Završetak liturgijske godine po svojim misnim čitanjima, kao i po čitanjima, himnima i antifonama Časoslova poziva vjernike da s posebnom ozbiljnošću razmišljaju o Kristovu ponovnom dolaska. Razumljivo je da svaki završetak nekog razdoblja predstavlja određenu rekapitulaciju, a u tom svjetlu Crkva nas tih dana poziva na promišljanje o vlastitoj smrtnosti, o grešnosti, kao i o tome da nam je stati pred Božji sud. Posebno se to odnosi na 34. tjedan kroz godinu, tj. na dane između svetkovine Krista Kralja i Prve nedjelje došašća. U tom svjetlu Crkva kroz te dane preporuča moljenje himna Dies irae ili u prijevodu U dan onaj, a koji je u Časoslovu podijeljen na tri dijela, tako da se prvi dio moli u Službi čitanja, drugi u Jutarnjoj, a treći u Večernjoj. Svakom je dijelu dodan ovaj završetak:
Spase blagi, ti nas vodi
U dvor svetih nebesnika,
U zbor sretnih blaženika. Amen.
Zanimljivo je primijetiti da je taj himan preživio velike liturgijske reforme, a nakon kojih su slični tekstovi gotovo redovito izbačeni ili su svedeni na minimum, a zamijenili su ih himni lakšeg i radosnijeg sadržaja. Za razliku, dakle, od njih, ovaj nas himan izravno opominje da sa svom ozbiljnošću i strahom iščekujemo Dan Gospodnji.
Pretpostavlja se da je himan nastao u 13. st., a najčešće se pripisuje fra Tomi Čelanskom (1200.-1265.), biografu svetog Franje Asiškoga, ili dominikancu kardinalu Latinu Malabrancu Orsiniju (umro 1294.). Neki pak drže da je puno stariji i da seže još u 7. ili 9. st. Himan je u liturgiji našao svoje mjesto u misi za pokojne, ali je imao i veliki utjecaj na svakodnevni vjernički život, posebno u vrijeme duhovnog pokreta poznatog pod nazivom devotio moderna, a koji je bio raširen u Katoličkoj Crkvi od 14. do 16. stoljeća.
Pokret se javio u Nizozemskoj, a odande se preko Belgije i sjeverne Njemačke proširio drugdje, i svojim je inzistiranjem na “unutrašnjoj pobožnosti” i nasljedovanju Krista patnika kroz samoodricanje i preziranje ovozemaljskih blagodati ostavio velikog traga u pobožnosti naroda. Najpoznatiji spis toga vremena je Nasljeduj Krista, a koji se pripisuje Tomi Kempencu (1380.-1471.), redovniku o kojemu ne znamo gotovo ništa. Za Nasljeduj Krista se obično tvrdi da je poslije Svetoga pisma najprevođenija i najčitanija knjiga, a koja je uz to do danas doživjela preko 2.000 izdanja. Kod nas je tu pobožnost posebno širio Splićanin Marko Marulić (1450.-1524.), koji je i preveo Kempenčev Nasljeduj Krista, a uz to je i sam napisao poticajno sličan duhovni bestseler svoga vremena Pouke za čestit život s primjerima. Sve je to pridonijelo da i sam himan Dies irae pronađe svoje važno mjesto u duhovnom životu širokih masa i da se poradi svoje sadržajne dubine i umjetničke vrijednosti zadrži do danas.
Uz navedeno svakako treba spomenuti kako je pjesma Dies irae redovito svoje mjesto pronalazila u misalima, lekcionarima, brevijarima, pjesmaricama i zbornicima, što je još više pridonijelo njezinu očuvanju. Kad je u pitanju naša liturgijska baština, možemo istaknuti da se Dies irae nalazi npr. u Misalu kneza Novaka (1368.), a riječ je o jednom od najstarijih prijevoda te pjesme u Europi, zatim u Misalu po zakonu rimskog dvora (1483.), hrvatskom glagoljskom prvotisku, u Bribirskom misalu (15. st.), Lekcionaru Bernardina Splićanina (1495.) itd.
Dies irae se u bogoslužju pjevala kao sekvencija ili posljednica, tj. posebna pjesma koja je imala svoje književno-glazbene zakonitosti i sadržajno je bila vezana uz otajstva koja se slave, i obično se smještala nakon Aleluje, a prije Evanđelja. Sekvencija je nastala u srednjem vijeku, a tijekom vremena se njihov broj znatno umnožio, tako da je do 16. st. dosegnuo oko 5.000. S obnovom Rimskog misala 1570. godine papa Pio V. (1566.-1572.) dokinuo je gotovo sve sekvencije, odnosno zadržao je samo četiri, a među njima je sačuvao i sekvenciju Dies irae. U 18. st. dodana je još jedna pa ih je tako do reforme 1969. god. ukupno bilo pet. Do tog vremena Dies irae je bila posljednica u misama za mrtve i na Dušni dan, a od tada u službenoj rimskoj liturgiji postoje samo dvije obvezatne sekvencije – na Vazam i Duhove, dok su ostale dane na volju, a pjevaju (čitaju) se nakon drugog čitanja, tj. prije Aleluje. U tom smislu Dies irae, kao himan, danas je službeno sačuvan samo u Časoslovu.
