Desiderio desideravi – apostolsko pismo pape Franje
Nakon što je 16. srpnja 2021. objavio motuproprij „Traditionis custodes“ kojim ograničava liturgijska slavlja prema liturgijskim knjigama izdanim prije Drugog vatikanskog sabora, papa Franjo je 29. lipnja 2022. objavio apostolsko pismo „Desiderio desideravi“ kojim se obraća ne samo biskupima, svećenicima i redovnicima, nego i laicima.[1] U uvodu papa kaže: „Ovim pismom želim doći do svih – nakon što sam već pisao biskupima povodom objavljivanja motuproprija ‘Traditionese custodes’ – da bih podijelio s vama neka razmišljanja o liturgiji, koja je temeljna odrednica za život Crkve.“ Onkraj rasprave zašto bi bogoslužje obnovljeno nakon Drugog vatikanskog sabora bilo primjerenije od onoga prije obnove i onkraj pravne rasprave, može li i treba li papa ograničiti uporabu nekih liturgijskih knjiga, papa Franjo ovim pismom želi ukazati na temeljni teološki smisao bogoslužja, svjestan da tako opširnu temu nije moguće iscrpno razložiti u jednom apostolskom pismu. Za temelj teološkog razumijevanja bogoslužja papa uzima dokumente Drugog vatikanskog sabora, ponajviše Konstituciju o svetoj liturgiji „Sacrosanctum concilium“ (= SC). Prikazat ćemo ovaj dokument prema podnaslovima koji su u njemu naznačeni.
Liturgija: „danas“ povijesti spasenja
Na početku papa citira Isusove riječi upućene apostolima: „Svom sam dušom čeznuo (latinski: Desiderio desideravi) ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke“ (Lk 22,15). Prema tome, ističe papa, nitko po sebi nije zaslužio biti dionikom Kristove pashalne večere (pa prema tome ni euharistije). Mi smo svi Kristovi pozvanici. Kristova žrtva – iako jedinstvena i neponovljiva – u bogoslužju se ostvaruje u zajedništvu sa svim ljudima „iz svakoga plemena i jezika, puka i naroda“ (Otk 5,9). Mi smo privučeni silnom Kristovom čežnjom prema nama. Sadržaj razlomljenog krha jest Kristova smrt na križu. Da smo mogli biti u Jeruzalemu poslije Duhova, jedini način da susretnemo Krista bio bi – kao i danas – u zajednici koja slavi euharistiju, upravo kako veli Leon Veliki: ono što su apostoli mogli vidjeti svojim očima i opipati svojim rukama, njegove riječi i njegove geste, sve se to pretače u slavljenju sakramenata.[2]
Liturgija – Mjesto susreta s Kristom
Kristovo uskrsnuće i spasenje koje iz njega proistječe nije samo prošli događaj. Veli papa: „U Euharistiji i u ostalim sakramentima zajamčena nam je mogućost da susretnemo Gospodina Isusa, tako da nas zahvati snaga njegove Pashe. U tome smislu ja sam Nikodem, Samarijanka, opsjednuti iz Kafarnauma, onaj uzeti u Petrovoj kući, grešnica kojoj je oprošteno, žena koja je bolovala od krvarenja, Jairova kći, slijepac iz Jerihona, Zakej i Lazar, dobri razbojnik i Petar kojima je oprošteno“…
Crkva: sakrament Tijela Kristova
Papa navodi SC 5: „Iz rebra je Krista, usnulog na križu, proisteklo čudesno otajstvo čitave Crkve.“ Iz Adamovog rebra stvorena je Eva. Međutim, iz Kristova rebra je rođena Crkva koja je u odnosu na Krista „kost od kosti, tijelo do tijela“! Istinsko Kristovo bogoslužje je u njegovoj posvemašnjoj podložnosti Očevoj volji. Jedini način da mi uzmemo udjela u njegovoj žrtvi jest da budemo sinovi u Sinu. U tome smislu Krist je jedini subjekt u bogoslužju, on prinosi Ocu sebe i nas.
