»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Ćudoredni život i ponašanje klera na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, prema odredbama partikularnih crkvenih sabora i dijecezanskih sinoda


Uvod


Dušobrižničkoj službi poučavanja, posvećivanja i upravljanja, koju u Crkvi vrše biskupi i svećenici, treba odgovarati i njihovo dolično ponašanje u svakidašnjem i običnom životu. O tome su odredbe donosili partikularni i opći crkveni sabori i vrhovni pastiri Crkve, a posebno je u tom pogledu bio značajan Tridentski sabor (1545.-1563.). U Dekretu o reformi, donesenom na 22. sjednici toga sabora, kaže se općenito: „Nema ničega što druge više i neprestano potiče na pobožnost i bogoštovlje koliko život i primjer onih koji su se posvetili božanskoj službi. Kada, naime, uzdignuti iznad svjetovnih stvari gledaju u višu sferu, drugi na njih upiru pogled kao u ogledalo i iz njih crpe primjer za nasljedovanje. Stoga veoma dolikuje da klerici, pozvani u Božju baštinu, svoj život i cjelokupno ćudoređe urede tako da odjećom, ponašanjem, hodom, govorom i svim drugim činima ne pokazuju ništa drugo, doli ozbiljnost, uravnoteženost i pobožnost“.[1] Potom se nastavlja: „Određuje sveti sinod da se ubuduće obdržava, pod prijetnjom istim kaznama, ili također težim, prema sudu ordinarija, što su u drugo vrijeme spasonosno i mnogo puta odredili vrhovni prvosvećenici i sveti sabori, da treba obdržavati u pogledu života, ćudoređa, odgoja i nauka, i ujedno o izbjegavanju raskalašenosti, gozbi, plesa, kockanja, igara i bilo kojih zlodjela, kao i svjetovnih poslova“.[2]

O suzbijanju ili iskorjenjivanju i sprečavanju poroka i nedoličnog ponašanja klera govori se i u Dekretu o reformi donesenom na 24. sjednice Tridentskog sabora, pa se navodi da treba izbjegavati nedopušteni lov, hvatanje ptica, ples, gostionice i kockanje.[3]

Kao što je bilo u drugim krajevima i na drugim stranama u Crkvi, i kod nas na prostorima današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine mjesni pastiri su na krajevnim i provincijalnim saborima prije Tridentskog sabora, potom na krajevnom saboru u Zadru 1579. i mnogim dijecezanskim sinodama poslije toga sabora donosili pobliže odredbe o suzbijanju različitih poroka i nedoličnog ponašanja klera. Tako su zabranjivali zalaženje u gostionice ili krčme, gozbe, opijanja, kartanje ili kockanje, odlazak u lov i nošenje oružja, ples i igranje u kolu, noćno hodanju, pjevanje i sviranje na ulicama i trgovima, nedoličan govor, bavljenje svjetovnim poslovima i zanimanjima, i sl. O tome će ovdje biti riječ.


1. Ispravljanje nedoličnog ponašanja klera prije Tridentskog sabora 


U pogledu ponašanja klera na hrvatskim prostorima prije Tridentskog sabora zna se samo za odredbe jedne sinode Porečke biskupije i jednoga provincijalnog sabora Splitske metropolije te dviju sinoda Splitske nadbiskupije.

Porečka sinoda g. 1310., za koju je biskup Graziadio (1309.-1327.) istaknuo da mu je želja urediti, ispraviti i na bolje obnoviti ćudorednost i život svega klera u gradu i biskupiji,[4] zabranila je, pod prijetnjom novčane kazne, da nijedan klerik u gradu i biskupiji, bez posebnog biskupova dopuštenja, ne nosi oružja; da ne zalazi u gostionicu, osim na putovanju; da ne nosi prstenja, pod kaznom stotinu malih soldi, izuzev komu pripada po dostojanstvu službe; da ne igra kocke i da ne prisustvuje toj igri.[5]

Provincijalni sabor Splitske metropolije, održan u Splitu 1325./26., u vrijeme nadbiskupa Stjepana Balijana (1324.-1328.), donio je o ponašanju klera nekoliko odredaba. Tako je, pod kaznom suspenzije od službe i nadarbine, zabranio klericima da se opijaju, a pod novčanom kaznom da se bave poslom mesara ili gostioničara i da meso prodaju; da zalaze u gostionice; da se kartaju ili kockaju u novac ili bez njega, bilo javno ili tajno.[6] Zabranjeno je također, pod novčanom kaznom, da klerici bilo kojeg dostojanstva ili položaja nose oružje, osim možda dok su na putovanju, ili zbog kojeg opravdana razloga, i s posebnim dopuštenjem svoga poglavara. Sabor je, nadalje, odredio da klerici zavjerenici ili urotnici protiv nekoga prelata ili crkvene osobe upadaju eo ipso u anatemu i lišavaju se svakog crkvenog beneficija ili nadarbine; a tko izvrši kakvo nasilje i uslijedi smrt ili sakaćenje udova, da se isključuje trajno iz crkvene službe i nadarbine; a za pogrđivanje ili iznošenju uvredljivih riječi, ili za ozloglašavanju bilo klerika ili laika, predviđena je novčana kazna.[7]

Više odredba su donijele splitske sinode nadbiskupa Bernarda Zannia i nadbiskupa Andrije Kornelija.

U kratko formuliranim sinodalnim odredbama nadbiskupa Bernarda II. Zanne (1503.-1524.) i Splitske sinode g. 1511. zabranjeno je da se svećenici bave trgovinom; da se miješaju u laičke poslove; da javno igraju kakvu igru i da pjevaju ljubavne pjesme, osobito noću; da poslije drugog noćnog sata izlaze iz kuće, osim u najvećoj nuždi; da u gradu nose oružja, osim za njegovu obranu, a izvan grada mogu ga nositi samo za obranu vlastitih posjeda, a ne za napadanje.[8] 

Splitska sinoda g. 1535. nadbiskupa Andrije II. Kornelija (1527.-1536.), pod prijetnjom novčanom kaznom, zabranila je klericima bilo kojeg položaja da između sebe ili sa svjetovnjacima igraju u kolu; da se kartaju, igraju boća (balota), šaha (!) i drugih nečasnih igara; isto tako je svim klericima zabranjeno, pod novčanim kaznama, da osobno ili preko nekoga drugog javno trguju, kupujući i preprodavajući zbog zarade; nadalje je zabranjeno da klerici uzdignuti u svete redove nose oružje po gradu ili predgrađima Splita, osim na putovanjima; da nijedan klerik, svećenik i crkvena osoba bilo kojeg položaja, pod novčanom kaznom, poslije trećeg zvona ne hoda po gradu ili predgrađu bez svjetiljke, izuzev u slučaju nužde; i da ne pjeva ljubavnih pjesama uz lutnju ili drugi instrument.[9] Kao posebnost, donesena je i odredba o bogohulstvu i psovci, uvriježenoj i među klerom. U njoj se, pozivanjem na dekrete svetih sabora, određuje da se svi klerici i sve crkvene osobe, koji javno ili privatno pred jednom ili dvije nazočne osobe pogrđuju ili psuju i ružnim riječima vrijeđaju Gospodina Isusa Krista, Presvetu Djevicu ili kojeg sveca, kažnjavaju suspenzijom a divinis kroz mjesec dana i novčano s 50 lira tko pogrđuje Boga i Presvetu Djevicu, a polovicom toga iznosa tko pogrđuje svece, s tim da dio novčane kazne ide onome tko psovača i bogohulnika tuži, a dio u crkvenu blagajnu; za drugi put kazna se udvostručuje, a tko i treći put padne u isto zlodjelo, eo ipso se lišava dostojanstva, nadarbine, službe, a klerici i obični svećenici će se, prema svojstvu osoba i karakteru zlodjela, kazniti suspenzijom, zatvorom, protjerivanjem i tjelesnom kaznom, kako odluči ordinarij.[10] 


2. Odredbe krajevnog zadarskog sabora 1579. godine i dijecezanskih sinoda do konca 19. stoljeća


Prije svega, pod utjecajem Tridentskog sabora, i kod nas su na krajevnom zadarskom saboru g. 1579., na kojem su sudjelovali biskupi ili njihovi zastupnici zadarske, splitske i Dubrovačke metropolije, i na mnogim dijecezanskim sinodama poslije Tridentskog sabora, donesene brojne odredbe o ćudorednom ponašanju u svakidašnjem životu svećenika i drugog klera.

Evo najprije što je odredio spomenuti zadarski sabor. Ako koji kanonik, svećenik ili klerik nepravedno javno riječima povrijedi svoga biskupa ili nekoga drugog, ili ako protiv njega pobunjuje gradske upravitelje, velikaše ili narod, neka ga se kazni kaznama koje pravo predviđa za klevetnike, i drugima po sudu biskupa.[11] O kartanju i kockanju te o sudjelovanju u igrama u kolu, lovu i o nošenju oružja donesena je sljedeća odredba: „Budući da ne dolikuje službenicima Kristovim, svećenicima i klericima, da trate vrijeme, nego na njih prije spada da molitvom, tumačenjem svetih knjiga i primjerom života poučavaju narod, potpuno im se zabranjuje kockanje i kartanje; neka ne prisustvuju zabavama ili igrama kola; ne bave se lovom; ne hodaju s obrazinama; ne nose oružja. U svemu tome, ako tko pogriješi, neka ga biskup kazni“.[12] Također je zabranjeno baviti se bilo kojom vrstom trgovine, a tko bude opomenut i ne popravi se, neka ga se kazni po sudu biskupa ili njegova vikara.[13]

Da bi se teritorijalno, prema pojedinim nadbiskupijama i biskupijama, a i vremenski moglo preglednije pratiti što je i u kojem vremenu određivano, prikaz sinodalnih odredaba razvrstat ću prema metropolijama i njihovim sufraganijama: Splitskoj, Zadarskoj i Dubrovačkoj, a zatim će biti govor o odredbama istarskih biskupija, koje su nekoć kao sufragane potpadale pod Akvileju ili Grado u sjevernoj Italiji, te dijecezanskih sinoda Zagrebačke biskupije, svojedobno sufraganske Kaločke metropolije, u Ugarskoj, Biskupije bosanske, sa sjedištem u Đakovu.


