Dođi Kraljevstvo Tvoje
Akvinčevo razlaganje Očenaša (3).
Druga prošnja: „Dođi Kraljevstvo Tvoje“
Kao što je rečeno, Duh Sveti čini da ispravno ljubimo, želimo i tražimo.[1] On prije svega potiče u nama strah Božji,[2] kojim tražimo da se Božje ime svȇtī, to jest da bude za svetu uporabu, da ne bude vrijeđano, da Mu se pridaje posvećenost, nepovrjedivost i poštovanje, da se po Njem ljudi posvećuju i da bude plodno za pobožnost.[3] Drugi je dar Duha Svetoga dar pobožnosti.[4] Vrsti ljubavi prema Bogu koja se naziva pobožnost, gaji se i prema ljudima i njoj je vlastit slatki i odani osjećaj koji se ima prema otcu i svakomu čovjeku koji je u bijedi.[5] Budući da je Bog naš Otac, ne samo da Ga moramo poštovati i bojati Ga se, nego također i osjećati slatku i nježnu privrženost prema Njemu. To nas čuvstvo potiče da kažemo: „Dođi Kraljevstvo Tvoje!“ Apostol poziva: „razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga“ (Titu 2, 12–13).
Moglo bi se postaviti pitanje: ako je Kraljevstvo Božje uvijek postojalo, zašto onda molimo da dođe? Pa stoga treba reći kako se to može shvatiti trojako.
[1.] Katkada kralj ima samo pravo na kraljevstvo ili vladavinu, a kako njegova vlast nad tim kraljevstvom još nije proglašena, ljudi kraljevstva još mu nisu podložni. Da je on kralj i gospodar pokazat će se tek kada mu ljudi kraljevstva postanu podanici.
Bog je iz sebe i po svojoj naravi gospodar svih i svega. A Krist, prema tome što je Bog i dapače prema tome što je čovjek, ima od Boga vlast biti gospodar svih i svega: „Njemu je predao vlast, čast i kraljevstvo“ (Daniel 7, 14). Valja, dakle, da mu svi i sve bude podložno. To pak još nije (slučaj), ali će biti na svršetku (svijeta i vijeka): „On treba kraljevati dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje“ (Prva Korinćanima 15, 25).[6] Stoga molimo govoreći: „Dođi Kraljevstvo Tvoje!“
Zašto tako molimo?
I to s obzirom na troje, naime, da se pravednici preobraze (ustraju u obraćenju), grješnici kazne, a smrt uništi.
Ljudi se, doista, podlažu Kristu ili dragovoljno ili preko volje. A budući da je Božja volja tako djelotvorna da se treba sasvim ispuniti, a Bog k tome hoće da se sve podloži Kristu, jedno je od toga neizbježno: ili da čovjek dragovoljno vrši volju Božju podlažući se Njegovim zapovijedima, a to će činiti pravednici, ili će Bog provesti svoju volju kažnjavajući ih, što će učiniti grješnicima i svojim neprijateljima. A to će biti na svršetku svijeta. Tako je naznačeno u Psalmu 110, 1: „dok ne položim dušmane za podnožje Tvojim nogama“.
I zato je svetima dano tražiti da dođe Kraljevstvo Božje, to jest da mu se sami potpuno podlože. Ali grješnicima je strašno dozivati dolazak Kraljevstva Božjega, jer to nije ništa drugo nego iskati da po Božjoj volji budu izvrgnuti kaznama: „Jao vama što žudite za danom Gospodinovim“ (Amos 5, 18).
Time se moli da dolaskom Božje vladavine na kraju vremena i smrt bude uništena. Budući da je Krist život, u Njegovu Kraljevstvu ne može biti smrti, jer je suprotnost životu. Stoga se kaže: „Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena smrt“ (Prva Korinćanima 15, 26) i „uništit će smrt zasvagda“ (Izaija 25, 8). To će biti o uskrsnuću: „On će preobraziti naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu“ (Filipljanima 3, 21).
