Duhovne vježbe
Nikada nijesu ni s trga ni s igranki izlazili u svijet mislioci ni ljudi velike duše. Posao ne da misliti; buka rastresa; zabave siromaše dušu. U samoći se duhovno zrije. Čovjek mora ostaviti ljude, kad hoće da razgovara s Bogom i sa svojom savješću. Bez koncentracije nema ni ideja, ni planova, ni promišljenih odluka. Misli se i reflektira samo u tišini. Sjeme bačeno na cestu pozoblju ptice i izgaze noge prolaznika (Mat 13, 4.; Luk 8, 5.).
Za religiozni život sve to vrijedi još u dvostrukoj mjeri. Opće iskustvo svih duhovnih ljudi napravilo je od toga aksiom. Reformatori i sveci dolazili su kršćanstvu i Crkvi uvijek iz pustinje; velike su, sekularne, providencijalne, odluke padale uvijek u samicama. Doslovce je istina, što kaže »Nasljeduj Krista«: »In silentio et quiete proficit anima devota, et discit abscondita Scripturarum« (I, 20, 27.).
Uostalom, prije svih duhovnih učitelja naučio nas je Krist toj, tako dubokoj, ljudskoj i božanskoj mudrosti. Dao nam je primjer. »Exemplum dedi vobis!« (Iv 13, 15.). Prije svakog svoga važnijeg nastupa povlači se on, u Evanđelju, u samoću. Velikom, pokorničkom, samoćom u pustinji i započinje svoj javni i mesijanski život. Njegov ga je božanski Duh, sam, tamo odveo (Mat 4, 1.). I pred poziv prvih učenika odlazi on na pusto mjesto (Luk 4, 42.), i prije definitivnog izbora apostola i svoje programske »besjede na gori« penje se on na brijeg i »provedi svu noć u molitvi Božjoj« (Luk 6, 12.), i za veliko čudo hljebova, koje je bilo uvod u njegova euharistijsika obećanja, odabire on pustinju i samotovanje (Mat 14, 13. 23.; Mark 6, 32. 46.; Iv 6, 15.), i za pozornicu svoje slave uzimlje on osamljeni Tabor (Mat 17, 1.; Mark 9, 1.; Luk 9, 28.). U Maslinskom vrtu, opet sam i povučen, sprema se on, »po običaju« (Luk 22, 39.), u molitvi i mističnom hrvanju s Ocem, na svoju veliku Kalvarijsku i Otkupiteljsku žrtvu. I svoje apostole on, toliko puta, vodi i šalje, da počinu i da se mole na osami. »Pođite nasamo i počinite malo!« (Mark 6, 31.). »Počekajte ovdje i stražite sa mnom!« (Mat 26, 38.; Mark 14, 34.).
Ima Gospodinov primjer, i ovdje, svoju pouku i za nas svećenike.
Nije ni nama grijeh počinuti, kad tomu dođe vrijeme. Ni fizički počinuti. Ni otići na odmor, na izlet, na put. U ovom ili u onom obliku, to nam je zapravo i dužnost. Zahtijeva to od nas ljudska narav. Psihofizička je to potreba svakome. Posao zamara i dušu i tijelo. Ne može nitko neprestance raditi. Klonu sile. Smanjuju se radni kapaciteti i kvaliteta posla. Može doći i do sloma, prije svega onoga psihičkog. U tomu je, jednim dijelom, i smisao nedjeljenog počinka i 3. Božje zapovijedi. Sve je to i stvorilo instituciju praznika i dopusta. Pedagozi su je i socijalni mislioci stvarali. Iz viših pobuda; ne od obijesti. Ne samo u interesu pojedinca, nego i u interesu društva i općeg dobra. Mora i svećenik, — barem ako ozbiljno radi i pastorizira, — imati svoje praznike. Blagdanskog odmora, za razliku od vjernika, mi svećenici nemamo. Nedjelja i svetkovina nama su glavni poslovni dani: dani prenaprezanja i umora. Valja im naći nadoknadu. U mnogim redovima predvidjeli su takav odmor njihovi osnivači pravilima. Ignacijanska, svetačka, apostolska i organizacijska, mudrost uvela je, na primjer, za Družbu, — i ako ju je inače svu zamislila u nadnaravnim koncepcijama »veće slave Božje«, — sedmične »vile«. Drugi su pitanje uredili drukčije, ali i oni uvijek s puno pažnje i brige. Kod svjetovnih svećenika stvar je to, više, osobne savjesti; samo i kod njih na, uvijek zakonitom, pravnom titulu, koji nam je dala sama Crkva u svojim kanonima (338. § 2., 354., 418. § 1., 465. § 2.), na temelju svoga stoljetnog i mudrog iskustva. Forme su slobodne; samo inspiracija mora uvijek biti Gospodinova i evanđeoska. Ne smijemo biti pretenciozni ni razmaženi. Ne smijemo svećenički život pretvarati u odmor preko čitave godine, u vječnu »mirovinu« i putovanje. I nijesu za nas odmori ni na sportskim olimpijadama, ni na luksusnim putovanjima oko svijeta, ni u mondenom društvu lajika, ni na bučnim plažama. Svaki naš odmor mora biti pomalo Emaus, pomalo Betanija, a pomalo Tabor. Uvijek blizu prirodi i Gospodinu u njoj; uvijek negdje uz crkvu i uz Božje duše. Ili, jednostavno, s braćom i među braćom. U susjedstvu ili u daljini, svejedno. Svaki naš odmor mora biti paralelno odmor i duše i tijela.
