Da ljudi Boga sude, kako bi ga kaznili?


U posljednje vrijeme nađe se po medijima osvrta i refleksija, pa i svećeničkih i od profesora teologije, o temi: je li ova pandemija opomena Božja svemu čovječanstvu? Neki žele uvjeriti čitatelje da ovo nema veze s Božjom sankcijom, drugi da Bog nema veze s ovom pošasti. Ali je situacija takva da nas sve nagoni na razmišljanje i po pravilu vjere i po pravilu razuma.

Sudac. Zakonske kaznene mjere izriče samo ovlašteni sudac. A čvrstom vjerom vjerujemo da je Bog i Otac i Sudac. Onaj najizvorniji, od kojega potječe svako očinstvo i svako pravo sudstvo koje djeluje na temelju istine i pravde.

Posljedice iz naravi. Postoje posljedice koje su vlastite naravi stvari kakvu je Bog stvorio, a ti te posljedice zovi kako hoćeš. Ako namjerno staviš ruku u vatru želeći da ne izgori, ljuto se varaš. Ruka u čas izgori. Ta posljedica izvire iz same vatre kojoj je zakon da prži, uništava. Ne treba tu govoriti da ga je Bog kaznio, jer je čovjek sam od sebe slobodno i svojevoljno stavio ruku u plamenu vatru i sebi nanio štetu. Ili ako voziš 150 gdje je označeno 60 na sat, što ćeš reći nego: vozaču, propast je tvoja iz tebe sama! Ne treba tu govoriti: Bog ga je kaznio! Ako se želi ići protiv zakona naravi, narav sama po sebi reagira, sankcionira svoga povrjeditelja. U njoj je zakon nagrade ako se poštuje i zakon kazne ako se ne poštuje. Uostalom je li ljudska smrt najveća kazna zbog iskonskoga pandemijskoga grijeha? A obećan je život vječni onima koji Boga ljube iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga.  

Postoje interventne opomene oca, odgojitelja, domaćih ili međunarodnih sudova, države, Crkve. Koji to otac ne odgaja svoga sina, pa i oštrim mjerama pročišćavanja, da se sin uputi pravom stazom života? Zašto i Bog ne bi imao svoje poticajne mjere? Čitali smo i čuli poruke iz starozavjetnih Izreka: „Koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli“ (3,11-12) preneseno i u Novi Zavjet (Heb 12,6). Upozorenja služe da se ljudi u svome mutnom djelovanju na vrijeme pročiste (lat. castigare – castum agere = učiniti čistim), da se poprave, obrate, pođu pravim putom spasenja kako ne bi doživjeli katastrofu. Zašto smo otplatu vremenite kazne nazvali Čistilištem? Zato što se duša vatreno pročišćava od kazna zbog takvih grijeha koji joj ne dopuštaju izravan ulazak u nebo. Mislimo li da je takvo čistilište pridržano samo nakon smrti, u zagrobnu životu? Zašto Bog, kao Otac i Sudac, ne bi mogao i na ovom svijetu ne samo pripustiti poplave, potrese, odrone, nego i svojom božanskom svemoći zahvatiti da svoje sinove i kćeri pročišćava pokorom, bolešću, neuspjehom. „Ti kaznama popravljaš čovjeka“ (Ps 39,12). I kako to ljudi, pa i pojedini teolozi, mogu znati da se i Bog ne služi popravnim kaznama, metodom pročišćenja svoje djece na ovome svijetu bilo pripuštanjem nekih gorkih lijekova, bilo posebnim očinskim zahvatima koje svatko može osjetiti na vlastitoj koži ako želi dokučiti da mu je duša vrjednija od tijela, a vječni život od vremenitoga? Tko će proniknuti mysterium iniquitatis – otajstvo bezakonja (2 Sol 2,7) ako nas Isus samo upozorava: molite Oca da vas izbavi od zla? Tko li će proniknuti mysterium regni Dei – otajstvo kraljevstva Božjega (Mk 4,10), ako svatko od nas mora sa strahom i trepetom raditi na svome spasenju? Zar nismo učili u katekizmu da je istina naše vjere da nas Bog nije samo stvorio i da nas ne će samo suditi na Sudnjem danu, nego da nas isto tako uzdržava u ovom životu? Kako to da mu u tome uzdržavanju smijemo nijekati mogućnost njegova božanskoga odgoja, pročišćenja naših duša zaraženih grijehom u našem vremenitom hodu i razvoju?

