Dan bijelog stolnjaka
Nikad nije dovoljno govoriti o važnosti svete mise i pričesti, nikad dovoljno!
Što sve ne činimo, od propovijedi do opomena, poziva zvonima, rasporedom misnih slavlja na oglasnim pločama, župnim stranicama računala, da bi vjernici shvatili važnost zajedničke nedjeljne mise?
Čini se, prema statistici, da je za neke “kršćane” uzalud zvoniti u “gluhe uši”. Veliki je nesrazmjer između deklariranih katolika i redovitih, polaznika u crkvu.
Neki zaboravljaju da je sveta misa središte cjelokupne duhovnosti i susret župne zajednice. Začudo, sve im je važnije od toga. Nažalost, nekima je posjet crkvi dovoljan “od Antunova do Antunova, od polnoćke do polnoćke“.
“Ne idem više na Misu, kad god sam u crkvi, u njoj borovi“, reče jedan.
Mnogi su je zamijenili sa servisom. Dolazim kad trebam.
Vječna muka nas svećenika. Kako ih privući, oduševiti?
Ima više načina. Jesu li svi dobri?
Opominjemo li uzaludno? Pitam se: kome mi to govorimo?
Jesmo li, pokatkad, čuli odjek svojih propovijedi? Dobro bi bilo da nam to u lice kažu redoviti posjetitelji Crkve. Koga opominjemo ako ne one koji ionako dolaze na misu. “To smo već čuli stotinu puta”, kažu sliježući ramenima… Njima je naših poduka i objašnjenja dosta.
Netaktični svećenici na pridošle iskale svoj bijes, nemoć, opomenu i kritiku.
Oni koji dolaze, rjeđe nose “opomenu” onima koji ne dolaze. Mnogi se izgovaraju: “Ionako nas ne žele saslušati pa nam predbacuju: Što si ti bolja jer ideš, gledaj svoja posla, baš te brige za mene.”
Nazovikršćani imaju nove hramove pa su misu zamijenili odlaskom u velike robne kuće, kafiće, da “ubiju” vrijeme do ručka. Vjerni, nemoćni, nesretni, redoviti polaznici odnesu kući dio župnikove gorčine. “Opet je župnik opominjao i galamio na one koji ga ne čuju.“
Imam plan koji je kod mene, bar se nadam, zaživio i želim ga podijeliti s drugima.
Vjerojatno nije novo ni veliko otkriće.
Djeci i odraslima govorim da živimo oko “dva stola”. Jedan je kućni, gdje se obitelj sastaje i jede zajedno. Tu se hrani tijelo. I Isusov, u crkvi, gdje se hrani duša.
Kruh je na oba stola, kruh i riječ. Obitelj koja zajedno ne sjeda za stol, zajedno ne moli.
Zajedništvo obitelji je u krizi. Čitam da u nekim engleskim i europskim obiteljima nema većeg stola za objed, jede kad tko stigne za “šankom” u kuhinji.
Ima toga i kod nas.
Što učiniti da ukućani, koji nisu bili na svetoj misi, “dožive Dan Gospodnji”?
Odlučio sam, prije puno godina, iznijeti jednu ideju.
Predložio sam vjernicima da nema nedjeljnog ručka bez bijelog stolnjaka, cvijeća i upaljene svijeće i molitve koju predmole djeca prema rasporedu. Svake nedjelje drugo.
Vjerujem da će i oni koji nisu bili na sv. misi doživjeti važnost i ljepotu, raskoš i svečanost obiteljskog stola i nedjelje. Bijeli stolnjak je i jedna vrsta euharistijske kateheze. Ručak postaje gozba, kuća postaje “crkva u malom”.
Nažalost u Hrvatskoj ima puno sirotinje, niti imaju na kućnom stolu, a još manje u duši.
