Dična, crna zemljo, Ukrajino!

Dična, crna zemljo, Ukrajino!


Iako je tijekom povijesti grabež za zemljom na ovaj ili ona način postojao te se koristio kao metoda osvajanja i iscrpljivanja zauzetog teritorija neke države, postupci otimačine plodnoga tla u 21. stoljeću nakon globalne krize cijena hrane 2008. narasli su do tolikih razmjera da postaje ključnim političkim i ekonomskim pitanjem mnogih država svijeta, a i ozbiljna prijetnja svjetskoj sigurnosti i miru. Posljedice grabeža za zemljom više su nego očite u primjeru Ukrajine, gdje su u posljednje vrijeme eskalirale do oružanog posezanja za teritorijem jedne europske demokratske zemlje.


Grabež za zemljom


Iako je Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljodjelstvo (FAO) još 2012. objavila smjernice za upravljanje zemljištem i šumama u svrhu sprječavanja otimačine i grabeža za plodnim teritorijem siromašnih i nerazvijenih zemalja, tek je malen broj onih koji su upoznati s ovim dokumentom. Donesene  smjernice imaju za cilj zaštititi male poljoprivrednike, posebice u zemljama Trećeg svijeta, ali i u europskim zemljama bivšega komunističkoga bloka. Grabež za zemljom je proces u kojemu uglavnom strani ulagači oduzimaju plodno tlo autohtonom stanovništvu. Premda strani ulagači, podržani korumpiranim domaćim političkim strukturama, tvrde da ovakva vrsta stranih investicija blagotvorno djeluje na ekonomski razvoj, značajno povećava proizvodnju i pridonosi blagodati stanovnika zemlje domaćina, vrlo brzo se pokazuje da obećanja dana prije akvizicija velikih površina plodnoga tla nisu uopće ni dobrotvorna ni dobrohotna. Kada multinacionalni investitori otkupe ili iznajme polja za svoje ogromne plantaže, stanovnici gube sredstva za život i uzdržavanje, pa im ostaje toliko zemlje da u svojemu selu mogu samo spavati. Zbog siromaštva i nedostatka hrane mnogi se sele u gradove ili trajno sele u druge zemlje. Cjelokupno plodno tlo koje se prostire oko njihovih sela i gradova više nije njihovo. Zemlja im više ne pripada!


Što se (ponovo) dogodilo Ukrajini?


Ukrajina, nekoć samostalna država, žitnica Europe, pretrpjela je tijekom komunističke strahovlade strašan teror. Ne želeći se odreći plodnih ukrajinskih polja Staljin je nepravednim procesom nacionalizacije ukrajinskim seljacima oteo žitorodnu zemlju i sve njezine prinose te na umjetan način izazvao strašnu glad – Holodomor. Jer su tražili svoju samostalnost i slobodu Staljin je htio „naučiti Ukrajince pameti“ pa ih je ostavio bez mrve kruha. Dnevno je u Ukrajini od gladi umiralo oko 25 tisuća ljudi. Iako ne tako brutalno, već tiho i podlo, Ukrajinci opet doživljavaju sličnu sudbinu. Opet ostaju bez svoje plodne crne zemlje.

Davno prije nego su preko ukrajinskih granica prešli tenkovi, avioni, brodovi i vojnici, stupile su na ukrajinski teritorij strane korporacije i agro-holdinzi u vlasništvu oligarha i fondova te bez velikog otpora oteli narodu Ukrajine ogromne količine poljoprivrednog zemljišta. Ova tiha otimačina plodnoga tla dogodila se vrlo brzo nakon uspostave suverene Ukrajine. Ukrajina je tijekom 90-ih godina 20. stoljeća započela tranziciju iz javnog u privatno vlasništvo. Zemlja je formalno podijeljena seljacima od kojih je svaki dobio u prosjeku 4 ha, pa je u prosincu 1999. godine pravo na korištenje zemljište službeno podijeljeno na oko 7 milijuna seljaka. Tijekom deset godina poljoprivrednicima je bilo otežano obrađivati svoju zemlju. Prije svega, oni jednostavno nisu znali gdje se nalaze njihovi zemljišni udjeli, jer potvrde o udjelu vlasništva nad zemljištem nisu bile vezane uz konkretne parcele. Bez tehničke opreme i zbog nedostatka financijskih sredstava bili su prepušteni poljoprivrednoj politici koja im, osim na papiru, nije pružila gotovo nikakve konkretne potpore.