Sankcije iz nepogoda i pošasti i sankcije preko ljudi. Kada je kralj David oholo sagriješio brojeći pučanstvo kao da je to njegov a ne Božji narod, prorok mu stavi pred oči tri sankcije da izabere jednu: 3 godine suše, 3 mjeseca da ga neprijatelj progoni, 3 dana kuge. David izabra 3 dana kuge tumačeći: “Na velikoj sam muci! Ali neka padnemo u ruke Gospodnje, jer je veliko njegovo milosrđe, a u ljudske ruke neka ne zapadnem!” (2 Sam 24,14). Radije kuga nego ljudska ruka! Radije sve iz Božje ruke, koja pozna milosrđa, nego iz neprijateljske ljudske ruke, koja ne pozna milosrđa. Tako David. Tako Biblija na tome mjestu.

Crkvene kanonske mjere. Učili smo i u teologiji i u crkvenom pravu da postoji više vrsta zakonitih kazna: popravnih,[1] okajničkih,[2] ljekovitih.[3] Crkva ima u svome Zakoniku cijelu knjigu o kaznenim mjerama s 88 kanona (1311-1399). Ako dakle „Crkva ima prirođeno i vlastito pravo kažnjavati vjernike prekršitelje kaznenim mjerama“ – točno tako stoji u kan. 1311 – tko smo mi da niječemo Bogu njegovo vlastito pravo i da se njime služi i na ovome svijetu da svoju Crkvu i sve njezine članove, i čitav svijet, odgaja i popravlja svojim božanskim mjerama? On je savršeno pravedan i savršeno milosrdan. I nije pravo isticati samo jednu božansku kvalitetu. Crkveni naučitelj sv. Toma Akvinski u svome tumačenju Isusovih Blaženstava kaže: „Pravda bez milosrđa jest okrutnost, a milosrđe bez pravde jest rasulo“.[4] I okrutnost i rasulo jesu opačine.

Osvete. Ima još jedna vrsta „kazne“ koja se nikakvu pravednu sudcu ne smije pripisati, a to je osvetnička kazna. Takvu jednu nerazmjernu i nerazumnu odmazdu počinio je car Teodozije I., kako nam povijest prenosi. Njegov general u Iliriku i gradonačelnik Soluna, imenom Buterik, godine 390. zatvorio je, prema vrijedećem zakonu, jednoga glasovita kočijaškoga trkača, koji je bio javni homoseksualac, i zabranio dvokolično natjecanje u cirkusu u gradu. Na to je car Teodozije osvetnički dao prirediti dvokoličarske igre na stadionu u koji je ušlo oko 7000 gledatelja, među kojima ženâ i djece. Zabranio je bilo kakav prilaz i izlaz i naredio vojnicima da pobiju svih 7000 Solunjana. I pobili ih. 1 : 7000. Kakav je to zločin nad zločinima! Na to je sv. Ambrozije zabranio caru ulaz u crkvu u Milanu na sv. Misu dok ne učini javnu pokoru i ne zatraži oproštenje. Car je tu pokoru prihvatio, mjesecima činio, zatražio oproštenje i bio je pripušten na Božićnu Misu 390. godine.

Hajdemo sada ovako: kada bi se slučajno dogodilo da ljudi prisvoje sebi pravo, tj. vlast da Bogu sude, kakvu bi kaznenu mjeru oni primijenili na Boga? Kako ćeš tako bogohulno i pomisliti? A nije to uopće neka nestvarna pretpostavka. Na žalosnu žalost, to je gorka povijesna istina: to smo „pravo“ i tu „vlast“ mi ljudi sebi prisvojili i to učinili. To je događaj Velikoga petka! To je jedinstven sud svijeta nad Bogom. Jedinstven pandemijski odgovor ljudi na dobročinstva Božja. Ljudi kaznili Boga kaznom smrti, užasne smrti na križu. Evo kako: Religiozni židovski sudac Veliki svećenik Kajfa zajedno s Velikim vijećem, dakle predstavnik Izraela, izabranoga naroda; i politički rimski sudac Poncije Pilat sa svojim upraviteljskim vijećem u ime cara Tiberija, dakle predstavnik Rimskoga Carstva, poganskoga svijeta, izrekli su nad Sinom Božjim, pravim Bogom od pravoga Boga, Isusom Kristom, bogohulnu osudu na smrt. Kajfa zato što je Isus posvjedočio da je Sin Božji, a Pilat, koji je čak tri puta izjavio da na Isusu ne nalazi „nikakve krivice“ (Iv 18,39; 19,4.6), nakon što je pogazio svu istinu i svu pravdu (samo nije pogazio mito!), zamijenivši Isusa za razbojnika Barabu, trnovim ga vijencem dao okruniti, skrletnim plaštem zaogrnuti, izbičevati i na križ razapeti. E sada: koji je veći krivac – Kajfa ili Pilat? Iz evanđeoskog odlomka jasno razabiremo. Pilat reče Isusu: „Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast pustiti te i da imam vlast razapeti te!“ Odgovori mu Isus: „Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga veći grijeh ima onaj koji me predao tebi“ (Iv 19,10-11). Očito je da je veći krivac Kajfa negoli sam Pilat. Ali Isus sve događanje: tuženje, suđenje, razapinjanje, ne tumači vlašću ljudi, nego vlašću Oca nebeskoga.

