»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

Dinamika Duha/daha Božjega


Kraj vazmenog vremena obilježen je iščekivanjem svetkovine silaska Duha Svetoga na apostole i druge vjernike, ali i slavljima sakramenta potvrde u župnim zajednicama. Iz sile Duha Svetoga rođena je Crkva. Duh Sveti, što je u prvo vrijeme sišao na članove Crkve, nastavlja po svakom vjerniku obnavljati lice zemlje tijekom povijesti. Nakon Duhova Crkva nastavlja živjeti, oblikovati vrijeme i prostor po djelovanju njezinih pripadnika. Duh Sveti se očituje po životu i djelovanju vjernika. Dar Duha Svetoga koji se sakramentalnim pečatom potvrđuje u znakovima polaganja ruku i pomazanja darovan je i nama da razumijemo Pisma i shvatimo sve ono što je Isus propovijedao i činio, da nastavimo Kristovo djelo spasenja. Bogatstvo tekstova Svetog Pisma koji govore o učincima djelovanja Duha Svetoga ne nalaze se samo u Novom zavjetu. Većina tekstova o Duhu Božjem starozavjetnog su porijekla. Izrazi o stanju i načinu djelovanja Duha Svetoga potječu iz misli i opisa što su ih pisci starozavjetnih knjiga skovali u želji objasniti ono nevidljivo, a ipak stalno prisutno djelovanje Božje u svijetu. Duh Božji „obnavlja lice zemlje“, on je svjetlost koja „lebdi nad tminama“ i stvara mogućnosti za bolji, kvalitetniji i plodniji život, starozavjetni su izrazi prisutnosti Duha Božjega.

Darovi Duha Svetoga što ih primaju krizmanici prigodom podjeljivanja sakramenta potvrde povezuju ih u dublje zajedništvo Crkve te im omogućuju da kao pravi svjedoci riječju i djelom ispovijedaju ime Kristovo. Polaganjem krizmateljevih ruku i mazanjem svetom krizmom krštenik prima istog Duha kojeg su apostoli primili na dan Pedesetnice. Katekizamski izričaji o sakaramentu potvrde (usp. KKC 1302.-1304.), unatoč katehetskoj pripravi, krizmanicima su nedovoljno poznati i često nerazumljivi. Neshvatljivost dara koji su primili često bude razlog odustanka od daljnjeg istraživanja dubina i širina Duha, a ponekad i prepreka u svakodnevnom življenju vjere. Shvaćanje riječi „duh“, njezino značenje i doživljaj često zbunjuje ionako zbrkane misli djevojaka i mladića krizmanika koji se nalaze u dobi adolescencije. Nauk Crkve o darovima što ih primaju prigodom potvrde duboko se naslanja na biblijski nauk o Duhu Svetom, pa ga je potrebno ponovo i iznova promotriti.


Duh i duhovi


U svakodnevnoj upotrebi riječ „duh“ označava „sablast“, nematerijalno i neopipljivo „biće“ koje ne podliježe prirodnim zakonima i ograničenjima, nego bez poteškoća prolazi kroz zidove i vrata (usp. (Lk 24,36-39). Duh je sila koja je suprotna tijelu (Gal 5,17), nadprirodna snaga jača od ljudskih umnih i tjelesnih snaga (1 Kor 14,14). U kršćanskoj misli, osobito na razini pastorala i kateheze, česte su nejasnoće u poimanju Duha Svetoga. Iako, sukladno trojstvenoj formuli ispovjedamo da je Duh Sveti osoba, u praksi Duha Svetoga najčešće tretiramo tek kao neku vrstu Božje „sile“ ili energije. Biblijske slike koje se upotrebljavaju za očitovanja prisutnosti i djelatnosti Duha bez dubljeg shvaćanja i razumijevanja tekstova mogu odvesti prema krivom poimanju i kršćanstvu neprikladnim duhovnim praksama.    


