»Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« (Iv 11,4)
Shadow

Drugi vatikanski sabor

11. listopada slavi se spomendan svetog pape Ivana XXIII., a istog je dana isti papa 1962. god. svečano otvorio Drugi vatikanski sabor, koji je, zahvaljujući upravo svojoj otvorenosti Duhu Svetomu, bitno promijenio perspektivu Crkve, usmjeravajući ju iz zatvorenosti u samu sebe i pretjeranog apologetskog pristupa, u onu koja se otvara svijetu, onu koja se želi obnoviti i onu koja po svom pastoralnom djelovanju želi biti pravi sakrament spasenja svakoga čovjeka.


Drugi vatikanski sabor


Uvod


Cijela se povijest Crkve može označiti kao povijest naizmjeničnih uspona, padova i stagnacije u duhovnom smislu i učenju, a također se mogu pratiti, od samih početaka, stalna napadanja na crkveni nauk i crkveno djelovanje, kao i snažna potreba da se ona sama od takvih nasrtaja obrani. Često su stoga tijekom povijesti sazivani crkveni sabori, kako bi se preko njih obranilo što je napadano, te pružilo smjernice za daljnje djelovanje. U tom su smislu uvijek crkveni sabori imali izraženu apologetsku dimenziju, a kao posljedicu i pomalo tvrd govor, koji je nama danas prilično nerazumljiv i neshvatljiv.

Tako je bilo do 1962. god. i posljednjeg crkvenog sabora – II. vatikanskog, koji gotovo u potpunosti odbacuje apologetski pristup i umjesto grčevite obrane vlastitog nauka, na prvo mjesto stavlja dijalog sa svijetom, posebno imajući pri tom u vidu otvorenost prema drugim kršćanima nekatolicima, prema drugim nekršćanskim religijama, a također i dijalog sa svima onima koji ne vjeruju.

Sama crkvena situacija prije sabora zahtijevala je određene promjene i njih su izravno ili neizravno tražili mnogi, jer se osjećalo da Crkva kao takva ne odgovara na pitanja suvremenog čovjeka, nego se u svom nauku i djelovanju prilično učahurila i očekivala da se drugi prilagode njoj. Iako je takav njezin zatvoreni pristup imao svojih vrijednosti, posebice jer se jasno znalo što je crkveni nauk i gotovo da uopće nije postojala mogućnost za različitim tumačenjima, kako se to danas često osjeća i kako zbog toga postoje višestruke negativne posljedice, Crkva se ipak nije prepoznavala kao sakrament sveopćeg spasenja, ona koja je tu za svakoga čovjeka na svijetu, nego je po svojoj zatvorenosti bila usmjerena na svoje članove, a koje je također dijelila na dostojanstvenije i manje dostojanstvene.

U takvim su okolnostima još u drugoj polovici 19. st. i u prvoj polovici 20. st. bili određeni svjetionici različita i mnogobrojna nastojanja oko reformacije Crkve, ali koja su nicala više na praktičnom polju (napose socijalno-političkom), dok je sam službeni nauk i dalje velikim dijelom ostajao u apologetskim okvirima i prilično tvrd, iako su mnogobrojna teološka promišljanja također pripremala put Drugom vatikanskom saboru i njegovu “čitanju znakova vremena”.

Valja priznati kako su prethodnici pape Ivana XXIII. – papa Pio XI. i papa Pio XII. – također željeli reforme i osjećali da se treba nešto mijenjati, te su u tom smislu i jedan i drugi razmatrali mogućnost sazivanja sabora (točnije, nastavak I. vatikanskog sabora koji je prekinut 1870. god. i zatvoren tek na II. vatikanskom), ali oni su djelovali u politički nemirnim vremenima, te su ih ratna zbivanja u tim nastojanjima bitno kočila, pa posljedično službena retorika Crkve, bez značajnih dokumenata na tom polju, ostaje na višestoljetnoj razini. To će se promijeniti tek onda kada za papu bude izabran Ivan XXIII.


