Crkveno djelovanje za brak i obitelj prema Direktoriju za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj

U petom poglavlju Direktorija za obiteljski pastoral Crkve u Hrvatskoj govori se o crkvenom djelovanju za brak i obitelj (br. 39-65). U prvom se dijelu govori o pripravi za bračni i obiteljski život, u drugom o liturgijskom slavlju te u trećem o pastoralu bračnih drugova i obitelji.

1. Priprava za bračni i obiteljski život

Kada su u pitanju mladi ljudi, Direktorij prvo primjećuje da na njih uvelike utječu novonastale prilike i promijenjeni društveni odnosi. Uz njihovu obitelj na njih djeluju i tzv. delegirani odgajatelji, a osobito se snažno osjeti utjecaj sredstava javnog priopćavanja. U njihovu vjerskom životu često je prisutno tzv. selektivno kršćanstvo, kada oni iz kršćanskih zasada i vrednota uzimaju samo ono za što im se čini da odgovara njihovoj vlastitoj osobi i okolnostima u kojima žive. Možda upravo zbog toga, tj. zbog nedostatka do jučer “sigurnih” osloništa, mladi se danas često osjećaju izgubljenima i dezorijentiranima.

Direktorij se vraća na ishodišta i naglašava da se uvođenje u život i daljnja priprava na ženidbu treba odvijati prvenstveno u vlastitoj obitelji, kako to naglašava i apostolska pobudnica “Familiaris consortio” (Obiteljska zajednica, u daljnjem tekstu FC). U toj njihovoj službi obiteljima trebaju, naravno, biti na pomoć i na raspolaganju crkvene i društvene institucije.

Bliža priprava na ženidbu se u donedavnoj prošlosti odvijala uglavnom u obitelji, a danas u tome sve veću ulogu imaju Crkva i neke društvene institucije. U bližu pripravu ulazi Tečaj priprave na ženidbu koji se ne bi trebao odgađati sve do neposredne priprave, tj. do mjesec dana prije vjenčanja, kako je u nas čest slučaj. Tečajevi su, naime, zamišljeni kao pomoć mladima koji ozbiljno razmišljaju o ženidbi, pa bi po sebi oni trebali biti berem godinu dana prije vjenčanja. Tečajevi trebaju nuditi i duhovne sadržaje i važne informacije vezane za bračni i obiteljski život. Stoga će biti važno da nadležna crkvena tijela ponude i materijale i strukturu i osposobljava djelatnike.

Neposredna priprava se odvija u župi. U idealnom slučaju bi se mladi trebali javiti župniku i započeti neposrednu pripravu godinu dana, odnosno barem 6 mjeseci prije vjenčanja. Sastoji se od sinteze dosadašnjeg puta, liturgijske priprave, pravnog postupka i – prema mogućnostima – trenucima duhovne priprave za više parova. Ovo je važno naglasiti. Direktorij predlaže da daljnja priprava bude barem godinu dana prije vjenčanja, a bliža 6 mjeseci ili godinu dana. Za očekivati je da se ovo i “operacionalizira” u našim biskupijama. To, naravno, ne ide samo po nekoj službenoj uredbi, nego se to može ostvariti pripravom i izgradnjom određene infrastrukture, tj. stvaranja programa, osoblja i materijalnih preduvjeta koji bi mogli “pratiti” ovakav novi program.

Direktorij upozorava i na fenomen tzv. “produženog zaručništva” koje nerijetko poprima oznake bračnog života, što je povezano s općom krizom bračnih i obiteljskih vrednota. U ovom segmentu do sada nije bilo nekog posebnog djelovanja. Sada, međutim, Crkva nastoji mladima zaručništvo, pa i ono produženo, predstaviti kao vrijeme rasta, odgovornosti i milosti. Nudeći im različite duhovne sadržaje Crkva ih želi usmjeravati prema pravim sadržajima i vrednotama ovoga vremena.