U veliki i neiskorišteni poljoprivredni potencijal Ukrajine, a pod izlikom razvoja i modernizacije, strane investicijske ustanove i agro-korporacije željele su investirati velike sume novca. Iako je Zakon o zemljištu službeno jamčio vlasništvo nad zemljištem i zabranjivao prodaju i kupnju poljoprivrednog zemljišta, davanje površina obradivog tla u zakup postala je uobičajena praksa. Uredbom vlade Ukrajine određen je najam u iznosu od mizernih 30 € po hektaru. Uskoro je većina zemljišta, zbog ekonomskog pritiska na političke vlasti u Ukrajini, kao i zbog korupcijske politike agro-biznisa, bila iznajmljena i nije više bila pod kontrolom izvornih zemljoposjednika, a moratorij na prodaju bio je samo formalan. Bez perspektive, mnogi su se Ukrajinci preselili u gradove ili emigrirali, a vlasništvo nad zemljištem slilo se u nekoliko privatnih ruku i korporacija koje de facto upravljaju čitavom zemljom, ali za svoj profit.

Najveći posjednici obradivog tla Ukrajine sada su u podjednakim omjerima američke i europske, ali i ruske i kineske korporacije, ali ne i ukrajinski narod. Štoviše, udio zapadnjačkih fondova povećavao se na uštrb ruskih. Američko-europski fondovi i korporacije koriste 42,3 % plodnoga tla Ukrajine. Samo Republika Kina ima vlast nad 5% plodnoga tla Ukrajine u regiji Donbas, što je sasvim dovoljno da Kina u ovom oružanom grabežu plodnoga tla ne ostane neutralna. Dok ostatkom Ukrajine gospodare drugi rusko-azijski oligarsi, a sa samo 5% plodnih polja koriste se svi ukrajinski seljaci, udio ruskih vlasnika daleko je manji od njihovih apetita, jer su donedavno upravo oni sebi prisvajali ekskluzivno pravo na plodove ukrajinske crnice. Tko ima zemlju, ima i ljude koji na njoj žive. Dok se Putin s jedne strane trudi oružjem opet „naučiti Ukrajince pameti“, s druge strane izgleda da se euro-američki veleposjednici ili, kako ih u Ukrajini zovu, Latifundisti, u ime globalizacije „zauzimaju za slobodu i obranu Ukrajine“. Ipak, kako to obično biva u procesima grabeža za zemljom, ni jedni ni drugi se ne bore za Ukrajinu, nego za svoje interese. Osobito sada, kad cijene hrane na burzi obećavaju još veću zaradu, a plodnoga je tla sve manje.


Ugrabljeno bogatstvo ukrajinske crnice


U Ukrajini živi oko 45 milijuna ljudi. Nekada žitnica Sovjetskog Saveza, danas je Ukrajina glavni proizvođač žitarica na svjetskom tržištu. Ova bogata zemlja ima više od 32 milijuna hektara obradivog tla, što je ekvivalentno jednoj trećini obradivog zemljišta u cijeloj Europskoj uniji. Na području Ukrajine nalazi se 25 % svjetskog „Černozema“ – najplodnijeg tla – crnice. Ukrajina je na prvome mjestu u svijetu po proizvodnji suncokreta i suncokretovog ulja, četvrta u svijetu po proizvodnji ječma, treća u svijetu po proizvodnji krumpira, četvrta zemlja po izvozu kukuruza, četvrta po proizvodnji raži, peta po proizvodnji meda, peta po izvozu pšenice, deveta po proizvodnji kokošjih jaja. Ukrajina svojom proizvodnjom može nahraniti 600 milijuna ljudi. Svo to bogatstvo što ga rodi ukrajinsko tlo ne slijeva se u državnu riznicu Ukrajine, niti Ukrajinci imaju ikakve koristi od njega, nego odlazi u duboke džepove korisnika ukrajinskog zemljišta koji ne prežu od upotrebe svih mogućih sredstava da bi osigurali stalan dotok novca na svoje račune. Iako veliki agro-poduzetnici tvrde da se zalažu za proširenje obradivih površina i intenziviranje poljoprivrede, ekološki i društveni problemi koji se sve više pokazuju razornima za tla i narod Ukrajine, ne vode ni prema dobrobiti ukrajinskog tla niti prema dobrobiti ukrajinskog naroda. Štoviše, politika i grabežljiva ekonomija, ne preže upotrijebiti sva sredstva, pa čak i oružje, kako bi zaštitili svoje interese i svoju zaradu na plodovima otete crne zemlje Ukrajine.


Dok izražavamo suosjećanje prijateljskom narodu Ukrajine u ovim teškim trenutcima njihove povijesti, vjerujemo da će hrabri Ukrajinci uspjeti sačuvati slobodu svoje zemlje i osloboditi se od kandži beskrupuloznog latifundističkog posezanja s istoka i sa zapada na njihov plodni teritorij. Dok molimo za Ukrajinu, promislimo što je potrebno učiniti da i mi opet ne doživimo sličnu sudbinu, jer su šape svjetskih latifundista već duboko zagrabile u plodno tlo naše Domovine.