Papa Ivan XXIII. i Drugi vatikanski sabor


Životni put Ivana XXIII. od rođenja do izbora za papu


Ivan XXIII., odnosno Angelo Giuseppe Roncalli rođen je u seljačkoj obitelji s dvanaestero djece u mjestu Sotto il Monte na sjeveru Italije. Započeo je svoje školovanje u sjemeništu u obližnjem Bergamu, a potom je nastavio dalje u Rimu, gdje je doktorirao teologiju 1904. god. i iste godine je postao svećenik. Naredne je godine proveo radeći kao profesor nekih teoloških predmeta u bergamskom sjemeništu, a istovremeno je bio i tajnik biskupa te biskupije.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je najprije u sanitetskoj službi, a potom vojni kapelan, dok je po njegovu završetku obavljao službu duhovnika u sjemeništu, a potom je pozvan u Rim gdje je imenovan predstojnikom novoosnovane talijanske komisije za širenje vjere. Zatim ga je papa Pio XI. odredio za diplomatske službe, pa je tako  diplomatski djelovao u Bugarskoj, Turskoj i Grčkoj, gdje se dobro upoznao s pravoslavljem i islamom, što će pridonijeti njegovom kasnijem djelovanju kao papa, a pri završetku Drugog svjetskog rata 1944. god. poslan je u Francusku, gdje je također odigrao značajnu ulogu na diplomatskom području.

Valja napomenuti kako je kao delegat za Bugarsku prolazio i kroz Hrvatsku te je posjetio Đakovo, a kojom je prilikom navodno izjavio da je đakovačka katedrala najljepša crkva između Venecije i Carigrada.

U diplomaciji je ostao do 1952. god., odnosno proveo je 30-tak godina, a tada se vraća u Italiju, te ubrzo postaje kardinalom i nadbiskupom Venecije. Kada je umro papa Pio XII., odlazi na konklave za izbor pape, koje su započele 25. listopada 1958. god., a na kojima je sudjelovao 51 od ukupno 54 kardinala. Jedan od četvorice odsutnih kardinala bio je naš bl. Alojzije Stepinac, koji je bio osuđen na montiranom komunističkom procesu i zatvoren u Krašiću, a slična je situacija bila i s mađarskim kardinalom, koji također zbog toga nije mogao sudjelovati.

Sami kardinali su bili podijeljeni na tri struje: konzervativnu, u koju je spadala polovica (26 kardinala), progresivnu, koja je imala nešto manje (18), te umjerenu, kojoj je pripadalo 7 kardinala, a među njima i Roncalli. Kardinal Roncalli je izabran u 11 krugu, nakon tri dana (28. listopada 1958.), a s nakanom da to bude “privremeno rješenje”, odnosno kako se to u Crkvi kaže – on je bio “prijelazni papa”, jer nitko nije vjerovao da je u visokoj životnoj dobi od 77 godina u mogućnosti išta bitno pridonijeti, te je u nedostatku boljeg rješenja i u trzavicama između konzervativaca i progresista on izgledao kao trenutačno najbolje rješenje.

Iako ni sami biskupi nisu na to računali, ipak je Duh Sveti pokazao snagu upravo na tom starčiću, kako su ga drugi doživljavali. Nizak i “tjelesno zaokružen”, jednostavan i uvijek spreman na šalu, Ivan XXIII. je bio tip običnog seoskog župnika, potpuno drugačiji od svoga prethodnika, uglađenog i profinjenog, mršavog produhovljenog i u mnogočemu ukočenog potomka ugledne rimske obitelji – pape Pia XII. U tom su smislu već i te njegove izvanjske odrednice uvelike pridonijele i samom stilu njegova pontifikata.

Također, i sam odabir imena “Ivan” pokazuje iznimnu jednostavnost, kojom je taj budući svetac odisao. Naime, u 15. je stoljeću jedan protupapa nosio ime Ivan, pa su ga zbog toga svi redom rimski biskupi izbjegavali, ali Roncalli je to jednostavno dobronamjerno zanemario, te je uzeo ime Ivan iz razloga jer mu se tako zvao otac i jer je i župna crkva njegova krštenja bila posvećena svetom Ivanu. Upravo po tom načelu – gledaj u svemu dobro, on je ravnao i svoj život i život Crkve na čijem se je čelu našao, i to se pokazalo iznimno vrijednim.


