Dar zemlje i zahvalnost za njezine plodove
Za izraelski narod i njegovu vjeru zemlja je uvijek smatrana darom. To uvjerenje ucijepljeno je i u kršćansko vjerničko ponašanje. Po darovima plodnosti zemlje uspostavlja se duboka veza između vjerničkog naroda i Boga. Zaborav činjenice darovanosti plodova zemlje ponižava nas same i uništava nam mogućnost da puni zahvale Bogu u njima uživamo. Biblija svjedoči da čovjek treba najprije primijetiti Božje darove. Priznavanje i potvrđivanje obdarenosti zemljom je temelj zahvalnosti.
Zemlja je Božji dar
Bog je Stvoritelj i vrhovni gospodar zemlje. Sve što Bog stvara njegovo je i u potpunosti pripada njegovom vlasništvu. Zemlja je Božje stvorenje i u potpunosti pripada njegovoj vlasti. Bog od zemaljskog praha oblikuje živa bića i čovjeka. Bog daje zemlji plodnost i po njezinoj plodnosti pokazuje svoju naklonost. Božji sudovi i odluke utječu na biljke, životinje i na sve ljude. Bog upravlja svijetom i svim stvorenjima s osobnom zainteresiranošću za njihovu dobrobit. Ljudi su stvoreni na sliku Božju. Sličnost s Bogom uz sebe nosi čitav niz očekivanja. Čovjekova je zadaća i smisao da bdije nad životom i odstranjuje sve ono što ugrožava život. Čovjek, iako je slika Božja i “prvi” među ostalim stvorenjima, nema nikakvih “prava” nad zemljom. Vlasništvo nad njom nije njegova “stečevina” koju bi svojim trudom zaradio, nego, suprotno tome, čovjeku je zemlja dar koji zahtijeva uzdarje. Ukoliko netko želi biti slika Božja i živjeti u savezničkom odnosu s Bogom mora živjeti i u savezničkom odnosu sa svim Božjim stvorenjima ljubeći ih i brinući se za njih onako kako to Bog čini. Stoga je čovjeku neophodno da shvati kako je i on i sve oko njega zapravo dar kojega ne smije nemilosrdno uništavati nego kao dar priznavati, potvrđivati i uvijek iznova u ljubavi znati primiti.
Prepoznavanje Darivatelja u darovima
U društvenom okruženju izraelskog naroda, pa tako i samom Izraelu, bila je poznata obveza davanja, primanja i uzvraćanja darova. Darivanje je povezano s osobnom časti i dostojanstvom darivatelja i primatelja dara. Darovima se iskazuje blizina, srodnost ili povezanost darivatelja i darovanoga. Darivanje nije jednostavna izmjena dobara, nego se radi o uspostavi osobnog odnosa. U daru darivatelj daruje sama sebe, a primatelj ne prima samo materijalnu stvar nego osobnost darivatelja. Na taj se način uspostavlja osobna povezanost među njima. Dar mora biti na zadovoljstvo primatelju i zadovoljiti njegove potrebe. Darovani mora moći uzvratiti dar te se mora potruditi da kod uzvrata iskaže zahvalnost darivatelju.
U vjeri Izraela zemlja je uvijek smatrana darom. Zemlja je Božji dar koji na poseban način uspostavlja duboke veze između Izraela i Boga kao njezina darivatelja. Zemlja je, izričaj Božje milosti, jer ju svome narodu predaje Bog kao darivatelj svih dobrih darova i vjerni govornik svih riječi. Ona je dar adekvatan izgovorenoj riječi, jer ne samo da udovoljava potrebama preživljavanja naroda, nego, štoviše, pruža obilje koje nadilazi sadašnje potrebe i omogućava sigurnu budućnost bez strahovanja i neizvjesnosti. Zemlja omogućava mirno uživanje u krugu života koji se očituje u vremenu sijanja i žetve, krugu uzemljenog života pod zaštitom i brižnim okom njezina Stvoritelja koji joj daje plodnost. Sam se Bog pokazuje i izriče svome narodu u daru zemlje i u darovima njezine plodnosti.
Opasnost zaborava Darivatelja
Svaki dar u sebi implicira i izazov, poziv na adekvatni uzvrat. Zemlja je, kao Božji dar čovjeku, ujedno i kušnja. Ako čovjek shvaćajući bogatstvo i veličinu dara zemlje, Bogu sa zahvalnošću uzvrati, čovjeku raste dostojanstvo i čast. Ako pak krivo procijeni dar zemlje te sebe sam uzdigne iznad vrijednosti tog Božjeg dara čovjek je u opasnosti da, prezrevši veličinu povjerena mu dara, sam sebe ponizi i izgubi od Boga mu priznato dostojanstvo i čast. Zahvalnost se uvijek temelji na priznavanju i prepoznavanju Stvoritelja kao jedinog apsolutnog vladara i vlasnika zemlje, a čovjeka kao upravitelja i održavatelja njezine vrijednosti. Stoga vrijednost zemlje i njezinih plodova valja razumijevati u okvirima savezničkog dara i uzdarja. Zaborav te činjenice čak je i u biblijsko vrijeme često bio velika opasnost, pa je zbog toga i zahvalnost za plodnost zemlje nerijetko izostajala. Bog se, naime, kroz povijest Izraela, pokazao i dokazao kao Bog koji priskrbljuje sve potrebno za život. Međutim, dugotrajno boravljenje u sigurnosti zemlje otupilo je sjećanje Izraela. Sigurnost naseljenosti, zasićenost potreba obiljem bogatstva plodova zemlje zagušila je i poput moljca izgrizla ne samo drevna sjećanja nego i otupila sjećanje na darovanost zemlje.
Kad nestane stava zahvalnosti tada se čovjek ne može više sjetiti ni odakle mu ono što ima niti od koga je primio sve čime se služi. Kad čovjek iz svog ponašanja i svijesti izostavi zahvalnost Bogu kao darivatelju u opasnost dovodi svoju opstojnost u zemlji koju mu je Bog dao. Stoga i ne čudi da biblijski tekstovi smatraju jednim od najvećih prijestupa i grijeha upravo zaborav da je zemlja najvrjedniji Božji dar.
