Drugi vatikanski sabor o ženidbi
Sveti sveopći drugi vatikanski sabor, Dušobrižna konstitucija
Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu
(7. prosinca 1965.) [1]
Ženidba i obitelj u suvremenom svijetu
47. Dobrobit ljudske i kršćanske osobe i društva usko se povezuju sa sretnim stanjem ženidbene i obiteljske zajednice. Stoga se kršćani, skupa sa svima koji visoko cijene tu zajednicu, iskreno raduju različnim potporama kojima ljudi danas napreduju u toj zajednici udomljenja ljubavi i čašćenja života, a supružnici[2] i roditelji podupiru se u svojoj predivnoj zadaći. Vjernici odatle očekuju još veća dobročinstva i nastoje ih promicati.
Dostojanstvo te ustanove ne odražava se ipak svuda istim sjajem jer ga potamnjuju višebračnost, pošast rastave braka,[3] takozvana slobodna ljubav i druga izobličenja. Povrh toga, vjenčana se ljubav često obeščašćuje sebičnošću, hedonizmom i nedopuštenim postupcima protiv rađanja. K tomu današnje gospodarske, društveno–psihološke i političke prilike unose ozbiljne nemire u obitelj. Napokon, u nekim se dijelovima svijeta sa zabrinutošću opažaju problemi koji izlaze iz porasta pučanstva.
Sve to tišti savjesti. No ipak se snaga i čvrstoća ženidbene i obiteljske ustanove pokazuju i time što duboke promjene današnjega društva, unatoč poteškoćama koje odatle izbijaju, vrlo često na različite načine očituju istinski dar te ustanove.
Stoga Sabor, izlažući jasnije neke ključne točke crkvenoga učenja, namjerava poučiti i ohrabriti kršćane i sve ljude koji nastoje štititi i promicati naravni položaj ženidbenoga dostojanstva i njegovu osobito svetu vrijednost.
Svetost ženidbe i obitelji
48. Najpouzdanija zajednica ženidbenoga života i ljubavi, koju je Stvoritelj sazdao i uredio svojim zakonima, pripravlja se ženidbenim savezom ili neopozivom osobnom privolom. Tako ljudskim činom, kojim ženidbeni drugovi sebe međusobno predaju i primaju, nastaje ustanova, po božanskoj odredbi čvrsta, pa i pred društvom; taj sveti vez radi dobra, kako supružnika i potomstva, tako i društva, ne ovisi više o ljudskoj volji. Sȃm je naime Bog začetnik ženidbe, nadarene različitim vrjednotama i svrhama;[4] sve je to odlučujuće za produžetak čovječanstva, osobni napredak i vječnu sudbinu pojedinih članova obitelji, dostojanstvo, stalnost, mir i napredak same obitelji i čitava ljudskoga društva. Po svojoj naravnoj sposobnosti sama ustanova ženidbe i supružnička ljubav usmjerene su rađanju i odgoju djece i time se ovjenčavaju kao svojim vrhuncem. I tako muškarac i žena, koji po ženidbenom savezu „više nisu dvoje, nego jedno tijelo“ (Matej 19, 6), najprisnijim spajanjem osobā i djelā jedno drugomu pomažu i služe, doživljavaju smisao svojega jedinstva te ga iz dana u dan sve više produbljuju. To blisko sjedinjenje kao uzajamno darivanje dviju osoba a i dobro djece zahtijevaju punu vjernost ženidbenih drugova i sile na njihovo nerazrješivo jedinstvo.[5]
Krist Gospodin blagoslovom je obasuo tu višeobličnu ljubav koja je potekla iz vrela božanske ljubavi i koja je ustanovljena na sliku Njegova sjedinjenja s Crkvom. Kao što je, naime, nekoć sȃm Bog savezom ljubavi i vjernosti prišao svojemu narodu,[6] tako sada Spasitelj ljudi i Zaručnik Crkve[7] po svetootajstvu[8] ženidbe dolazi u susret kršćanskim supružnicima. Ostaje i nadalje s njima da se u međusobnu predanju oni ljube trajnom vjernošću, kao što je On ljubio Crkvu i sama Sebe predao za nju.[9] Prava ženidbena ljubav uzima se u božansku ljubav te se Kristovom otkupiteljskom snagom i spasotvornim djelovanjem Crkve upravlja i obogaćuje da tako ženidbene drugove uspješno privodi Bogu, pomogne im i utvrdi ih u ponosnoj ulozi otca i majke.[10] Stoga se kršćanski supružnici, radi obveza i dostojanstva svojega položaja, jačaju i upravo posvećuju posebnim sakramentom.[11] Ispunjavajući svoje ženidbeno i obiteljsko poslanje snagom toga svetootajstva, uronjeni u Kristov duh koji čitav njihov život prožima vjerom, nadom i ljubavlju, sve se više primiču vlastitomu savršenstvu i međusobnomu posvećenju i, stoga, zajedničkoj proslavi Boga.
