Duhovi – globalizacija svijeta i presađivanje srca

El Greco (Domenikos Theotokopoulos), Silazak Duha Svetoga, ulje na platnu, oko 1600., detalj

Uvod

Prvi i najstariji kršćanski blagdan koji se slavio svakoga prvoga dana u tjednu bila je Nedjelja, Dan Gospodnji, Uskrsni dan, Uskrs. Sve do IV. stoljeća u sklopu Isusova uskrsnuća slavilo se Uzašašće i Duhovi kao jedna cjelina. Osvrnut ćemo se na Duhove u svjetlu liturgijskih čitanja iz Djela apostolskih (Dj 2,1-11) i Ivanova evanđelja (Iv 20,19-23) pod dvostrukim vidikom: pod vidom duhovske globalizacije svijeta, Lukina verzija, i pod vidom duhovske transplantacija srca, ivanovska verzija.

Duhovska globalizacija svijeta

Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istom mjestu. I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im Duh davaše zboriti. U Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakoga naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom. Svi su bili izvan sebe i divili se govoreći: ‘Gle! Nisu li svi ovi što govore Galilejci? Pa kako to da ih svatko od nas čuje na svojem materinskom jeziku? Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi ih čujemo gdje našim jezicima razglašuju veličanstvena djela Božja’ (Dj, 2,1-11)

Kad je napokon došao dan Pedesetnice. Pedesetnica je židovski blagdan, koji se slavio pedeseti dan nakon Pashe. U početku je to bio ratarski blagdan, blagdan zahvale za proljetnu žetvu. Jedan od tri tzv. hodočasnička blagdana, na koje se svaki pobožni Izraelac, punoljetni muškarac, morao u Jeruzalemu pojaviti pred Gospodinom, a to su blagdani Pashe, Pedesetnice i Sjenica. Ranoproljetni, punoproljetni i jesenski blagdan (Izl 34,23). U početku su to nomadsko-ratarski blagdani. S vremenom, nakon useljenja izabranoga naroda u Obećanu zemlju, poprimaju povijesnu crtu. Historizacija svakoga od njih:

  • Pasha je postala spomendan oslobođenja iz egipatskoga ropstva, blagdan slobode, života, nacionalni i religiozni blagdan.
  • Pedesetnica je blagdan Božje objave, spomen na sklapanje saveza na Sinaju, blagdan zahvale za primljeni zakon. Pobožni se Izraelac trebao na taj blagdan pojaviti pred Gospodinom prinoseći dva kruha od novoga žita u znak zahvalnosti za dvije kamene ploče Zakona.
  • Blagdan Sjenica je sjećanje na Božje vodstvo izabranoga naroda kroz pustinju i njegov boravak pod šatorima, u sjenicama.

U vrijeme tih blagdana Jeruzalem je bio pun hodočasnika. Povjesničari računaju da ih se znalo pojaviti do 100.000, napose na blagdan Pashe. Zamislite to mnoštvo naroda u Jeruzalemu koje sv. Luka spominje i prenesimo se na trenutak u onu malu zajednicu koja po Isusovu nalogu u molitvi s Isusovom majkom Marijom čeka drugoga Tješitelja, Branitelja, Duha Istine, kojega će im Otac, po njegovu zagovoru, poslati i učiniti ih svojim svjedocima. Sv. Luka opisuje sam događaj, trenutak silaska Duha Svetoga. Iznenadni šum, vjetar, ognjeni jezici su popratni znakovi Božje objave na Sinaju (Izl 19-20). To su metafore koje susrećemo u Sv. Pismu po kojima se nevidljivi Bog na tako vidljiv način objavljuje svome narodu.

Kao ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Zašto baš u obliku jezika? Isus je rekao svojim učenicima: Bit ćete mi svjedoci do na kraj svijeta. Svjedok mora znati i moći govoriti i navješćivati velika i veličanstvena djela Božja. I to je razlog zašto se Duh Sveti objavljuje u obliku jezika. Nagovješćuje poslanje i svjedočenje Prve Crkve.