Ivan XXIII. kao papa i sazivanje Drugog vatikanskog sabora


Za manje od tri mjeseca nakon što je izabran za papu, na završetku Molitvene osmine za jedinstvo kršćana – 25. siječnja 1959. god., novoizabrani papa je iznenadio skupinu kardinala kada im je najavio sazivanje općeg crkvenog sabora. Unatoč tome što njegovi bliski suradnici u Rimskoj kuriji nisu bili oduševljeni tom idejom, ubrzo su započele pripreme za njegov saziv, a unutar kojih treba istaknuti poziv kojega je papa Ivan XXIII. uputio predstojnicima ureda Svete Stolice, biskupima, višim redovničkim poglavarima i katoličkim sveučilištima i fakultetima, da se uključe svojim prijedlozima, odnosno na 2812 poslanih upita stiglo je 2150 odgovora, koji su kao takvi pružili smjer samom koncilu.

Poslije toga je slijedilo osnivanje deset različitih tematskih komisija koje su kroz dvije naredne godine izrađivale nacrte za saborska zasjedanja, kao i osnivanje središnje komisije koja je sve to koordinirala. Ukupno je 824 osobe, mahom iz rimske kurije, bilo zaduženo za izravne pripreme, a svi su se oni obvezali na potpunu tajnost, odnosno nisu u javnost smjeli iznositi baš ništa od onoga što se radilo.

Nakon takve pomno osmišljene višegodišnje pripreme, sabor je svečano otvoren 11. listopada 1962. god., uz nazočnost 2540 biskupa i drugih koncilskih otaca, a osim liturgijskog dijela valja istaknuti i iznimno vrijedan govor pape Ivana XXIII. na latinskom jeziku, pod nazivom Raduje se majka Crkva, u trajanju od 35 minuta, a kojega mnogi procjenjuju najvažnijim doprinosom toga pape u njegovu cijelom pontifikatu.

U njemu posebno ističe potrebu čitanja znakova vremena, odnosno potrebu da Crkva svoju obnovu čini u samoj sebi i pri tome pronalazi najbolje moguće putove dijaloga s drugima, ne isključivim nametanjem svojih stavova i dogmatskom strogošću koja ne uvažava činjenicu kako svi ne razmišljaju tako, nego naprotiv osluškujući potrebe suvremenog čovjeka i društva, koji su nerijetko izloženi defetističkom pogledu na stvarnost, pa je stoga upravo zadaća Crkve da kroz teologiju aggiornamenta (posadašnjenja) unosi radost i istinski mir svuda oko nas. Uz to, papa naglašava kako je riječ o ekumenskom saboru, onom koji želi u određenom smislu ujediniti i poštovati sve kršćane, kao i o tome da je sabor prije svega pastoralne, a ne apologetske naravi.

Tu njegovu otvorenost, iščitavanje znakova vremena, naglašavanje aggiornamenta i ekumensku usmjerenost do danas mnogi nisu niti shvatili niti prihvatili, tvrdeći da su takvi stavovi odveli Crkvu u krivom smjeru, posebno na području liturgije, te se stoga i sam sabor sve otvorenije kritizira i tvrdi kako je on zapravo odveo Crkvu u stranputicu, koja se ne bi zbila da samog sabora nije bilo.

To je posebno vidljivo u sve većem broju tzv. tradicionalista, koji ističu važnost i vrijednost Crkve prije Drugog vatikanskog sabora, a istovremeno odriču njegovu vrijednost i sve ono poslije njega tumače modernistički i time gotovo u potpunosti odbacuju sve ono plemenito i dobro što je taj sabor iznjedrio. Pri tome također zaboravljaju na svu onu teološku i pastoralnu skučenost i učmalost koja je vladala u Crkvi prije Drugog vatikanskog sabora, a koja je bila izravan povod da se nešto mijenja, upravo iz razloga jer više tako nije moglo opstojati.