1) Splitska metropolija


U Splitskoj nadbiskupiji i metropoliji na dijecezanskoj sinodi g. 1620. nadbiskupa Sforze Ponzonija (1616.-1640.), održanoj u Omišu za ilirski kler, istaknuto je da se crkvene osobe trebaju izvanjskim načinom i obilježjima razlikovati od drugih.[14] Svim crkvenim osobama, bilo koje vrste i dostojanstva, pod kaznom suspenzije zabranjeno je da „ne nose ni klune, ni bradvice, mača ni puške“, a dopušteno je da, zbog pogibelji, mogu izvan grada i na putovanju nositi kratki mač ili klun. Zabranjeno je igranje karata, a koji budu to kršili, bit će ukoreni i nametnuta im pokora; naređeno je da trebaju izbjegavati svjetovne gozbe i druženja, jer su uzrok mnogih uvreda i sablazni, a ako bi netko u tome sudjelovao ili bio uhvaćen da se opio, za prvi put će se kazniti s 5 talira koji se namjenjuju u blagajnu metropolitanske crkve, za drugi put će biti suspendiran 3 mjeseca, a ako ustraje u neposluhu bit će po pravdi kažnjen većom pokorom i kaznama. Također je određeno neka se crkvene osobe bilo koje vrste klone toga da promatraju ples (kolo), skakanja i igranja; neka ne sudjeluju na svjetovnim skupovima; ne miješaju se u svjetovne poslove; ne bave se trgovinom i zaduživanjima.[15] 

Splitska sinoda g. 1653. nadbiskupa Leonarda Bondumeria (1641.-1667/68.) je zabranila da se bilo tko od klera, osobno ili preko drugoga, bavi nedopuštenom trgovinom i da kupuje ili prodaje ulje, vino, meso, ribu i druge plodove zemlje; da na svjetovnim sudovima obavlja službu zastupnika ili odvjetnika i bilježnika, osim u potrebi sastavljanja oporuke, izuzimajući službu odvjetnika u slučajevima kad se radi o imovini i nadarbini vlastite crkve, zatim rodbine do četvrtog koljena, siročadi i udovica. Isto tako im je zabranjeno da prisustvuju igrama kola i da promatraju igrokaze i druge nedopuštene igre; da nose oružje; zalaze u gostionice, osim na putovanju.[16] O bavljenju klera trgovinom i o nastupanju na svjetovnim sudištima jednake su odredbe ponovljene i na Splitskoj sinodi g. 1671. nadbiskupa Bonifacija Albana (1667.-1678.).[17]

I na Splitskoj sinodi nadbiskupa Stjepana I. Kozmija (1678.-1707.) g. 1688. doneseno je više odredba o ponašanju klera u svakidašnjem životu. Tako im je zabranjeno kockanje, nošenje oružja, noćno hodanje i pjesma, igranje u kolu, bučni lov, zalaženje u svratišta i krčme, a sve to pod prijetnjom kaznom od jednog dukata za svaki put, a i više prema tvrdokornosti i težini zlodjela.[18] Također je zabranjeno da prisustvuju komedijama ili drugim profanim predstavama, a pogotovo da osobno u njima glume, naročito oni koji su uzdignuti u svete redove, a u protivnom će upasti u suspenziju i druge kazne; da bez dopuštenja i u slučajevima koje pravo predviđa ne preuzimaju uloge odvjetnika ili zastupnika; da bez dopuštenja ne služe laicima kao jamci, a nikada u krivičnim parnicama; i da se ne bave trgovinom.[19] 

Na dijecezanskoj Splitskoj sinodi g. 1751. nadbiskupa Pacifika Bizze (1746.-1756.) je istaknuto kako nema potrebe da se na svakoj sinodi donose novi zakoni, nego je dovoljno da se nekad stari samo obnove i da se zahtijeva njihovo obdržavanje. U tom smislu su ponovno potvrđene sinodalne konstitucije nadbiskupa Kozmija (g. 1688.), a uz neka poglavlja dodane dopune. Tako je u pogledu ćudorednog ponašanja klera i u Bizzinim sinodalnim konstitucijama istaknuto da treba izbjegavati zabranjeno kockanje, nošenje oružja, noćno hodanje i pjevanje, plesanje, bučni lov, zalaženje u svratišta i krčme, prisustvovanje komedijama i drugim profanim priredbama.[20]

U Šibenskoj biskupiji biskup Jeronim Savorgniano (1557.-1573.), sufragan Splitske metropolije, po povratku s Tridentskog sabora održao je dijecezansku sinodu g. 1564. i na njoj je, sukladno odredbama spomenutog općeg sabora, naređeno neka klerici ne zalaze u javne krčme i da se suzdržavaju od gozbi i opijanja; neka izbjegavaju u svojoj ili u tuđoj kući kockanje, kartanje i bilo koje druge nedopuštene igre; u noćno vrijeme neka ne hodaju bez svjetiljke, inače će biti kažnjeni prema dostojanstvu svoga reda, a koji noću izlaze, makar i sa svjetiljkom, i pjevaju raskalašene i ljubavne pjesme, ili se pridruže onima koji pjevaju, bit će stavljeni u zatvor i, prema biskupovu nahođenju, kažnjeni također težim kaznama; neka na javnim mjestima i pred svjetovnjacima, pod prijetnjom kaznom, ne igraju boća, a i da se klonu svih svjetovnih poslova.[21]

I na Šibenskoj sinodi g. 1611. biskupa Vinka II. Arigonija (1599.-1626.) ponovljena je zabrana da nijedan klerik, pod kaznom zatvora kroz mjesec dana i 5 dukata koji pripadaju onome tko ih uhvati, ne šeta ili luta po gradu iza kako prođe prvi noćni sat.[22] A na sinodi g. 1614. biskup Arigoni je istaknuo kako su mu se mnogi tužili da neki između klera već više godina održavaju vezu i trguju s Turcima ili Morlacima, a što ne priliči crkvenim osobama. S tim u svezi je donesena ova odredba: „Želeći se suprotstaviti toj sablazni prikladnim sredstvima i providjeti spasenju duša onih koji to čine, pod kaznama predviđenim svetim kanonima i crkvenim konstitucijama /…/ sve do oduzimanja bilo koje crkvene nadarbine, zabranjujemo da se takvo trgovanje, a i bilo koje drugo, također s drugim osobama, ubuduće vrši“.[23]

Biskup Arigoni je i na sinodi držanoj g. 1618. donio nekoliko odredba u pogledu života i ponašanja klera. Tako je pod kaznom upadanja u izopćenje ipso facto zabranjeno da zalaze u gostionice i sudjeluju na javnim gozbama i pijankama; da se kockaju ili kartaju sa svjetovnjacima na javnim ili tajnim mjestima, u svojim kućama ili u tuđim, a i sami klerici međusobno, bez svjetovnjaka, ako je zbog dobiti“.[24] Donesena je također zabrana, pod kaznom suspenzije svima koji su u svetim redovima, da se zbog zarade i u društvu sa svjetovnjacima bave ribarenjem.[25] A na Šibenskoj sinodi biskupa Arigonija g. 1623. potvrđene su odredbe koje su donesene na prethodnim sinodama i naređeno da se obdržavaju.[26]

U Biskupiji modruškoj, kojom je upravljao biskup senjski fra Bonaventura Mancinelli (1587.-1591.), držana je u dijecezanska sinoda g. 1589. u Bakru u Vinodolu, i na njoj je, uz više drugih, donesena odredba kojom se svećenicima zabranjivalo bavljenje bilo kakvom trgovinom, i „da se nimaju opijati, i da neigradu, i da negredu na tanci, ni da gredu na parti, kad bi mogli biti da se zgodi škandal ili ubojstvo, i da negredu u Tovernu“.[27]

Na Trogirskoj sinodi biskupa Jordana Pace (1623.-1649.) g. 1624. doneseno je više odredba o djelima i postupcima koji se klericima zabranjuju, tako: da ne prisustvuju nečednim priredbama, svjetovnim zabavama, šaljivim igrokazima, igrama kola i svadbama, osim svoje rodbine; zatim da se suzdržavaju od kartanja, kockanja i svake druge vrste igara koje sveti kanoni zabranjuju, te da ne budu ni promatrači tih igara, pod prijetnjom kaznama predviđenim svetim kanonima i prema biskupovoj prosudbi; umjereno neka koriste i igre koje su dopuštene, a i njih izbjegavati ako može nastati sablazan, i neka igraju na mjestima koja nisu izložena pogledima svjetovnjaka; zabranjeno je igranje u znatnije novčane iznose, a da se igra više radi odmora negoli radi dobiti. Također je određeno neka po cijeli dan ne stoje besposleni na trgu i ne tumaraju tamo-amo; da ne odlaze u lov; ne bave vještinama i službama koje ne odgovaraju klericima; ne zalaze u gostionice, svratišta ili prenoćišta osim u nuždi i na putovanju; da se suzdržavaju od gozbi i neumjerenih pijanki, osobito sa svjetovnjacima; tko u nečemu od toga pogriješi platit će kaznu od 25 lira. Nadalje je određeno da klerici, osobito ako su u svetim redovima, bez biskupove dozvole ne nose nikakvog oružja, ni po gradu ni po selima, osim na putovanjima u manje sigurnim mjestima, a tko to prekrši prvi put će biti kažnjen novčano, drugi put zatvorom i suspenzijom prema biskupovu nahođenju, a dalje oduzimanjem crkvenih plodova, gubitkom nadarbine i uklanjanjem s položaja, prema vrsti krivnje i svojstvu osobe, s tim da je u noćno vrijeme ta krivnja veća i kazna se udvostručuje; po noći neka ne izlaze iz kuće bez svjetiljke, i to samo iz časnog razloga i u nuždi; da ne pjevaju raskalašenih pjesama i ne sviraju muzičke instrumente; da se ne bave trgovinom; na svjetovnom sudištu da ne preuzimaju službe suca, odvjetnika i pokrovitelja; nipošto da ne obavljaju službe liječnika ili kirurga; neka ne čitaju i kod sebe ne drže knjiga koje sadrže stvari komične ili ljubavne i pripovijedanja isprazna, smiješna i nečista, jer čitanje takvih knjiga može iskvariti ćudorednost.[28]

Neke od navedenih odredba biskup Pace je obnavljao i na trogirskim sinodama gg. 1636., 1641., i posebice g. 1645., kada je iznova zabranjeno klericima da prisustvuju igrama u kolu bilo javnim bilo privatnim, a pogotovo da ih vode, pod prijetnjom kaznom od 20 lira, u koju se upada ipso facto; da se posve klone kartanja i kockanja, a tko to bude činio često ili na javnim mjestima, ili sa svjetovnjacima, osobito župljanima, ili bude dopuštao drugima da dolaze u njegovu kuću na igranje, ipso facto upada u kaznu od 25 lira svaki put, a ako je ne plati u roku od deset dana zabranjuje mu se slaviti misu, i bit će kažnjen strože, prema vrsti prekršaja i sablazni.[29] 

I trogirski biskup Ivan V. Kupareo (1684.-1694.) je na svojoj sinodi g. 1687. zabranio kleru da se karta, a tko se usudi često ili u javnim pribježištima igrati, osobito sa svjetovnjacima, ako to nije za razonodu, kažnjava se s 12 lira, a ukoliko ne plati u roku od deset dana bit će uklonjen s nadarbine. Također je određeno neka nitko od klera ne promatra kroz dulje vrijeme igranje kola javno ili privatno, a ako netko bude kolo vodio da ipso facto upada u kaznu od 12 lira, koje treba uplatiti u roku od tri dana, a namjenjuju se sakristiji; nitko da ne nosi oružja, pod prijetnjom da će biti kažnjen, osim zbog opravdanog razloga na dugom i pogibeljnom putovanju, a kad ulazi u grad, da ga ne drži uza se, nego odloži; na svjetovnom sudu nitko da ne nastupa u parnicama kao odvjetnik, osim u slučajevima koje navodi Tridentski sabor, i to iz ljubavi, a ne zbog zarade.[30]