Odatle će djeca i svi koji zajedno žive u obitelji doista lakše pronaći put čovječnosti, spasenja i svetosti kad roditelji prednjače primjerom i obiteljskom molitvom. Supružnici će pak, opremljeni dostojanstvom i zadaćom otčinstva i majčinstva, brižljivo obavljati službu odgoja, osobito religioznoga, koja se ponajprije odnosi na njih.
Djeca, kao živi članovi obitelji, na svoj način pridonose posvećivanju roditelja. Osjećajem zahvalnosti duha, ljubavlju i pouzdanjem odgovorit će na dobročinstva roditelja te će im, kao što se pristoji djeci, biti pri ruci u nevoljama kao i u staračkoj samoći. Neka svi poštuju udovstvo koje se hrabro prihvati kao produljenje ženidbenoga zvanja.[12] Svoja duhovna bogatstva obitelj neka velikodušno dijeli s drugim obiteljima. Tako će kršćanska obitelj, jer nastaje iz ženidbe, a ona je slika i sudioništvo u savezu ljubavi između Krista i Crkve,[13] svima očitovati živu nazočnost Spasitelja u svijetu i istinsku narav Crkve, kako ljubavlju supružnika, nesebičnom plodnošću, jedinstvom i vjernošću, tako i spremnom suradnjom svih svojih članova.
Ženidbena ljubav
49. Božja riječ više puta poziva zaručnike i supružnike da hrane i njeguju zaruke čistom ljubavlju, a ženidbu nerazdvojnom omiljenošću.[14] I mnogi ljudi našega doba visoko cijene istinitu ljubav između muža i žene, očitovanu različitim načinima, već prema čestitim običajima narodā i vremenā. Ta pak ljubav, budući da je u najvišem stupnju ljudska jer se upravlja od osobe k osobi nježnošću naklonosti, obuhvaća dobro čitave osobe. Stoga je ona kadra posebnim dostojanstvom obogatiti izražaje tijela i duha i oplemeniti ih kao sastavnice i posebne znakove bračnoga prijateljstva. Gospodin se udostojao iscijeliti, usavršiti i uzdići tu ljubav [amorem] posebnim darom milosti i ljubavi dobrostivosti [caritatis]. Takva ljubav, udružujući zajedno ljudsko i božansko, navodi ženidbene drugove da se slobodno i uzajamno darivaju jedno drugomu dokazujući to nježnošću i djelom. Ona sjedinjuje i prožima sav njihov život;[15] dapače sama se usavršava i raste velikodušnom zauzetošću. Prema tom, posve nadvisuje puku erotsku sklonost koja, sebično tražena, brzo i bijedno iščezava.
Ta se ljubav u jedinstvenom smislu izražava i usavršava djelom koje je vlastito ženidbi. Stoga su čini kojima se supružnici prisno i neporočno između sebe sjedinjuju časni i dostojni, a kad se obavljaju na doista ljudski način, izražavaju i potiču međusobno darivanje kojim se uzajamno obogaćuju radosna i zahvalna duha. Ta ljubav koju potvrđuje uzajamna vjernost, a nadasve posvećuje Kristovo svetootajstvo, nerazrješivo je vjerna u sreći i nesreći, tijelom i pameću, pa zato ostaje tuđa svakomu preljubu i rastavi braka. Isto tako, ako se prizna jednako osobno dostojanstvo, kako žene tako muža, u uzajamnoj i potpunoj ljubavi, jasno se pokazuje jednost ženidbe koju je Gospodin potvrdio. Za stalnu provedbu obveza ovoga kršćanskoga zvanja traži se izvrsna krjepost: zato će supružnici osnaženi milošću za svet život, postojano njegovati i molitvom tražiti jakost ljubavi, velikodušnost i duh žrtve.