Biblijski govor o Duhu/dahu Božjem


Prvo spominjanje Duha Božjega u Bibliji nalazi se na početku opisa stvaranja svijeta (Post 1,1-2). Ondje se Duh Božji označava kao onaj koji „lebdi“, kreće se, treperi. Hebrejska riječ koja se upotrebljava za opis stanja Duha Božjega je “merahepet“, a dolazi od glagola “rahap“, koji ima dva značenja. Jedno je značenje: “drhtati” (usp. Jr 23,9), a drugo je značenje: “lebdjeti” (Post 1,2c; Pnz 32,11). Tim se izrazom ne opisuje radnja, nego način postojanja “duha”. On je lebdeći, tj. doslovno “Duh Božji (bio je) lebdeći“, odnosno “bio je u lebdećem stanju”. Ovaj opis stanja Duha kao lebdećeg, treperećeg, drhtajućeg, dinamičnog upućuje na shvaćanje da je Duh Božji u stalnom pokretu, gibanju, da se nadvija, da nadlijeće ponad još nestvorenog svijeta. Glagolski oblik “merahepet” ima tranzitivno i posljedično značenje – učiniti nekoga dišućim, oživjeti nekoga, učiniti ga titrajućim i vibrirajućim. Lebdenje i treperenje, vibriranje i titranje je stanje živosti, disanja, stanje Duha pri stvaranju je stanje pripravnosti daha, udah pred neposredni izdah, prije izgovorene riječi koja će oživjeti zemlju i sva bića na njoj. “Božji dah” koji “lebdi, treperi” nad vodama prerasta u “Božji glas”, odnosno u “Božji govor” koji stvara i uređuje zemlju. Duh/dah prerasta u Riječ Božju, odnosno u Božju zapovijed kojom otpočinje Božje stvoriteljsko djelovanje. Božji “ruah” je nositelj promjene i transformacije od okolnosti u kojima nije moguć život (Post 1,2a.b) u stanje uređenog (Post 1,2–2,3) i “dobrog“ (Post 1,4.10.12.18.21.25), štoviše “vrlo dobrog“ stvorenog svijeta (Post 1,31). Duhom/dahom Božjim stvoreni svijet načinjen je na principu treperenja, nadvijanja, disanja, lebdenja, neprestanog gibanja, disanja – na principu Duha Božjega. Duh/dah Božji udahnut je u svijet da svijet živi po njemu. Duh je, kao princip života, utkan u sva stvorenja, u svako stvoreno biće i bez treperenja na frekvenciji Duha život stvorenja se gasi i vene (Ps 104,29-30).


Treperiti na frekvenciji Duha Božjega


Podjeljivanje sakramenta potvrde krizmaniku jamči da je obdaren darovima Duha. Nakon krizme od krizmanika se očekuje da živi po Duhu koji mu je dan. Potvrda nipošto nije kraj, i završetak, punina kršćanskog života. Premda se podjeljuje kao sakrament kršćanske zrelosti, potvrdom kršćanski život tek započinje. Duh/dah Božji darovan krizmaniku, udahnut u njega, čini kršćanina spremnim da se u njegovom životnom djelovanju Duh iz njega neprestano „izdiše“, postaje vidljiv u riječima i djelima, u ponašanju i radu. Krizmanik, nadahnut Duhom/dahom Božjim jest živi čovjek, živo ljudsko biće, u potpunosti stvoreno i do kraja opremljeno obnavljati lice zemlje, činiti djela Božja u svijetu – titrati, treperiti, drhtati, gibati se, pokretati se, vibrirati u neprestanoj spremnosti da otjelovi i materijalizira Božji glas, Božju riječ. Naše kršćansko svjedočenje ljubavi, radosti, mira, velikodušnosti, uslužnosti, dobrote, vjernosti, blagosti i uzdržljivosti po Duhu Svetom jest nastavak očitovanja Božje prisutnosti u svijetu i među ljudima – to je frekvencija i treperenje kršćanskog života.