Na Trogirskoj sinodi g. 1724. biskupa Ante II. Kačića (1722.-1730.) je određeno, pod kaznom suspenzijom od oltara kroz tri dana, da se svi klerici, bilo kojeg statusa i dostojanstva, suzdržavaju od kartanja i drugih zabranjenih igara, naročito sa svjetovnjacima, i na javnim mjestima; a ne priječi im se da igraju između sebe radi zabave, ali ne radi zarade novca i ne na javnim mjestima; nadalje, pod istom je kaznom zabranjeno da igraju u kolu ili da igri prisustvuju, osobito na noćnim skupovima, a i da hodaju po noći poslije drugog noćnog sata, a ako u tome budu uhvaćeni, bit će predani u zatvor, osim u slučaju potrebe, i s upaljenom svjetiljkom.[31] 


2) Zadarska metropolija


Zadarska sinoda g. 1566. nadbiskupa Mucija Calline (1555.-1566.) donijela je veći broj odredba kojima se nastojalo suzbiti nedopuštene postupke i ponašanja svećenika i klerika. Tako im je, pod novčanom kaznom od 10 lira za svaki put, zabranjeno da se javno i osobno bave trgovinom i kupuju i preprodaju radi zarade.[32] A pod prijetnjom kaznom upadanja u izopćenje i novčanom kaznom zabranjeno je da igraju u kolu ili bilo koju drugu igru te vrste; da posuđuje kȍtu, klobuk ili drugu svećeničku i kleričku odjeću za maškaranje i za javno ili privatno ismijavanje.[33] Nadalje je zabranjeno da klerici bilo kojeg statusa i položaja u noćno vrijeme hodaju po gradu, sa svjetiljkom i bez nje, osim u slučaju potrebe, a tada sa svjetiljkom; a za svaki prekršaj te vrste predviđena je novčana kazna od 6 malih lira, a i druge koje nadbiskup odredi.[34] Istaknuto je kako ima klerika koji sa svjetovnjacima ili crkvenim osobama noću pjevaju i koji cijele dane provode po gradskim ćoškovima na mjestima izloženim promatranju naroda, a što pada na sramotu svega klera, te na sablazan i mrmljanje grada. Određeno je da će onaj za koga se dozna ubuduće da je nešto takvo činio, koliko puta bude uhvaćen, toliko će puta potpasti pod kaznu od 5 malih lira, od čega polovica pripada tužitelju a druga polovica u imovinu crkve sv. Anastazije. Zabranjene su, pod kaznom koju odredi nadbiskup, također gozbe, pijančevanja i opijanja, zatim igranje karata, balota na javnom mjestu, bilo s drugim klericima bilo s laicima.[35] Također je zabranjeno klericima i crkvenim osobama, bilo kojeg statusa ili položaja da, bez dopuštenja nadbiskupa ili njegova vikara, nose oružje, osim na putovanju, pod kaznom oduzimanja oružja i 5 lira, a i težim kaznama prema nadbiskupovoj odluci; isto tako je zabranjeno držanje pasa ili ptica radi lova, te sudjelovanje u lovu, a u suprotnom će biti kažnjeni prema odredbi prava, te s 20 šoldi za svaki put.[36]

Zabranu noćnog tumaranja te kartanja i boćanja, pod prijetnjom kažnjavanja, donijela je i Zadarska sinoda g. 1598. nadbiskupa Minucija de Minutiis (1596.-1604.); zabranila je također i igranje balota na javnim trgovima te, pod prijetnjom zatvorske kazne, igranje u kolu, naročito u noćno vrijeme.[37] A Zadarska sinoda g. 1647. biskupa Bernarda Florija (1642.-1656.) sasvim kratko je svećenicima i klericima naredila neka se klone noćnog tumaranja, skupova na kojima se pije i opija te nošenja oružja, i da se suzdržavaju od zabranjenih igara.[38]

I na Zadarskoj sinodi g. 1663. nadbiskupa Teodora Balbe (1656.-1669.) kler i crkvene osobe su pozvane na čestit i ćudoredan život, te da opslužuju i izvršavaju što su o tome odredili Balbijevi predšasnici. A izričito je naznačeno da se crkvenim osobama zabranjuje nošenje i upotreba oružja, osobito u gradu; izvan grada, kad idu kroz sumnjiva mjesta, naročito u ratno vrijeme, mogu se opskrbiti oružjem, ali tako da ne oskvrnjuju habita i ne izazivaju sablazni te, koliko je moguće, da oružje nose pokriveno samo radi nužne samoobrane.[39] Određeno je nadalje da noću ne hodaju po gradu bez zakonitog i hitnog razloga, a u tom slučaju da ne idu bez svjetla; da izbjegavaju igranje u kolu, nečedne bakanalije, zabranjene igre (kartanje i kockanje), opijanja i zalaženje u gostionice, bavljenje trgovinom i obrtničkim najamničkim poslovima i, poput seljaka, obrađivanjem zemlje, te da ne budu klevetnici i neobuzdanog jezika.[40] 

Odredbe jednake ili slične o nošenju oružja, zalaženju u gostionice i krčme, o bavljenju trgovinom i najamničkim poslovima, klevetanju, ponovljene su kratko i na dijecezanskoj Zadarskoj sinodi g. 1680. nadbiskupa Ivana Ev. Parzaghe (1669.-1688.).[41] Dodane su i neke nove, tako: da ne igraju u kolu i da igru ne promatraju; da ne igraju karata i kocke ili bilo koje druge vrste zabranjenih i nečasnih igara, niti da im prisustvuju; da izbjegavaju cirkuse, komedije, lakrdije i druge profane i isprazne predstave; da na javnim ili privatnim gozbama svjetovnjaka ne sudjeluju pjevajući ili svirajući na muzičkim instrumentima; te da seoski kler nastoji izbjegavati druženje i pijanke sa svjetovnjacima i njihove javne gozbe, na kojima najčešće dolazi do svađa, kavgi i razdora.[42] 

U Osorskoj biskupiji, sufraganskoj Zadarske metropolije, na dijecezanskoj sinodi g. 1660. biskupa Ivana III. de Rossi (1650.- 1666.), o ćudorednom ponašanju klera na početku je istaknuto kako je život klerika norma svjetovnjacima, pa ako se crkvene osobe odaju porocima, tako će se vladati i vjernici, jer više gledaju na ono što pastiri čine nego na ono o čemu ih poučavaju.[43] Doneseno je više odredaba o tome što crkvenim osobama, svećenicima i kleru, ne dolikuju i što im se brani. Tako im se zabranilo da zalaze i zadržavaju se u trgovinama svoje rodbine, a pogotovo da nadgledaju trgovanje ili da sami trguju, kupujući i preprodavajući osobito stoku, ulje, vino, meso, ribu i druge plodove zemlje;[44] da nose oružje bilo koje vrste i da sudjeluju u bučnom lovu s puškama i psima; da se kartaju, kockaju i igraju druge nedopuštene igre; da odlaze u gostionice i konobe vina; da prisustvuju igranju u kolu, a pogotovo da u kolu igraju; da prisustvuju komedijama i u njima recitiraju, osim privatno i među sobom, bez sudjelovanja ženskih; zatim da hodaju noću i zabavljaju se pjevajući i svirajući. Za kršenje navedenih zabrana predviđena je kazna od 12 lira, od kojih se polovica daje tužitelju, a druga polovica u nabožne svrhe, a koji u zlodjelima ustraju bit će kažnjeni i drugim arbitrarnim kaznama.[45] Dok su u pogledu navedenih poroka gornje odredbe bile iste ili veoma slične kao i na drugim dijecezanskim sinodama iz onoga vremena, odredba o bavljenju klerika i crkvenih osoba ribarenjem i zemljoradnjom razlikovala se, i glasila: „Budući da je zbog neznatnosti nadarbina i njihove imovine kler ove biskupije veoma siromašan, dopuštamo crkvenim osobama, makar bile u svetim redovima, da se mogu baviti ribarenjem, uz obvezu da nose crkvenu odjeću barem do koljena, a zabranjeno im je da love u dane svetkovina /…/. Također im dopuštamo, zbog njihova siromaštva, da mogu obrađivati zemlju i baviti se u kući drugim časnim poslom kojim se mogu uzdržavati“.[46] 

U Osoru biskup de Rossi je držao dijecezansku sinodu i g. 1666., a također i biskup Šimun Gaudenzi (1673.-1719.) g. 1696., ali njihovi spisi nisu sačuvani, i ne zna se jesu li donesene i neke odredbe o ćudorednom životu klera.[47]

U Rapskoj biskupiji biskup Petar III. Gaudenzio (1636.-1663.) je držao više dijecezanskih sinoda. Na trima posljednjim, sinodama držanim oko gg. 1654./5., 1657. i 1659., čiji su spisi sačuvani, najprije se općenito nalaže svemu kleru da obdržava sve što je propisano u dekretima sinode Gaudenzijeva predšasnika (Teodor Georgio), održane oko 1632. g., i da se to obnavlja. Posebno je na sve tri Gaudenzijeve sinode ponovljeno neka klerici noću ne izlaze iz kuće, osim radi podjeljivanja sakramenata i vršenja djela ljubavi i milosrđa.[48]


3) Dubrovačka metropolija 


U Dubrovačkoj nadbiskupiji, koja je bila i metropolijsko sjedište prije njezina svođenja na razinu biskupije g. 1828., održano je više dijecezanskih sinoda,[49] na kojima se raspravljalo i donosile odredbe također o ćudorednom životu i disciplini klera. Spisi tih sinoda uglavnom nisu sačuvani, a zna se jedino da je na Dubrovačkoj sinodi g. 1702. nadbiskupa Tome Scottija (1701.-1708.) donesena odredba kojom se zabranjivalo da svećenici noću hodaju gradom i da na ulicama i trgovima pjevaju.[50]

Više se zna o Dubrovačkoj sinodi g. 1729. koju je držao biskup Anđelo Franchi (1728.-1751.) Na toj je sinodi određeno kako nijednom kleriku nije dopušteno igrati u kolu i sudjelovati na svadbenim gozbama ili na skupovima na kojima se pjevaju ljubavne i sramotne pjesme, i da se svećenici koji to budu činili kažnjavaju suspenzijom kroz osam dana, a klerici da kroz petnaest neprekidnih dana imaju biti na molitvi dnevnih i noćnih časova u koru katedralne crkve. Da bi se iskorijenilo zabranjeno igranja karata i kocke, određeno je da svećenik, nakon što bude opomenut, ako od toga ne odustane, podliježe kazni od 3 dukata, koja se namjenjuju u nabožne svrhe, a ako unatoč zabrani i ponovno opomenut bude postupao suprotno, platit će četverostruko, a ako ustraje u tvrdokornosti, bit će suspendiran od službe i nadarbine.[51] Uz tu odredbu, za razliku od sličnih odredba koje su donosile dijecezanske sinode drugih biskupija, dodaje se kako je, zbog prepredenosti igrača, tu vrstu prekršaja teško dokazati, te da će se protiv tih kartaša ili kockara, ako je zlodjelo od drugud sigurno, postupiti ex informata conscientia izvansudski, prema odredbi Tridentskog sabora.[52] Zabranjeno je pod kaznom suspenzije a divinis da se klerici bave trgovinom zbog zarade, jer teško se time tko može baviti bez grijeha i pogibelji prevare; također je određeno kako nikomu od klera nije dopušteno da, hodajući po gradu, javno na rukama nosi jastreba, a zabranjeno je i da ga se u predgrađima nosi javno u odjeći talara, a tko bude postupao drukčije, bit će kažnjen po nadbiskupovoj prosudbi. Određeno je i da klerici ne vrše nedoličnih službi te se posebno navodi kako se neki u biskupiji bave ribarenjem, i da vlastitim rukama u laičkom odijelu izvlače mreže, osoljuju ribu i tomu slično, te je naređeno svim crkvenim osobama da se toga klone, pod prijetnjom kaznom od 20 dukata, i povrh toga suspenzijom a divinis.[53]