[2.] Kraljevstvo nebesko naziva se rajskom slavom. Tomu se ne treba čuditi, jer kraljevska vlast nije ništa drugo nego vladanje. A najbolja je vladavina ondje gdje se ništa ne izvodi protiv vladareve volje. Volja je Božja pak spasenje ljudi, jer on „hoće da se svi ljudi spase“ (Prva Timoteju 2, 4), a to će biti upravo u raju, gdje ne će biti ništa protivno spasenju ljudi: „uklonit će iz kraljevstva njegova sve sablazni“ (Matej 13, 41, po Vulgati).[7] Na ovom je svijetu puno toga što se suprotstavlja spasenju ljudi. Stoga, kada govorimo: „dođi Kraljevstvo Tvoje“, molimo se da budemo dionici kraljevstva nebeskoga i rajske slave.
Zašto želimo to kraljevstvo?
To je Kraljevstvo vrlo poželjno zbog triju razloga.
[1.] Najprije, zbog vrhunske pravednosti koja vlada u njemu: „Svi u tvom narodu bit će pravednici“ (Izaija 60, 21). Tȁ ovdje (na zemlji) dobri su pomiješani sa zlima, ali ondje (u nebu) ne će biti ni jedan zli i ni jedan grješnik.
[2.] Zatim, zbog savršene slobode. Ovdje, naime, nema slobode, premda je svi po naravi žele. Ali ondje će biti svakovrsna sloboda od svakoga ugnjetavanja: „Stvorenje će se osloboditi robovanja pokvarljivosti“ (Rimljanima 8, 21). I ne samo da će svi biti slobodni nego će ondje biti kraljevi: „učinio si ih Bogu našemu kraljevstvom… i kraljevat ćemo nad zemljom“ (Otkrivenje 5, 10).
Razlog je tomu što će svi biti jedne volje s Bogom, pa će Bog htjeti što god hoće sveti, a sveti će željeti sve što i Bog hoće. Tako će njihova volja biti usklađena s voljom Božjom. I zato će svi kraljevati jer će biti ispunjena volja svih i Gospodin će biti kruna svih: „U onaj dan Gospodin nad Vojskama bit će kruna slave i vijenac radosti ostatku naroda svoga“ (Izaija 28, 5, po Vulgati).
[3.] Naposljetku, to je Kraljevstvo vrlo poželjno zbog čudesna obilja: „oko ne vidje, Bože, bez tebe, što si pripravio onima koji te očekuju“ (Izaija 64, 4, po Vulgati); „On želju tvoju nasićuje dobrima“ (Psalam 103, 5, po Vulgati).
Čovjek će u samom Bogu naći sve, i to izvrsnije i savršenije od svega što se traži u svijetu. Ako tražiš užitak, naći ćeš najveće zadovoljstvo u Bogu.[8] Tražiš li bogatstvo, u Njemu ćeš naći sve što ti treba i sve što je razlog dragocjenosti u izobilju, svu dostatnost za koju postoji bogatstvo.[9] I tako o drugim čežnjama. Augustin u Ispovijestima piše: „Kad duša bludi daleko od Tebe, traži izvan Tebe ono što ne nalazi čisto i bistro dok se ne vrati k Tebi“.[10]
[4.] Ponekad ovim svijetom zavlada grijeh. A to biva kada je čovjek tako raspoložen da odmah bez otpora i do kraja slijedi zamamnost grijeha te udovolji grješnoj želji. Apostol kaže: „Neka ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu da slušate njegove požude“ (Rimljanima 6, 12). Bog je onaj koji treba vladati u tvome srcu. Glasonoša radosti govori: „Sione, kraljevat će Bog tvoj!“ (Izaija 52, 7, po Vulgati). A to bude kada si spreman pokoravati se Bogu i obdržavati sve Njegove zapovijedi. Kada, dakle, ištemo da dođe Kraljevstvo, molimo da u nama ne vlada grijeh, nego Bog.