Istinska će se ženidbena ljubav više cijeniti i o njoj će se stvoriti zdravo javno mnijenje ako se kršćanski supružnici istaknu svjedočanstvom vjernosti i sklada u toj ljubavi kao i brigom u odgoju djece te se zauzmu u nužnoj kulturnoj, psihološkoj i društvenoj obnovi u prilog ženidbi i obitelji. Mladež treba prikladno i na vrijeme – najbolje u krugu same obitelji – poučiti o dostojanstvu, zadaći i djelu ženidbene ljubavi da, odgojeni u čuvanju neporočnosti u primjerenoj dobi od čestitih zaruka mogu prijeći na vjenčanje.
prijevod s latinskoga revidirao Petar Marija Radelj
Izvornik: latinski, jedini službeni, na Saboru izglasani tekst.[16]
[1] Ovdje ponovo prevedeno s latinskoga izvornika iz Acta Apostolicae Sedis, 58 (1966.), str. 1067–1070. Kraće se navodi kao: Drugi vatikanski sabor, Dušobrižna konstitucija Gaudium et spes, pa broj točke, ili samo: Gaudium et spes, br. X (prevoditeljska napomena).
[2] Potječu iz iste osnove, od glagola su + pružiti, koji znači zajedno pružiti, (primiti/uzeti) jaram, (biti u) sprezi, ali se značenjem razlikuju: u jednini za muško: sùprug – (vjenčani, zakoniti) muž, oženjeni muškarac, ženidbeni ili bračni drug; u jednini za žensko: sùpruga – (udana, vjenčana, zakonita) žena, ženidbena ili bračna družica; u množini: sùpruzi – više muževa, od kojih je svaki u svojem braku; sùpruge – više žena, od kojih je svaka u svojem braku; sùpružnīk – jedan od dvoje ženidbenih drugova, neovisno o spolu (sùpružnica je u hrvatskom pravu nepotvrđen i pokraj supruge nepotreban oblik); sùpružnici – ženidbeni, bračni ili vjenčani par, oba bračna druga, međusobno vjenčani muškarac i žena; sùpruštvo – odnos muža i žene, supruga i supruge; ženidba, brak, ženidbeno stanje, bračno stanje; sùpružnīštvo – supružnička zajednica; sùpružan – ženidbeni, bračni; sùpruškī – koji se odnosi na supruga, suprugu ili supruštvo; sùpružničkī – koji se odnosi na supružnike i supružništvo (prevoditeljska napomena).
[3] U latinskom dīvortium, što izvorno znači: razvrgnúće, raspuknúće, ráspuće, ráspust, rázdvōj, ráskid, točka razdvajanja (ženidbenoga veza), ráskrst prijateljstva, od glagola dīvorto, divertere, razlikovati se, ne sudarati se, razvrći, odstupiti, okrenuti, razići se, odvojiti se; posljedica načela razrješivosti braka u rimskom pravu (prevoditeljska napomena).
[4] Usp. sv. Augustin, De bono coniugii, Patrologia latina 40, stupci 375–376 i 394; sv. Toma, Suma teologije, Dopunski dio, 49. pitanje, 3. članak, Odgovor na prvi razlog; Dekret za Armence [Firentinski sabor, Bula Exultate Deo o sjedinjenju s Armencima (22. studenoga 1439.): Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 1327, str. 300]; Pio XI., Okružnica Casti connubii (31. prosinca 1930.): Acta Apostolicae Sedis, 22 (1930.), str. 547–548: Denzinger, br. 2227–2238 [Denzinger–Hünermann, Zbirka sažetaka, Đakovo, 2002., br. 3703–3714, str. 683–686].
