Diktati pape Grgura VII., 1075.
Od smrti Leona IX. godine 1054. do izbora Grgura VII. 1073., u tih ni 20 godina, izmijenila su se četvorica Papa i dvojica protupapa. Nije se bilo lako izvlačiti iz lavljih ralja pojedinih moćnih rimskih pohotljivih obitelji koje su sebeljubno namještale svoje sinke na papinsko prijestolje niti iz gvozdenih šaka osiljenih careva koji su nametali svoje kandidate ili protukandidate na Rimsku Stolicu. Kardinal Humbertus a Silva Candida, poznat iz „ekumenskog dijaloga“ s patrijarhom Cerularijem, napisao je Tri knjige protiv simonijaka (Libri tres adversus simoniacos), 1057. Zastupao je mišljenje da su ređenja za crkvene unovčene službe – nevaljana. Njegov je prijedlog bio: Papa mora posvećivati metropolite koji će davati investituru ili uvođenje u službu biskupima. Duhovna i vremenita vlast moraju se međusobno pomagati. Ali duhovna je vlast duša, a vremenita tijelo. Duhovna nadilazi vremenitu koliko nebo nadvisuje zemlju.[1]
Nikola II., trogodišnji papa (1059.-1061.), na rimskoj sinodi, gdje je sudjelovalo više od stotinu biskupa, godine 1059. izdaje dekret In nomine Domini o papinskom izboru[2]: Papu biraju kardinali-biskupi. A drugotnu ulogu imaju drugi kardinali-klerici te svećenstvo i puk rimski. Ta će odluka i praksa o Kolegiju kardinala, Papinih izbornika, uz određene preinake, i unatoč zloporabama, ostati na snazi do naših dana.
Svi tadašnji papinski pokušaji za istinskom reformom kao da su bili glas vapijućega u pustinji. Tek s pojavom pape Grgura VII., Hildebranda, rodom iz Toskane, odgojem, školom te službom od 1051. iz Rima, gdje se uvještio u uredima i misijama lateranskih Papa, zamonašen u benediktinskom Clunyju, s kardinalatom od 1059., otpoče istinska reforma u Glavi i u cijelu tijelu – in Capite et in membris, prolazeći kroz sve strahove iznutra i nevolje izvana. On je kao pozvani suradnik pape Leona IX. budno reforme pratio i zdušno ih promicao, ali bijaše to tek zrno pšenice na gumnu kukolja. Kleričke i pučke ruke jednodušno zapljeskaše upravo njemu, đakonu, na samom sprovodu Aleksandra II., 22. travnja 1073.: Hildebrandus Papa! A pravnu formu odmah uokviri Kolegij kardinala.
Grgur VII., 1073. Novi izabranik nazva se Grgur VII.[3] imajući uzor u Grguru I. (590.-604.), Velikom. Jedno odmah ispusti: niti obavijesti niti zatraži pristanak njemačko-rimskoga cara Henrika IV. (1050.-1106.). Tek za ređenje, 30. lipnja, dođe carski predstavnik. Po Papinu shvaćanju Rimski biskup predstavlja Krista na zemlji: ljubavlju, pravdom i mirom. Vremenita se vlast treba pokoriti duhovnoj u svemu što se tiče spasenja duša. Rimski prvosvećenik nastoji da se Bog u svemu proslavi, pravo Crkve ostvari i papinska duhovna nadmoć, osobito nad carskom zemaljskom, odjelotvori.
Odlučni se Papa osobno sučeli s tri velike pošasti koje su nemilosrdno harale Crkvom Božjom: stjecanje crkvenih službi unovčenjem, kršenje svećeničke čistoće suložništvom, a u temelju i ijednoga i drugoga zla jest ono treće – laička investitura, „oblačenje“ ili uvođenje ne uvijek dostojnih kandidata u hijerarhiju Crkve: velmože daju prsten i štap biskupima, a carevi postavljaju ili ustoličuju Pape.
Simonija i konkubinat, 1074. Grgur VII. na rimskoj korizmenoj sinodi 1074. osnaži dekrete prethodnih Papa protiv klerika simonijaka i konkubinaraca. Dekreti se razaslaše po legatima i pismima u zapadne zemlje. Ali malo se ili ništa ne postiže. Štoviše, čuše se odgovori da su dekreti „neizdržljivi i stoga nerazumljivi“ (importabilia ideoque irrationabilia).[4] Kölnski biskup odgovori da bi bilo veće zlo ako se dekreti provedu negoli ne provedu. Ne diraj, dakle, naše krugove! Toliki crkveni „uhljebe“, osigurani carskim i vlastelinskim imanjima, strasti goje, a da ih nigdje ne troše: zašlo se u svih Sedam glavnih grijeha umjesto u svih Sedam darova Duha Svetoga! Na to Papa sjekiru na korijen. Kompromisa nema! A kada se pojaviše Papini Diktati, ističući ne samo odvojenost jedne vlasti od druge, nego nadmoć duhovne nad vremenitom u moralnim stvarima, onda se i sam car ustoboči.
