Dokazi o Božjem postojanju

Jedno od temeljnih ljudskih pitanja, koje si vjerojatno barem nekad u životu postavi svaki čovjek, pitanje je postoji li Bog. Može se pretpostaviti da nijedan ateist ne može baš toliko čvrsto cijeli život biti uvjeren u Božje nepostajanje da se ne bi nikada zapitao postoji li ipak Bog, ali jednako tako vjerojatno ni jedan vjernik ne može imati toliko čvrstu vjeru da nikada ne bi barem djelomično posumnjao u Božju opstojnost. U tom smislu, vjera traži odgovor u razumu i normalno je pitati se i tražiti dokaze o Božjem postojanju.

Njih traži svaki čovjek, ali dok će jednima nešto biti dokaz, drugima neće. Životno iskustvo pokazuje da se Božja prisutnost najviše osjeća u teškim i izvanrednim situacijama, posebno onima kada se netko nađe u smrtnoj opasnosti. Tako su mnogi ljudi doživjeli neke ozbiljne i smrtno opasne situacije, a iz kojih su izašli, kako bi se to u narodu reklo, da im “ni dlaka s glave nije pala”. Mnogi su tada spremni reći da ih je spasio Bog, Blažena Djevica Marija, anđeo čuvar ili svetac kojega posebno štuju, dok su drugi spremni cijelu situaciju nazvati slučajnošću. Drugim riječima, prvima bi to bio dokaz da Bog postoji, drugima ne.

Već i taj primjer, ali i mnoge druge životne okolnosti, upućuju na potrebu zdravog i objektivnog promišljanja o Božjem postojanju, jer ukoliko ono nije duboko prihvaćeno, nego je npr. naslijeđeno tradicionalnom vjerom, može biti ugroženo u naletu prvih životnih problema. Životno iskustvo mnogih ljudi potvrđuje da se to i događa, odnosno mnogi jednostavno odbacuju vjeru u Božje postojanje nakon neke tragedije koju su doživjeli i u kojoj nisu mogli prihvatiti da bi Bog takvo što mogao dopustiti. Drugim riječima, prvi i najvažniji razlog zašto bi se uopće trebalo dokazivati postoji li Bog ili ne, leži u čovjekovoj potrebi da otkrije smisao života i vjere.

Pitanjem Božje opstojnosti na znanstvenoj razini najviše se bave teolozi i filozofi, ali i neki drugi znanstvenici. Mnogi su od njih ponudili nekakav svoj pogled na rješenje pitanja, pa možemo govoriti da su to dokazi o Božjem postojanju u užem smislu riječi. Te dokaze temeljno dijelimo na teorijske i praktične, pri čemu prvi polaze od strogih logičkih koncepata prema kojima se zaključci izvode iz izdvajanja premisa i oblikovanja konkluzije, dok su drugi oni koji polaze od praktičnog pitanja kakve netko uopće ima koristi od Božjeg postojanja.

Teorijski se dokazi dijele na apriorne i aposteriorne, odnosno na one koji pretpostavljaju ili ne pretpostavljaju iskustvo Boga. Apriorni mogu biti ontološki i aletologički. Ontološki su oni koji pretpostavljaju Boga kao onoga koji jest, kao nužno Biće koje nitko nije stvorio, nego je odvijeka, i koje je bitno drukčije od svih drugih stvorova, jer sve drugo nije, odnosno njihovo je postojanje nenužno, ovisno o tome želi li Bog da oni postoje ili ne. Aletologički dokazi polaze od vječnih i nepromjenjivih istina i iz njih izvode sigurnost u Božje postojanje. Pri tome se vjeruje da Bog osposobljuje svakog čovjeka da može spoznati takve vječne i nepromjenjive istine, odnosno one po kojima može doći do uvjerenja o Božjem postojanju, o npr. sigurnosti da nas je Bog stvorio, da nas je Krist otkupio, da je uskrsnuo, da postoji vječni život itd.

Aposteriorni se dokazi dijele na kozmološke, teleološke i moralne. Kozmološki polaze od Boga kao uzroka svega što postoji, tj. kao onoga bez čije volje ne može postojati ništa. Teleološki dokaz polazi od uređenosti svijeta i iz takve strukturiranosti Svemira zaključuje da mora postojati njegov Tvorac koji je sve to baš tako oblikovao. Moralni pak dokaz polazi od moralnog zakona koji je upisan u čovjeku, a prema kojem svatko zna da dobro treba činiti, a zlo izbjegavati, jer ga na to upućuje savjest, odnosno Božji glas koji mu govori što je dobro, a što zlo.

U svjetlu svega navedenoga može se zaključiti da je normalno i potrebno pitati se postoji li Bog, jer o tom pitanju i njegovoj životnoj primjeni ovisi ne samo smisao ovoga čovjekova života, nego i čovjekovo vječno spasenje.