I svi se napuniše Duha Svetoga. Ispunilo se obećanje koje je Isus dao svojim učenicima. Silazak Duha Svetoga promijenio je srca Isusovih učenika, u njima se dogodilo novo rođenje o kojem je Isus već Nikodemu govorio, rođenje odozgo od vode i Duha Svetoga. Duh Sveti je životvorac. To ispovijedamo i u Vjerovanju. Duh Sveti stoji na početku svih velikih djela Božjih u povijesti spasenja. Duh lebdi nad vodama na početku stvaranja, Duh stoji na početku Novoga Zavjeta kod Isusova utjelovljenja, Duh stoji na početku Isusova javnoga djelovanja, Duh stoji na početku Crkve, Duhovi su rođendan Crkve. Duh uvijek stvara novo, mijenja srca ljudi, mekša ćudi kamene, grije grudi ledene, kako pjevamo u himnu Duhu Svetome. Tko primi Duha Svetoga, ne može ostati miran. Duh Sveti stavlja čovjeka na put, otvara srce i jezik.

I počeše govoriti kako im već Duh davaše zboriti. A komu? Sveti Luka nabraja ovdje gotovo sve ondašnje poznate narode Bliskoga Istoka, Mezopotamije, Grčke, Rima, itd. Univerzalnost toga događaja, univerzalnost poslanja Crkve, univerzalnost i jedinstvo svih naroda.

Ovaj opis iz Djela apostolskih potrebno je usporediti sa završnim poglavljem Prapovijesti. A završno poglavlje Prapovijesti govori o pokušaju čovjeka da vlastitim silama dopre do neba. Borba za vlastitu autonomiju mimo Boga, protiv Boga. Rezultat toga: pomutiše im se jezici, međusobno nerazumijevanje, razdor i raspršenost po svem svijetu (Post 11,1-9). Ovdje u Novom Zavjetu Duh Sveti stvara zdravu globalizaciju svijeta. A čovjek, kad vlastitim silama mimo Boga pokušava stvarati globalizaciju, stvara nemir, razdor, nered, nerazumijevanje. Možda tu treba tražiti uzrok krize u današnjoj Europi. Izbacila je Boga iz svoga (neusvojenoga) ustava. S Duhovima Bog započinje ponovno sabirati ono što je čovjek razbio. Sabirati čovječanstvo u jednu svoju veliku obitelj koja će živjeti od svjetla Duha Božjega i koja ne će tražiti sebe i svoje, nego će se brinuti da svatko sačuva svoj vlastiti identitet, svoju kulturu i svoju baštinu, a opet tvoriti jednu cjelinu, jedno jedinstvo, zajednicu Božjega naroda. A to je upravo ono što nedostaje pa i današnjem svijetu koji teži za tom velikom globalizacijom. Opasnost je da se slabiji i manje brojni narodi utope i izgube u tom mnoštvu jačih, moćnijih i brojnijih. I stoga je nužno i Crkva je danas toga svjesna i pozdravlja globalizaciju, ali duhovsku, u kojoj će mali narodi očuvati svoj jezik i svoju kulturu.

Duhovsko presađivanje srca

I uvečer toga istoga dana, prvoga u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: Mir vama! To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. To rekavši, dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20,19-23).

Prema evanđelju sv. Ivana Duhovi su se dogodili na sam Uskrs, navečer prvoga dana u tjednu. Da su Isusovi učenici zajedno imaju zahvaliti jednoj ženi, Mariji Magdaleni koja im je prenijela poruku uskrsloga Krista. Marija Magdalena apostolica apostolâ, kako ju crkveni oci nazvaše, odigrala je na uskrsni dan veliku ulogu u prvoj Crkvi. Već je na uskrsno jutro potražila Šimuna Petra i ljubljenoga učenika koji su se za vrijeme Isusove muke razišli. Ivan je ostao vjeran do kraja, a Petar je zatajio i izgubio se. Njezina je zasluga da su se ponovo zbližili, i „izmirili“.

Mir

Uskrsli Krist dolazi u svoju malu, uplašenu zajednicu, koja se sva u strahu nalazi iza zatvorenih vrata, i dariva je svojim Duhom koji će je izvesti na pozornicu povijesti s koje ne će sići do njegova ponovnoga dolaska u slavi. Došavši u njihovu sredinu kroz zatvorena vrata, – što objavljuje novost života, u koji je uskrsnuli Krist ušao, nije više podređen zakonima prostora i vremena, očuvao je doduše osobni identitet, riječ je o istoj osobi, Isus iz Nazareta i proslavljeni Krist jedan je te isti, iako je način bivovanja bitno različit, – obdario ih je svojim mirom: Mir vama! U tom miru sadržano je sve što je dobro. Nema ništa što ga može pomutiti, poremetiti, oduzeti. Mir koji je uskrsli Krist obećao na Posljednjoj večeri: Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem. To je prvi dar uskrsloga Krista.