Teološki smisao liturgije
Navodeći SC 14 prema kojem je „bogoslužje vrelo iz kojega vjernici trebaju crpsti pravi kršćanski duh,“ papa poziva cijelu Crkvu da ponovno otkrije, čuva i živi istinitost i snagu kršćanskog bogoslužja, tako da ljepota kršćanskog slavljenja ne bude nagrđena površnim i pojednostavljenim shvaćanjem njezine vrijednosti ili da se ona na neki način instrumentalizira u službi bilo koje teološke vizije. Euharistija za sve nas – umjesto podjela – treba biti sakrament pobožnosti, znak jedinstva i vez ljubavi.
Liturgija: lijek protiv otrova duhovne svjetovnosti
Još u enciklici „Evangelii gaudium“ bilo je govora o „duhovnoj svjetovnosti“. Jedna se očituje u gnosticizmu što svodi kršćansku vjeru na subjektivizam koji se uzda u vlastiti razum i osjećaje. Druga bi bila neopelagijanizam koji ne priznaje vrijednost milosti i pouzdaje se u svoje snage otvarajući tako put narcisoidnom i autoritativnom elitarizmu, koji, umjesto da evangelizira, analizira i prosuđuje druge. Liturgija je najbolji protulijek ovim otrovima. Dok nas gnosticizam truje otrovom subjektivizma, liturgijsko slavlje nas oslobađa zatvorenosti i samodostatnosti koja se hrani vlastitim razumom i vlastitim osjećajima. Jer, liturgijski čin ne pripada pojedincu nego Kristu-Crkvi, svim vjernicima sjedinjenih s Kristom. Liturgija ne kaže „ja“, nego „mi“. Liturgija nam ne daje umišljeno individualno poznavanje Božjih otajstava, nego nas vodi za ruku – nas kao zajednicu – u otajstvo Riječi i sakramentalnih znakova. S duge strane neopelagijanizam nas truje umišljenošću da se spašavamo vlastitom snagom. Naprotiv, liturgijsko nas slavlje čisti i navješćuje da je spasenje besplatno, ako ga vjerom prihvatimo. Zato se na početku mise i priznajemo grešnima. Liturgija nema veze s asketskim moralizmom. Liturgija je čisti dar Gospodinova Vazma.
Otkrivati svakoga dana ljepotu i istinu kršćanskog slavlja
SC 7 kaže: „S pravom se dakle liturgija smatra kao vršenje Kristove svećeničke službe: u njoj se pomoću vidljivih znakova označuje i, na način pojedinom znaku svojstven, izvršuje čovjekovo posvećenje te tako otajstveno tijelo Isusa Krista, Glava i udovi, vrši cjelokupno javno bogoslužje“. To su znakovi: voda, ulje, kruh, vino, geste, riječi. Otkrivanje ljepote bogoslužja nije nekakav obredni estetizam, koji minuciozno slijedi sve rubrike, ali nije ni banalnost i površnost. Da se razumijemo, veli papa, valja poštovati svaki aspekt slavlja (prostor, vrijeme, geste, riječi, predmeti, liturgijska odjeća, pjevanje, glazba…) kao i svaku rubriku. Međutim, čak ni to samo po sebi nije jamac našeg pravilnog sudjelovanja.
Udivljenje[3] prema vazmenom otajstvu bitan je dio liturgijskog čina
Kada ne bi bilo udivljenja prema vazmenom otajstvu prisutnom u određenosti sakramentalnih znakova, ne bi nas mogao prekriti ocean milosti koji nas zapljuskuje u slavlju. Susret s Bogom nije plod individualne nutarnje potrage za njim, nego je darovana stvarnost: možemo susresti Boga zahvaljujući novini, a to je utjelovljenje koje u posljednjoj večeri dolazi do krajnosti: Krist želi da ga blagujemo. Kako da nas ne obuzme čudesnost i ljepota ovoga dara? „Udivljenje“ nije tek „osjećaj za sveto“, koji se – prema mišljenju protivnika liturgijske reforme – ne nalazi u obnovljenom bogoslužju. Udivljenje nije izgubljenost pred maglovitom stvarnošću nerazumljivog obreda, nego baš naprotiv, to je zadivljenost, ushićenost zbog činjenice da je spasiteljski Božji naum objavljen upravo u Kristovu Vazmu, a čija nas djelotvornost zahvaća u slavljenju otajstava, odnosno sakramenata. Ako je udivljenje istinsko, onda se liturgija shvaća kao otajstvena Božja prisutnost. Ljepota, kao i istina, uvijek rađa udivljenošću, a kada se odnose na Boga, dovode do klanjanja. Udivljenje je stav onoga koji osjeća snagu simbola koji nas ne vode do nečega apstraktnog, nego do onoga što stvarno i predstavljaju, a to je Kristovo vazmeno otajstvo po kojem smo spašeni, po kojem postajemo nebesnici. Rekli bismo da „osjećaj za sveto“ više uključuje strah, a udivljenje je drugačije, jer „straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah“ (1 Iv 4,18a).