Sljedeću dijecezansku sinodu Dubrovačke biskupije održao je 1900. godine biskup Josip Marčelić (1894.-1928.). Nekoliko odredaba te sinode odnosilo se na ćudorednost klera. Istaknuto je kako kanonski zakon naređuje da klerici posve izbjegavaju krčme, osim u slučaju nužde na putovanju, a da dušobrižnici, makar bili pozvani, ne zalaze u privatne kuće. Također je istaknuto kako je nedolično da svećenici na javnim mjestima, u bilo koje vrijeme, naročito noću, prisustvuju zabavama i plesovima, i da posjećuju javna kazališta, jer to nanosi veliku štetu ćudoređu i umanjuje svećeničko dostojanstvo i ugled, te se stoga svim klericima, bilo kojeg stupnja i dostojanstva, to zabranjuje, a dekane se u savjesti obvezuje da nad tim bdiju i da prekršitelje, ako ih bude, opomenu ili ordinariju prijave. O bavljenju trgovinom rečeno je da se obnavlja i potvrđuje, i da svi trebaju obdržavati odredbu dijecezanske sinode iz 1729. godine, kojom je svim klericima, pod kaznom suspenzije, zabranjeno da se, mimo potrebe i biskupova odobrenja, bave novčarstvom i trgovanjem zbog zarade.[54] Nekoliko odredaba se odnosilo na bavljenje svjetovnim poslovima i politikom. O pomaganju vjernicima u vremenitim stvarima i potrebama rečeno je kako ništa ne priječi da dušobrižnici, osobito na selima, poučavaju svoje vjernike, kako riječju tako i primjerom, u pravilnom upravljanju vremenitim dobrima, u racionalnoj zemljoradnji, i da im budu na usluzi u osnivanju i uređivanju ustanova pomoću kojih mogu dolaziti do novca i ne upasti u ruke zelenaša. Istaknuto je da svećenik, kao građanin, ima također građanska prava i da se njima može služiti, uvijek pak pazeći na svoje dostojanstvo; navedene su razne odredbe i naputci, osobito nekih papa, glede prava glasa, sudjelovanja u političkim i upravnim izborima, na društvenim skupovima i u udrugama. Osim u velikoj potrebi i važnoj stvari, kako za oporučitelja tako i za baštinike i staratelje, nije dopušteno da dušobrižnici budu svjedoci u oporukama, bilo pisanim bilo usmeno izraženim; sporovi koji izbiju među vjernicima neka svećenici nastoje da se riješe prijateljski i miroljubivo, i neka paze da se ne miješaju u njihove poslove na javim sudovima; a svakom se svećeniku zabranjuje da na civilnom sudu, bez ordinarijeva dopuštenja, pokreće kauze bilo protiv kojeg svećenika, bilo protiv svjetovne osobe.[55]

U Korčulanskoj biskupiji, sufraganoj Dubrovačke metropolije, na dijecezanskoj sinodi g. 1612., koju je držao biskup Teodor Diedo (1611.-1625.), nakon što je pročitan dekret Tridentskog sabora o ćudorednosti klera (sjednica 22, o reformi, c. 1), biskup je svim sudionicima sinode održao nagovor u kojem je istaknuo kako „klerici i svećenici trebaju biti svjetlo svijeta poznavanjem božanskog zakona i dijeljenjem božanskih tajna, i biti sol zemlje svetošću ćudorednosti i života, puninom krepostî, sjajem čednosti“, te pozvao neka ne odstupaju od vlastitog položaja i službe „čineći nešto nedostojno, predvodeći igru u kolu, igrajući kocke, baveći se trgovinom, ili što drugo takvo, što se u svetim kanonima pobožno i sveto zabranjuje činiti“.[56]

Korčulanska sinoda g. 1763. biskupa Mihovila Tome Trialija (1761.-1771.) je, uz druge odredbe o životu i vladanju klera, odredila i pod kaznom pridržanom biskupu zabranila svima i svakom pojedinom kleriku i svećeniku grada i biskupije da ne lutaju po gradskim četvrtima i trgovima u vrijeme dok se slavi božanska služba; ako se koji klerik dadne na vršenje trgovine, upada u kazne nametnute pravom; neka svi svim silama izbjegavaju, kao kugu, igre u kolu, bakanalije, gozbe, gostionice, kockanje, ružna bogaćenje, mutno poslovanje, i ne budu klevetnici i neobuzdanog jezika.[57] 

Na dijecezanskoj Stonskoj sinodi biskupa Franje Volantija (1710.-1741.), sufragana Dubrovačke metropolije, održanoj g. 1713., doneseno je više kaznenih odredba u pogledu nekih postupaka klerika i svećenika. Određeno je kako će biti kažnjeni izopćenjem latae sententiae i s 30 dukata, koji će se namijeniti u nabožne svrhe, a 5 od toga ide tužitelju, oni koji budu igrali karata ili koji, da izbjegnu kaznu, posude drugome novac za kartanje, uz diobu zarade ili snošenja jednakog gubitka; pod istom je kaznom zabranjeno i igranje ‘pod kapicama’ i bilo koja druga igra na sreću; a kaznom koju odredi biskup kaznit će se i javni promatrači takvih igara. Isto je tako, pod prijetnjom kazne upadanja u suspenziju a divinis ipso facto, pridržanu biskupu ili njegovu generalnom vikaru, i s 40 dukata, od kojih 5 pripada tužitelju, a ostalo se namjenjuje katedralnoj crkvi, zabranjeno da se svećenici, radi zarade i trgovanja, bave noću ribarenjem s mrežama, a još više da ih vlastitim rukama izvlače. A oni koji se dadnu na kakvo trgovanje, npr. kupovinu i preprodaju vina, bit će kažnjeni s 50 dukata koji se namjenjuju katedralnoj crkvi. Naređeno je i neka se svi klone igranja u kolu, bilo javnom ili privatnom, pod prijetnjom kazne upadanja u suspenziju ipso iure, i drugima prema biskupovoj odluci, a ako se to dogodi u dane svetkovina, kazna će se povećavati. Određeno je i da nitko na svjetovnom sudištu ne podiže krivične tužbe bez izričite dozvole biskupa ili njegova generalnog vikara, i da na sudištu ne polaže zakletvu, makar se radilo o civilnim stvarima.[58] 

Mrkansko-trebinjska sinoda biskupa Franje Jeronima Bunića (1725.-1733.), držana g. 1729., posebno se dotaknula ćudorednog života župnika i pastira duša. Uz ostalo, od njih se zahtijevalo „da se posve klone igara u kolu i drugih priredbi koje zavode uši i oči, i zbog čega snaga duše najčešće slabi“; da se posve suzdržavaju od pijanki i manje doličnih gozbi koje lišavaju pameti i izazivaju požudu; nitko da se ne upliće u svjetovne poslove, i župnici ni pod kakvim izgovorom neka ne trguju i ne bave se drugim nedozvoljenim novčarskim poslovima; oružja neka ne nose osim kada idu na negostoljubiv put ili u mjesta vjerojatne pogibelji, te se dodaje: „kaciga naime svećenika je nada, oklop ljubav, štit vjera, mač Božja riječ, koji su njima naoružani, kad se boj i zametne, neće se bojati“.[59] 


4) Istarske biskupije


U Pićanskoj biskupiji, sufraganoj Akvilejske metropolije, na sinodi biskupa Juraja Rautgartlera (1573.-1600.) g. 1594. jednostavno i kratko je svemu kleru naređeno da pri piću izbjegava držanje nazdravica i pozdrava; ne nosi pušaka i nikakva oružja; ne uzgaja i ne drži lovačkih pasa; ne bavi se lihvarstvom i da se biskupu prijavi onoga tko se time bavi; kod svetih mjesta je zabranjeno pjevanje, javno plesanje i drugo što takvo.[60]

Dijecezanska Porečka sinoda g. 1650. biskupa Giambattiste Del Giudice (1644.-1666.), potaknula je sve svećenike i klerike neka izbjegavaju familijarnost sa svjetovnjacima, posebno da s njima prečesto ne jedu i ne piju, da im ne bi sličnim ponašanjem i razgovorima postali previše bliski, a što bi izazivalo prezir i slabilo ugled i poštivanje kleričkog i svećeničkog dostojanstva, te da iznad svega, pod prijetnjom kazne koju odredi biskup, trebaju izbjegavati druženje s iskvarenim i sablažnjivim osobama, kao što su psovači, pijanice, kartaši, klevetnici i slični; neka ne drže u svojim sobama profanih knjiga, posebno nepristojnih i lascivnih, i naročito da ne čitaju zabranjenih knjiga koje su na Indeksu Svete Kongregacije; neka se suzdržavaju od bilo koje vrste trgovanja, posve zabranjene svakoj crkvenoj osobi, pod prijetnjom najtežim kaznama, a osuđena je veoma ružna zloporaba koju su svećenici uveli, da prodaju vino u krčmi, zato što se može naći primjereniji način za stjecanje prihoda; neka izbjegavaju svaki oblik nedopuštenih i zabranjenih igara, kao što su kartanje, kockanje i druge slične, pod prijetnjom kazne od 10 škuda i suspenzijom a divinis, osobito kada se to čini sa svjetovnjacima i na javnim mjestima; isto vrijedi i za one koji plešu, kako javno tako i potajice; neka se nijedan svećenik ili klerik lako ne pojavljuje na svjetovnom sudu, ako ne postoji zakonit razlog i apsolutna potreba, i da to ne čini bez biskupove pismene dozvole; također, da bez biskupove pismene dozvole ne daje na svjetovnom sudu iskaza kao svjedok, pod prijetnjom kazne suspenzije a divinis, u koju će smjesta upasti; a ako ima takvu dozvolu, nikada neka ne polaže zakletve osim u ruke drugog nekog svećenika, ili klerika koji ima barem isti red kao i onaj koji zakletvu polaže; neka svećenici i klerici izbjegavaju zalaženje u gostionice, pa i kad su na putovanjima, a ako su na putovanju prisiljeni u njih svraćati, neka to bude sa svom skromnošću.[61] 

O zalaženju u gostionice i o druženju sa svjetovnjacima odredbe jednake onima iz 1650. ponovljene su i na Porečkoj sinodi biskupa Aleksandra Adelasija (1671.-1711.) g. 1675. Skrenuta je pozornost crkvenim osobama kako im nije dopušteno trgovanje, odlaženje u lov, kartanje, kockanje i druge slične igre, posebno ne sa svjetovnjacima i na javnim mjestima, zatim plesanje, javno i privatno, nošenje oružja bilo koje vrste, te da se trebaju kloniti tih stvari pod prijetnjom novčane ili tjelesne kazne, prema biskupovoj odluci.[62]