Po ovoj ćemo pak prošnji postići blaženstvo koje glasi: „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju“ (Matej 5, 5). Prema onome što je prethodno razloženo (u [1.]), naime, da čovjek želi da Bog bude gospodar svega, on se ne osvećuje za nepravdu koja mu je nanesena, nego osvetu prepušta Bogu. Kada bi se ti sâm osvećivao, ne bi tražio da dođe Njegovo Kraljevstvo. Osim toga, ako prema drugom razlogu (v. [2.]), očekuješ Njegovo Kraljevstvo, to jest rajsku slavu, ne moraš se tjeskobno brinuti ako izgubiš ovosvjetske stvari. Konačno, ako prema trećem razlogu (v. [3.]), moliš da u tebi vlada Bog i Krist, jer je On bio vrlo blag i ti moraš biti smjeran. Njegove su riječi: „Učite se od Mene, jer sam krotka i ponizna srca“ (Matej 11, 29), a apostolove: „sa sužnjevima ste suosjećali i s radošću prihvatili otimanje dobara znajući da imate bolji, trajan posjed“ (Hebrejima 10, 34).[11]
sv. Toma Akvinski
latinski izvornik
češki prijevod
engleski prijevod
francuski prijevod
kastilski prijevod
njemački prijevod
poljski prijevod
portugalski prijevod
talijanski prijevod
s latinskoga preveo i priredio Petar Marija Radelj
Proslov i Otče naš
Sveti se Ime Tvoje
Budi volja Tvoja
Kruh naš svagdanji
Otpusti nam duge naše
I ne uvedi nas u napast
Nego izbavi nas od Zla
[1] Darovi Duha Svetoga jesu „neka dobra dana od Boga“ (sv. Toma Akvinski, Spis nad Knjigama Misli, III. knjiga, 34. razlučivanje, 1. pitanje, 6. članak, 3. razlog), „određene sposobnosti pomoću kojih se čovjek usavršava da odmah bude poslušan Duhu Svetomu“ (sv. Toma Akvinski, Suma teologije, I.–II., 68. pitanje, 3. članak, Odgovaram), odnosno „trajnonavična raspoloženja duše kojima je ona spremno podložna Duhu Svetomu“ (Suma teologije, II.–II., 121. pitanje, 1. članak, Odgovaram). Ima ih sedam, prema Izaiji 11, 2–3: „mudrost (sapientia), umnost (intellectus), savjet (consilium), jakost (fortitudo), znanje (scientia), pobožnost (pietas) i strah Božji (timor Domini). Svi oni usavršavaju: darovi umnosti i mudrosti motrilački um, darovi savjeti i znanja činidbeni um, a darovi pobožnosti, jakosti i straha Božjega naše sposobnosti da težimo za dobrom, a to znači volju i čuvstvenost.
[2] Strah Božji ili bogobojaznost sličan je čuđenju ili strahopoštovanju, jer donosi svijest kako je Bog ispunjenje svih želja. Njime se posvješćuje Božja slava i veličanstvo. Taj dar Akvinac opisuje kao strah od odvajanja od Boga, kao „sinovski strah“, poput djetetova straha da ne uvrijedi tatu, a ne kao udvoran strah ili strah od kazne. „Strah Božji početak je mudrosti“ (Mudre izrjeke 9, 10). On je savršenstvo bogoslovne krjeposti ufanja.
