Dosljednost
Koncem ovoga mjeseca u crkvenom kalendaru naznačeni su Petar i Pavao. U kršćanskoj predaji Petar je – što mu i ime kazuje – Stijena na kojoj je sazidana Crkva. Pavao je apostol narodâ, onaj na čijim se poslanicama uveliko temelji kršćanka teologija. I onda bismo očekivali da ta dvojica budu uzor istinskog Isusova učenika, slično kao što bismo i danas od nekih istaknutih ljudi tražili da budu „moralna vertikala“. To bi bili roditelji, učitelji, državni i vjerski službenici onako kako pjeva Mažuranić: „Dobar pastijer, jer što kaže inom i sam svojijem potvrđuje činom.“ Tko je od nas „dobar pastijer“? Možemo li to reći za se ove koje smo spomenuli?
Možda prestrogo sudimo. Evo. velikan Petar zatajio je svoga Učitelja. Pavao kao ugledni apostol skrušeno priznaje: „Zbilja ne razumijem što radim: ta ne činim ono što bih htio, nego što mrzim – to činim“. Griješio je.
Evo. Tko je od nas u svemu dosljedan? U tome slučaju, smije li itko ikoga opomenuti, uputiti, upraviti prema dobru? Može li roditelj upućivati svoje dijete prema nekim načelima, smije li nastavnik tražiti od učenika da budu marljivi, može li državni službenik tražiti da se svi odgovorno odnosimo prema društvenoj imovini, smije li, konačno, svećenik jasno govoriti o moralnim načelima?
Kada bi samo besprijekorni smjeli govoriti, tko bi smio usta otvoriti? Kada bi samo ljudi bez grijeha smjeli govoriti o tome što je moralno, a što ne, tko bi smio progovoriti? Stvar bi trebala biti jednostavna. Svi se mi – iako nesavršeni i nedosljedni – trebamo zauzimati oko dobra. I roditelji i učitelji i službenici svih vrsta. Samo je Bog savršen a mi, nesavršeni, možemo i trebamo jedni druge poticati na dobro. Jer, ako u nama ima ljudskih slabosti, zacijelo ima puno više onoga dobroga, plemenitoga, čovjekoljubnoga. Oko toga se trebamo truditi i to njegovati. U sebi i u drugima.