Dijecezansku sinodu držao je i porečki biskup Vinko Maria Mazzoleni (1731.-1741.) g. 1733. O ćudorednom životu klera uglavnom su obnovljene odredbe dijecezanskih sinoda iz 1650. i 1675. godine. Tako je zabranjeno kleru bavljenje trgovinom; sklapanje lihvarskih ugovora i posredovanje u njima; igranje nedopuštenih igara, naročito sa svjetovnjacima; zalaženje u gostionice ili javna mjesta i prisustvovanje ili stajanje iznad onih koji igraju; da budu odvjetnici, zastupnici ili pokretači građanskih ili krivičnih parnica na svjetovnim sudištima, izuzev ako bi to činili za sebe, ili za udovice i siročad; da plešu i lakrdijaju; da sudjeluju u bučnom lovu, nose oružje i lovačke puške kroz grad i naseljena mjesta; da se druže s osobama zloga glasa i lošeg ponašanja.[63]

Novigradska sinoda biskupa Jakova Filipa Tomasina (1642.-1655.) g. 1644. je o ćudorednom životu klera također donijela više odredaba. Tako je zabranjeno župnicima zalaziti u javne gostionice i u njima piti i jesti sa svjetovnjacima, osim na putovanju, pod prijetnjom kazne od 4 dukata, koja se namjenjuju prema odredbi biskupa, a isto tako da igraju na javnim mjestima.[64] Preporučila je svećenicima i klericima neka, pozvani na kakvu pristojnu gozbu, budu skromni i izbjegavaju previše pića, a ako se čuje da se netko opija, prvi put će biti kažnjen jednim dukatom, drugi put dvostruko i drugim kaznama, a u istu kaznu će upasti i tko drugoga navede da pije; naređeno je da izbjegavaju druženje sa svjetovnjacima i da se ne zadržavaju na trgovima i ne tumaraju naokolo, uz smijeh i izgovaranje nepristojnih riječi; da se, pod kaznom suspenzije, ne druže s nekim tko je izopćen, s javnim grešnicima, sablažnjivim osobama, lihvarima, psovačima, krivokletnicima i onima koji nisu obavili godišnje ispovijedi; ne igraju karata, kocke ni lopte (!); ne igraju u kolu, inače će biti strogo kažnjeni; ne hodaju noću i ne nose oružja; ne idu u lov i ne troše crkvena dobra za hranjenje pasa i drugih suvišnih životinja; da se ne bave trgovinom; a ako koji svećenik ogovara nekoga drugog, naročito javno svećenike, bit će suspendiran od službe.[65]

U Novigradskoj biskupiji dijecezanske sinode držali su i biskupi Jakov III. Bruti (1671.-1679.) g. 1674., Nikola III. Gabrielli (1684.-1717.) g. 1691. i Viktor Mazzocca (1725.-1732.) g. 1730.,[66] ali o njihovim odredbama se ništa ne zna.

Novigradski biskup Ivan IX. Dominik Stratico (1776.-1784.) je držao dijecezansku sinodu g. 1780., i na njoj je doneseno više različitih odredaba o tome što kleru nije dopušteno i što mu se zabranjuje. Od zanimljivijih odredaba evo nekih. Nipošto se ne dopušta da na svetkovine prisustvuju igrama kola i noćnim sastancima i kazališnim predstavama u kojima se prikazuju isprazne i nečedne radnje, a tko prisustvuje plesnim zabavama ili i sam u njima sudjeluje treba biti kažnjen kanonskim sankcijama, vodeći računa o sablazni i okolnostima; a isto vrijedi i za one koji danju ili noću obilaze mjesta i noću sviraju i pjevaju nedolične pjesme. Zabranjeno je kockanje, kartanje i druge slične igre na koje najviše potiče nadanje dobitku ili volja za besposličenjem; prihvatljive su poštene igre u privatnim kućama, zbog kratkog odmora i uz ulaganje sitne nagrade, bez sablazni, buke i velikog žara ili strasti. A zabranjene su klericima bilo kakve igre u javnim igraonicama, ili u jutarnje vrijeme i u sate koje razumni ljudi koriste za ozbiljne poslove, a naročito u vrijeme crkvenih službi; isto tako, zabranjen je odlazak u lov, izuzev na ptice, i to bez buke i uz pridržavanje nužne mjere, ali ne na svetkovine, prije potpuno obavljene božanske službe, te noseći na sebi klerički kolar i odjeću boje koja je propisana. Nitko neka se ne usudi nositi oružja bilo koje vrste, izuzev malog nožića za svakodnevnu uporabu, i možda puške za lov na ptice, ali nikada ne u gradu i na selu. Oni koji služe Bogu neka se ne upliću u svjetovne poslove i neka se suzdržavaju od prljavih i nečasnih ugovora; slobodno je klericima biti na korist bližoj rodbini pružanjem pomoći, savjeta, usluge ili vođenjem poslova, ali da u tome vlada ljubav i pravda. Ne osuđuje se bavljenje čestitim ručnim radom zbog koristi i za izbjegavanje zla dokolice, pazeći pak da se ne izgubi vrijeme potrebno za studij i molitvu, i da se zbog toga ne zanemari služba Crkvi. Prostim zanatima neka se ne bave; ružno trgovanje neka bude daleko od svećenika; zabranjuje se klericima da na svjetovnom sudu pokreću parnicu, osim samo za sebe. Neka izbjegavaju čitanje ispraznih knjiga, a posebno ružnih ili crkvenim pravom zabranjenih. Strogo je zabranjeno klericima, kojima je povjerena briga za duše a ne za tijelo, da se bave fizičkim liječenjem, i da bez poznavanja struke i bez savjetovanja sa stručnjacima u medicini, daju lijekove koji se uzimaju na usta. Napominje se kako prečesto u seoskim mjestima ljudi, pogođeni iznenadnom bolešću i bez pomoći stručnih liječnika, imaju povjerenje u učenost svećenika, te su dostojni najveće pohvale svećenici i župnici koji dio svoga slobodnog vremena utroše u čitanje neke lakše knjige iz koje, u nedostatku liječnika, mogu bolesnima dati kakav spasonosni savjet, i u tom pogledu preporučuje im se poznata i korisna knjiga slavnog liječnika Tissotija, čiji je naslov: Admonitio ad Populum circa propriam Sanitatem.[67] 


5) Biskupije kontinentalne Hrvatske


Zagrebačka sinoda biskupa Benedikta Vinkovića (1637.-1642.) g. 1642. imala je za cilj, uz drugo, da se pozabavi i da popravi crkvenu disciplinu i odstrani mane i prekršaje koji su se uvukli među kler,[68] ali sinodalni spisi nisu sačuvani, pa se ne zna je li, i što je u tom pogledu odredila.

Zagrebački biskup Martin II. Borković (1667.-1687.) je održao četiri dijecezanske sinode. Na prvoj od njih, g. 1669., određeno je da se klericima koji pleše sa ženama za kaznu oduzima trećina prihoda; upozoreni su da ne budu svadljivi; ni pijanice koji piju u gostionicama; i da ne budu lovci.[69] 

Na trećoj Borkovćevoj sinodi g. 1677. župnicima je naređeno da vrijeme koje im pretekne preko župničkih funkcija ne troše na razvrat, bančenje, pijanke i hodanje tamo-amo, nego u proučavanju kako napásati puk, te da izbjegavaju lihvarenje i škrtost.[70] 

I Zagrebačka sinoda biskupa Aleksandra I. Ignacija Mikulića (1688.-1694.) g. 1690. je nalagala da od klerika bude daleko lihvarenje, zarađivanje na trgovini, nedolično ophođenje i skitanje po sajmovima, a najstrože je zabranjeno držanje svakog napadačkog oružja, konjske opreme, te svjetovna raskoš.[71] 

Biskup Maksimilijan Josip Vrhovac (1787.-1827.) je na svojoj dijecezanskoj sinodi g. 1803. opširno govorio o tome kakvi trebaju biti pastiri duša, i kako se primjereno ponašati, potkrepljujući svoje izlaganje navodima i primjerima iz novozavjetnih knjiga Svetog pisma, odredbama općih i krajevnih crkvenih sabora i ranijih zagrebačkih dijecezanskih sinoda.[72] Naznačeno je što konkretno treba ispraviti, te izdana odredba: „Zabranjujemo osim toga klericima neuredne plesove, ljubavne i prostačke pjesme, isto tako pohađanje javnih igara u kolu, pohađanje kazalištâ, kavanâ i prenoćištâ, izuzev kada sili krajnja nužda na putovanju. Jednom riječju: neka klerik izbjegava sve mane, naročito pak one koje su najviše suprotne brizi za duše: raskalašenost, ispraznu slavu, mlitavost, ljubav svijeta, raskoš, neumjerenost, nečistoću, lakomost, ljenčarenje, manjak žara i ravnodušnost prema Božjoj slavi i spasu bližnjega“.[73] 

Biskup bosansko-đakovački Nikola III. Ogramić (1669.-1701.) je na Đakovačkoj sinodi g. 1690. od župnikâ (franjevaca) tražio da se posve čuvaju oružja i njegove uporabe, osim ako se razborito prosudi da je krajnje nužno na putu pogibeljnom po život; svaka trgovina, kao odvratna, od crkvenih osoba neka bude potpuno uklonjena; nitko od franjevaca neka ne drži izvan svoga samostana ili župe mlinove, ili kuće, ili plugove, ili jarmove volova, ili nešto drugo takvo, pod prijetnjom kazne ozloglašenosti, da je proprietarius.[74] 


3. Odredbe dijecezanskih sinoda od početka do sredine 20. stoljeća


Na području Hrvatske u 20 st. održano je svega nekoliko dijecezanskih sinoda, i to 3 u Krčkoj biskupiji, po jedna u Senjskoj i Zagrebačkoj, i jedna u Bosni i Hercegovini, u Biskupiji banjolučkoj.