Potreba za ozbiljnom i životnom liturgijskom formacijom
Danas je čovjek pomalo izgubio sposobnost da razumije simboličko djelovanje, što je za liturgiju nužno. Kao i svaka druga umjetnost i liturgija traži određeno poznavanje stvari. U postmodernoj je kulturi čovjek siroče, bez ikakvog stalnog oslonca. Ona nosi teret i prethodnih vremena: individualizam i subjektivizam. Zato je Sabor rekao da je Crkva Svjetlo naroda („Lumen gentium“), koja sluša Božju riječ („Dei Verbum“) i zato je puna Radosti i nade („Gadium et spes“). Sve te dokumente treba gledati u cjelini, a put je otvorio prvi proglašeni – SC. Na zaključenju drugog zasjedanja sabora Pavao VI. naglašava da u liturgiji prvo mjesto pripada Bogu. Liturgija je prvotni izvor božanske (čudesne) razmjene u kojoj nam se priopćuje Božji život. U tome smislu SC 10 veli: „Bogoslužje je vrhunac kojemu teži djelovanje Crkve i ujedno je i vrelo iz kojega struju sva njezina snaga.“ Bilo bi banalno baviti se samo slavljem i bogoslužnom formom. Problematika je iznad svega ekleziološka. Papa Franjo se u čudu pita: „Ne vidim kako se može reći da netko priznaje valjanost Sabora – iako me čudi da jedan katolik uopće može pomisliti da ga ne prihvaća – a u isto vrijeme ne prihvatiti liturgijsku obnovu proizašlu iz SC koji liturgiju vidi u intimnoj vezi s vizijom Crkve čudesno opisanoj u LG. Zato, u pismu koje sam uputio biskupima, osjetio sam dužnost da ustvrdim: ‘Liturgijske knjige odobrene od papa Pavla VI. i Ivana Pavla II. jedini su izraz lex credendi rimskog obreda’“(TC 1). Budući da neki ne prihvaćaju reformu, potrebna je liturgijska formacija koja nas dovodi do udivljenja za bogoslužje. Neprihvaćanje liturgijske obnove jednako kao i njezino površno shvaćanje priječi nas da otkrivamo ljepotu liturgije i naše udivljenje za nju.
Crkva je ona zajednica okupljena na Duhove koja lomi Kruh sa sigurnošću da je Gospodin živ, uskrsnuo od mrtvih, da je prisutan u svojoj riječi, svojim gestama, u prinošenju svojega Tijela i svoje Krvi i to je privilegirano mjesto susreta s Kristom. Samo Crkva rođena na Duhove može začeti čovjeka kao osobu, sposobnu za puni odnos s Bogom, sa stvorenjem i s braćom. Bez te svijesti, bez liturgijske formacije, kako kaže Guardini, reforme obreda i tekstova ne pomažu puno. Potrebna je formacija za liturgiju i formacija iz liturgije. Ova prva je u službi druge koja je bitna. Formacija je važna, ne samo u akademskom okružju, nego je važno da svaki vjernik napreduje u razumijevanju teološkog vida liturgije. To se može i treba činiti u svakom euharistijskom slavlju. Nakon što je govorio o važnosti studija liturgike, SC 16 veli: „Neka se učitelji drugih predmeta, u prvom redu dogmatske teologije, Svetoga pisma, duhovne teologije i pastorala pobrinu brižljivo obraditi otajstva Krista i povijest spasenja polazeći od unutrašnjih zahtjeva vlastitih svakome pojedinom od tih predmeta, tako da odatle budu jasno vidljivi i njihov sveza s liturgijom i jedinstvo svećeničkog obrazovanja.