Sv. Toma piše da je strah Božji dar koji prati bogoslovnu krjepost ufanja i ističe: „Postoji nekoliko vrsta straha (sinovski, početni, ropski, svjetovni…). Ljudski strah nije Božji dar; tim je strahom Petar zanijekao Krista. Nego, dar Duha Svetoga je strah o kojem je Isus rekao: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti. Bojte se više onoga koji može i dušu i tijelo pogubiti u paklu“ (Matej 10, 28). Ni ropski strah ne treba ubrojiti među sedam darova Duha Svetoga, jer je spojiv s voljom za grijehom, dok su darovi Duha Svetoga nespojivi s nakanom griješenja, jer su neodvojivi od ljubavi. Stoga slijedi da je strah Božji, koji se ubraja među sedam darova Duha Svetoga, sinovski ili čisti strah. Darovi Duha Svetoga jesu neka uobičajena savršenstva moćī duše, pri čemu one daju da ih pokreće Duh Sveti, kao što, zahvaljujući ćudorednim krjepostima, poželjne moći daju da ih pokreće razum. A da bi neki pokretač mogao nešto dobro pokretati, prvo se traži da mu to bude podložno, ne suprotstavljeno, jer otpor podložnika kretanja prema pokretaču ometa gibanje. To je ono što čini sinovski ili sveti strah, jer time štujemo Boga i izbjegavamo udaljiti se od Njega. Stoga sinovski strah među darovima Duha Svetoga zauzima prvo mjesto u uzdizanju i posljednje mjesto u silaženju“ (Suma teologije, II.–II., 19. pitanje, 9. članak, odgovor).
[3] Slijedeći sv. Augustina, Akvinac povezuje prošnje Očenaša s darovima Duha Svetoga i s blaženstvima (Spis nad knjigama Misli, 34. razlučivanje, 1. pitanje, 6. članak; sv. Toma Akvinski, Suma teologije, II.–II., 83. pitanje, 9. članak, odgovor na 3. razlog):
|
Prošnja Očenaša |
Dar Duha Svetoga |
Blaženstvo |
|
Izvor: Matej 6, 9–13 |
Izaija 11, 2–3 |
Matej 5, 3–9 |
|
Sveti se ime tvoje! |
strah Božji |
Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! |
|
Dođi kraljevstvo tvoje! |
pobožnost |
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! |
|
Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! |
znanje |
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! |
|
Kruh naš svagdanji daj nam danas! |
jakost |
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! |
|
I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! |
savjet |
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! |
|
I ne uvedi nas u napast! |
umnost |
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! |
|
Nego izbavi nas od Zloga! |
mudrost |
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! |
Prošnju „Sveti se Ime Tvoje“ povezuje sa strahom Božjim i s blaženstvom siromašnih u duhu. Prošnju „Dođi Kraljevstvo Tvoje“ povezuje s pobožnošću i s blaženstvom krotkih. Prošnju „Budi volja Tvoja“ povezuje sa znanjem i blaženstvom ožalošćenih. Prošnju „Kruh naš svagdanji…“ povezuje s jakošću i blaženstvom gladnih. Prošnju „Otpusti nam duge naše…“ povezuje sa savjetom i blaženstvom milosrdnih. Prošnju „Ne uvedi nas u napast“ povezuje s umnošću i blaženstvom čistih srcem. Prošnju „Nego izbavi nas od Zla“ povezuje s mudrošću i blaženstvom mirotvoraca.
[4] Pĭĕtās je u latinskom žarka nježna ljubav koju narav nalaže (za razliku od riječi ămor, cārĭtas i dīlectĭo koje također znače ljubav, ali druge vrste) ili osjećanje dužnosti, pa se ovisno o predmetu različito prevodi: a) prema Bogu: pobožnost ili bogoljubnost; b) prema roditeljima, djeci, braći, sestrama, rodbini, dobročiniteljima, prijateljima, domovini, pokojnima: ljubav, dužnost, privrženost, odanost, domoljublje, ljubaznost, zahvalnost, naklonost, poštovanje. U najužem smislu pobožnost je vrsta ljubavi koju bi sin trebao imati za svoga otca. Suprotno tomu je impĭĕtas: bezbožnost, nedostatak poštovanja, neposlušnost, opakost, nemarnost u dužnostima.
[5] Sv. Toma piše da je pobožnost dar koji usavršava krjepost bogoštovlja i prati stožernu krjepost pravednosti te ističe: „Duh Sveti potiče nas da imamo sinovsko čuvstvo prema Bogu: ‘primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Otče!’ (Rimljanima 8, 15). A budući da na pietas osobito pripada pokazivati podložnost i poštovanje otcu, slijedi da je pobožnost prema kojoj na poticaj Duha Svetoga iskazujemo štovanje i službu Bogu kao Otcu – dar Duha Svetoga“ (Suma teologije, II.–II., 121. pitanje, članak 1., Odgovaram).
