»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Dijete, traži pomoć!


Nedjelja popodne. Na stolu kolači, čaše s dobrim vinom, a oko stola obitelj i prijatelji. Baš onako kako treba biti nedjeljom. Prije podne odlazak u crkvu, dati dužnu pohvalu i zahvalu Bogu, a potom vrijeme darivati obitelji i ljudima koji nas okružuju. U nedjeljama na svoj način uživaju i djeca.

Svi troje su uljudno pozdravili već pristigle odrasle ljude. Pristojno su odgovarali na pitanja odraslih o školi i treninzima, pojeli kolač i onda uz mamino dopuštenje otišli od stola. Njih dvojica su jedva dočekali istraživati, igrati se, proučavati, razgovarati bez utjecaja odraslih. Njihova sestrica, ponosna nositeljica pelena, željela je sudjelovati u svemu tome s njima. Iskliznula je iz maminog krila i odteturala prema braći s velikim osmijehom. Problem je nastao kada su njih dvojica zatvorili vrata sobe. Tratinčica je željela ući i igrati se s braćom. 

Uvijek su joj dopuštali biti s njima. Ona smije uzimati njihove igračke, a oni se vole s njom igrati jer je zanimljiva, velika živa beba. Otkud sada zatvorena vrata? Mi, odrasli pratili smo pogledom ovaj zanimljiv prizor. Kvaka na vratima je visoko, a Tratinčica je mala, dječaci u sobi se smiju i ne obraćaju pozornost na lupanje malih ručica po vratima. Gledamo s osmijehom ovu situaciju i nadamo se kako će sve dobro završiti. Zamro je razgovor odraslih i svi su pogledi na žutoj haljinici koja se počinje vraćati prema mami. Slušamo zvuk začuđenosti u njenom glasu dok doziva imena braće. Nitko ne ustaje prekinuti ovu dramu jer znamo, mora naučiti riješiti problem sama. Ipak, ohrabrena pogledom svoje mame, vraća se i ponovno pokušava sama. Trudi se svim svojim silama, no svi su njezini napori bez uspjeha. 

Izgovara imena svoje braće, doziva ih i pokušava stati na prste kako bi dosegnula kvaku. U muci je što se vrata ne otvaraju. Stvarno je zabrinuta. No, više patimo mi odrasli koji sjedimo za stolom negoli ona. Sa suosjećanjem u glasu kaže Baka sasvim tiho, tek jedva čujno i nama odraslima, više kao sebi u bradu i poput tihe molitve: “Tratinčice, traži pomoć! Sjeti se tražiti pomoć! Sjeti se!”

I doista, nakon nekog vremena odustala je i vratila se prema nama odraslima. Došla je za stol, pogledala Didu i rekla: “Di, po!” (Čitaj: Dida, pomoć!) Dida je jedva dočekao i odmah ustao, uzeo ju za ručicu i otišao s njom do vrata. On ogroman, a ona mala, rukom za ruku odoše hodnikom. Sasvim mirno su došli do vrata i bez problema otvorili vrata i ušli u sobu u kojoj je odzvanjao radostan smijeh braće. Uskoro se Dida vratio s velikim osmijehom i rekao: “Dobro je! Sjetila se tražiti pomoć!”

Koliko često hodamo kroz život i lupamo glavom o zid? Koliko često nailazimo na zatvorena vrata i hladna srca ljudi? Nižu se razočaranja u našem životu. Od malih neugodnih situacija do velikih kriza. U obiteljskom okruženju i na poslu.  Svaki dan od ponedjeljka do petka ili subote susrećemo druge ljude i sudaramo se sa zatvorenim vratima. Šef je ponekad mrzovoljan tip koji svima zagorči dan na poslu. Stvari se ne razvijaju prema našim očekivanjima. Dani su teški. Srca ljudi još teža. Trudimo se i pokušavamo promijeniti svijet. Nastojimo pronaći put prema boljim odnosima. Dajemo sve od sebe u želji da nam svima bude bolje. A nailazimo na zatvorena vrata. Previsoka očekivanja i nedokučive kvake. Prepreka i zapreka posvuda.

Kad naiđemo na prepreku pokušavamo učiniti sve što nam padne na um da bi je nadišli, svladali ili zaobišli. Pred izazovnošću nekih zatvorenih vrata naše snage često malakšu. Vidimo da je nama nemoguće otvoriti vrata i proći kroz njih. Smišljamo načine i kujemo strategije kako bi se nekako dovinuli rješenju. Naše su snage i pameti često nedostatne ma koliko se trudili. Uhvati nas osjećaj bespomoćnosti i razočaranja u same sebe, u svoje snage i svoja umijeća. U takvim trenutcima važno je pokušati još jednu strategiju. Sjetiti se tražiti pomoć!

Bog je često nedaleko od nas. Vidi naše muke i poteškoće. Promatra naš trud i zauzimanje. Uočava da se svim srcem i svim svojim snagama zauzimamo za rješenje problema pred nama. Ipak, unatoč svemu tome, ne pomaže, nego čeka. Štoviše potiče u nama kreativnu energiju i ohrabruje nas u našim inovativnim pristupima kojima pokušavamo riješiti problem. No čeka nas da mu se obratimo i zatražimo pomoć. Bog čeka na naš poziv i vapaj.

Dok obavljamo svoje svakodnevne zadaće i mislimo koliko toga imamo pod kontrolom, radimo preko svake mjere, trudimo se i pokušavamo, kad naiđemo na zatvorena vrata sjetimo se zatražiti i Božju pomoć. Možda još nismo iscrpili sve svoje snage, pa nam pomoć stigne u novoj i kreativnoj ideji. Katkad se dogodi da se pojave drugi ljudi koji nam pruže ljestve da možemo dohvatiti kvaku ili preskočiti zapreku. Tad budimo zahvalni jer nas Bog voli i stalo mu je do nas. On nas odgaja putem odrastanja u samostalne ljude koji se neće bojati poteškoća i traženja rješenja svim srcem.

Zadnja strategija ipak ostaje: Bože pomozi! Put prema otvaranju vrata i rješavanju problema uvijek je put prema odrastanju. I događaji iz vremena odrastanja naše djece mogu nas poučiti Božjem postupanju s nama. Tratinčica zna da je Bog voli i da će joj uvijek pomoći, ali isto tako zna da je dobro uz sebe imati braću, mamu i tatu, a i Dida i Baka dobro dođu kad su vrata zatvorena i kvaka previsoka da bi ju dosegnula. Tad je važno sjetiti se tražiti pomoći.