U tom smislu, koliko god taj sabor valja kritički preispitivati i jasno upozoravati na eventualne manjkavosti, valja neizmjerno više isticati njegove pozitivne strane, a koje su nebrojene. Poslije njega se, dakako, mnoge stvari mogu procjenjivati jesu li ili nisu realizirane i jesu li dobro realizirane, ali nitko ne može znati kakav bi bio danas put Crkve da se svojevremeno papa Ivan XXIII. nije, potaknut Duhom Svetim, odvažio na sazivanje sabora, odnosno teško je vjerovati da bi tadašnja ustajalost, uniformiranost i bavljenje samom sobom mogla donijeti bolje plodove.


Početak rada Drugog vatikanskog sabora i njegovo prvo zasjedanje


Sam je sabor započeo s nekoliko dana međusobnog upoznavanja biskupa, nakon čega su sami izabrali članove svake od komisija, a koji su, polazeći od već postojećih nacrta, pripremali konkretne materijale za saborska zasjedanja. U tom smislu valja istaknuti da su nacrti, koje su mahom pripremili članovi rimske kurije, bitno izmijenjeni i dan im je sasvim drugi ton.

Sabor je bio podijeljen na četiri zasjedanja, i to tako da su se biskupi svake godine od 1962. do 1965. sastajali na zasjedanje u bazilici svetog Petra u Rimu od sredine rujna ili početka listopada do sredine studenoga ili početka prosinca, dok su kroz ostalo vrijeme boravili u svojim mjesnim Crkvama, kao i radili po komisijama i na druge prikladne načine pridonosili radu sabora.

Valja napomenuti da je svaki biskup imao svoga teologa kao savjetnika (koji su se prema latinskom nazivali periti), odnosno biskupi su se načelno u svojim biskupijama puno više morali baviti pastoralnim, nego teološkim radom, i u tom smislu nisu imali toliko snažno teološko znanje, kako su to imali neki drugi. Stoga su upravo ti privatni teolozi, koji su dolazili iz svih teoloških smjerova, odigrali vrlo značajnu ulogu i u tom smislu bili usmjeravatelji cjelokupnog tijeka.

Uz njih valja istaknuti i kako su neki posebno uvaženi teolozi bili imenovani službenim koncilskim savjetnicima, pa je tako njihova uloga postalo još snažnija. Između ostalih, svakako valja istaknuti njemačkog teologa Karla Rahnera, francuskog dominikanca Yvesa Congara, njemačkog redovnika redemptorista Bernarda Häringa, njemačkog teologa i budućeg papu Josepha Ratzingera, svećenika Švicarca Hansa Künga (koji je kasnije neke svoje stavove radikalizirao u smislu da nisu više bili u skladu s crkvenim učenjem, te mu je zbog toga oduzeto poslanje da predaje na teološkom učilištu) itd.

Također, valja napomenuti i kako su na sabor bili pozvani kao promatrači predstavnici drugih religija, teolozi koji su pismenim putem mogli iznositi svoje primjedbe i prijedloge, a među njima valja posebno istaknuti francuskog evangeličkog egzegetu Oscara Cullmanna i švicarskog evangeličko-reformiranog teologa i utemeljitelja poznate ekumenske zajednice iz Taizéa – Rogera Schutza.

Prvo zasjedanje započelo je 11. listopada i trajalo do 8. prosinca 1962. god. Sam papa nije nazočio zasjedanjima, nego je sve pratio preko monitora u svojoj sobi i u načelu se nije miješao u njihov tijek, osim u jednom slučaju kada je rasprava – o izvorima objave – prestala biti konstruktivna i bitno se udaljila od ponuđenog nacrta, te je predložio osnivanje nove komisije koja je pripremila novi nacrt.

U prvom zasjedanju za riječ se javilo 587 otaca, a uz to je 523 svoje primjedbe i prijedloge predalo pismeno, što je raspravu, unatoč plodnim i mnogostrukim prijedlozima i primjedbama, učinilo tromom, te se javila potreba vremenskog ograničenja pojedinačnog izlaganja na 10, a kasnije i na 8 minuta. Iako je prema pravilima za usvajanje nekog dokumenta bila dovoljna dvotrećinska većina, saborski su oci išli do tolikih pojedinosti i međusobnog uvažavanja da su u načelu dokumenti prihvaćani s 96-99% glasova. No, to je, uz mnoštvo nacrta (70), usporavalo cjelokupni rad, tako da na prvom zasjedanju nije objavljen ni jedan dokument.