“ Liturgika se nipošto ne smije svoditi na sâm obred. Veli papa: „Bogoslužje koje ne evangelizira, nije autentično, kao što to nije ni navještaj koji ne vodi do susreta s Uskrsnulim u (liturgijskom) slavlju. Zatim, i jedno i drugo bez svjedočanstva ljubavi tek su mjed što ječi i cimbal koji zveči“ (1 Kor 13,1). Liturgija nije smo spoznanje, nije samo pedagoško sredstvo, nego je pohvala, zahvaljivanje za Vazmeno otajstvo Sina čijom smo snagom spašeni. Leon Veliki kaže: „Naše uzimanje udjela u Tijelu i Krvi Kristovoj nije drugo nego težnja da postanemo ono što blagujemo.“ To se ostvaruje po sakramentima, u kojima se milost daruje po znakovima koje papa nabraja: kruh, vino, ulje, voda, miris, vatra, pepeo, kamen, platno, boje, tijelo, riječi, zvukovi, tišina, geste, prostor, pokret, djelovanje obred, vrijeme, svjetlo. Sve stvoreno je izraz Božje ljubavi. Bog nas, koji „bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom“ (Ef 2,5), a to se ostvaruje u bogoslužju. Irenej Lionski veli: „Slava Božja je živ čovjek, čovjekov život se sastoji u gledanju Boga: ako već objava Boga po stvaranju daje život svakom biću koje živi na zemlji, koliko je više objava Oca po Riječi uzrok života za one koji Boga vide.“
Guardini veli da liturgijska formacija treba ići za tim da čovjek ponovno bude sposoban razumijevati simbole. A to se postiže već od djetinjstva kada se, na primjer, maleno dijete uči činiti znak križa.
Ars celebrandi
Umijeće slavljenja ne može se svesti na obdržavanje rubrika, ali u isto vrijeme ne smije biti neka umišljena kreativnost mimo pravila. Obred je po sebi norma, ali norma nikada nije sama sebi svrhom, nego je uvijek u službi one uzvišene stvarnosti koju valja čuvati. Kao i svaka umjetnost slavlje traži određena znanja. U bogoslužju se preko spomen-čina čini nazočnim vazmeno otajstvo da bi krštenici, snagom svoga sudjelovanja, to isto otajstvo mogli iskusiti. Bez ovakvoga razumijevanja lako se može upasti u izvanjskost ili u rubricizam. Umijeće slavljenja treba biti u suglasju s Duhom Svetim. Tako ćemo biti slobodni od individualističkog senzibilizma ili od kulturalizma. Jedno i drugo je nekritično posezanje za elementima kulture koje nema nikakve veze s procesom inkulturacije.
Umijeće slavljenja ne može se improvizirati. Kao i svaka umjetnost traži potpunu predanost. Obrtniku dostaje tehnika. Umjetnik, osim što treba poznavati tehniku, treba imati određeno nadahnuće. Pravi umjetnik ne posjeduje umjetnost niti ona njega posjeduje. Umijeće slavljenja ne stječe se tako da se pohađa kolegij public speaking ili kolegij tehnike komunikacije. Svako sredstvo može biti korisno, ali ga treba podložiti djelovanju Duha Svetoga. Sve se ovo ne odnosi samo na predsjedatelje slavlja, nego i na čitavu zajednicu. Svi nabrojeni simboli i geste i njih se tiču, svi zajedno sudjeluju i jednako čine. Nije to tek liturgijski bonton, nego je određena disciplina, koja nas izgrađuje.
