Utorak, 5 srpnja

Cvjetnica – Nedjelja Muke Gospodnje (B)

Cvjetnica


Iz 50,4-7


Liturgija Nedjelje muke Gospodnje – Cvjetnice jest poput velikog portala, velikih svečanih vrata koja vode prema svetom trodnevlju – Velikom četvrtku, Petku i Suboti te Uskrsu. Započinje blagoslovom palminih grančica i procesijom kojim zajednica Isusovih učenika obnavlja sjećanje na ono što se događalo kad je Gospodin Isus ulazio u Jeruzalem. Njega su tada mnogi svečano dočekali i u Njega stavili svoje nade. Ali kada budu shvatili da On ne kani ispuniti njihova očekivanja, sudjelovali su u Njegovoj osudi. Koliko je kratak i nepouzdan čovjekov hod od ushita do razočaranja, od vjernosti do izdaje! Samo dobrota i ljubav Dobroga Boga omogućit će da se Slavi koju je prezreo smije opet nadati i da joj se može vratiti.


Fil 2,6-11


U starozavjetnom čitanju pred očima nam je lik Izaijina Sluge Gospodnjega za kojim su prvi kršćani rado posezali kako bi Svetim pismom kojega su čitali objasnili ono što se dogodilo s Isusom. Sluga Gospodnji otvoreno ide u sraz sa zlikovcima – neće uzmaći nego će podmetnuti leđa, obraz i lice njihovu nasilništvu. Da ovo podlaganje zlu ne dolazi od slabosti nego pršti snagom, vidi se po tome što Sluga uza sve to nosi drugima okrjepu. Snaga koju upija iz riječi Božje toliko je obilna da nosi kroz nevolje ne samo njega nego i one koji prihvaćaju njegovu riječ.


Mk 14,1 – 15,47


U evanđeoskom odlomku slušamo najstariji zapis o događajima Velikog tjedna – izvještaj evanđelista Marka. Kršćanima trećeg milenija on se može činiti dalek u prostoru, vremenu, detaljima… Ali, istovremeno i blizak jer nepravda i danas vlada, nerazumijevanje ogorčuje, zaslijepljenost zarobljava ljude. Plemenitosti je i danas malo… Cijelo Evanđelje po Marku prožima pitanje: tko li je ovaj? Što je više Isus činio čuda, time je ovo pitanje postajalo sve aktualnijim. Svako novo čudo, pokazivanje moći, zapravo iskrenje snage Kraljevstva iz Isusove osobe, ljudima je Isusov lik činilo više zagonetnim nego jasnim. Tek kad čuda utihnu, kada Isus na sebi ne bude imao više ničeg nadljudskog, kad bude umirao na križu, onda će postati jednom poganinu jasno: uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji. Ne oni koji su gledali čudesa, ne Židovi koji su znali da će Sluga Božji trpjeti, nego poganin, vojnik – on vidi istinu da je Isus Sin Božji. On koji je kao vojnik zapravo ekspert za smrt, on vidi da ova smrt nije obična – u njoj vidi svjetlo i život! On u ovoj smrti vidi Boga – smrt je dakle je nešto što pripada Bogu! Onaj tko je učinio da njemu zasja ova istina, može tu jasnoću podariti i ljudima trećeg milenija: Ti si onaj koji je umro iz ljubavi prema nama!

U Pjesmi nad pjesmama zaručnica kaže: da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao na sebe prezir. U kući Šimuna Gubavca, bezimena poput zaručnice, neka žena na sebe navlači prezir jer daje sve – skupocjenom pomašću pomazuje Isusovu glavu. Da bi to učinila, treba razbiti alabastrenu posudicu – slika je to ljubavi koja dajući sve što ima daje cijelu sebe do potpunog uništenja! Proročko je to darivanje zaručnice koje odgovara i predskazuje darivanje Zaručnika na križu, vrhuncu Njegove ljubavi. Isus se naime već u prvim poglavljima Evanđelja po Marku predstavio kao Zaručnik jer već u Starom zavjetu Bog je sebe predstavljao Zaručnikom izabranog naroda; drugi to nisu zapazili nego se i dalje pitaju: tko li je ovaj? Da, i to je moguće: netko daje sve što ima i što jest, a drugi to ne vide. Zajednica Isusovih prijatelja, danas okupljenih na bogoslužjima diljem svijeta razmišljati o onome što je On za nas učinio, ima pred što stati. Pred njom su najozbiljniji dani jer pomno će razmatrati Gospodinovu smrt. To su dani kad treba pred oči duha staviti ljubav. Jer tko nju nema pred očima, ne može razumjeti ni Isusovu smrt – ona je plod Njegove ljubavi; bez nje nije moguće razumjeti bilo što. Mnogo toga oko učenika i u njemu nastojat će ugušiti, potopiti ljubav, kao što su se prisutni u Šimunovoj kući otresali na ovu ženu. No, svi pripadaju onoj grupi ljudi koja ne zna, koja se o Isusu pita: tko li je ovaj? Ona je znala da je Isus Zaručnik; ona je osjetila neodoljivi zov ljubavi i daje sve što ima! Ona je osjetila puninu života, ne mogu je uplašiti nikakve pogrde ni prezir. I Isus je hvali: gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen! Tiha gesta ove žene pokazuje da je shvatila koliko je „luda“ ljubav Božja, koliko neshvatljiva i neočekivana i ona joj je svojim gestom htjela dati odgovor, htjela odgovoriti onim najboljim, najfinijim što ima – skupocjenom pomašću! Kuća Šimuna Gubavca, u kojoj je inače morao vladati smrad gube i smrti, sada je poprimila novi miris, jedan od najljepših – miris dragocjene nardove pomasti – miris života ljubavi koja se potpuno daje.

Hodeći u susret svetim i velikim danima, valja dobro pogledati ovu ženu i vojnika pod križem. Oni su bili usred ljudi, rulje bijesnih i punih prezira, razočaranja… No, nisu bili dio te gomile. Znali su zastati, uzdržati se, znali su pustiti unutarnjem glasu nek’ im kaže do kraja, neka im sve kaže, neka ih vodi… I zato su uspjeli istini prići bliže od drugih. Uspjeli su biti i ostati svoji i postati Njegovi. Današnje slavlje poziva pratiti Isusa na Njegovom križnom putu, u Njegovoj muci i smrti da bi bilo moguće doživjeti Njegovu Ljubav i istinu – On je Sin Božji! Da bi bilo moguće s Njime doživjeli Njegov slavni Uskrs!