Dictatus Papae, 1075. U ožujku 1075. Grgur objavi kako poima duhovnu vlast Vrhovnoga svećenika i vremenitu vlast cara, i sve složi u 27 jezgrovitih izreka, od kojih su neke tada izgledale „čudne“, na primjer ona dvanaesta.[5] Evo ih po redu u hrvatskom prijevodu:
- Da je Rimsku Crkvu sam Gospodin ustanovio.
- Da se jedini Rimski prvosvećenik po pravu naziva univerzalnim.
- Da jedini on može biskupe svrgnuti i ponovo uposliti.
- Da njegov izaslanik predsjeda svim biskupima na koncilu pa bio on i nižega stupnja te on protiv njih može izdati izreku svrgnuća.
- Da Papa može svrgnuti odsutne [s njihovih sjedišta].
- Da s onima koje je on izopćio, među ostalima, ni u istoj kući ne smijemo ostati.
- Da je jedinomu njemu dopušteno prema zbiljskoj potrebi nove zakone izdavati, nove udruge osnivati, župnu kuću u opatiju pretvarati i obrnuto, bogatu biskupiju dijeliti a one siromašne ujedinjavati.
- Da se jedini on može služiti carskim znakovljem.
- Da svi prinčevi ljube noge samo Papi.
- Da se samo njegovo ime u crkvama spominje.
- Da je to ime jedincato na svijetu.
- Da je njemu dopušteno svrgavati careve.
- Da mu je dopušteno, u prisilnoj potrebi, biskupe s jedne stolice na drugu premještati.
- Da iz bilo koje Crkve može rediti klerika kojega god on hoće.
- Da onaj kojega on zaredi može predsjedati u drugoj crkvi, ali ne službovati; i da ni od kojega biskupa ne smije primiti viši [posvetni] stupanj.
- Da se nijedna sinoda bez njegova ukaza ne smije generalnom zvati.
- Da se nikakav kapitul ni knjiga ne može kanonskima smatrati bez njegova ovlaštenja.
- Da se njegova izreka ne smije ni od koga opozvati, a da on jedini može opozvati sve druge.
- Da njega jedinoga nitko ne smije suditi.
- Da se ne smije osuditi nikoga koji se prizove na Apostolsku Stolicu.
- Da se na nju [Apostolsku Stolicu] veće parnice bilo koje Crkve moraju dostavljati.
- Da Rimska Crkva nikada nije zabludjela niti ikada, po svjedočanstvu Pisma, ne će zabludjeti.
- Da Rimski prvosvećenik, ako je kanonski postavljen, po zaslugama blaženoga Petra nedvojbeno postaje svet po svjedočanstvu sv. Enodija iz Pavije [+521.], uz kojega mnogi sveti Oci pristaju, kao što stoji u dekretima blaženoga Simaha pape [498.-514.].
- Da je po njegovu nalogu i ovlaštenju podložnicima dopušteno podizati tužbe.
- Da može, bez sinodna skupa, biskupe svrgnuti i ponovo uposliti.
- Da se ne može smatrati katolikom onaj koji se ne slaže s Rimskom Crkvom.
- Da podložnike može od prisege vjernosti položene nepravednicima odriješiti.[6]
Jesu li to samo natuknice za Papin program i konkretno ponašanje ili su to naslovi za pojedina poglavlja koja je Pietro Damiani trebao razraditi ili motto-rečenice u papinskoj upravi, ili je to bio njegov tjedni ili mjesečni „ispit savjesti“ što je učinio a što propustio, nije ni bitno. Vidi se da diktati nisu ni stilski dotjerani, ni misaono poredani, a ponegdje ponešto i pretjerano. Svakako, nisu to diktatorovi diktati, nego korisne izreke koje nose Papine obveze i prava, ono što se „može“, što se „dopušta“ i što se „mora“.
Investitura, 1075. Na rimskoj sinodi u korizmi 1075. Papa obnovi prethodne dekrete i odredi da se klerici svrgnu s položaja koji su zadobili investiturom, zabrani im se ulaz u crkve dok ne napuste službu, a jednako i feudalce, prinčeve i cara osuđuje ako budu davali investituru bilo kojem crkvenom prelatu.