Isus je prihvatio tu ljudsku nepravednu osudu i preobrnuo joj smisao u svoju žrtvu u smrti, smrti na križu iz poslušnosti Ocu nebeskomu i za oproštenje grijeha svijeta i za spasenje svih koji to žele primiti od Boga. Bog je moćan i naše najveće rugobe preobratiti u naše dobro, i to onima koji Boga ljube, koji se za svoje grijehe kaju. On „koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja“ (Rim 4,25).

I svima onima koji se pitaju: Je li ovo Božja kazna? Je li potres kazna? Je li lom križa s katedrale kazna, je li poplava u Australiji kazna – valja odgovoriti Isusovim riječima.

Isusov siloamski odgovor. U Siloamu, lječilištu u Jeruzalemu, srušila se kula. Nisu poznati uzroci, čini se sasvim slučajno, nagrižena zubom vremena. U njoj poginulo osamnaest ljudi. Svi živi traže tumačenje događaja. Tko je kriv? Kada se nađe krivca, na sud ga treba predati. Ovdje nije bilo nikakva krivca, uzročnika ni napada, ni potresa. Kula se sama srušila, dotrajala i pala. Krivi arhitekti prije 300 godina? I kaže Isus: „Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti” (Lk 13,4-5). Isus ovdje razdvaja fizičke nesreće od moralnih grijeha. Nisu u ovom slučaju prirodne nesreće posljedice grijeha. Ne plaća Bog svake subote. Grijesi će doći na red za svoje sankcije kada se Bogu svidi. A Bogu je stalo samo do grješnikova kajanja a ne do kažnjavanja. „Života mi moga nije meni do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi! Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega!“ (Ez 33,11) Tako se lako dogodi da pravednik nastrada, a zlikovci ostanu na životu, „pretilo je tijelo njihovo” (Ps 73,4). Ali ni to nije stalno pravilo. Dogodi se ponekada da se upravo zbog grijeha dogodi neka fizička nesreća, paraliza, nemoć. Evo primjera. Kada je Isus u istom Siloamu izliječio onoga 38-godišnjega bolesnika i potom ga našao u Hramu, jasno mu je rekao: „Eto, ozdravio si! Više ne griješi da te što gore ne snađe!” (Iv 5,14). Ovdje kao da je ona dugogodišnja paraliza bila uzrokom grijeha. Pa ga Isus upozorava da ne griješi više da mu se što gore ne dogodi. Zar može biti što gore od 38 godina paralize? Može: vječna paraliza!

U oba slučaja Isus poziva na obraćenje! Je li samo to? Samo to! Jer Božje misli nisu naše misli i Božji metri nisu naši metri! Ali s obzirom na zahtjev obraćenja, sigurni smo u svakom slučaju!


[1] Postoje popravne kaznene mjere zvane cenzure: izopćenja ili ekskomunikacije, zabrane bogoslužja ili interdikti, obustave ili suspenzije.

[2] Postoje okajničke kaznene mjere kao što su zabrane ili naredbe stanovanja, oduzeće službe, zabrana vršenja službe, premještaj na drugu službu, otpuštanje iz kleričkoga staleža.

[3] Postoje i ljekovite mjere: opomene, ukori, pokore.

[4] Sv. Toma, Super Evangelium Matthei, 5,2: „Iustitia sine misericordia crudelitas est; misericordia sine iustitia, dissolutio“.