Radost

Drugi dar je radost. Obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Kakva je to radost? Radost koju je Isus na Posljednjoj večeri obećao svojim učenicima i radost koju više nitko ne će oduzeti. Kristov učenik ostaje radostan u svim situacijama života, i onda kada nosi križ bilo onaj iznutra, bilo onaj veliki izvana, koji mu drugi nameću. On se raduje što ga je Gospodin našao dostojnim da nešto pretrpi za njegovo Ime i Njemu na slavu. To je radost kojom uskrsli Krist obdaruje svoje. Kako su učenici prepoznali da je to njihov Gospodin, a ne neki drugi lik iz povijesti spasenja? Po čemu? Da se može ustanoviti istovjetnost između povijesnoga Isusa i uskrsloga Krista nužni su neki vidljivi tragovi i vidljivi znaci iz njegova zemaljskoga života, koje je uskrsli Krist ponio sa sobom u Očevu vječnost, u Očevu slavu. A to su probodene ruke i otvoreni bok, tragovi koje smo mu mi utisnuli i koji postadoše vrata našega spasenja. I stoga nam preko pisca knjige Otkrivenja poručuje:

Evo, otvorio sam pred tobom vrata kojih nitko zatvoriti ne može (Otkr 3,8).

Poslanje

Treći dar je poslanje. Isus im ponovo reče: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas (Iv 20,21). Poslanje učenika istovjetno je s Isusovim poslanjem, nastavak njegova poslanja. Isus ističe samu činjenicu poslanja, a ne govori u čemu se to poslanje sastoji. O tome je govorio na drugim mjestima, primjerice u velikosvećeničkoj molitvi: Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet (Iv 17,18). Svrha poslanja je spas svijeta (Iv 3,17; 12,47). Da bi učenici mogli nastaviti Isusovo djelo, daje im Duha Svetoga. To rekavši, dahne u njih i kaže im: ‘Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im’ (Iv 20,22-23).

Dahne u njih (enephýsēsen), to je izraz koji se u Novom Zavjetu nigdje drugdje ne nalazi, a začuđuje da ga je Ivan i ovdje upotrijebio, jer kad o Duhu govori, služi se obično glagolima dati i poslati, a nikada dahnuti. Očito da je imao pred sobom Stari Zavjet koji se tim izrazom služi samo na dva mjesta: prvi put u knjizi Postanka kod stvaranja čovjeka: Gospodin, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša (Post 2,7) i drugi put u proroka Ezekiela kad mu je Bog pokazao dolinu punu suhi kostiju i rekao:

Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako govori Gospodin Bog: ‘Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!’ (Ez 37,9).

Isusov dahne stvaralački je čin, stvaranje novoga čovjeka, novoga svijeta i novoga Izraela koji uskrsli Krist snagom Duha Svetoga ostvaruje po poslanju svojih učenika.

Praštanje grijeha

Četvrti dar praštanje grijeha. Primite Duha Svetoga. Snagom Duha Svetoga Isusovi će učenici sabirati narode u jednu veliku obitelj, narode koje je grijeh babilonske kule razdvojio i raspršio. Grijeh je po svojoj naravi razorna sila, udaljuje od Boga i stvara razdor među ljudima. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se, i kojima zadržite, zadržana su im. Uskrsli Krist svjestan je naše ljudske slabosti i nasrtaja kneza ovoga svijeta, koji još uvijek kao ričući lav obilazi i traži koga da proguta, kako je govorio sv. Petar, i stoga svojoj Crkvi daje vlast i moć praštanja grijeha. Kojima otpustite, otpuštaju se, kojima zadržite, zadržani su im. To su Duhovi, rođendan Crkve, koju je uskrsli Krist obdario svojim Duhom da može nastaviti i ostvarivati njegovo poslanje do njegova slavnoga povratka na kraju vremena.