[5] Usp. Pio XI., Okružnica Casti connubii (31. prosinca 1930.): Acta Apostolicae Sedis, 22 (1930.), str. 546–547; Denzinger, br. 2231 [Denzinger–Hünermann, Zbirka sažetaka, Đakovo, 2002., br. 3706, str. 684].
[6] Usp. Hošea 2; Jeremija 3, 6–13; Ezekiel 16 i 23; Izaija 54.
[7] Usp. Matej 9, 15; Marko 2, 19–20; Luka 5, 34–35; Ivan 3, 29; Druga Korinćanima 11, 2; Efežanima 5, 27; Otkrivenje 19, 7–8; 21, 2 i 9.
[8] Grčki μυστήριον [mystḗrion] na latinskom se grana u dva pojma mystērĭum („otajstvo“, ono što se ne može u potpunosti razumjeti, ali što vjernik prihvaća kao Božju objavu) i săcrāmentum.
Prije pojave kršćanstva riječ sakrament je označavala sredstvo kojim netko sebi ili drugomu nameće neku obvezu (predujam, jamčevina, zalog, polog, kapara, kaucija, prisega); ono čim tko sam sebe ili drugoga na što veže; jamčevina; isprvice dužnost vojevanja, odatle zakletva na zastavu; uopće prisega.
U kasnom kršćanskom latinskom săcrāmentum je nešto što treba očuvati svetim:
1. skrivena istina, tajna (Tobija 12, 7: „Dobro je kriti tajnu kraljevu.“);
2. evanđeoska objava, sveto učenje, vjerska nauka (Prudencije);
3. otajstvo (Otkrivanje 1, 20: „Otajstvo sedam zvijezda na desnici mojoj jesu anđeli sedam Crkava“; Prva Timoteju 3, 16: „veliko je Otajstvo pobožnosti: On, očitovan u tijelu, opravdan u Duhu, viđen od anđela, propovijedan među narodima, vjerovan u svijetu, uznesen u slavu“);
4. svetootajstvo; sakrament; djelotvorni vidljivi znak nevidljive Božje milosti, ustanovljen od Krista i povjeren Crkvi: krst, potvrda, Euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba (Aurelije Augustin godine 412., Pismo 138 /Marcelinu/, točka 7: „znakovi koji se nazivaju svetootajstvima jer pripadaju božanskim stvarima“; Augustin, De doctrina christiana 3, 12: Kristove krvi; Augustin godine 408., Pismo 98 /Bonifaciju/, točka 9: ženidbe; Efežanima 5, 31–32 [1841.]: „Za ovo će čovjek ostaviti oca i mater svoju i združit će se k ženi svojoj; i bit će dvojica u puti jednoj. Svetotajstvo je ovo veliko, a ja govorim od Iskukrsta i od Crkve“);
5. svećenička služba (Amian, Res gestae, 15, 7, 7).
Riječ svetootajstvo kao prevedenica za latinski sacramentum, u hrvatskoj je tradiciji; kao takvu imaju je rječnici Ivana Belostenca (1675.), Ljudevita Lalića (oko 1700./2007., str. 429), Ardellia della Belle (1728.; 1785., II, str. 284), Josipa Voltiggija (1803., str. 513), Joakima Stulića, Bogoslava Šuleka, Dragutina Parčića (1901., str. 979), Vladimira Mažuranića (1922., str. 1417), Didaka Burića (1936., str. 309), Mirka Deanovića (1944., str. 219), Valentina Putanca (1957., str. 797), Rudolfa Maixnera (1960., str. 751), Akademijin (svezak 71, 1959., str. 233), Vojmira Vinje i Ratibora Musanića (1971., str. 908), Jeronima Šetke (1976., str. 303), Milana Drvodelića (1996., str. 749), Branimira Glavičića (1997., str. 284) i Željka Bujasa (2005., str. 1430).