Car svrgava Papu, 1075. Nakon što u ožujku 1075. izdade 27 misli vodilja, Grgur VII. osvoji pravo da svrgava ne samo duhovne „vladike“, nego i svjetovne vladare. Ali prije nego Papa bilo koga u Njemačkoj s vlasti obori, Henrik IV. zakaza carsku sinodu u Wormsu, potkraj 1075., svrgnu Papu i zatraži da se sam povuče. Papu nazva svakakvim imenima: lažni monah, krivokletnik, preljubnik, lažni apostol. Ozbiljno naumi imenovati anti-papu!
Papa izopćuje cara, 1076. Na to beskompromisni papa Grgur uzvrati odlukom svoje rimske korizmene sinode u veljači 1076. na kojoj izopći Henrika i oslobodi njegove podanike od poslušnosti caru!
I biskup anatemizira Papu, 1076. U vrijeme kada bijaše izopćen, car se Henrik nađe u Utrechtu, današnjoj Nizozemskoj, kod biskupa Gulielma, koji se na Uskrs, 27. ožujka, usudi baciti prokletstvo na Grgura VII. Ali istoga dana, na crkvu sv. Marije, gdje se to svetogrđe zbilo, puče grom i raznese crkvu, a do koji dan i biskup izdahnu. Nitko ni ne posumnja da je to Božji glas.
Kongres u Triburu, 1076. Njemačka vlastela odluči u listopadu 1076. na skupu u Triburu kod Mainza da se Henrik suzdrži od carske uprave dok pozvani papa Grgur VII. ne dođe u Augsburg da na kongresu zakazanu za 2. veljače 1077. definitivno cara ne osudi ili ne oslobodi.
Vidjevši kakav moralni auktoritet Papa uživa, a kako prinčevi i vjernici od njega izopćena okreću glave, da ne dođe do krvave revolucije, i da ne plane Njemačka, s drugim Papom i s drugim carem, Henrik lukavo ocijeni strateški razboritim da se sam povuče i potajno do Canosse dovuče, u Reggio Emiliji u sjevernoj Italiji, gdje se Papa, putujući u Augsburg nađe kod matrone Matilde, Toskanke, koja odavno bijaše na glasu velike dobročiniteljice Crkve.
Canossa, 1077. Usred ciče zime, car Henrik obilazaše tri dana u kostrijeti, bosonog i gologlav, oko kaštela u Canossi da ga Papa primi u audijenciju i dadne mu apsoluciju. I konačno mu je udijeli i sv. Pričest podijeli 28. siječnja 1077. Ali ga time još ne vrati na prijestolje.
U toj istoj 1077. godini, u Njemačkoj se Rudolf Švapski, vojvoda, proglasi kraljem suprotiva Henriku IV. Papa kroz tri godine nastojaše izgladiti teški njemački spor, ali bez uspjeha.
Papa opet izopćuje cara, 1080. Grgur konačno prizna Rudolfu kraljevski naslov, a po drugi put izopći cara Henrika, 7. ožujka 1080.
Car drugi put svrgava Papu. Na to Henrik sazva sinodu u Bressanoneu [Brixen] u današnjem talijanskom Tirolu, u lipnju 1080., na kojoj uze udjela 20 biskupa te Grgura svrgnu, a ravenskoga nadbiskupa Guiberta, svoga pristašu, dade izabrati za papu, tj. protupapu, koji se prozva Klement III. Mnogi Grgurovi sljedbenici odustaše i nisu više išli s njime.
Vojni udar na Rim, 1081. Rasrđeni i osvetljivi car Henrik, a s njime i njegov vjerni protupapa Klement III., s vojskom učvrsti opsadni obruč oko Rima, 21. svibnja 1081. A tek 3. lipnja 1083., do dvije godine, umaršira u vatikansku baziliku, zauze i dio Leonovih zidina, dok Grgur, sklonjen u Anđeosku tvrđavu, sa svojima držaše drugi dio grada.
Novim naletom, 21. ožujka 1084., car osvoji cio Rim, osim Anđeoske tvrđave. Dok je Papa u Hadrijanovoj kuli čamio, stotinjak koraka dalje, u bazilici sv. Petra, na Cvjetnicu, 24. ožujka regularno izopćena Klementa III. car ustoliči za Rimskoga pontifeksa, a na Uskrs, 31. ožujka, Klement protupapa natače carsku krunu na glavu regularno izopćena Henrika IV. i na glavu supruge mu Berte. U toj ceremoniji uze udjela i 13 kardinala koji odobriše svrgnuće Grgura VII. a priznaše Klementa III. Abominatio desolationis – Grozota pustoši, jauknuo bi prorok Daniel (9,27).