Ipak, svojevremeno je taj tekst potaknuo veći broj umjetnika da ga književno, likovno i glazbeno obrade, a i danas mnogi pronalaze sličnu inspiraciju. Osim izvedbe u obliku gregorijanskog korala, valja spomenuti npr. glazbene obrade koje su načinili Giovanni Pierluigi da Palestrina, Wolfgang Amadeus Mozart, Giuseppe Verdi, Michael Haydn, Johann Sebastian Bach, Franz Liszt itd. U likovnoj umjetnosti posebno se ističu Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni i njegov Posljednji sud u Sikstinskoj kapeli, zatim Hans Memling, Hieronymus Bosch, Rogier van der Weyden, Jan Prevost i drugi.
Kao što smo već rekli, himan se danas službeno nalazi u Časoslovu i preporuča ga se moliti, razlomljena u tri dijela, s dodanim završetkom, u sklopu Službe čitanja, Jutarnje i Večernje. Evo njegove podjele (usp. Časoslov rimskog obreda, IV, Vrijeme kroz godinu: XVIII-XXXIV, KS, Zagreb 2017., str. 397-399):
Služba čitanja |
Jutarnja |
Večernja |
|
U dan onaj, u dan gnjeva Kolik strah će na sve pasti S trublje čudan zvuk romoni, Smrt i narav zadivljene Otvara se knjiga jada, Kada Sudac sudit stane, Spase blagi, ti nas vodi |
Što ću jadan tada zborit? Kralju strašne veličine, Sjeti se, o Spase mio, Ištući me trudan hoda, Višnji Suče, pravdo stroga, Uzdišem ko krivac hudi, Spase blagi, ti nas vodi |
Mariju si opravdao, Molitva mi nema moći Kad potreseš grešnim svijetom, K ovcama me svojim kreni, Molim u svoj sniženosti, Avaj dana suza, straha Spase blagi, ti nas vodi |
Za razliku od većine današnjih liturgijskih tekstova, koji (pre)naglašavaju Božju ljubav i radost otkupljenog čovjeka, a u tom smislu kao da ponekad ne računaju dovoljno na Božju pravdu i važnost vjerničkog napora da pridonese svome spasenju, ovaj himan govori o Bogu kao strogom Sucu, a čovjeku kao teškom grešniku i krivcu. Za razliku od ranijih vremena, posebno u vrijeme duhovnog pokreta devotio moderna, kada se čovjek znao skrušeno poniziti i moliti Boga da ga spasi od vječne osude, danas kao da više nemamo osjećaja za težinu vlastitih grijeha, niti imamo straha od čistilišta i pakla, nego se preuzetno pouzdajemo u Božje milosrđe, očekujući spasenje uz minimalno osobno sudjelovanje.
Ako i uzmemo u obzir da su ta vremena bila opterećena određenim teološkim zastranjenjima, u smislu da je vjernik često padao u stanje očaja zbog svoje grešnosti, da je više mislio na vlastito spasenje, nego na spasenje svih ljudi, da je na Boga daleko više gledao kao na Suca koji kažnjava, nego na onoga koji nas toliko ljubi da je za naše otkupljenje predao i svoga Sina, ipak uočavamo da smo danas otišli u drugu krajnost, a po kojoj smo više skloni ismijavati se s opomenama koje nam pred oči stavlja himan Dies irae, nego što smo spremni nad njima sabrano razmatrati. Štoviše, postavlja se pitanje koliko uopće danas ljudi vjeruje u postojanje pakla i čistilišta, kao i koliko ljudi vjeruje da zbog grijeha, a po Božjoj pravednosti, trebamo ispaštati vremenite kazne?
Stoga nam se čini iznimno vrijednim što je Crkva, makar i samo u Časoslovu, zadržala himan Dies irae, jer nam time poručuje kako valja budno raditi oko svoga kreposnog života i s dubokom poniznošću, ozbiljnošću i strahom misliti na ono što su raniji naraštaji nazvali posljednje stvari. Na to nas upozoravaju mnogi svetopisamski tekstovi, a koji su podloga nastanku himna Dies irae (npr. Sef 1,15-17; Mal 3,19-20; Jl 2,10-11; Iz 13,9-12; 34,4-6; Ps 97,3; Mt 25,31-46; Dj 1,7; 2 Pt 3,7-13, kao i općenito Knjiga Otkrivenja) pa ih unatoč današnjoj općeraširenoj preuzetnosti nipošto ne treba obezvrijediti tvrdnjama da je tu tek riječ o slikovitom prikazu.