Utorak, 26 listopada

Čuvajmo se suvišnih riječi

Razmišljanje uz ulomak iz knjige Nasljeduj Krista Tome Kempenca


Knjiga prva, glava 10


1. Čuvaj se ljudske buke kolikogod možeš; jer mnogo smeta baviti se svjetovnim poslovima, makar se to vrši i u dobroj nakani. Taština nas naime brzo prlja i zarobljuje. Mnogo puta bih volio da sam šutio i da nisam bio među ljudima. No zašto tako rado razgovaramo i međusobno pričamo, kad se ipak rijetko vraćamo na šutnju bez povrede savjesti? Zato se tako rado razgovaramo, jer se međusobnim razgovorima nastojimo utješiti i želimo olakšati srce, izmučeno raznim mislima. I veoma rado volimo razgovarati i misliti o onome što jako volimo ili za čim žudimo, ili što osjećamo da nam je protivno.

2. Ali nažalost! Često brbljamo tašto i bez svrhe. Jer ta izvanjska utjeha nanosi veliku štetu unutarnjoj i božanskoj utjehi. Zato moramo bdjeti i moliti da vrijeme ne potrošimo uzalud. Ako je od koristi i ako se može govoriti, onda govori ono što služi za duhovno uzdizanje. Zla navika i nemarnost oko našeg napretka mnogo pridonosi neopreznosti naših usta. Ali je pobožni razgovor o duhovnim stvarima od velike koristi za duhovni napredak, napose gdje su združeni u Bogu oni koji su jednog srca i duše.



Malo je onih ljudi koji spadaju u šutljive i koji se trude obuzdavati svoj jezik od praznorječivosti, nego smo uglavnom skloni bespotrebnom brbljanju i mudrovanju, premda smo svjesni kako nas to ipak čini praznima. Izravan uzrok tome Toma Kempenac vidi u ljudskoj taštini i, ako ćemo iskreno zaroniti u sebe, doista ćemo to i priznati. Kao da je u naravi čovjeka da se nadmudruje s drugima, da nevoljko prihvaća tuđe mišljenje, a svoje po svaku cijenu želi prikazati učenijim i pametnijim. Koliko li smo samo dragocjenoga vremena potrošili u takvom praznom umovanju i raspravljanju, u kojem ni nama često nije do kraja jasno zašto nešto grčevito branimo ili zašto se za nešto svim srcem zalažemo. A ipak to uporno činimo.

Zato je dobro s osobitom pozornošću poslušati Kempenčeve savjete i čuvati se ljudske buke, koliko god nam je moguće. Ta se buka, kako on dalje razlaže, odnosi na bavljanje svjetovnim stvarima, i u tome je srž problema na koji nas on želi upozoriti. Drugim riječima, što se više bavimo svjetovnim stvarima, to se proporcionalno obrnuto bavimo manje božanskim. A nikakvi svjetovni poslovi, makar se vršili u dobroj nakani, ne mogu ni približno zadovoljiti onu duboku žeđ za Bogom koju vjernik nosi u sebi, i zato svako bavljenje njima, preko one razumne razine, vodi čovjekovu zarobljavanju i duhovnom zaprljanju. 

Unatoč činjenici što to uglavnom razumijemo, olako se prepuštamo vlastitoj taštini i umišljaju da smo vrjedniji i mudriji od drugih, a onda to nužno želimo i pokazati u raspravljanju s drugima. Ali nam se isto tako nerijetko događa da, barem nakon nekog vremena, žalimo što smo se uopće upustili u takve rasprave, jer smo pri tome obično povrijedili i druge i sebe. A uz to i Boga zanemarili.

Zna Kempenac da je uzrok takvim našim pobudama u našoj začahurenosti u vlastite misli i vlastite tjeskobe, pa mislimo kako ćemo se takvim razgovorom rasteretiti i utješiti. Ili smo pak zarobljeni u nekakav svoj imaginarni svijet pa želimo na svoj način sve ono što je nama važno nametnuti i drugima, iako oni za to uopće ne mare niti to smatraju vrijednim slušanja. Ili se pak grčevito borimo protiv onoga što se čini suprotno našim stavovima. I onda nam se događa, kako to Kempenac lijepo napominje, da se poželimo vratiti u svoju šutnju, da žalimo što smo uopće govorili, no opet nam je to mučno u savjesti, jer smo svjesni da smo do takve potrebe za šutnjom došli zbog vlastite povrijeđenosti, ili zato što smo druge povrijedili, a ne iz potrebe spoznanja Božjih dubina i istinskog pokušavanja razumijevanja svoga bližnjega. 

Iako smo toga svjesni, ipak brbljamo, i to često ne samo tašto, nego i bez svrhe. Ukoliko pri tome i postignemo nekakvu izvanjsku utjehu, ukoliko na neko vrijeme imamo i osjećaj slavodobića jer smo nekome nešto dokazali, ipak je to na štetu one prave unutrašnje i božanske utjehe, jer jedino ona, pa makar se očitovala i u izvanjskom porazu, daje pravu slast i duhovno uzdignuće. Zato nam je važno poslušati Kempenčev savjet da obuzdavamo svoje riječi i da govorimo samo ono što nam je i kada nam je na duhovno sazrijevanje. U suprotnom, popuštanje pred napašću nesvrhovitog i taštog brbljanja, stvorit će u nama zlu naviku i nemarnost, kojima ćemo se teško oprijeti.

Drugim riječima, dok se valja kloniti svakog suvišnog svjetovnog razgovora i gubljenja dragocjenog vremena, dobro je voditi pobožne razgovore o onome što nam je na korist duši i na dobro drugima, a pri tome je važno tražiti one koji se na isti način žele združiti u Bogu, kako bismo s takvima bili jedno srce i jedna duša. To će prije svega koristiti nama, ali će biti od koristi i drugima. Istovremeno, otvorit će nas većem razumijevanju Božje ljubavi, a time ćemo postajati poučljiviji i spremniji da u toj Njegovoj školi strpljivosti i šutnje svakodnevno zajednički duhovno rastemo.