Imaju je bogoslužni, bogoštovni i bogoslovni priručnici i književna djela, od Bartola Kašića do Augusta Šenoe, Jure Radića i Petra Čule: Bartol Kašić, Ritual rimski, U Rimu 1640., str. 60 i 61; Bartol Kašić, Vanghielia i pistule, Romae 1641., str. 72, 114, 115, 118, 123, 124, 129, 130, 131, 132, 237; Stipan Badrić, Pravi nacin za dovesti dusce virni na xivot, U Mleczi 1746., str. 38; Marko Dobretić, Kratko skupljenje ćudoredne, U Ankoni 1782., str. 1; Vandjeeja i kgnighe apostolske, Ragusa, 1784., str. 87, 134, 136, 139, 144, 146, 151, 153, 154, 155, 277; Ivan Velikanović, Uputjenja katolicsanska u razgovore sloxena i u tri dila razdiljena, u koima shtogod na vire i zakona iskazanje, to je istoriu i cerkevne nauke, obicsaje, svetotajstva…, I, U Osiku 1787., str. 1; III, 1788., str. 1 i 13; Bernard Zuzzeri, Besjedde duhovne, U Dubrovniku 1793., str. XVII, 41, 42, 43, 44, 159 i 170; Simo Trosani, Bogolkjubnos prema smartnu arvagnu Isukarsta Odkupiteglja nascega, U Dubrovniku 1798., str. 45; Božo Salatić, Priprava na ispovjes i pricestjenje, Ragusa, 1805., str. 14, 35, 45, 123, 145, 184 i 223; Nauk karstjanski sloscen po naredbi s oza Pape Klementa VIII od kardenala Bellarmina, U Dubrovniku 1811., str. 20; Augustin Miletić, Poçetak slovstva, U Splitu 1815., str. 64; Ritual rimski, U Mletzim 1827., str. 328; Antun Giuriceo, Kgniga pastjerska redovnickomu skuppu i puku Biskupie dubrovacke, U Dubrovniku 1831., str. 6 i 9; Thome od Kempa, Od naslidovanja Isukerstova, U Budimu 1833., str. XXXVI, 344, 345, 347, 351, 359, 363, 367, 370, 386 i 388; Nacin priporucivagna dusce, U Dubrovniku 1837., str. 7, 21, 44 i 63; Evangeglja i knjighe apostolske, U Dubrovniku 1841., str. 71, 105, 106, 109, 114, 115, 119, 121, 123 (2x), xxvi, xxvii, xxxvi; Bartol Baudand, Rasmiscgljajte ova dobro, U Rimu 1844., str. 23, 36, 51, 56, 75, 110, 115, 165, 167, 168, 171, 178, 191, 192, 193, 196, 202, 211, 212, 213, 224, 225, 227, 228, 230, 231, 240 i 250; Milost obečana od svetoga Frančeska Saveria, U Dubrovniku 1853., str. 4 i 22; Fran Miklošič, Die Bildung der Ortsnamen aus Personennamen im Slavischen (Denkscriften der kaiserlichen Akademie der Wissenschaften, Band XXIV), Wien, 1864., str. 31; August Šenoa, Zlatarevo zlato, 1871., III. i XXVI. poglavlje; August Šenoa, Prokleta klijet; August Šenoa, Karamfil s pjesnikova groba; Vrt bogoljubnosti, prir. Stijepo Skurla i Vice Palunko, U Dubrovniku 1890., str. 513; Stijepo Skurla, Bogoljubna zabava, Dubrovnik, 1908., str. 68, 240 i 252; Hrvatski bogoslužbenik, prir. Petar Vlašić, Dubrovnik, 1923., str. 410; Dragutin Kniewald, Liturgika, Zagreb, 1937., str. 82 i 110; Ante Crnica, Priručnik kanonskoga prava, Zagreb, 1945., str. 243; Bogoslužje Misal i brevijar za vjernike, prir. Jure Radić, Makarska, 1965., str. 195; Obnovljeni obred Svete sedmice, ur. Petar Čule, Vatikan, 1967., str. 90, 91, 92, 155; Rimski Misal: Red Mise, Zagreb, 1969., str. 25; Rimski obrednik: Red bolesničkog pomazanja, Zagreb, 1973., str. 40; Nedjeljni i blagdanski misal za narod, 2. izdanje, Zagreb, 1992., str. 88; Korosante i procesija po Gradu, Naša Gospa (Dubrovnik), XVI (2010.) 43, str. 21–22; Prva ispovijed, Naša Gospa, XVIII (2012.) 46, str. 46–47; O svetootajstvu kršćanske zrelosti: Sv. Toma Akvinski o potvrdi, Naša Gospa, XVIII (2012.) 47, str. 40.