Na Krčkoj sinodi biskupa Antuna Mahnića (1896.-1920.) g. 1901. o ćudorednom životu i ponašanju klera doneseno je više odredaba. U jednoj se općenito kaže: „Među manama koje čovjeka jako nagrđuju i izazivaju prezir ljudi su raskalašen život, neumjerenost i škrtost; stoga sveti kanoni traže od klerika, koji ćudoređem i čestitim životom trebaju svijetliti drugima: a) da žive čisto; b) da se suzdržavaju od pijanstva; c) da izbjegavaju pohlepu“.[75] U pogledu suzdržljivosti navodi se kako je neumjereno uzimanje hrane i pretjerivanje u piću nedostojno kleričkog staleža i života. Klericima općenito, a posebno koji su u svetim redovima, zabranjuje se ples ili igra u kolu u bilo kojoj prigodi, u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu; zabranjuje se posjećivanje javnih krčmi, osim ako to traži hodočasnička potreba ili drugi razuman i valjan razlog, jer pruža bližu prigodu za pijanstvo, opijanje, igranje, plesanje, i općenito za svjetovne opačine koje klerike lako odvraćaju od božanskih službi, a polagano ih osvajaju ljudska čuvstva. Isto tako se zabranjuje igra kocke i karata, čiji ishod ovisi više o sreći nego o spretnosti; kao nedostojno klerika, zabranjeno im je da javno koriste ili puše nikotinsku travu (duhan).[76] Doneseno je i više odredaba o bavljenju klerika svjetovnim poslovima i o sprječavanju ili izbjegavanju lakomosti, točnije rečeno, navedene su o tome opće odredbe koje vrijede u Crkvi. Najprije se kaže da su klericima zabranjene svetim kanonima mnoge stvari koje proizlaze iz lakomosti, ili koje na nju navode, pa im se tako zabranjuje svako bavljenje lukrativnom trgovinom, ali nije zabranjena trgovina ekonomska. Navodi se zatim kako klerici mogu zapošljavanjem laika obrađivati zemljišta nadarbina i svoje baštine; mogu kupovati volove i druge životinje za uzgajanje i prodavati njihovo gnojivo po pravednoj cijeni; koji imaju na vlastitoj zemlji hrastove i kestenove mogu kupovati i hraniti svinje te ih prodavati ukoliko u kupovanju, hranjenju ili rasprodaji svinja nema ničega nečasnog i klerčkom redu nedoličnog; mogu držati i iznajmljivati volove, ovce i druge životinje koje imaju iz nasljedstva ili desetine, a i prodavati njihove plodove.[77] Bučni lov je klericima zabranjen, a dopušta se mirni lov, odmjeren i rjeđi, iz dolične zabave i tjelesnog odmora, bez opasnosti sablazni; kanoni zabranjuju klericima oružje, a s dopuštenjem biskupovim smiju ga nositi za vlastitu obranu, npr. na putovanjima, ako se na njima predviđaju napadi.[78] 

Na drugoj Mahnićevoj sinodi Krčke biskupije g. 1911. bilo je riječi o duhovnom preporađanju klera, i u tom kontekstu je naglašeno kako je žalosno kada je svećenik, koji drugima treba svijetliti prvo primjerom a zatim riječju, zatrovan manama svake vrste ljudske slabosti: da je častohlepan, obuzet srdžbom, da mu manjka strpljivosti i blagosti, da uvrede ne zaboravlja, smišlja osvetu, na mnogo načina povređuje zapovijed ljubavi prema bližnjemu, žudi za imanjem, tako da laik može svome učitelju i liječniku suprotstaviti onu iz Evanđelja: Liječniče, izliječi samoga sebe![79] 

U Senjskoj biskupiji dijecezansku sinodu je držao g. 1906. biskup Antun I. Maurović (1895.-1908.). U pogledu trezvenosti i umjerenosti klera u jelu i piću odredba je glasila: „Sveti kanoni, za očuvanje svećeničkog uresa i za potporu uzdržljivosti i umjerenosti klera, zabranjuju klericima posjećivanje gostionica i krčmi radi igranja i pića, jer se u njima gubi vrijeme koje treba koristit za bavljenje studijem; posjećivanjem gostionica ruglu se izlaže svećeničko dostojanstvo i zanemaruju dušobrižničke dužnosti, štetu trpi dobar glas, pogibelji se izlaže čistoća, rasipa se crkveni novac, razara se zdravlje i vjernicima pruža žalosna sablazan. /… / Stoga neka klerici budu svjesni, kada na putovanjima ili zbog drugog teškog i valjanog razloga zalaze u gostionice, ili u javna svratišta bilo koje vrste, da se najviše drže onih mjesta za umjerenost, skromnost i ozbiljnost koja dolikuju ljudima pozvanim u Božju baštinu, budući da su tu oči sviju uprte u njih; zato svoje držanje neka urede tako da odijelom, gestama, kretnjama i govorom ne pokazuju ništa drugo doli samo ozbiljnost, razboritost i religioznost, i da njihovi čini u svima pobuđuju poštovanje“.[80] Uz to se potiče neka svećeniku nikada ne budu bliske proste riječi, poput psovki, proklinjanja, zaklinjanja, ismijavanja, ogovaranja i pripovijedanja gluposti.[81] Znakovita je i odredba koja glasi: „Svećenik koji traži duše, ne traži bogatstva, ne gomila novac, i ako ga ima, upotrebljava ga za slavu Božju i pomaganje drugima u oskudici“, te kaže da je jedno od najopasnijih zala koja lakomost sa sobom vuče to što dušu udara nekom sljepoćom i što svećenici, odani lakomosti, ponekad kao zatvorenih očiju upadaju u provaliju simonije, ili se upuštaju u poslove i crkvene službe protivno pravu i često opakim zlodjelima i svetogrđima onečišćuju svetište Božje.[82] 

Na malobrojnim dijecezanskim sinodama poslije donošenja Zakonika kanonskog prava 1917. uglavnom se u pogledu ćudorednog ponašanja klera u običnom svakidašnjem životu i dalje inzistiralo na obdržavanju stege zasnovane na odredbama Tridentskoga sabora, i ponavljane su odredbe dijecezanskih sinoda držanih kroz više stoljeća poslije toga sabora. S druge pak strane, sinode držane poslije stupanja na snagu spomenutog Zakonika ponavljale su, više-manje, propise navedenog Zakonika (usp.: kann. 137-140, 142), i donekle ih precizirale i prilagođavale zahtjevima vremena i mjesta.

Banjolučka sinoda biskupa Joze Garića (1913.-1946.) g. 1924. je poticala svećenike neka brižno paze da, služeći novcu, ne bi obezvrijedili crkveno dostojanstvo; određivala je da klerici ni na koji način ne odlaze na plesove, također privatne, i u profana kazališta i kina; da svećenici ne čitaju javno, a ni privatno, dnevne novine i časopise koji nisu katoličkog duha, osim kad postoji opravdan razlog i nema sablazni; branila je da klerici jamče bez pismene dozvole ordinarija; isto tako je branila da bez pismene dozvole ordinarija posluju ili kakvu službu vrše u bankama, seoskim zadrugama, štedionicama, kooperativama i drugim sličnim ustanovama s kojima je skopčano polaganje računa; svećenici su opomenuti da se ne miješaju u političke stranke; kao službenici Kristovi i apostoli ljubavi i mira, neka se ne predaju strančarenju, i ne pothranjuju, ne podupiru i ne promiču neslogu i mržnju u narodu; u crkvi ili u svetoj ispovijedi da ne podržavaju neku stranku, i neka ne napadaju na protivnike koji inače prihvaćaju sve što Crkva naučava; i neka svećenici brižno paze da se suzdržavaju od svega što je strano kleričkom staležu.[83] 

U odredbama Zagrebačke sinode g. 1925. nadbiskupa Antuna Bauera (1914.-1937.) navode se djela i zanimanja koja, kao nedolična, Zakonik kanonskog prava zabranjuje duhovnicima (kleru) i od kojih se moraju posve suzdržavati (kan. 137. i 138.), ili koja su, iako nisu nedolična, klericima strana i trebaju ih izbjegavati, i ne smiju ih obavljati ili se njima baviti bez dopuštenja Svete Stolice ili vlastitog ordinarija (kan. 139.). Uz neke od tih odredaba nalaze se određene dopune i razjašnjenja. Tako se zabranjuje duhovnicima bavljenje trgovinom u strogom smislu (negotiatio lucrativa proprie dicta – tj. kupovati stvari s nakanom da ih se nepromijenjene preproda uz dobitak), a isto tako i trgovinom u širem smislu (negotiatio lucrativa minus propriae dicta – naime kupovati stvari s nakanom da ih se, promijenjene, proda uz dobitak), bilo da se ona vrši osobno i u svoju korist, ili u korist drugoga, bilo preko drugoga u svoju korist, ili u korist nekoga drugog; a nije zabranjena gospodarska trgovina (negotiatio oeconomica – kupovanje stvari za vlastite potrebe, ako se kasnije, kad više nisu potrebne, te stvari prodaju, pa i uz dobitak). Zabranjene su duhovnicima hazardne igre, a i druge ako na njih troše puno vremena i zanemaruju svoje dužnosti; ne smiju nositi ubojitog oružja, izuzev zbog opravdanog razloga obrane u stvarnoj pogibli; zabranjuje se duhovniku bavljenje lovom, a u bučni lov da nikada ne ide; mogu duhovnici ići u gostionice i slične lokale kad je nužda ili postoji drugi koji opravdan razlog, ali neka to nikada ne postane dnevna navika, ili da se ondje preko mjere zadržavaju, ili da se nečasno vladaju; zabranjuje se da pohađaju kazališne predstave, prikazivanja u kinu, plesove i svečanosti, osobito javne, ako su za njih nedolične, ili ako bi bila sablazan da im duhovnik prisustvuje.[84]

Posljednja dijecezanska sinoda držana na hrvatskom području prije Drugog vatikanskog sabora, bila je Krčka sinoda g. 1928., u vrijeme biskupa Josipa Srebrnića (1923.-1966.). Na njoj je bilo riječi i o ćudorednom životu i ponašanju klera. Tako je određeno neka svećenici ne odlaze na zabave ili predstave, ako su s njima povezane igranke, glazba, pjesme, igrokazi i tomu slično, kojima ne dolikuje da prisustvuju klerici, ili ako su na njima nazočne nečedno obučene ženske osobe; neka se svećenici ne upliću u stranačke rasprave, da se zbog toga vjernici ne bi udaljavali od njih i od Crkve; neka se suzdržavaju od pušenja duhana barem na javnim putovima i trgovima pred narodom; neka bude daleko od svih da se pridružuju skupinama naroda, posebice u ljetno vrijeme, radi promatranja putnika (turista) koji dolaze ili se šeću; neka izbjegavaju svaku bliskost sa svjetovnjacima koji se protive Crkvi ili ne obdržavaju zapovijedi Božjih, ili koji otvoreno i javno pristaju uz stranke koje su protivne Crkvi; svećenici koji radi liječenja ili odmora idu u mjesta koja su za to pogodna, neka za svoj boravak ne izabiru svratišta ili konake koji su neprilični za službenike Božje.[85]


Umjesto zaključka


Dijecezanske sinode biskupija na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine kroz cijelo vrijeme, još od prije Tridentskog sabora pa do Drugog vatikanskog, neprestano su se bavile ćudorednim životom i ponašanjem klera. Odredbe koje su biskupi u tom smislu donosili ili proglašavali bile su sukladne i odgovarale su onima koje su opći crkveni sabori i Rimski prvosvećenici donosili za cijelu Crkvu, ili koje su krajevni sabori i dijecezanske sinode drugih područja i zemalja donosili u drugim mjesnim Crkvama. Išlo se za tim da se zaštiti i promiče dostojanstvo i ugled svećeničkog i kleričkog staleža i službe, i koliko god se radilo o odlukama krajevnih sabora i dijecezanskih sinoda kroz vremensko razdoblje dugo više stoljeća, a i o biskupijama inače u mnogo čemu različitim, odredbe koje su donašane razlikovale su formalno u nekim nijansama, ali su sadržajno u bitnome bile veoma slične, pa i jednake. 