2. Slavljenje sakramenta ženidbe

Ženidba je sakramenat po kojem dvoje ljudi začinju novu živu stanicu tijela Crkve, novu kućnu Crkvu. Stoga je slavlje ženidbe slavlje cijele župne zajednice.

Direktorij naglašava da je redoviti način slavlja ženidbe upravo vjenčanje u sklopu euharistijskog slavlja, jer postoji snažna nutarnja veza između ženidbe i euharistije koja je “svadbena gozba Jaganjčeva”. Ako se vjenčanje pod misom slavi nedjeljom, onda valja paziti da ono ne remeti redoviti tijek odvijanja euharistijskog slavlja, a nipošto se nedjeljom i blagdanom ne bi trebala slaviti posebna euharistija za mladence.

Ono što je za župnike zanimljivo, i dalje se preporučuje da se vjenčanje slavi u župnoj crkvi jednoga od zaručnika, ali se ipak predviđa mogućnost da se vjenčanje slavi i u nekoj drugoj crkvi pri čemu je samo važno paziti na dostojanstveno odvijanje slavlja.[1]

Direktorij pokazuje i karitativnu crtu pozivajući mladence da izbjegavaju pretjeran raskoš, potičući ih, prigodom njihova vjenčanja, na dobrotvornost prema potrebitima. Samo odvijanje slavlja treba biti svečano, ali u isto vrijeme i jednostavno, izbjegavajući raskoš koji bi bio sam sebi svrhom. Govoreći o mješovitim ženidbama, Direktorij s jedne strane pripominje kako se po sebi takve ženidbe ne savjetuju, ali s druge strane, sklopljene uz potrebno dopuštenje biskupa, one mogu imati i pozitivno ekumensko značenje, kako to navodi i FC.

Kada se govori o vjenčanju nevjerujućih kršćana direktorij doslovno navodi FC, određujući da po samoj naravi stvari imaju pravo na vjenčanje u kanonskom obliku i kršćani koji su zapustili svoju vjeru, ali ne i nauk o bitnim svojstvima ženidbe kao što su jednost, nerazrješivost i usmjerenost prema rađanju djece. Koliko će se puta ovo morati ponavljati dok neki župnici ne prestanu kratiti crkveno vjenčanje nerevnim vjernicima (kao npr. onima koji nisu krizmani) ili vjernicima koji stupaju u mješovitu ženidbu? Ovaj dokument zajedno s papom jednostavno podsjeća da je ženidba “sakrament zbilje koji postoji već u redu stvaranja”. Prema tome valja “imati na umu da su ti zaručnici, snagom svoga krštenja, stvarno ucijepljeni u zaručnički savez Krista s Crkvom te da su s ispravnom nakanom prihvatili Božji naum o ženidbi, pa, prema tome, barem uključno, oni pristaju na ono što Crkva kani činiti kada slavi ženidbu”. Onim prerevnim, krutim i prestrogim župnicima trebalo bi staviti pred oči Pavlov tekst: “Ne preko onoga što je pisano” (1 Kor 4,6)!

3. Pastoral bračnih drugova i obitelji

Važnost posliježenidbenog pastorala. Osnovni je cilj posliježenidbenog pastorala pomoći bračnim drugovima da neprestano rastu u svojoj bračnoj ljubavi, koja je od Boga. Jednako tako im želi pomoći u izgradnji njihovog zajedništva koje iz ljubavi proizlazi, da bi, onda, mlada obitelj bila kadra prihvatiti djecu. Crkva smatra obiteljski pastoral svojom prvom zadaćom. Osnovni je sadržaj toga pastorala posvijestiti supružnicima da je za njih bračni i obiteljski život Božji poziv kojim oni u sebi, u svojoj obitelji i u svijetu izgrađuju Božje kraljevstvo.

Posebno se ističe važnost pastorala mladih brakova i obitelji. Naime, život mladih supružnika je u počecima osjetljiv jer je obilježen počecima i usklađivanjem zajedničkog života kao i dolaskom djece. Stoga je provo potrebno takve parove pronaći i prihvatiti. Izvrsna prigoda za to mogu biti pretkrsni razgovori. Zbog toga te razgovore treba njegovati i dobro pripravljati.