Normani u Rimu. Papa Grgur odupiraše se do posljednjega trenutka, ali bî primoran pozvati u pomoć svoga vazala Roberta Guiscarda, vođu Normana, koji su držali Apuliju i Kalabriju, južne pokrajine u Italiji. Robert, bojeći se da se Henrik ne zdurne prema jugu, dojuri sa svojih 30.000 vojnika u Rim. Mnogi tek tada vidješe Vječni grad. Henrik ubrzo, 21. svibnja 1084., napusti Rim i pobježe prema sjeveru sa svojim antipapom Klementom III.
Oslobođen, u progonstvu, 1085. Robert oslobodi Papu 27. svibnja 1084. i dovede ga u Lateransku baziliku. A njegovi Normani koji nikada nisu zaboravili svoga razarateljskoga nagona, neka mjesta u Rimu saracenski opljačkaše, druga zapališe i uništiše, tako da Rimljani, koji se već privikavahu Henriku, zamrziše „osloboditelje“ Normane, a Papu prekoriše što ih pozva u pomoć. Tako Papa pod zaštitom Normana napusti Rim svrativši se najprije u benediktinski Monte Cassino, pa u Benevento i konačno zatoči se u Salernu kod Napulja. Tu i umrije 1085. izgovarajući psalmistove riječi: Dilexi justitiam, odi iniquitatem, i dodajući: propterea morior in exilio – Ljubio sam pravdu, mrzio nepravdu, stoga umirem u prognanstvu (usp. Ps 45,6-7; Heb 1,9). Pokopan je u katedrali u Salernu.
Razvoj kulta. Petsto godina nakon smrti, 1584. Grgur VII. proglašen je blaženim, a 1605. svetim.[7] Zašto je Rimska Crkva čekala 500 godina – točnije: 499! – da uzdigne Papu na oltar? Štovanje se Papino tiho probijalo: najprije u Salernu, gdje je poneki auktor govorio o Papinoj svetosti, o čudesima na grobu. Ali u nadolaznu 12. stoljeću kao da sve ode u zaborav. Tako četiri stoljeća. O Papi se poče preglasno raspravljati, i to u polemičnu vrisku u vrijeme protestantske reformacije u prvim decenijama 16. stoljeća, od 1520. nadalje. S njemačke strane izbiše siloviti napadi s rječnikom iz svih devet krugova Pakla: prikazuje se Grgurova surovost i žestina, njegova pohota za vlašću i novcem, odgovornost za trovanje nekih papa, za napade na život Henrika IV., njegove sumnje u Euharistiju itd. a najviše toga preuzeto je iz dvaju spisa (Vita et Gesta Hildebrandi) kardinala Benonea, koji bijaše među onom Trinaestoricom kardinala šizmatika u Svetom Petru, 1084. S rimske Grgurove strane uzvratiše žestokim odgovorima na temelju njegovih autentičnih spisa i života. Umjesto da se formira ekumenska njemačko-protestantska i rimsko-katolička paritetna Komisija da mirno i dijaloški prouči osobu i djelo Grgura VII., razbukta se, pamflet za pamfletom, visokoplamena polemika europskih razmjera pod svim mogućim vidovima: teološkim, moralnim, juridičkim, nacionalnim, političkim. Njemačka – Rim, Francuska – Papinstvo. Uključen je i naš „lutoran“ Matija Vlačić Ilirik sa svojim Catalogus testium veritatis [Popis svjedoka istine – među njima i onaj kard. Benone!], 1556. Hrabri papa Grgur XIII. naredi 1584. godine da ime Grgura VII. uđe u Rimski Martyrologium: „U Salernu preminuće blaženoga Grgura pape Sedmoga, oštroumna zatočnika i branitelja crkvene slobode“, a njegov spomendan: 25. svibnja. To je beatifikacija. Ta Papina odluka izazva još žešću vatrenu stihiju: nije bilo pogrde i uvrjede koja nije poletjela na račun Grgura VII., od „rimske zvijeri“ do „antikrista“! A kada je početkom 17. stoljeća proširen kult na cijelu Crkvu, a pogotovo kada je u 18. stoljeću (1728.) u brevijaru, s jednim čitanjem u kojem bijaše Grgurova osuda cara Henrika IV., reakcija bijaše još neviđenijih razmjera: zabrana tiskanja i širenja papinskih knjiga u pojedinim zemljama. Tako su Grgurovu Poziciju za kanonizaciju „pisali“ i katolici i protestanti, pa i dugo vremena nakon kanonizacije! Rimski prvosvećenici nisu dopustili da im protestanti, koji su u svojoj „reformaciji“ ukinuli štovanje svetaca, diktiraju tko će biti svetac u Katoličkoj Crkvi.