„Pobožnost pokazuje i dužnost i štovanje: kao dužnost odnosi se na poslušnost, a kao štovanje na poštovanje ili čast“ (isto, 101. pitanje, 2. članak, Odgovaram).
„Ljubav (pietas) koja pokazuje služenje i poštovanje tjelesnomu otcu je krjepost, ali pobožnost koja je dar iskazuje to Bogu kao otcu“ (isto, 121. pitanje, članak 1., na 1.).
„Štovati Boga kao stvoritelja, što čini bogoštovlje, uzvišenije je nego poštovati tjelesnoga otca što čini ljubav (pietas), koja je krjepost. Ali štovati Boga kao otca ipak je izvrsnije nego iskazivati štovanje Bogu kao stvoritelju i gospodaru. Stoga je bogoštovlje (religio) izvrsnije od ljubavi prema roditeljima kao krjeposti, ali je pobožnost u mjeri u kojoj je dar izvrsnija od krjeposti bogoštovlja“ (isto, 121. pitanje, članak 1., na 2.).
„Kao što ljubavlju prema roditeljima (pietas), što je krjepost, čovjek iskazuje dužnost i poštovanje ne samo tjelesnomu otcu, nego i svima koji su povezani krvlju zbog toga što su mu u srodstvu s otcem, tako pobožnošću (pietas), koja je dar, iskazuje štovanje i služenje ne samo Bogu, nego i svim ljudima u mjeri u kojoj pripadaju Bogu. Stoga pobožnosti pripada častiti svece, a ne proturječiti Svetomu Pismu, razumjeli ga ili ne. Posljedično, pobožnost pomaže onima koji su u bijedi. I premda tomu činu nema mjesta na nebu, osobito nakon Sudnjega dana, ipak će pobožnost izvršiti svoj glavni čin, a to je štovanje Boga sinovskom privrženošću: što će biti osobito tada, prema Mudrosti 5, 5: ‘Gle kako su ubrojeni među djecu Božju’. Bit će i međusobno čašćenje svetaca. Ali sada, prije Sudnjega dana, neka se svetci smiluju i onima koji žive u ovom stanju bijede“ (isto, 121. pitanje, članak 1., na 3.).
U katehezi 4. lipnja 2014. papa Franjo rekao je: „dar pobožnosti je dar Duha Svetoga koji se često krivo ili površno shvaća, a umjesto toga zadire u središte našega identiteta i našega kršćanskoga života. Taj se dar ne poistovjećuje sa suosjećanjem prema nekomu, smilovanjem prema bližnjemu, nego ukazuje na našu pripadnost Bogu i našu duboku vezu s Njim, vezu koja daje smisao čitavomu našemu životu i koja nas drži čvrstima, u zajedništvu s Njim, čak i u najtežim i najnemirnijim trenutcima. Tu vezu ne treba shvatiti kao obvezu ili namet, ona dolazi iznutra. To je odnos koji se živi srcem: prijateljstvo s Bogom, koje nam je dao Isus, prijateljstvo koje mijenja naše živote i ispunjava nas entuzijazmom, radošću. Zbog toga dar pobožnosti prije svega budi zahvalnost i hvalu. To je zapravo razlog i najvjerodostojniji smisao našega štovanja i klanjanja. Kada nam Duh Sveti daje uočiti Gospodinovu nazočnost i svu Njegovu ljubav prema nama, grije nam srca i gotovo prirodno nas potiče na molitvu i slavlje. Pobožnost je, dakle, istoznačnica za autentični religiozni duh, za sinovsko pouzdanje u Boga, za onu sposobnost da Mu se s ljubavlju i jednostavnošću moli, što je svojstveno ljudima ponizna srca“ (izvor).