Smrt Ivana XXIII.


U međuvremenu je zdravstveno stanje pape Ivana XXIII. postajalo sve slabije, te je 3. lipnja 1963. god. završio ovozemaljski život. Na njegovu je sprovodu bilo nazočno daleko najviše ljudi nego na sprovodu bilo kojeg ranijeg pape, što je rezultat njegove otvorenosti i dobrohotnosti, ali također i tehničkih mogućnosti koje nisu ranije bile dostupne u tolikoj mjeri. Za svog je pontifikata objavio 8 enciklika, od kojih su dvije posebno poznate – Mater et Magistra (Majka i učiteljica; 1961.) i Pacem in terris (Mir na zemlji; 1963.), imenovao je 52 nova kardinala, a posebno će ostati zapamćen po višestrukom diplomatskom posredovanju, kao npr. u Kubanskoj krizi ili u diplomatskim odnosima s komunističkim zemljama srednje i istočne Europe s ciljem da se olakša položaj tamošnjih katolika.

Bio je vrlo omiljen i jednostavan, pa je nazvan Papa Dobri ili još jednostavnije Ivan Dobri. 27. travnja 2014. god. papa Franjo ga je, zajedno s papom Ivanom Pavlom II., proglasio svetim, a spomendan mu se slavi na dan otvorenja Drugog vatikanskog sabora – 11. listopada.


Papa Pavao VI. i Drugi vatikanski sabor


Kao nasljednik pape Ivana XXIII. izabran je milanski nadbiskup Giovanni Battista Montini, koji je uzeo ime Pavao VI. Rođen je 26. rujna 1897. god. u talijanskom mjestu Concesio, u materijalno dobrostojećoj obitelji, a otac mu je bio direktor novinske izdavačke kuće i političar. Nakon temeljnog teološkoj studija i ređenja, Giovanni studira u Rimu crkveno pravo i diplomaciju. Narednih 30-tak godina djelovao je u Državnom tajništvu Svete Stolice, obavljajući različite službe. 1954. god. imenovan je nadbiskupom Milana, te pokreće različite inicijative, a posebno na socijalnom području.

Kad je izabran za papu, Pavao VI. odmah nagovještava da će nastaviti rad sabora, te u tom smislu radi na njegovu tehničkom pojednostavnjivanju i boljoj protočnosti, ali i pokazuje bitnu otvorenost za neke novine, kao npr. to što je dozvolio skupini laika da sudjeluju kao promatrači na sjednicama. Uz to, uviđajući napetost između tradicionalista i progresista, nastoji mudro balansirati između jednih i drugih i čini sve da se dokumenti donose uz suglasnost što je moguće većeg broja saborskih otaca.

Drugo zasjedanje je trajalo od 29. rujna do 4. prosinca 1963. god., a na njegovu koncu su usvojena dva dokumenta: Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium i Dekret o sredstvima društvenog priopćavanja Inter mirifica. Iako je Sacrosanctum Concilium otvorio mnoge liturgijske teme i potaknuo da različite i od dotadašnje prakse bitno drukčije promjene, jedni će taj dokument hvaliti kao iznimno vrijedan u premišljanju liturgijske teologije i prakse, dok će drugi u njemu vidjeti kamen spoticanja i smutnje koji je liturgiju odveo u smjeru neprihvatljive šarolikosti i samovolje. Dekret Inter mirifica od početka nije prihvaćen u potpunosti, posebice jer se u njemu osjeća uvriježen rječnik ranijeg poimanja Crkve i društva, te se u tom smislu, prema većini kritičara, nije pokazao dovoljno otvorenim.

