Domoljublje
Godinama su se trudili da nam bude neugodno reći da govorimo hrvatski, a u zatvor se išlo zbog nevinih rodoljubnih pjesama kao što je „Vila Velebita“. Bilo je gotovo nepristojno, pa i opasno isticati da smo Hrvati. Svako domoljublje smatralo se šovinizmom. Išlo se obrnutom logikom i zamjenom teza: ako bi netko rekao da voli svoj narod, odmah bi mu prikrpali da mrzi one druge, da je nacionalist i šovinist. Što bi o ovome rekla Biblija?
U tome je smislu temeljna ona zapovijed: „Ljubi bližnjega svoga, kao sebe samoga“. Rekao bih da je tu sva mudrost. Ne mogu voljeti drugoga, ako sebe zaniječem. A što je s vlastitim narodom? Površnim čitanjem Staroga zavjeta lako se može zaključiti da se ističe samo izraelski narod, dok se drugi odbacuju. Međutim, biblijski proroci itekako naglašavaju da je Bog zapravo Bog svih naroda i da mu je svaki narod važan. Izraelcima koji su se dičili time da ih je Bog jakom silom izveo iz Egipta, Bog preko proroka Amosa odgovara: „Ne izvedoh li ja Izraela iz zemlje egipatske, kao Filistejce iz Kaftora i Aramejce iz Kira?“
Nadalje, u Novom zavjetu čitamo kako je Isus propovijedao samo svome narodu. Pa ipak, onoga rimskoga satnika koji je rekao „Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moja, nego samo reci riječ i ozdravit će moj sluga“ Isus je proglasio najvećim vjernikom u Izraelu. I nakon što je pohvalio toga satnika Isus oštro govori svojim sunarodnjacima: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom“.
U liku apostola Pavla Biblija, rekao bih, osobito jasno govori što bi trebalo biti pravo domoljublje. Pavao je od svih apostola (listom Židova) bio najotvoreniji – išao je među pogane (tj. ne-Židove) i njima naviještao evanđelje. Štoviše, ustajao je u obranu tih istih kršćana iz poganstva kada su ih u Galaciji (Mala Azija) neki kršćani iz židovstva htjeli opteretiti židovskim propisima. Rekli bismo, Pavao je bio najveći židovski disident. Pa ipak, nije zaboravljao svojih korijena. On je bio uvjereni kršćanin i navjestitelj evanđelja, a u isto vrijeme bilo mu je strašno teško što mnogi njegovi sunarodnjaci ne prihvaćaju kršćanstvo. U tome smislu Pavao piše Rimljanima: „Silna mi je tuga i neprekidna bol u srcu. Da, htio bih ja sam proklet biti, odvojen od Krista, za braću svoju, sunarodnjake svoje po tijelu.“ I onda kao da se Pavao opravdava za svoje rodoljublje: „Oni su Izraelci, njihovo je posinstvo, i Slava, i Savezi, i zakonodavstvo, i bogoštovlje, i obećanja; njihovi su i oci, od njih je, po tijelu, i Krist…“
Pavao nam je primjer kako čovjek može (i treba!) biti domoljub, a da u isto vrijeme ima ljubavi i blagonaklonosti za druge ljude, jednako kao što roditelj voli svoju djecu ali ima ljubavi i za svako drugo dijete, pogotovo ono koje je potrebito posebne pažnje, brige i ljubavi. Prava ljubav, nikada nije isključiva. Ako volim svoje, to nipošto ne znači da mrzim druge. Štoviše, tko nije kadar voljeti sebe (i svoje), druge jednostavno ne može voljeti. U tome će se složiti svi psiholozi. Zato taj isti Pavao na drugome mjestu veli: „Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika.“ Pema tome, kada netko nekoga ili nešto voli, tako da druge prezire, njegova ljubav nije istinska. Naprotiv, onaj tko voli samoga sebe i svoje, kadar je imati veliko srce i za druge. Zato možemo i smijemo biti domoljubi. I u isto vrijeme prihvaćati i voljeti sve druge. Zato nas domoljublje ispunja ponosom i radošću.