[6] Božja vladavina u dovršenom obliku pretpostavlja savršeno podlaganje svih Bogu:
„Uzdaj se u Gospodina svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor“ (Mudre izrjeke 3, 5);
„Ponizite se pod snažnom rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme“ (Prva Petrova 5, 6);
„Podložite se dakle Bogu! Oduprite se đavlu i pobjeći će od vas!“ (Jakovljeva 4, 7);
„Petar i apostoli odvrate: Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima!“ (Djela apostolska 5, 29);
„Zato se raduj, mladiću, za svoje mladosti, i veseli se u danima svoga mladenaštva; idi putovima svoga srca i slijedi želje svojih očiju; ali znaj da će ti za sve to suditi Bog“ (Propovjednik 11, 9);
„dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izaći će: koji su dobro činili – na uskrsnuće života, a koji su radili zlo – na uskrsnuće osude“ (Ivan 5, 28–29);
„vidjeh mrtve, velike i male: stoje pred prijestoljem, a knjige se otvoriše. I otvori se jedna druga knjiga, knjiga života. I mrtvi bijahu suđeni po onome što stoji napisano u knjigama, po djelima svojim“ (Otkrivenje 20, 12);
„kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu Dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Otcu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu… I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu“ (Prva Korinćanima 15, 22–24.28).
[7] Franjo Zagoda, Ivan Evanđelist Šarić, Bonaventura Duda i Ljudevit Rupčić ne prevode σκάνδαλα/scandala na hrvatski kao pojavu, nego kao da su to ljudi zavoditelji ili zavodnici. Ostali prevode doslovno:
„poslati će Sin čoviečanski angele svoje i skupiti će iz kraljestva njegova sva smetanja“ (Bartol Kašić);
„Poslat će sin čovičji angjele svoje i sakupit će iz kraljestva njegovog sve smutnje“ (Petar Katančić);
„Sin će čovičanski poslati svoje Anjele, koji će sabrati po njegovom kraljestvu sve smutnje“ (Ivan Matij Skarić);
„Poslat će sin čovječji anđele svoje, i sabrat će iz kraljevstva njegova sve smutnje“ (Bogoslav Šulek);
„Poslat će sin čovječji anđele svoje, i sabrat će iz carstva njegova sve sablazni“ (Milan Rešetar);
„Poslat će Sin čovječji anđele svoje, i sabrat će iz kraljevstva njegova sve sablazni“ (Josip Stadler);
„Sin će Čovječji poslati svoje anđele, da odstrane iz njegova kraljevstva sablazni“ (Silvije Grubišić);
„Sin čovječji poslat će svoje anđele, i oni će sabrati iz njegovog kraljevstva sve sablazni“ (Biblija kralja Jakova).
[8] Neki rukopisi dodaju: „Kad to vidite, srce će vam se radovati“ (Izaija 66, 14); „Doći će u Sion kličući od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci“ (Izaija 35, 10).
[9] „Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo“ (Druga Korinćanima 9, 8).
[10] Sv. Augustin, Ispovijesti, II. knjiga, 6. poglavlje, 14. odlomak (Sv. Aurelije Augustin, Ispovijesti, preveo Stjepan Hosu, Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1973., str. 38): „Tako bludi duša kad se odvraća od tebe i traži izvan tebe ono što ne nalazi čisto i bistro dok se ne vrati k Tebi.“
[11] „Naposljetku, molimo da jedini Bog živi u nama, da jedini Bog kraljuje, da odsada više nema mjesta smrti, nego da ona bude utopljena u pobjedi Krista Gospodina našega, koji je, razbivši i raspršivši svekolika vrhovništva, gospodstva i moći sve podvrgnuo svojoj vlasti“ (Rimski katekizam, IV. dio, XI. poglavlje, 14. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 471–472). „Zato žarko molimo… da se poštuju Njegove zapovijedi, da nitko ne bude Njegov izdajica ni odmetnik od Njega, nego da svi osvanu takvi da bez dvojbe mogu stati pred Boga, kralja svoga, i da prime u baštinu kraljevstvo nebesko koje im je pripravljeno od postanka svijeta“ (isto, IV. dio, XI. poglavlje, 19. odlomak; usp. Katekism rimski, U Mlezieh 1775., str. 473–474).