Svakako valja napomenuti izvansaborsko ekumensko djelovanje Pavla VI., odnosno činjenicu kako je otišao na hodočašće u Jeruzalem od 4. do 6. siječnja 1964. god., te se ondje susreo s carigradskim patrijarhom Atenagorom, kada su međusobno dvojica predstavnika svojih Crkava – Katoličke i Pravoslavnih – ukinuli one anateme koje su još 1054. god. postavili carigradski patrijarh Mihajlo I. Celularije i izaslanik pape Lava IX. – Humberto de Silva. Takav ekumenski čin pokazao je i svu ozbiljnost i dobronamjernost ekumenskih nastojanja samoga sabora.

14. rujna 1964. god. počelo je treće zasjedanje, koje je velikim dijelom bilo burno, jer su teme o kojima se raspravljalo izazivale podijeljenost među biskupima, tako da je u nekoliko navrata morao čak i papa Pavao VI. intervenirati i smirivati napetosti. S druge strane, upravo po takvoj dinamici to se zasjedanje može označiti i posebno plodonosnim, a po dokumentima koji su usvojeni naročito značajnim. Na kraju tog zasjedanja, koje je trajalo do 21. studenoga, usvojen je po mnogima najznačajniji dokument Drugog vatikanskog sabora – Konstitucija o Crkvi Lumen gentium, u kojemu je Crkva na posebno vrijedan način izrekla svoju bit i poslanje, te se u tom smislu, polazeći upravo od tog dokumenta, trebaju tumačiti i svi drugi. Osim Konstitucije o Crkvi, usvojen je i Dekret o istočnim Katoličkim Crkvama Orientalium ecclesiarum, te Dekret o ekumenizmu Unitatis redintegratio.

Uz to valja napomenuti kako je papa Pavao VI., potaknut posebno izraženom raspravom o Djevici Mariji u okviru raspravljanja o nacrtima koji su ušli u konstituciju Lumen gentium, proglasio na završetku zasjedanja Mariju Bogorodicu Majkom Crkve i odredio da se taj blagdan slavi na Duhovski ponedjeljak.

Četvrto zasjedanje dočekalo je saborske oca s još uvijek neriješenih 11 dokumenata, iako se o njima raspravljalo od samih početaka prvog zasjedanja i veći dio njih je prošao mnogostruke i višeputne detaljne izmjene. Uz to valja naglasiti kako su i sami biskupi teološki rasli usporedo s razvojem sabora, odnosno ranije doneseni dokumenti i njihova teološka promišljenost utjecali su na oblikovanje i usklađivanje kasnijih dokumenata. U načelu, oni dokumenti koji su se više odnosili na unutarcrkvene stvarnosti lakše su postizali suglasnost, dok su oni dokumenti koji su se odnosili na odnos Crkve i svijeta izazivali snažniju polemiku.

Kao rezultat mudrosti i novog govora Crkve, koji se trudi više savjetovati, a manje osuđivati, više dijalogizirati, a manje zapovijedati, nastao je i jedinstven dokument – Konstitucija o suvremenoj Crkvi Gaudium et spes, koji na poseban način priznaje autonomiju i neovisnost društva o Crkvi, ali isto tako naglašava nužnost određene povezanosti i međusobnog uvažavanja i jedne i druge stvarnosti.

Na četvrtom i zadnjem zasjedanju usvojeni su ovi dokumenti: Dekret o pastirskoj službi
biskupa u Crkvi Christus Dominus, Dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis, Dekret o odgoju i izobrazbi svećenika Optatam totius, Deklaracija o kršćanskom odgoju Gravissimum educationis, Deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate, Dogmatska konstituciju o božanskoj objavi Dei verbum, Dekret o apostolatu laika Apostolicam actuositatem, Deklaracija o slobodi vjerovanja Dignitatis humanae, Dekret o misijskoj djelatnosti Crkve Ad gentes, Dekret o službi i životu prezbitera Presbyterorum ordinis i Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes.

Sabor je svečano zaključen 8. prosinca 1965. god., a kao rezultat navedenog intenzivnog rada doneseno je ukupno 16 dokumenata, od kojih su 4 konstitucije, 9 dekreta i 3 deklaracije, a sadržajno su progovorili o svim važnim pitanjima vezanima uz crkveni život, dok je okosnica teološkog govora bila, kako je već navedeno u Konstituciji o Crkvi Lumen gentium. Svi su ti dokumenti prevedeni i na hrvatski jezik i objavljeni u zbirci pod nazivom Dokumenti Drugog vatikanskog sabora, u izdanju Kršćanske sadašnjosti.