A ponavljanja jednakih ili sličnih odredaba i zabrana u nekoj biskupiji na više njezinih sinoda, pokazuje da te odredbe nisu provođene u djelo, i da se određene mane i pojave među klerom nisu iskorijenile. S druge pak strane, iz toga što su se u većini biskupija na dijecezanskim sinodama donosile odredbe i zabrane koje su se ticale istih mana i pojava, proizlazi zaključak da su te mane i negativne pojave bile veoma raširene, zapravo na cijelom prostoru današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Da su te odredbe bile potrebne i imale smisla, i da su bile u duhu opće stege u Crkvi, potvrđuje njihova usklađenost najsprije s odredbama Tridentskog sabora i općenito s propisima kanonskog prava, pretočenog na kraju u Pio-Benediktov Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine. A da se radilo o inzistiranju na moralno ispravnom i kleru primjerenom načinu života i ponašanja, proizlazi iz toga što se i danas, propisima novog Zakonika kanonskog prava iz 1983., od pripadnika kleričkog staleža traži: „Neka klerici žive jednostavnim životom i neka se uzdržavaju od svega što odiše taštinom“ (kan. 282, § 1); zatim: „Neka se klerici sasvim uzdrže od svega što, prema propisima krajevnoga prava, ne dolikuje njihovu staležu“ (kan. 285, § 1); te: „Neka se klerici klone onoga što je, iako nije neodlično, ipak tuđe kleričkom staležu“ (kan. 285, § 2).

Sadašnji Zakonik kanonskog prava je u pogledu ćudorednog ponašanja klera uopćen te manje konkretan i iscrpan, i prepušta da se krajevnim pravom precizira od čega se klerici moraju sasvim suzdržavati, jer im ne dolikuje, i čega se trebaju kloniti, jer je kleričkom staležu tuđe ili strano, iako po sebi nije nedolično. Kako će se to u našem krajevnom pravu uređivati, ostaje da se vidi, ali u dosad održanim najnovijim dijecezanskim sinodama: Splitskoj (1986.-1987.), i Đakovačkoj (2000.-2002.), o tome se ništa posebno ne određuje.


[1] TRIDENTSKI SABOR, Sess. XXII., Decr. de ref., c. 1; G. Alberigo – G. L. Dossetti – P. J. C. Leonardi – P. Prodi (prr.), Conciliorum oecumenicorum decreta, Edizioni Dehoniane, Bologna, 1991., str. 737.

[2] Isto, str. 738.

[3] Vidi: TRIDENTSKI SABOR, Sess. XXIV., Decr. de ref., c. 12; G. Alberigo et al., n. d, str. 767.

[4] Vidi: V. Blažević. Crkveni partikularni sabori i dijecezanske sinode na području Hrvatske i drugih južnoslavenskih zemalja, KS, Zagreb, 2012., str. 124.

[5] POREČKA, 1310., Biskupijski arhiv, Poreč, Quaedam Constitutiones Cap/itu/li Paren/tini/ antiquae parui ualoris, et momenti registratae p/er/ errore/m/, Libri Iurium Episcopalium, III, f. 16r. 

[6] SPLITSKI SABOR, 1235./36., vidi: D. Farlati, Illyricum sacrum, Venetiis, MDCCLXV., III, str. 412-413.

[7] Isto, D. Farlati, n. d., III, str. 414-415.

[8] SPLITSKA, 1511., D. Farlati, n. d., III, str. 430.

[9] SPLITSKA, 1535.: De Ludis; De Negotiatione; De Armis; De Choreis; Absque Lumine – D. Farlati, n. d., III, str. 443-444.

[10] Isto, De Blasphemia, D. Farlati, n. d., III, str. 445.

[11] ZADARSKI, 1579., De iis, quae ad Canonicos et Clericos in universum spectat, D. Farlati, n. d., V, Venetiis, MDCCLXXV, str. 135.

[12] Isto, str. 136.

[13] Isto.

[14] SPLITSKA, 1620., vidi: V. Mošin, Poljičke konstitucije iz 1620., br. 109-114., u: Radovi Staroslavenskog instituta, k. 1, Zagreb, 1952., str. 191.

[15] Isto, str. 191-192.

[16] Nadbiskupijski arhiv, Split, S. 42, Ms.: Decreta Synodalia edita ab Illmo et Revmo Dno Dno Leonardo Bondumo Archiepiscopo Spalatensi in Congregatione Dioecesana habita Spalati die 3 Martij 1653, De Vita, et honestate Clericorum, Cap. 14, f. 11v, br. 56 i 57.

[17] Nadbiskupijski arhiv, Split, S. 43, Ms.: Synodus Dioecesana sub Illmo, et Rmo. Dno Bonifatio Albano Archiepo. Spalaten. Anno Dni MDCLXXI, De Vita, et Honestate Clericor., Cap. XV, f. 16r, br. 62.

[18] SPLITSKA, 1688., Constitutiones Synodi Dioecesanae Spalatensis editae ab Illustrissimo ac Reverendissimo D. D. Stephano Cosmo Archiepiscopo Spalatensi, alias Salonitano, Primate Dalmatiae, ac totius Croatiae. In sua prima Synodo habita Spalati in Ecclesiae Metropolitana diebus 9. 10. et 11. Martii 1688., Patavii, M.DC.XC., De vita, et honestate Clericorum, Cap. XXII, br. 8, str. 119-120.

[19] Isto, br. 9-11, str. 120.

[20] SPLITSKA, 1751., Nadbiskupijski arhiv, Split, XII, Ms.: Synodus Dioecesana Spalatensis ab Illmo, et Rmo. in Xsto Patre, et D. Dino Pacifico Bizza, Miseratione Divina, ac. S. Apostolicae Sedis gratia Archiepiscopo Spalatensi alias Salonitano, Dalmae, ac totius Croatiae Primatae, celebrata diebus 8. 9. et 10. Mensis Maii 1751. Sanctismo Domino Nostro Benedicto XIV. Pontifice Opt. Max. Sedente, Pars Secunda, Ad cap. XII. De vita et honestate Clericorum, str. 38.

[21] ŠIBENSKA, 1564., Constitutiones de vita et honestate clericorum, u: D. Farlati, n. d., IV, Venetiis, MDCCLXIX, str. 482.

[22] ŠIBENSKA, 1611., Constitutiones et Decreta in Synodo dioecesana Sibenici facta a Reverendiss. D. Episcopo de anno 1611., br. 10, u: D. Farlati, n. d., IV, str. 489

[23] ŠIBENSKA, 1614., Constitutiones et Decreta in Synodo dioecesana Sibenici facta a Reverendiss. D. Episcopo de anno 1614., br. 15, u: D. Farlati, n. d., IV, str. 490-491.

[24] ŠIBENSKA, g. 1618., Constitutiones et Decreta facta ut supra de anno 1618., u: D. Farlati, n. d., IV, str. 491.

[25] Isto, str. 492.

[26] Vidi: D. Farlati, n. d., IV, str. 492

[27] MODRUŠKA, 1589., Naredbe postavljene u Sinodu u Diocezi Biskupie Modruške, u: Arkiv za pověstnicu Jugoslavensku, II, Zagreb, 1852, str. 88.

[28] TROGIRSKA, 1624., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, Ms.: XVIII/1, Prima Dioecesana Synodus Pacis Jordani E.pi Tragurien. habita Anno 1624. Die 20 Octobris, De vita, et honestate Clericorum, f. 4v-5v. 

[29] TROGIRSKA, 1645., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, Ms.: XVIII/6-1, Undecima Synodus Dioecesana Tragurien. a Revmo Dno /…/ Episcopo celebrata Tragurij in Ecclesia cathedrali die lune XXV Mensisi Maij 1645., Quoad omnes, f. 17r-18r, br. 122, 125. i 126. 

[30] TROGIRSKA, 1687., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, Ms.: XVIII/8: Decreta Synodalia promulgata die 11 Maij 1687 in hac N.ra Cath.li Eccl.a, De vita et honestate Clericorum, f. 49v i 50rv, br. 161, 165, 166 i 167.

[31] TROGIRSKA, 1724., Arheološki muzej, Split, Arhivski odjel, Ms.: XVIII/12, ff. 11v-12r, 12v, 13r.

[32] ZADARSKA, 1566., Državni arhiv, Zadar, Ms.: Constitutiones Eccl/esi/ae Metropolitanae S. Anastasiae Jadren. Editae per R/everendissi/mum in Xto P/at/rem D. D. Mutium Miseratione D/ivi/na Archiep/iscop/um Jadren. dignis/simu/m in Synodo Dioecesana celebrata Jadrae in eadem Eccl/esi/a Jadren. sol/emnite/r sub diebus 14ma et 15ma Mensis Septembris 1566to, Cap. XXIII, str. 12.

[33] Isto, Cap. XXIIII, str. 12-13.

[34] Isto, Cap. XXXIII, str. 16

[35] Isto, Cap. XXX, str. 15.

[36] Isto, Cap. XXXIIII i XXXV, str. 16.

[37] ZADARSKA, 1598., Constitutiones Synodicae, De Clericis privatim, D. Farlati, n. d., V, str. 148; A. Marani, Atti pastorali di Minuccio Minucci, arcivescovo di Zara (1596-1604), Roma, 1970, str. 74.

[38] ZADARSKA, g. 1647., Brevissimum compendium synodi dioecesanae Iadrensis, habitae anno 1647. in civitate Iadrea, De vita et honestate clericorum, u: Croatica Christiana Periodica, 29/2005, 55, str. 58.

[39] ZADARSKA, 1663., Nadbiskupijski arhiv, Zadar, Synodalia (1663), Ms.: Synodus dioecesana prima Illmi ac Revmi D. D. Theodori Balbi Miseratione Divina Archiepiscopi Iadrensis celebrata die 28, 29 et 30 Septembris M.DC.LXIV /trebalo bi biti: M.D.LXIII/, De Vita et honestate Clericorum, f. 54r.

[40] Isto, f. 54rv.

[41] ZADARSKA, 1680., Nadbiskupijski arhiv, Zadar, Synodalia, Ms.: Constitutiones, et Decreta Illmi ac. Rmi D. D. Euangelistae Parzagi M. D. Archiepi. Jadren. In sua P/ri/ma Dioecesana Synodo promulgatae die 13. 14. et 15 M/ens/is Octobris 1680., Pars tertia, Caput primum: De Vita, et Honestate Clericorum, str. 79-80.

[42] Isto, str. 80-81. 

[43] OSORSKA, 1660., Decreti sinodali della Diocesi di Ossero e Cherso. Publicati nella Prima Sinodo di Monsign. Illustriss. e Reverendiss. Vescovo Giovanni de’Rossi. Celebrata il dì 11. 12. e 13. Aprile 1660., In Venetia, MDCLX, Decreto decimo: Della vita, et onestà di Ecclesiastici, str. 27.

[44] Isto.

[45] Isto, str. 27-29.

[46] Isto, str. 28-29.

[47] Vidi: V. Blažević, n. d, str. 226. i 259.

[48] RAPSKE SINODE, 1654./5., i 1657.: Arheološkli muzej, Split, Arhivski odjel, XVI/2, Ms.: IVa Sinodo diocesna di Arbe celebarta dal Vescovo Pietro Gaudnezi …, Cap. XIII. De Clericorum Vita et Moribus, f. 11r; XVI: Ms.: Synodus Dioecesana quinta habita in ecclesia cathedrali die XXVI Mai 1657 per Illmum ac Rmum Dnum D. Petrum Gaudentium, epum Arben., Cap. XI. De Clericorum Vita et Moribus, f. 10rv.