Zaključak. Svetoga Grgura VII., papu, protivnici prikazuju kao nemilosrdna i ohola tiranina. Njemački kancelar Otto von Bismarck u Reichstagu 1872. u vrijeme protukatoličkoga Kulturkampfa (1871.-1879.) glasno uzviknu: „Nach Canossa gehen wir nicht!“ U Kanosu ne idemo! Pa ipak i „čelični“ kancelar bijaše prisiljen i na povlačenje zakona protiv Katoličke Crkve 1879. i konačno primoran na državničku ostavku 1890. Povijest svjedoči kako se sudbina mijenja u životu i crkvenih mučenika i svjetovnih moćnika. Jedni su proglašeni svetima, a drugima povijest potvrdi naslov tiranâ!
Neki su Papini „diktati“ vukli podrijetlo iz prijašnjih vremena; neki su ušli u pravnu strukturu Crkve; neki su na svoj način potvrđivani od potonjih Papa, Koncila i Kodeksa.
A neke kao da nije uzeo iz Evanđelja, kao onaj da bi Isusov Namjesnik na zemlji, umjesto da mu prinčevi „noge ljube“, on trebao svima drugima noge prati i ubrusom ih otirati (Iv 13,1-15). Papa je Grgur smatrao da drugima „pere noge“ time da im se glava stavi na pravo mjesto i da priznaju što su Božji zakoni, i koja su prava Crkve i obveze Petrove.
Grgur je papa ne samo afirmirao te govorom i tvorom branio papinstvo, nego bijaše spreman za njega podnijeti, i podnese, i progon i smrt u progonstvu. Znao je da se milost Božja u slabostima i nevoljama ljudskim usavršuje.
Grgur VII. istinski je Pastir koji nije nošen ni osobnom mržnjom, ni osvetljivošću prema drugima, nego je revnovao, žešće od drugih, za dom Gospodnji, za prava i slobodu Katoličke Crkve i papinstva u njoj, za spas ljudskih duša. Nije bio trska „kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“ (Ef 4,14). Nije se suobličavao zlu duhu ovoga vremena, niti se dodvoravao caru ovoga svijeta, kojega jednako vežu Božje zapovijedi, i ne može on izdavati zakone koji su protivni Božjim moralnim zasadama.
U sv. Grguru papi ljubav se Božja i vjernost ljudska doista sastaše a pravda i mir zagrliše (usp. Ps 85,11). Zato je svetac!
[1] F. Callaey, Praelectiones Historiae ecclesiasticae aetatis mediae et modernae, Rim, 1959., vol. II., str. 170-182 donosi povijesni pregled djelovanja pape Grgura VII. za slobodu Crkve protiv jarma svjetovne vlasti.
[2] Vidi I. Jakulj, Izbor pape od svetoga Petra do Benedikta XVI., Split, 2007., str. 30 slj.
[3] O. Capitani, „Gregorio VII, santo“, u: Enciclopedia dei Papi, II., Roma, 2000., str. 188-209.
[4] F. Callaey, nav. dj., str. 175.
[5] A ništa čudno ako se ima u vidu tadašnje javno pravo na temelju kojega su pojedini Pape bili zamoljeni da se, na primjer, 749. proglasi Pipina Maloga kraljem Franaka; 800. godine proglasi Karla Velikoga Rimskim carem, itd. pa i sam Henrik IV. priznavao je to pravo papi Grguru VII., koliko se god protiv njega borio. Vidi G. B. Lo Grasso, „Dictatus Papae“, u: Dizionario storico religioso, prir. P. Chiocchetta, Rim, 1966., str. 261-262.
[6] O. Capitani, nav. dj., str. 194 donosi latinski tekst Grgura VII. Lako je naći diktate na internetu na raznim jezicima.
[7] G. Miccoli, „Gregorio VII, papa, santo“, u: Bibliotheca Sanctorum, Rim, pretisak 1988. (iz 1966.), vol. VII., stupci: 294-379; o kultu: stupci: 363-371, navod: stupac 367.