclesiastica/; John Paul SONNEN, The Last Tiara Used in a Papal Coronation (Made by Scuola Beato Angelico in Milan), https://www.liturgicalartsjournal.com/2022/02/the-last-tiara-used-in-papal-coronation.html; Tiara, https://www.vatican.va/news_services/press/documentazione/documents/sp_ss_scv/insigne/triregno_en.html; Tijara, https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=61295; Matt & Andrej KOYMASKY, Pope Gregory XIII tiara, http://andrejkoymasky.com/liv/cro/eu05/vat02.html; Napoleon Tiara, https://en.wikipedia.org/wiki/Napoleon_Tiara; Zelda CALDWELL, The day the pope gave up his papal tiara to feed the poor, https://aleteia.org/2018/08/19/the-day-the-pope-who-gave-up-his-papal-tiara-to-feed-the-poor/; Patricia KASTEN, Days of knighthood preserved in church emblems, https://www.thecompassnews.org/compass/2002-05-17/02cn0517f1.shtml; Nives OPAČIĆ, Mitre i tijare za crkvene glave, u: Vijenac, 412 (17. prosinca 2009.), https://www.matica.hr/vijenac/412/mitre-i-tijare-za-crkvene-glave-2626/. Povijest papinske tijare prilično je nesigurna i uočava se veće odstupanje među autorima. Zato ovdje iznesene podatke treba prihvatiti s određenom rezervom.

[3] Latinski tekst vidi ovdje: https://www.catholicplanet.com/TSM/Unam-Sanctam-Latin.htm, hrvatski prijevod: Zbirka sažetaka, vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 870-875, str. 244-246; dostupno i ovdje: https://zrno.files.wordpress.com/2010/02/zbirka-sac5beetaka-vjerovanja-definicija-i-izjava-o-vjeri-i-c487udorec491u-denzinger-hunermann.pdf.

[4] U obredu krunjenja govorilo se ovako: „Accipe tiaram tribus coronis ornatam, et scias te esse patrem principum et regum, rectorem orbis in terra vicarium Salvatoris nostri Jesu Christi, cui est honor et gloria in saecula saeculorum“ (Primi tijaru okićenu s tri krune i znaj da si otac knezova i kraljeva, vladar svijeta, namjesnik na zemlji Spasitelja našega Isusa Krista, kojemu čast i slava u vijeke vjekova). Usp. Marián SEKERÁK, Špecifiká pápežského odevu a ostatných insígnií, symbolov a gest u Benedikta XVI., u: Studia theologica, 14 (2012.) 3 [49], str. 40, bilj. 50. Dostupno i ovdje: https://studiatheologica.eu/pdfs/sth/2012/03/03.pdf.

[5] Npr. papa Pijo IX. tijekom svog pontifikata dobio je šest tijara, a papa Lav XIII. četiri. Usp. Matt & Andrej KOYMASKY, Pope Pius IX Belgian tiara, http://andrejkoymasky.com/liv/cro/eu05/vat11.html; ISTI, Pope Leo XIII Golden tiara, http://andrejkoymasky.com/liv/cro/eu05/vat16.html.

[6] Usp. popis svih sačuvanih tijara, djelomično popraćenih fotografijama: https://www.wikiwand.com/en/List_of_papal_tiaras_in_existence. Ovom popisu nedostaje još jedna tijara pape Ivana XXIII., koja se čuva u privatnoj zbirci. Usp. Papal Retrospective: The Triple Tiara, http://saintbedestudio.blogspot.com/2013/03/papal-retrospective-triple-tiara.html.

[7] Cijeli tekst apostolske konstitucija dostupan je ovdje: https://www.vatican.va/content/paul-vi/it/apost_constitutions/documents/hf_p-vi_apc_19751001_romano-pontifici-eligendo.html. Apostolska konstitucija pape Ivana Pavla II. Universi Dominici gregis, o apostolskoj upražnjenosti i izboru pape, od 22. veljače 1996., ne propisuje kako treba izgledati svečana inauguracija pape, s krunidbom ili ne. Dostupna je na: https://www.vatican.va/content/john-paul-ii/it/apost_constitutions/documents/hf_jp-ii_apc_22021996_universi-dominici-gregis.html. Papa Benedikt XVI. 2005. godine izdao je dokument Ordo Rituum pro Ministerii Petrini initio Romae Episcopi, kojim je potvrdio izbor papa Ivana Pavla I. i Ivana Pavla II. da odbiju tijaru i krunidbu. Usp. La presa di possesso della Basilica Lateranense, http://www.conclave.it/leggevigente.php?id=partesecondacap7par92.