U hrvatskim izdanjima zakonika kanonskoga prava Josip Pazman prevodi sacramentum dvorječnicom sveto otajstvo (Zakonik crkvenog prava, Zagreb, 1919. i 2014., kanoni 731.–1153., str. 185–263), a Franjo Herman riječju otajstvo (Kodeks kanonskog prava, Zagreb, 2007., kanoni 731.– 1153., str. 475–715).
Riječ je prevedena i na više drugih jezika: češki svátost; slovački sviatosť; slovenski svetotajstvo; mađarski szentség; ruski та́инство [tainstvo]; ukrajinski таїнство [tájinstvo]; bugarski тайнство [tajinstvo]; srpski света тајна [sveta tajna] (prevoditeljska napomena).
[9] Usp. Efežanima 5, 25.
[10] Usp. Drugi vatikanski sabor, Dogmatska konstitucija Lumen gentium o Crkvi (21. studenoga 1964.): Acta Apostolicae Sedis, 57 (1965.), str. 15–16; 40–41; 47.
[11] Usp. Pio XI., Okružnica Casti connubii (31. prosinca 1930.): Acta Apostolicae Sedis, 22 (1930.), str. 583.
[12] Usp. Prva Timoteju 5, 3.
[13] Usp. Efežanima 5, 32.
[14] Usp. Postanak 2, 22–24; Mudre izrjeke 5, 18–20; 31, 10–31; Tobija 8, 4–8; Pjesma nad pjesmama 1, 1–3; 2, 16; 4, 16 – 5, 1; 7, 8–11; Prva Korinćanima 7, 3–6; Efežanima 5, 25–33.
[15] Usp. Pio XI., Okružnica Casti connubii (31. prosinca 1930.): Acta Apostolicae Sedis, 22 (1930.), str. 547–548; Denzinger, br. 2232 [Denzinger–Hünermann, Zbirka sažetaka, Đakovo, 2002., br. 3707, str. 684–485].
[16] Sacrosanctum Concilium Œcumenicum Vaticanum II, Constitutio pastoralis Gaudium et spes de Ecclesia in mundo huius temporis – die VII mensis Decembris anno MCMLXV /Acta Apostolicæ Sedis (‘AAS’), 58 (1966.), pp. 1067–1070/.
47. (De matrimonio et familia in mundo hodierno). Salus personæ et societatis humanæ ac christianæ arcte cum fausta condicione communitatis coniugalis et familiaris connectitur. Ideo christiani, una cum omnibus qui eandem communitatem magni æstimant, sincere gaudent de variis subsidiis quibus homines, in hac communitate amoris fovenda et in vita colenda, hodie progrediuntur, et coniuges atque parentes in præcellenti suo munere adiuvantur; meliora insuper exinde beneficia exspectant atque promovere student.
Non ubique vero huius institutionis dignitas eadem claritate illucescit, siquidem polygamia, divortii lue, amore sic dicto libero, aliisve deformationibus obscuratur; insuper amor nuptialis sæpius egoismo, hedonismo et illicitis usibus contra generationem profanatur. Præterea hodiernæ condiciones œconomicæ, socio–psychologicæ et civiles non leves in familiam perturbationes inducunt. In certis denique orbis partibus non absque sollicitudine problemata ex incremento demographico exorta observantur. Quibus omnibus conscientiæ anguntur. Verumtamen matrimonialis familiarisque instituti vis et robur ex eo quoque apparent, quod profundæ immutationes societatis hodiernæ, non obstantibus difficultatibus inde prorumpentibus, sæpe sæpius veram eiusdem instituti indolem vario modo manifestant.
Quapropter Concilium, quædam doctrinæ Ecclesiæ capita in clariorem lucem ponendo, christianos hominesque universos illuminare et confortare intendit, qui nativam status matrimonialis dignitatem eiusque eximium valorem sacrum tueri et promovere conantur.