Nakon što je govorio o važnosti šutnje u bogoslužju, papa napominje da umijeće slavljenja u velikoj mjeri ovisi o predsjedatelju. Nije dobra stroga rigidnost ali ni nesmiljena kreativnost; duhovnjački misticizam, ali ni čista praktična funkcionalnost; brzopletost ali ni umjetno razvlačenje, skrupulozan pristup ali ni pretjerano eksperimentiranje. Sve to odražava pretjerani personalizam i slavljenje po vlastitoj mjeri. Onaj koji predsjeda treba imati na pameti da, po milosti, na poseban način predstavlja Uskrsloga. Zaređeni službenik je jedan od načina prisutnosti Uskrsloga koji kršćansku zajednicu čini posebnom. Međutim, nikada ne treba smetnuti s uma da je Krist protagonist, onaj koji nas poziva. Predsjedanje euharistijom jest određeno stajanje između Kristove goruće ljubavi i srca svakog vjernika. Najviša i najzahtjevnija norma jest sama stvarnost euharistijskog slavlja koja bira riječi, geste i osjećaje, dajući nam tako da razumijemo jesu li ili nisu prikladni za zadaću koju trebaju vršiti. To se ne improvizira. To je umijeće koje od prezbitera traži da ga primjeni. Tako na predsjedateljskom mjestu svećenik ne sjedi kao na prijestolju, jer Gospodin kraljuje poniznošću onoga koji služi. Svećenik ne prisvaja sebi oltar koji predstavlja Krista. Zato svećenik pognut pred oltarom govori: „Primi nas, Gospodine, duhom ponizne i srcem skrušene…“ Veli nadalje „Operi me“, jer je grešan. Svećenik tako i sâm sebe predaje Ocu zajedno s Kristom.
Papa na koncu potiče da proučavamo uvodne brojeve SC koji daju teološku osnovu liturgijske obnove. Ne možemo zanemariti da su koncilski oci htjeli reformu. Zato papa želi da svi jednom molitvom, u različitosti jezika, pokazujemo svoje jedinstvo. Svake nedjelje lomimo kruh, slavimo Kristovo vazmeno otajstvo. Njegova nas riječ iz nedjelje u nedjelju poučava i prosvjetljuje.
Na koncu papa zaključuje: „Ostavimo po strani polemike da bismo zajedno poslušali što Duh govori Crkvi, čuvajmo zajedništvo, nastavljajmo se diviti ljepoti bogoslužja. Darovana nam je Pasha. Dopustimo da nas nosi Gospodinova želja da može blagovati s nama. Pod okriljem Marije, Majke Crkve.“
Zaključak
Površnim čitanjem ovoga dokumenta netko bi mogao steći dojam da papa opravdava svoj „strogi“ stav prema onima koji su vezani uz obred mise prema prethodnom misalu, dok u isto vrijeme ne bi ukazao na nepoštovanje liturgijskih propisa u Crkvi u Njemačkoj obilježenoj „sinodskim hodom“.[4] Međutim, u ovom dokumentu papa jednako osuđuje „strogu rigidnost, skrupulozni pristup“ kao i „nesmiljenu kreativnost i slavljenje prema vlastitoj mjeri“, te poziva sve da poštuju važeće liturgijske propise. Opravdano je što papa upozorava da neki, ne prihvaćajući novi red mise, zapravo ne prihvaćaju sabor, što se zacijelo odnosi i na one koji ne poštuju uredbe i rubrike važećih liturgijskih knjiga.[5]
Papa Franjo ovim pismom očito ne želi ulaziti u raspravu o posve određenim prijeporima o liturgiji. Prije svake rasprave papa u ovome spisu želi ukazati na same temelje, a to je teologija bogoslužja, koja – prema nauku Drugog vatikanskog sabora – jasno govori da se vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća po kojem smo spašeni ostvaruje i posadašnjuje u bogoslužju, ponajpače u euharistiji. Krist za nama žudi, on se predaje za nas, on nas poziva da budemo dionici bogoslužja kojemu je on jedini subjekt. Našega Spasitelja možemo susresti prvenstveno u bogoslužju gdje nam on progovara i gdje nam se predaje, da po blagovanju postanemo jedno s njime.