[8] Više o tome usp. Globus Cruciger, https://www.ancient-symbols.com/symbols-directory/globus-cruciger.html; Alexander MEDDINGS, The Symbols of Roman History, https://www.walksinsiderome.com/blog/about-rome/the-symbols-of-roman-history/; Mirror spheres, or Adventures of the Globus cruciger in Flanders, https://artmirrorsart.wordpress.com/2017/04/09/mirror-spheres-or-adventures-of-globus-cruciger-in-flanders/; Dani RHYS, What is a Globus Cruciger?, https://symbolsage.com/globus-cruciger-symbol/.

[9] Usp. https://en.wikipedia.org/wiki/Globus_cruciger.

[10] Usp. Patricia KASTEN, Nav. dj.; Coat of Arms of the Holy See i Coat of Arms of the State of Vatican City, https://www.vatican.va/news_services/press/documentazione/documents/sp_ss_scv/insigne/sp_ss_scv_stemma-bandiera-sigillo_en.html#Stemma%20della%20Santa%20Sede

[11] U ranijim vremenima postojale su dvije kardinalske službe tog naziva: kamerlengo Svetog kolegija i kamerlengo Svete Rimske Crkve, prva utemeljena 1198., a druga 1432. Kardinal kamerlengo ili kardinal komornik Svetog kolegija bio je kardinal koji je vršio službu rizničara Kardinalskog zbora, odnosno brinuo o njegovu vlasništvu. On je također bio i zapisničar na konzistoriju, tj. vijeću kardinala koje se sastaje s papom da bi riješilo neka važna pitanja, a vodio je i mise za pokojne kardinale. Ta je služba ukinuta 1995. god. Komornik Svete Rimske Crkve je služba koja i danas postoji. Riječ je o kardinalu koji upravlja crkvenim dobrima dok je papa na putu, a kad papa umre, on je na čelu cijele Katoličke Crkve. Službu trenutačno obnaša kardinal Kevin Joseph Farrell (od 14. veljače 2019., kada ga je imenovao papa Franjo). Usp. (Petar Marija RADELJ, nepotpisano), Crkvena heraldika danas, u: Naša Gospa, 16 (2010.) 42, str. 73-76, ovdje: 74; FARRELL Card. Kevin Joseph, https://press.vatican.va/content/salastampa/it/documentation/cardinali_biografie/cardinali_bio_farrell_k.html

[12] Drveni odar ili postolje, obično prekriveno crnom tkaninom i okruženo upaljenim svijećama, a na koje se, u crkvi ili mrtvačnici, polaže lijes s pokojnikovim tijelom, ili samo lijes, ako tijela nema. Kod nas se naziva i tabut. U ranijim se vremenima redovito držao u kutu crkve i izvozio se do njezine sredine prigodom misa zadušnica. Usp. Katafalk, https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=30803.

[13] Takvu su zadušnicu slavili pripadnici Svećeničkog bratstva svetog Petra (FSSP) u svojoj župi u talijanskom mjestu Urbe za pokojnog papu Benedikta XVI. Na visoki katafalk su postavili prazan drveni lijes, a na lijesu je bila tijara. Usp. John Paul SONNEN, Monumental Catafalque for Benedict XVI at FSSP in Urbe, https://www.liturgicalartsjournal.com/2023/01/monumental-catafalque-for-benedict-xvi.html

[14] Presjek načinjen prema: Gregor KOLMORGEN, Pallium – history and current use, https://www.newliturgicalmovement.org/2008/01/pallium-history-and-present-use.html; Dieter PHILIPPI, The Pallium, http://www.dieter-philippi.de/en/ecclesiastical-fineries/the-pallium; Ivan JAKULJ, Kanonsko-liturgijski propisi o paliju u Kodeksu kanonskog prava iz 1917., motu proprio Cleri sanctitati i litugijskim knjigama, u: Crkva u svijetu, 39 (2004) 1, str. 95-132, dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/60813

[15] Usp. Kodeks kanonskog prava, uređen po odredbi Sv. Oca pape Pija X. , proglašen po nalogu pape Benedikta XV., Glas Koncila, Zagreb, 2007., str. 173. Zakonik je dostupan ovdje: https://www.dropbox.com/s/0fv531i0ixs5sjg/Kodeks%20kanonskog%20prava%20%281917.%29%20ure%C4%91en%20po%20odredbi%20Sv.%20oca%20pape%20Pija%20X..pdf?dl=0.

[16] Usp. Papa promijenio način predaje palija novim nadbiskupima metropolitima, http://www.archivioradiovaticana.va/storico/2015/01/29/papa_promijenio_na%C4%8Din_predaje_palija_novim_nadbiskupima_metropolitima/cro-845284.

[17] Usp. Marko DUŠAK, Biskupska služba prema obredu ređenja i Zakoniku kanonskog prava, diplomski rad, Đakovo, 2016., str 26; dostupno na: https://zir.nsk.hr/islandora/object/djkbf:37/preview.


Crkvena heraldika (1. dio): Općenito o heraldici i grbovima

Crkvena heraldika (2. dio): Općenito o crkvenim grbovima