Četvrtak, 20 siječnja

Djeca u restoranu (kao) i doma!

U nekim posebnim trenutcima ugode i dobrog obiteljskog raspoloženja moj dragi poznanik znao je reći: Eh, što nam je lijepo kao u restoranu! Neki od nazočnih obično bi se nasmijali i potvrdili, ali ja bih uvijek imala osjećaj kako mi je uvijek bolje doma nego u restoranu i kako je točna rečenica trebala zvučati: Eh, što nam je lijepo kao doma!

Biti doma i uživati u kućnoj atmosferi za mene je uvijek puno ljepše nego u restoranu. Čak i nesavršenosti doma od papuča koje nisu na svom mjestu ili stolnjaka koji nije opeglan ‘po crti’ ne smetaju ugodnom, domaćem, opuštenom razgovoru. Nije nevažno niti to što domaćini, pa i gosti, mogu biti puno ležernije odjeveni a nije bitno niti vrijeme. Nitko ne čeka svoj red i rezervaciju za tim stolom. On je samo naš na beskrajno puno vremena. Koliko god je potrebno da bi se duše susrele.

Pa ipak postoje trenutci kada je restoran dobro mjesto. Kada slavimo neku obljetnicu, javnu ili privatnu, kada ne želimo padati od umora od boravka za štednjakom, kada je svaki član obitelji potreban za susret očima. Onda su dobri i restorani.

Restorani su često ugodna mjesta, sa solidnom hranom, ljubaznom uslugom i besprijekorno opeglanim stolnjakom. Ničega nema viška, svega točno toliko koliko treba. Tu su i drugi ljudi. Također gosti.

Veliki je izazov na nedjeljni ručak u restoran pozvati mlade roditelje s malom djecom. I Pilić i Maslačak (kada im zbrojimo godine!) nemaju 5 godina. Maslačak još upotrebljava pelene, ali rado će glasno i jasno svima oko sebe obznaniti: Mama, tata, piškiti, kakati!!!  Pilić je veliki i sasvim jasno će reći Baki: Idemo na wc! Baka će taj zadatak sasvim prepustiti Tati. Prirodno je i potrebno ustuknuti pred zadacima koje treba obavljati roditelj istog spola. Ako Tata i Mama rade, onda je za tu akciju dobra i Baka. Neki red se valjda mora znati.

Pravila ponašanja za obiteljskim stolom samo su se premjestila za stol u restoranu. Samo nekim čudom hrana doma stiže puno brže nego u restoranu. Tamo se ponešto treba i čekati. Dobro je to vrijeme upotrijebiti za zamišljanje onoga što se događa u kuhinji. Dječja mašta također treba hranu. Tko sjecka mrkvu, kako kuhar traži čistu zdjelu za juhu, što govori konobarima sve to može prošetati našim govorom i zamišljanjima. Dječju pozornost potrebno je vrlo suptilno zadržati i poticati strpljenje. Kakav je to osmjeh kada ugleda veliku zdjelu juhe koju nam donosi konobar! I doista je zahvala od srca. S osmjehom.

Obred ručka može početi. Kao i obično – molitvom. Djeca ne razlikuju privatni od javnog prostora. Oni nemaju obzira i ne pate što će drugi misliti ili reći. Molimo doma, naravno je da molimo i u restoranu. I u restoranu smo, kao i doma, okupljeni oko istoga stola obiteljskim zajedništvom i ljubavlju, pa pristaje i moliti kao doma.

Možda djeca neće shvatiti što se događa, ali osjetit će kako je nešto drugačije i svečanije jer odrasli govore s čašom u rukama, pogledavaju se i smješkaju. U ovom osobito svečanom trenutku čak i njima malima bit će dozvoljeno ono što inače nije: smiju kušati iz odrasle čaše, samo malo. I nisu oduševljeni sadržajem. Razgovor za stolom uključuje sve članove obitelji. I onog najmlađeg i onog najstarijeg. Odjednom okolni gosti više ne postoje, žamor njihovih glasova je sve tiši, a nama je ugodno za stolom, baš kao doma. Razgovor je veseo i opušten. Kušamo i komentiramo hranu. Čak i ono što je novo primamo za znatiželjom i potičemo male ljude probati kombinaciju voća s mesnim pečenjem. Svaka vrsta hrane je dobro došla. Možda neobična, ali nema ‘fuj hrane’. Jednostavno, takve riječi ne postoje.

I kada je ručak pri kraju, a dječje nožice već nemirne, dobro je prošetati. Vidjeti tko je još među nama. Pod budnim okom odraslih mali ljudi su istražili prostor. Dobro su se zagledali u sve ljude za susjednim stolom. Procijenili udaljenost od stola do stola. Uočili užurbane noge konobara i dobro zapamtili gdje je sigurnost, gdje je obitelj. Kada osjete kako su daleko otišli, sretno i veselo se zatrče Mami u naručje. Nakon nekog vremena mali Kolumbo je nastavio otkrivati svijet.

Dobro je imati bazu. Sigurno mjesto. Utočište. Dom. Tamo gdje je sve po mom – reći će neka pjesma. Dobro je imati Mamu i Tatu. Dobro je imati i Djedove i Bake. Dobro je znati na koga možeš računati i gdje ih možeš naći. Obitelj može biti dobro mjesto za odrastanje. Svatko ima svoju ulogu i svatko daje svoj doprinos novom životu i novim odnosima.

Odgoj nikako ne smije niti može početi na javnom mjestu kao što je restoran. Djeci treba omogućiti vidjeti pravila lijepog ponašanja doma, za svakodnevnim, obiteljskim stolom. Poticati i hvaliti. Ponašanje koje je usvojeno samo će se nastaviti bez obzira gdje se nalazili i s kim objedovali. Djeca ne razlikuju privatno i javno. Djeca znaju biti dosljedna. Ono što je vrijedilo jučer doma, vrijedi i danas ovdje i sada.

Kada ih potičemo takvom ponašanju, onda je i izvanredni nedjeljni ručak u restoranu ugodno i smireno iskustvo bez obzira na malu djecu. I sa osmjehom možemo zaključiti: Bilo nam je lijepo (skoro) kao doma!

____________

P. S. Pilić je odlučio sa sobom povesti i konja. On je bio zanimljiv detalj na stolu. ;)

I konobari su sa simpatijom pogledali ovog kućnog ljubimca,a njegova vlasnika nagradili lizalicom od koje jezik postane zelene boje „kao trava!“ ;)