Dan posvećenog života
Papa Ivan Pavao II. godine 1997. ustanovio je Dan posvećenog života i odredio da se slavi 2. veljače, na Svijećnicu, a time je želio istaknuti važnost onih koji su posvetili Bogu svoj život slijedeći evanđeoske savjete siromaštva, poslušnosti i čistoće. Dan je to i kada se promiču redovnička zvanja, uz molbu Bogu da pošalje radnike u svoju žetvu. Odabir blagdana Prikazanja Gospodinova u Hramu ima svoju simboliku: kao što je Isus prikazan u Hramu, posvećen Bogu, tako se i redovnici izravno odlučuju djelovati Bogu na slavu, ljudima na korist te na vlastito posvećenje, odnosno odlučuju izbliza nasljedovati Isusa Krista. No, kao što je Isus bio znak osporavan, proroštvo starca Šimuna opominje i na težinu redovničkog života i upozorava da će svi oni koji se budu trudili nasljedovati svoga Učitelja također imati mnogostrukih poteškoća, ali i da će po predanosti svome pozivu moći prepoznati radost evanđeoske poruke i životom i riječima svjedočiti je drugima.
Danas imamo veliki broj redovničkih zajednica, od kojih su neke kontemplativne, a druge aktivne, odnosno prema svojoj karizmi nastoje posvećivati Crkvu i društvo. Počeci takvog predanja Bogu sežu u prva stoljeća Crkve, kada su pojedinci poput svetog Pahomija, svetog Pavla Pustinjaka, svetog Antuna Pustinjaka i drugih koji su slijedili njihov primjer odlučili u samoći posvetiti svoj život Bogu. Nama je danas njihov način života – prepun molitve, askeze i vrlo ozbiljnih oblika trapljenja – gotovo nezamisliv, ali oni su u svoje vrijeme bili iznimno snažna duhovna snaga po kojoj su se mnogi približili Bogu. Nešto poslije neki između tih pustinjaka odlučili su se ujediniti i započeti život u zajednici, stavljajući naglasak na molitvu i rad, posebno rad na korist siromasima, bolesnima i onima koji su u raznim potrebama. Tako je na Istoku otac redovništva sveti Bazilije koji je osnovao bazilijance, a na Zapadu sveti Benedikt koji je utemeljio benediktince. Njihove su primjere slijedili mnogi tijekom povijesti, a nastajali su i muški i ženski redovi. Neki od poznatijih su: augustinci, pavlini, franjevci, dominikanci, isusovci, karmelićani, salezijanci, lazaristi, palotinci itd. Svi oni svjedoče ljepotu odgovora na Kristov poziv da se odreknu svega i pođu za njim.
Prema statistici Katoličke Crkve s danom 31. prosinca 2021. god., danas u svijetu ima ukupno oko 232.000 redovnika i oko 609.000 redovnica. Od ukupnog broja redovnika oko 128.000 je svećenika, trajnih đakona je oko 600, redovničke braće (oni koji nisu primili sveti red) nešto manje od 50.000, redovničkih bogoslova nešto preko 43.000, a redovničkih sjemeništaraca nešto manje od 23.000. Među biskupima ima oko 1.200 redovnika. Statistike bilježe da je sve manje zvanja u Europi, a to se odražava i na redovnički život. Ipak, uočljiv je porast u Africi i Aziji, što otvara novu svijetlu perspektivu koju mnogi ističu, a to je da u tim dijelovima svijeta kršćanstvo raste i nudi nadu da se budućnost Crkve ogleda u tim dijelovima svijeta. Tome bitno pridonose i redovnici.
Dan posvećenog života prilika je ne samo da molimo za sve sadašnje redovnike i buduća zvanja, nego da se sa zahvalnošću prisjetimo svega onoga dobroga što su oni činili kroz povijest i što čine danas – za dobro Crkve i društva, šireći kraljevstvo Božje na zemlji po svojim karizmama, bez obzira je li riječ o kontemplativnim ili aktivnim redovima.
