Dodir od kojeg se živi

4


Nedjelje nakon Uskrsa rezervirane su za prve pričesti i krizme. Na sve strane užurbanost, pripreme. Materijalne i duhovne. Ove druge su, nažalost, kod mnogih sudionika u drugom planu. U trodnevnici sam želio upozoriti na ono najvažnije: prisutnost Božju među nama.

Prema Bibliji, Bog nije odvojen od svijeta, on je Prisutni, blizak u tolikoj mjeri da ga možemo nositi, doticati. Proroci su vapili, tražili, pjevali o čežnji da ga vide, dotaknu.

“Kao što košuta žudi za izvor vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.”

“O, Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.”

„Moje mi srce govori: ‘Traži lice Njegovo!’ Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim!“ (Psalam 27, 4.8)

“Duša mi gine i čezne za dvorima Jahvinim. Srce moje i moje tijelo kliču Bogu živomu.” (Psalam 42, 2.3)

Sadašnja njegova prisutnost nije u tijelu, osim u euharistijskom kruhu, prisutan je po svom Duhu u svakom čovjeku, patniku, svemu stvorenom a punina prisutnosti je u sinu Isusu. Pavao će to izreći Galaćanima da On živi u onima koji su ga vjerom prihvatili, u onima koji ga naviještaju ili se “sabiru u Njegovo Ime”.

Mnogi toga nisu svjesni unatoč svemu.

Govorio sam roditeljima i djeci, prisutnima, da treba imati na umu neka općeljudska pravila. “Kad nekom dolaziš, ne skrivaš pogled, kad nekog moliš, gledaš ga u oči, kad nekog voliš, želiš ga dodirnuti.” Pričest je najintimniji vid Njegove prisutnosti u nama, dodir koji se pamti, od kojeg se vječno može živjeti.

Za neke vrijedi povik Božji zapisan u knjizi Postanka: “Adame, gdje si!” Boje se Božje prisutnosti jer ga srcem ne prihvaćaju, rijetko ga u srce primaju u pričesti. Draži im je “daleki Bog”, misle da je manje zahtjevan.

Na jednoj duhovnoj obnovi u Virovitici usporedio sam sebe sa svetim Antunom jer i meni Isus na ruke dolazi. Zanijemili. Kad sam zapitao koga to u rukama drže kad se pričešćuju prolomio se pljesak. Nisu dokraja svjesni da se naš Bog u Isusu dao dirati: utjelovljenjem u Mariji i rođenjem, ljudskim hodom na Kalvariji, u ukopu i po uskrsnuću. “Pogledajte moje ruke i noge, ja sam to, opipajte i vidite!”

Evanđelja su puna sličnih izvještaja, opisa dodira s Isusom. “Što su naše uši čule, ruke opipale… svjedočimo da je Isus Bog…”, prisjeća se Ivan evanđelista. Bolesna žena puna vjere pomisli: “Samo da mi se dotaći njegove haljine.” Oni oko njega i apostola dotiču ga nesvjesno. Da istakne ženinu vjeru, ljubav i čežnju, Isus pita: “Tko me se to dotaknu?” “Učitelju, mnoštvo te naroda gura, gnjete…”, odgovori Petar. Takve dodire nije osjetio, potražio je ženine uplakane oči pa je dodirnu pogledom i ona ozdravi.

Oni koji su molili za druge bivaju uslišani: za gubavca, Petrovu punicu, Jairovu kćer, slijepce iz Betsaide, satnikova sina i druge bezimene. Pogled mu seže do vječnosti. Na djecu polaže ruke i oni ga dodiruju. Uz najbolju volju nismo svjesni ni mi na oltaru, pričesnici da otvorenim dlanom, usnama, kod pričesti dodirujemo Krista. Malo je pjesnika, koje znam, koji su opjevali čin pričesti kao najintimniji doticaj čovijka s njegovim Bogom. Šansone su još na tragu biblijske predaje kao u pjesmi: “Sjedim do tvojih nogu… Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine, moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale…” No, velika je razlika dotaknuti mu haljine ili srce.


ODRAZ


Na riječ moju
dolaziš
u kruhu,
u vinu
posvećenu.
Tijelom,
jelom,
postaješ.
Ipak,
da se bar u očima
našim
ogleda nebo,
da smo bar
mirna površina,
modrina i rijeka
ujedno?!
Da smo bar,
a nismo
ponekad,
iako bismo trebali biti.


(Iz zbirke ECCE HOMO)