Cvjetnica – Nedjelja Muke (C) – nacrt za homiliju
S procesijom Kristovog svečanog ulaska u Jeruzalem započeo je Veliki tjedan u kojem slavimo najveća otajstva naše vjere. Cvjetnica je zacijelo vrlo dobar početak Velikog tjedna jer u sebi sadržava i proslavu i muku i kušnju, ali i Božju potporu, Božju snagu i Božju pobjedu.
Cvjetnica – Nedjelja muke
Već dugo stoljeća u rimskoj liturgiji ova nedjelja ima dvostruki naziv: “Cvjetnica – Nedjelja muke”. I bogoslužje je danas nekako dvostruko i dvovrsno. U prvom dijelu današnjeg bogoslužja s radošću smo se sjetili Kristovog svečanog ulaska u Jeruzalem. On je došao kao knez mira – zato je i jahao na magarcu. Ljudi su mu oduševljeno i iskreno klicali. Međutim, već je od starine ova nedjelja i Nedjelja muke. Čitamo evanđeosko izviješće o Isusovoj muci i smrti. I tako ova današnja nedjelja uključuje u sebi ono što sadržava i Isusov i naš život: isprepletanje radosti i žalosti, uspjeha i neuspjeha, noći i dana.
Nema Cvjetnice bez muke
Zato možemo jednostavno ustvrditi kako nema Cvjetnice bez muke. To je vidljivo u Isusovom životu. Kada je Isus propovijedao u Galileji i u Judeji, mnoštvo je “visjelo” o njegovoj riječi, jer ih je bio učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci. Za neka njegova čudesa ljudi su ostajali bez daha, kao što je ono bilo rečeno: “Odvijeka se nije čulo da bi tko povratio vid slijepcu od rođenja”. Bilo je lijepo doživjeti kako su se bolesnici “bacali” na njega uvjereni da ih može ozdraviti. Bilo je lijepo doživjeti onoliku vjeru onoga rimskoga satnika koji je bio rekao: “Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj.” I to je sve bilo lijepo. Međutim, Isus je doživljavao i svoju muku, još puno prije svoje prave muke na Veliki petak. Tako se jednom rasplakao nad Jeruzalemom, koji nikako da spozna što je za njegov spas. Žalostio se zbog tvrdoglavosti mnogih pismoznanaca i farizeja koji od slova nisu vidjeli čovjeka, koji su robovali slovu zakona, a duh im je bio daleko od Boga i čovjeka. I onda je doživio da je ono isto mnoštvo tako brzo zaboravilo što je sve za njih bio činio, da su spremno i grlato vikali: “Raspni ga, raspni!” Silno ga je zaboljelo što ga je Juda izdao, što su Petar, Ivan i Jakov spavali dok se on krvlju znojio, što su se svi učenici razbježali, što ga je Petar zatajio…
Naravno da u svemu tome vidimo i sebe same. Bilo je i ima lijepih stvari u našem životu. Bilo je i ima lijepih i posebnih trenutaka, bilo je i ima posebnih i dragih osoba u našem životu, bilo je i ima toliko stvari koje nas vesele… Međutim, kako nam se samo događaju obrati. Kako nam se samo dogodi da iz radosti prijeđemo u tjeskobu i brigu. Koliko nas je puta život “izudarao” vrlo neugodnim iznenađenjima za koje smo krivi ili mi sami ili drugi ili jednostavno izvanjske okolnosti. Upravo tako. Nema Cvjetnice bez muke.
Nema muke bez Cvjetnice
Međutim, to nije sva istina. Istina je također da nema muke bez Cvjetnice. Kako? Eto, Isus je poslije svoje muke i smrti uskrsnuo. Uskrsnuo tako da više nikad ne osjeti što je muka i bol, da više nikada ne umre. Jednostavno rečeno, ona konačna Cvjetnica koja je zapravo Uskrsnuće, ostaje posljednja. Bog nije dopustio da “pravednik njegov truleži ugleda”, Bog nije dopustio niti kada dopušta da zlo ima zadnju riječ. I to je i naš put, naša nada i naša radost. Svaka naša nevolja, svaka naša bol, podnesena s Kristom, ima svoj smisao. Zato i mi možemo mirno s Pavlom reći: “Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,10).