U raspravama o redu mise po prethodnom ili važećem obredu, u raspravama o kršenju liturgijskih propisa prema vlastitom nahođenju ili u službi nekog posebnog teološkog pravca, kao i u drugim sličnim slučajevima, uvijek je problem, kada ljudi raspravljaju o nečemu u što zapravo nisu upućeni. Zato je dobro da papa ističe potrebu odgoja za liturgiju, da bi svaki vjernik shvatio, prihvatio i doživio ljepotu liturgije, da bi ostao njome zadivljen, jer se upravo u bogoslužju susreće Krista Spasitelja koji nas vazmenim otajstvom svoje smrti i uskrsnuća spašava i čini dionicama svoje božanske naravi. To vraćanje na izvore potrebno je i svećenicima i vjernicima. U tome smislu važno je da papa govori o obraćenju. Jer, otajstva našega spasenja, otajstvenu stvarnost bogoslužja ne može se shvatiti čistim razumom. To je otajstvo koje se milošću prihvaća i – živi. Bilo kakva „tehnička“ promjena nedostatna je. Govoreći o velikim raspravama svoga vremena glede opsluživanja židovskog zakona, Pavao – pun Duha Svetoga – veli: „Uistinu, u Kristu Isusu ništa ne vrijedi ni obrezanje ni neobrezanje, nego – vjera ljubavlju djelotvorna“ (Gal 5,6). Upravo tako. U svim današnjim raspravama o smislu i važnosti liturgije, o određenim obrednim promjenama, o liturgijskoj reformi, možda bi upravo ova Pavlova misao za Crkvu mogla biti spasonosna. Naime, neće biti važna ova ili ona rubrika nego „vjera ljubavlju djelotvorna“.
[1] Tekst je dostupan na: https://www.vatican.va/content/francesco/it/apost_letters/documents/20220629-lettera-ap-desiderio-desideravi.pdf (pristupljeno 21. 7. 2022.).
[2] Ovdje se papa referira na misao Leona Velikoga: „quod (…) Redemptoris nostri conspicuum fuit, in sacramenta transivit“ (LEO MAGNUS, Sermo LXXIV: De Ascensione Domini II.,1.)
[3] Talijanski „stupore”, njemački „Staunen“.
[4] Da podsjetimo. U Crkvi u Njemačkoj nitko izrijekom ne odbacuje važeći misal, ali se misa improvizira i odstupa se od liturgijskih propisa. Što je osobito problematično, u praksi se smatra da je gotovo svejedno slavi li se nedjeljom u nekoj župi euharistija ili tek služba riječi. Kada su liturgijski propisi u pitanju, događa se, na primjer, da razmjerno često laici propovijedaju na misi, što se izrijekom protivi Općoj uredbi rimskog misala u broju 66. A evo, predsjednik njemačke biskupske konferencije nedavno je u jednoj svečanoj euharistiji propovijedao zajedno s jednom laikinjom. Nadalje, u bogoslužje se uvodi blagoslov homoseksualnih parova s jasnom porukom da se u tome smislu crkveni nauk ima mijenjati…
[5] Ne može se reći da Vatikan stoji po strani glede nekih aspekata „sinodskog hoda“ u Njemačkoj. U izjavi od 21. srpnja 2022. Sveta Stolica jasno kaže: „Kako bi se zaštitila sloboda Božjega naroda i obavljanje biskupske službe, čini se potrebnim precizirati da ‘Sinodski hod’ u Njemačkoj nema snagu obvezivati biskupe i vjernike na nove načine upravljanja i nove pristupe doktrini i moralu. Ne bi bilo zakonito pokretati u biskupijama, prije dogovora postignutoga na razini opće Crkve, nove službene strukture ili doktrine, koje bi bile rana crkvenom zajedništvu i prijetnja jedinstvu Crkve“. Izjava se temelji na riječima pape Franje u Pismu Božjem narodu koji je u hodu u Njemačkoj od 29. lipnja 2019.: „Opća Crkva živi u, i od partikularnih Crkvi, kao što partikularne Crkve žive i cvjetaju u, i od opće Crkve, a ako se nađu odvojene od cijeloga crkvenog tijela, slabe, trunu i umiru. Zbog toga je potrebno održavati uvijek živim i istinskim zajedništvo s čitavim tijelom Crkve“. Izjava je dostupna na: https://www.vaticannews.va/hr/vatikan/news/2022-07/sveta-stolica-priopcenje-njemacka-sinodski-hod-odluke.html (pristupljeno 22. 7. 2022.). Za papino pismo vidi: https://www.vatican.va/content/francesco/it/letters/2019/documents/papa-francesco_20190629_lettera-fedeligermania.html (pristupljeno 22. 7. 2022.).