Kritički osvrt na Drugi vatikanski sabor


Kritički promatrati Drugi vatikanski sabor 50 godina nakon njegova održavanja znači uvidjeti kako danas postoji veliki broj onih koji ističu poseban i bezrezervan doprinos toga sabora koji je bitno drukčiji i pozitivniji od svih ranijih, ali i onih koji taj sabor označavaju kao čisti promašaj, od kojih jedni žele istaknuti sabor kao onaj koji je ostao nedovoljno otvoren suvremenim tijekovima, a drugi smatraju da se nije trebao održati jer je prije njega sve bilo savršeno, te onih koji se trude odmjereno predstaviti njegove dobre strane, ali uviđaju i ono što nije toliko dobro. U tom smislu možemo uočiti da se i danas nastavljaju slične polemike kako je to bilo na samom saboru – između tradicionalista, progresista i umjerenih struja.

Ukoliko se pogleda odnos prema sabora u polustoljetnoj perspektivi, mogu se uočiti četiri faze: od oduševljenja i svesrdne obnove Crkve po naputcima Drugog vatikanskog sabora, preko otrježnjenja i usporavanja, odnosno uviđanja kako za provođenje saborskih smjernica treba strpljivosti, kao i uviđanje da u praksi postoje mnogobrojna i različita ograničenja, zatim preko određene stagnacije, pa čak izričitog protivljenja i odbacivanja od strane manjeg broja tradicionalista, do ponovnog premišljanja same biti koncila i u tom smislu stvaranja uvjeta za njegovo ispravno tumačenje i provođenje.

U tom smislu današnja obnova nadahnuta Drugim vatikanskim saborom naglašava tri vida, a to su duhovna izgradnja, odnosno rast u osobnoj i zajedničkoj vjeri, zatim reforma crkvenih struktura, koje su još uvijek neprimjerene današnjem društvu i poslanju Crkve i u praksi su ostale velikim dijelom klerikalizirane, te doktrinarna obnova, koja podrazumijeva promjenu teološkog promišljanja, koje u mnogočemu nije primjereno današnjem čovjeku, nego je i dalje ostalo u jezičnim i mentalnim okvirima Crkve prije Drugog vatikanskog sabora.

Ono što se svakako može primijetiti i na što se treba kritički osvrnuti, to je činjenica kako se o saborskim smjernicama, i to na svim razinama, govori na lijep i teološki cjelovit način, da su u tom smislu pokrenuti i mnogobrojni hvalevrijedni projekti, ali da sama konkretizacija tih smjernica ne prati teološki govor. Drugim riječima, očigledno je da je još uvelike ostao klerikalizirani mentalni sklop kakav je bio prije Drugog vatikanskog sabora, te se u tom smislu promjene osjećaju daleko više na teorijskoj razini, dok je praktična još uvijek u debelom zaostatku.

Dakako da u tom smislu, gledajući npr. hrvatsko područje, treba imati razumijevanja za kočnicu koju nam je prouzročio komunizam, a u novije vrijeme uz to i različite sekularističke ideje, no ipak unatoč tome, bez imalo se sumnje može zaključiti da su se smjernice Drugog vatikanskog sabora mogle i kod nas  bolje provoditi, samo da je bilo za to dobre volje. Ostaje nam nadati se da će se u naredno vrijeme volje pronaći, jer je sabor uistinu donio mnogostruke pozitivne pomake, koje nipošto ne bi valjalo odbaciti, nego naprotiv na njima izgrađivati i dorađivati cjelokupan crkveni život, na svim razinama.


Pri oblikovanju teksta mnogi su podaci crpljeni iz ovog izvora: dr. Nediljko Ante ANČIĆ, Drugi vatikanski sabor. Kratak prikaz. Gađa za vjeronaučnu olimpijadu šk. god. 2014./2015.