48. (De sanctitate matrimonii et familiæ). Intima communitas vitæ et amoris coniugalis, a Creatore condita suisque legibus instructa, fœdere coniugii seu irrevocabili consensu personali instauratur. Ita actu humano, quo coniuges sese mutuo tradunt atque accipiunt, institutum ordinatione divina firmum oritur, etiam coram societate; hoc vinculum sacrum intuitu boni, tum coniugum et prolis tum societatis, non ex humano arbitrio pendet. Ipse vero Deus est auctor matrimonii, variis bonis ac finibus præditi [cfr. S. Augustinus, De bono coniugali, Patrologia latina, 40, coll. 375–376 et 394; S. Thomas, Summa theologiæ, Supplementum, Quæst. 49, art. 3 ad 1; Decretum pro Armenis: Denzinger 702 (1327); Pius XI, Litt. encycl. Casti Connubii: AAS, 22 (1930.), pp. 543–555; Denzinger 2227–2238 (3703–3714)]; quæ omnia pro generis humani continuatione, pro singulorum familiæ membrorum profectu personali ac sorte æterna, pro dignitate, stabilitate, pace et prosperitate ipsius familiæ totiusque humanæ societatis maximi sunt momenti. Indole autem sua naturali, ipsum institutum matrimonii amorque coniugalis ad procreationem et educationem prolis ordinantur iisque veluti suo fastigio coronantur. Vir itaque et mulier, qui fœdere coniugali »iam non sunt duo, sed una caro« (Matth. 19,6), intima personarum atque operum coniunctione mutuum sibi adiutorium et servitium præstant, sensumque suæ unitatis experiuntur et plenius in dies adipiscuntur. Quæ intima unio, utpote mutua duarum personarum donatio, sicut et bonum liberorum, plenam coniugum fidem exigunt atque indissolubilem eorum unitatem urgent [cfr. Pius XI, Litt. encycl. Casti connubii: AAS, 22 (1930.), pp. 546–547; Denzinger 2231 (3706)].
Christus Dominus huic multiformi dilectioni, e divino caritatis fonte exortæ et ad exemplar suæ cum Ecclesia unionis constitutæ, abundanter benedixit. Sicut enim Deus olim fœdere dilectionis et fidelitatis populo suo occurrit (cfr. Os. 2; Ier. 3, 6–13; Ez. 16 et 23; Is. 54), ita nunc hominum Salvator Ecclesiæque Sponsus (cfr. Mt. 9, 15; Mc. 2, 19–20; Lc. 5, 34–35; Io. 3, 29; 2 Cor. 11, 2; Eph. 5, 27; Apoc. 19, 7–8; 21, 2 et 9), per sacramentum matrimonii Christifidelibus coniugibus obviam venit. Manet porro cum eis, ut quemadmodum Ipse dilexit Ecclesiam et Semetipsum pro ea tradidit (cfr. Eph. 5, 25), ita et coniuges, mutua deditione, se invicem perpetua fidelitate diligant. Germanus amor coniugalis in divinum amorem assumitur atque virtute redemptiva Christi et salvifica actione Ecclesiæ regitur ac ditatur, ut coniuges efficaciter ad Deum ducantur atque in sublimi munere patris et matris adiuventur et confortentur [cfr. Conc. Vat. II, Const. dogm. de Ecclesia Lumen gentium: AAS, 57 (1965.), pp. 15–16; 40–41; 47]. Quapropter coniuges christiani ad sui status officia et dignitatem peculiari sacramento roborantur et veluti consecrantur [cfr. Pius XI, Litt. encycl. Casti connubii: AAS, 22 (1930.), p. 583]; cuius virtute munus suum coniugale et familiare explentes, spiritu Christi imbuti, quo tota eorum vita, fide, spe et caritate pervaditur, magis ac magis ad propriam suam perfectionem mutuamque sanctificationem, ideoque communiter ad Dei glorificationem accedunt.