[49] Vidi: V. Blažević, n. d., str. 142, 145, 146, 171, 194, 200, 210, 221, 234, 263, 285-290.

[50] Vidi: K. Vojnović. „Crkva i država u dubrovačkoj republici. I. Stanje dubrovačke crkve u XVI i XVII. vijeku“ u: Rad JAZU, 119, Zagreb, 1894, str. 118, bilj. 87.

[51] DUBROVAČKA, 1729., Constitutiones et decreta synodi diocesanae Ragusii in cathedrali ecclesia S. Mariae Majoris Anno MDCCXXIX. die VIII. Maii ab Illustrissimo, et Reverendissimo Domino D. Fr. Angelo Franchi Archiepiscopo celebratae, Anconae, MDCCXXX, Tit. XI. De vita, et honesttae Clericorum, Cap. II. Clericis Choreae, convivia, nec non alearum, taxillorumque usus prohibentur, str. 22-23.

[52] Isto, str. 23.

[53] Isto, Tit. XI. De vita et honestata Clericorum, Cap. III. Negotiationes, larvas, et sordida officia devitent Clerici, str. 24

[54] DUBROVAČKA, 1900., Acta et Decreta synodi dioecesanae Ragusinae a Josepho Marčelić episcopo Ragusino habitae A. D. MCM., Jaderae, 1901., Tit. III, Cap. III. De vita et honestate Clericorum, br. 4, 5 i 7, str. 112-114.

[55] Isto, br. 8 i 9, str. 115-117.

[56] KORČULANSKA, 1612., Župni arhiv, Korčula, Ms: Sanctae dioecesanae synodi, Decreta et Determinationes, Curzulae in cathedrali Sti Marci publice habita, a Rmo Dno fr: Theodoro Dedo Veneto, ordinis Praedicatorum, Eiusdem dioecesis Curzulae Episcopo. Iuxta Determinationes, et Decreta Sacri Oecum: Concilij Trident., Sessio tertia, Decretum de moribus Clericorum, f. 112rv.

[57] KORČULANSKA, 1763., Synodus dioecesana Curzulensis ab Illustriss. et Rverendiss. D. D. Michaele Thoma Triali celebrata Episcopatus sui Anno II. diebus 24. 25. 26. Junii Anno Salutis MDCCLXIII, Venetiis, MDCCLXVIII, Caput trigesimum primum: De omnibus in genere de Vita, et honestate Clericorum, str. 30-31.

[58] STONSKA, 1713., Synodus dioecesana sub Illus.mo et Rev.mo D.ono D. Francisco Volanti E.po Stagnensi Nonis Februarii 1713 in Cathedrali Ecclesia Divi Blasii habita, Cap. 21. De vita et honestate Clericorum, u: List Dubrovačke biskupije, 5/1905, str. 87.

[59] MRKANSKO-TREBINJSKA, 1729., Constitutiones et Decreta Synodi dioecesanae Mercanensis et Tribuniensis in Ecclesia Assumptionis B. V. M. die XXI mensis Maij M.D.CC.XXIX ab Illmo et Rmo Dno D. Francisco Hieronymo Bona Episcopo celebrata, Pars tertia, Cap. II. De Parochis, str. 50-52 (239v-240r).

[60] PIĆANSKA, 1594., Constitutiones Synodales Dioecesanae Petinen. in Istria 30. decembris 1594; pie et feliciter ibidem ab Episcopo Petinensi celebratae, I Grah, „Izvještaji pićanskih biskupa Svetoj Stolici (1589-1780), Prilog, u: Croatica Christiana Periodica, 4/1980., 6, str. 17-18.

[61] POREČKA, 1650., Sinodo diocesana di Monsignor Illustriss.mo et Reu.mo Gio: Battista de Giudice Vescovo di Parenzo, e Conte d’Orsara. In Venetia, MDCLIII, Della Vita, Consuetudine, et Habitu de Chierici, Cap. XX, str. 42-43.

[62] POREČKA, 1675., Sinodo diocesana di Monisgnor Illustriss. e Reverendiss. Alesandro Adelasio per la Iddio gratia, e della S. Sede Apostolica Vescovo di Parenzo, Conte, e Sig. d’Orsara, In Venetia, M.DC.LXXV., Della vita, conuersatione, e habitu de Chierici, e Sacerdoti, Cap. X, str. 28.

[63] POREČKA, 1733., Sinodo diocesana della S. Chiesa di Parenzo celebrato dall’Illustrissimo, e Reverendissimo Signore Monsignor F. Vincenzo Maria Arcivescovo Mazzoleni, dell’Ordine de Predicatori Vescovo di Parenzo, … Conte, e Signore d’Orsara. Nelli Giorni 16, e 17. di Giugno dell’Anno 1733., In Venezia, Capo XVI. Della vita, ed onestà del Clero, br. 7, str. 46.

[64] NOVIGRADSKA, 1644., Sinodo diocesana di Città Nova Celebrata adì 17. Maggio 1644. nella Chiesa Catedrale da Monsignor Giacomo Filippo Tomasini Vescovo, e Conte di S. Lorenzo in Daila, In Vdine, Dei poarochi, euer Piovani, e Curati. Capitolo XIII, str. 42.

[65] Vidi: Isto, Ordini communi a tutti li Sacerdoti, e Chierici, Cap. XV, str. 49-52.

[66] Vidi: V. Blažević, n. d., str. 232, 253 i 294.

[67] NOVIGRADSKA, 1780., Synodus Dioecesana Aemoniensis habita in Ecclesia Cathedrali Deo in honorem SS. Martyrum Maximi, et Pelagii dedicata diebus 27. 28. 29. Augusti Anni 1780 sub Illustrissimo, et Reverendissimo D. D. Fr. Joanne Dominico Stratico ex Ordine Praedicatorum, sacrae Theologiae Magistro, Florentiae, ac Senensis Universitatum Theologo, Dei, et Sanctae Apostolicae Sedis Gratia, Episcopo Aemoniensi, et Comite S. Laurentii in Daila, etc. Patavii, Sessio Tertia, Cap. I. De Vita et Honestate Clericorum, str. 75-77.

[68] Vidi: V. Blažević, n. d., str. 201,

[69] ZAGREBAČKA, 1669., Constitutiones Synodi I. Zagrabiensis Anno M.DC.LXIX, Cap. VI. De choreis, litigiis, ebrietatibus, templo, et sacristia, u: M. Vrhovac, Constitutiones synodales Ecclesiae Zagrabiensis pro clero dioecesano recusae jussu et authoritate domini Maximiliani Verchovacz, episcopi Zagrabiensisi, Zagrabiae, 1805., str. 135.

[70] ZAGREBAČKA, 1677., Synodus III. dioecesana ejusdem D. Episcopi /M. Borković/ Zagrabiensis, Cap. II. De Parochorum studio et quae vitare debeant, u: M. Vrhovac, Constitutiones synodales …, str. 138.

[71] ZAGREBAČKA, 1690., Synodus Zagrabiensis dioecesana …, Constitutiones Dioecesanae Synodi Zagrabiensis. Sub Reverendissimo, et Illustrissimo in Christo Patre, et Domino Ignatio Alexandro Mikulich, Dei et Apostolicae Sedis gratia Episcopo Zagrabiensi … Anno Dominicae Incarnationis MDCLXXXX, die V. Junii, et duabus subsequentibus feriis celebratae, Cap. VII. De vita et honestate Clericorum, u: M. Vrhovac, Constitutiones synodales …, str. 154.

[72] ZAGREBAČKA, 1803., Acta et Decreta Conventus Cleri Dioecesis Zagrabiensis e Mandato Suae Sacratissimae Majestatis pro 3a Maij 1803. convocati. Et sub Praesidio Reverendissimi Illustrissimi, ac Excelentissimi Domini Ordinarii Maximiliani Verchovacz etc. etc. celebrati, u: M. Vrhovac, Constitutiones synodales …, str. 212-221.

[73] Isto, str. 221-222.

[74] ĐAKOVAČKA-BOSANSKA, 1690., Decreta per sacram synodum anni 1690 prima dominica post Epiphaniam coram illustrissimo et reverendissimo domino fratre Nicolao Plumbensi, Diacovensi seu Bosnensi episcopo, Diacovae apud suam cathedralem divo principi apostolorum Petro sacram celebram edita, quartum, nonum, duodecimum, u: Croatica Christiana Periodica, XIV/1990., 26, str. 86, 87 i 88.

[75] KRČKA, 1901., Acta et decreta synodi veglensis quam anno MDCDI Antonius Mahnić episcopus veglensis Abbas s. Luciae de Besca, sacrae theologiae doctor, etc. etc. etc. habuit, Veglae, 1902., Tit. quartus, Cap. II. De recta probitate morum et honesta conversatione, br. 1, str. 93.

[76] Isto, br. 4, str. 97-99.

[77] Isto, br. 5, str. 99-101.

[78] Isto, br. 6, str. 102.

[79] KRČKA, g. 1911., Acta et decreta II. synodi veglensis quam Anno Salutis MDCDXI Antonius Mahnić episcopus veglensis, abbas S. Luciae de Besca, sacrae theologiae doctor etc. etc. etc. habuit, Veglae, 1912., Tit. quintus, De vita et honestate Clericorum, Cap. II. Cleri catholici spiritualis regeneratio, str. 75.

[80] SENJSKA. g. 1906., Actiones et Constitutiones synodi dioecesanae quam diebus 3. 4. et 5. Julii Anno Domini 1906. Segniae habuit Antonius Maurović episcopus Segniensis et Modrussiensis seu Corbaviensis, Praelatus domesticus suae Sanctitatis, Solio Pontificio assistens, Comes Romanus, sacrae theologiae Doctor etc. etc., Segniae 1906., Tit. IV.: De educatione, vita et honestate clericorum, Cap. II: De vita et honestate sacerdotum, § 4: De sobrietatae, str. 355.

[81] Isto, str. 355-356.

[82] Isto, § 6: De avaritia, str. 357-358.

[83] BANJOLUČKA, 1924., Synodus dioecesana Banialucensis prima in Eccl. Cathedrali S. Bonaventurae Episcopi, Card. Confess. et Eccles. Doctoris ab Illmo et Revdmo D. Episcopo Josepho Garić habita diebus V.-VIII. Augusti MCMXXIV, Banja Luka, 1925., Pars II. De personis sacris, Cap. II. De disciplina Clericorum in genere, br. 70, 81-82, 85-87, 89, str. 57-59.

[84] ZAGREBAČKA, 1925., Prva sinoda Nadbiskupije zagrebačke što ju je održao sa svojim svećenstvom u prvostolnoj crkvi u Zagrebu od 24. do 28. kolovoza 1925. dr. Antun Bauer nadbiskup zagrebački i t.d. i t.d., U Zagrebu, 1925., Dio peti: O duhovnicima, Druga glava: Duhovniče dužnosti, Staležu strana djela i zanimanja, str. 183-185.

[85] KRČKA, 1928., Synodus dioecesis veglensis tertia quam habuit Josephus Srebrnić Dei et Apostolicae Sedis gratia episcopus diebus 19. 20. 21. Junii Anno Domini MCMXXVIII., Zagreb, I. De disciplina vitae religiosa, De vita clericorum, br. 71, 72, 74, 75, 76, 84, str. 26-28.