Pastoralna skrb za brak i obitelj u vremenu rađanja i odgoja djece. Brak je po sebi usmjeren prema rađanju djece, a to podrazumijeva odgovorno roditeljstvo, u skladu s već poznatim načelima izrečenim već u enciklici “Humanae vitae”. Crkva želi vrednovati prave vrijednosti bračnog života, te pomagati roditeljima kroz različite svoje institucije: seminare, savjetovališta, podupiranje raznih obiteljski pokreta, sudjelovanje u odgoju u vrtićima i školama…

Starosni brak i udovištvo nose svoje specifičnosti. I jedni i drugi mogu biti izvrsni svjedoci bračne vrijednosti i obiteljskih kreposti. Potrebno je pomagati im u njihovim specifičnim potrebama, a rad s njima treba pokrivati teme prilagođene njihovoj dobi u okolnostima u kojima žive.

Obitelji u poteškoćama poseban su izazov za Crkvu i društvo. To mogu biti obitelji bez djece, obitelji s djecom s poteškoćama u razvoju, obitelji s djecom s poremećajem u ponašanju, obitelji s nekim teško bolesnim članom, i sl. U svakom od ovih slučajeva Crkva treba imati primjerene teme za seminare i susrete, eventualno kroz laičke udruge.

4. Brakovi u teškoćama i neregularnim situacijama

U ovom slučaju Crkva želi zauzeti osnovni stav: vjernost Bogu i vjernost čovjeku, tj. ne udaljujući se od Božjeg promisla i nauma o braku i obitelji Crkva ipak želi biti bliska čovjeku, tj., braku koji se nalazi u posebnim poteškoćama. Stoga direktorij naglašava da je konkretan čovjek put Crkve. U isto vrijeme Crkva je svjesna da je ljubav u istini te da ona mora jasno izlagati svoja načela. Posebne situacije, potom mogu biti: kršćani samo u građanskoj ženidbi, izvanbračne zajednice života, rastavljeni, rastavljeni i ponovno civilno vjenčani, civilno vjenčani, rastavljeni pa zatim vjenčani civilno i crkveno… Tu se nalazi i problematika razdvojenih i izbjegličkih obitelji, obitelji na radu u inozemstvu i sl.

Zaključimo. Ovaj Direktorij daje načela i usmjerenja. Kao kod svih dokumenata, opasnost je da završi na policama župskih knjižnica. Stoga je potrebno ovaj direktorij proučiti i zatim “operacionalizirati” na nacionalnoj, biskupijskoj, nadžupnoj i župnoj razini. Sam Direktorij sugerira konkretne strukture i djelatnike koje bi trebalo ustrojiti za provedbu pastorala braka i obitelji. Dok toga ne bude, ostat ćemo i dalje na improvizacijama i na više ili manje spretnim obiteljskim centrima koje stvaraju entuzijasti s najboljom namjerom, ali bez potpore naše mjesne Crkve i izvan njezinih službenih institucija. Konačno, ako je na društvenom planu demografska obnova Hrvatske od životnog značenja za opstanak našeg naroda, ako na crkvenom planu uporno govorimo da je obitelj ona “kućna Crkva” i jezgra Crkve, ako je, na koncu, i geslo papina pohoda našoj domovini bilo: “Obitelj – put Crkve i naroda, onda nam ustrojavanje i provedba obiteljskog pastorala trebaju biti apsolutni prioritet.

[1] Doista smatramo nepotrebnim gubljenjem živaca i stvaranjem “zle krvi” između mladenaca i župnika kada župnici smatraju bitnim i temeljnim da se mladenci trebaju vjenčati u isključivo u svojoj župnoj crkvi. Doista je nepotrebno i nekorektno braniti mladencima ono što im zakon dopušta. Druga je stvar što je hvalevrijedno i preporučljivo da se mladenci vjenčaju u svojoj župnoj crkvi!