Unde, ipsis parentibus exemplo et oratione familiari prægredientibus, filii, immo et omnes in familiæ convictu degentes, humanitatis, salutis atque sanctitatis viam facilius invenient. Coniuges autem, dignitate ac munere paternitatis et maternitatis ornati, officium educationis præsertim religiosæ, quod ad ipsos imprimis spectat, diligenter adimplebunt.
Liberi, ut viva familiæ membra, ad sanctificationem parentum suo modo conferunt. Gratæ enim mentis affectu, pietate atque fiducia beneficiis parentum respondebunt ipsisque in rebus adversis necnon in senectutis solitudine filiorum more assistent. Viduitas, in continuitate vocationis coniugalis forti animo assumpta, ab omnibus honorabitur (cfr. I Tim. 5, 3). Familia suas divitias spirituales cum aliis quoque familiis generose communicabit. Proinde familia christiana, cum e matrimonio, quod est imago et participatio fœderis dilectionis Christi et Ecclesiæ, exoriatur (cfr. Eph. 5, 32), vivam Salvatoris in mundo præsentiam atque germanam Ecclesiæ naturam omnibus patefaciet, tum coniugum amore, generosa fecunditate, unitate atque fidelitate, tum amabili omnium membrorum cooperatione.
49. (De amore coniugali). Pluries verbo divino sponsi atque coniuges invitantur, ut casto amore sponsalia et indivisa dilectione coniugium nutriant atque foveant (cfr. Gen. 2, 22–24; Prov. 5, 18–20; 31, 10–31; Tob. 8, 4–8; Cant. 1, 1–3; 2, 16; 4, 16 – 5,1; 7, 8–11; I Cor. 7, 3–6; Eph. 5, 25–33). Plures quoque nostræ ætatis homines verum amorem inter maritum et uxorem variis rationibus secundum honestos populorum et temporum mores manifestatum magni faciunt. Ille autem amor, utpote eminenter humanus, cum a persona in personam voluntatis affectu dirigatur, totius personæ bonum complectitur ideoque corporis animique expressiones peculiari dignitate ditare easque tamquam elementa ac signa specialia coniugalis amicitiæ nobilitare valet. Hunc amorem Dominus, speciali gratiæ et caritatis dono, sanare, perficere et elevare dignatus est. Talis amor, humana simul et divina consocians, coniuges ad liberum et mutuum sui ipsius donum, tenero affectu et opere probatum, conducit totamque vitam eorum pervadit [cfr. Pius XI, Litt. encycl. Casti connubii: AAS, 22 (1930.), pp. 547–548; Denzinger 2232 (3707)]; immo ipse generosa sua operositate perficitur et crescit. Longe igitur exsuperat meram eroticam inclinationem, quæ, egoistice exculta, citius et misere evanescit.
Hæc dilectio proprio matrimonii opere singulariter exprimitur et perficitur. Actus proinde, quibus coniuges intime et caste inter se uniuntur, honesti ac digni sunt et, modo vere humano exerciti, donationem mutuam significant et fovent, qua sese invicem læto gratoque animo locupletant. Amor ille mutua fide ratus, et potissimum sacramento Christi sancitus, inter prospera et adversa corpore ac mente indissolubiliter fidelis est, et proinde ab omni adulterio et divortio alienus remanet. Æquali etiam dignitate personali cum mulieris tum viri agnoscenda in mutua atque plena dilectione, unitas matrimonii a Domino confirmata luculenter apparet. Ad officia autem huius vocationis christianæ constanter exsequenda virtus insignis requiritur: quapropter coniuges, gratia ad vitam sanctam roborati, firmitatem amoris, magnitudinem animi et spiritum sacrificii assidue colent et oratione impetrabunt.
Germanus autem amor coniugalis altius æstimabitur atque sana circa eum opinio publica efformabitur, si coniuges christiani testimonio fidelitatis et harmoniæ in eodem amore necnon sollicitudine in filiis educandis, eminent atque in necessaria renovatione culturali, psychologica et sociali in favorem matrimonii et familiæ partes suas agunt. Iuvenes de amoris coniugalis dignitate, munere et opere, potissimum in sinu ipsius familiæ, apte et tempestive instruendi sunt, ut, castitatis cultu instituti, convenienti ætate ab honestis sponsalibus ad nuptias transire possint.