Samo, problematika onoga Kristova: »Requiescite pusillum« nije jedino u fizičkom, pa ni u psihičkom, odmoru. U pitanju su i naši ascetski odmori; i naše duhovne tišine i samoće. »Solitudines« pred Bogom.
I one su nam potrebne. Još više od sviju drugih. Nužno, bezuvjetno, potrebne. To više, što više vanjski radimo. To više, što nas više razapinju okupacije i more brige. I zakonite, i svete, i pastoralne, i staleške, okupacije i brige. Valja duši omogućiti, da s njom govori Bog. U tišini. Na miru. »In aura leni« (Job 4, 16.; 3 Kralj 19, 12.). Valja se uvijek iznova reorijentirati na Bogu i na Evanđelju. Valja svaki dan vršiti korekture, ispravke, revizije, nutarnjih pokreta i pobuda. Valja se, milosno, molitveno, asketski, uzdignuti, okrijepiti, osvježiti. Periodički. Daleko od buke običnoga života. Daleko od naših svakodnevnih uzrujavanja, žurbi, nereda i nervoza. »Seorsum«. »In deserto loco«.
Nema, — budimo s tim svi na čistu, — ni pobožna i sveta ličnog svećeničkog života, ni pastoralne revnosti i idealizma, bez svagdanjeg ispita savjesti, bez svakodnevnog razmatranja, bez češćih svećeničkih »duhovnih vježbi«; bez eksercicija.
Živjet ćemo smeteno, vrtoglavo, razuzdano, ne izađemo li, svaki dan, pred Gospođina na račun i na sud (Mat 24, 49.). Poletjet ćemo, i nesvjesno, za nižim čovjekom u sebi; povući će nas za sobom naše strasti, naše karakterne mane. Sakrili smo se od vječnoga Sunca i od jedine božanske Istine, ako se svaki dan, u meditaciji, ne zagledamo u nadzemaljsku, božansku, stvarnost Nadsvijeta i u veliki uzor Prvoga i Vječnoga Svećenika (Hebr 7, 26.). »Discite a me!« (Mat 11, 29.). Ostali smo bez godišnjeg oporavka duše, bez gorskog i morskog zraka, koji joj daje i širi krila, bez duhovnih rezervi i bez duhovnih manevara, radit ćemo bez plana i bez diskrecije, ako često ne obavimo duhovnih vježbi. Zaležat ćemo se, ukrutit ćemo se, šablonizirat ćemo se. I pastoralno ukrutiti i šablonizirati. Treba da već jednom izađemo na puno svjetlo, na svježi domaći zrak, pred široke vidike vječnosti. Da se nađemo s Gospodinom oko u oko. »Magister adest et vocat te!« (Iv 11, 28.).
Pomalo smo se u tom, — a zbog toga i u koječemu drugom, — i zapustili. Osobito u ovo poratno vrijeme, puno zapreka i strahova svake ruke. Ima nas, pa i petnaest godina nijesmo bili na duhovnim vježbama. A tri su i kanonski i asketski minimum (kan. 126.). Živimo od starih, i prastarih, rezervi, stoput prežvakanih. Duhovno smo izgladnjeli i osušili se do kostiju. A jedva da bismo bili tako indolentni, da svaki dan razmatramo i da svaki dan ispitujemo savjest: i općenito, i posebno. Da se svaki dan hvatamo u koštac sa samima sobom i s Bogom, kao Jakov u Fanuelu (Post 32, 24.).
Praznici su pred nama. Razmišljajmo jednom malo i o ovoj strani svećeničkog života! Praznici su pred nama. Vrata su svećeničkih duhovnih vježbi otvorena, i ovdje i ondje, i zovu nas. Odazovimo se! Pođimo nasamo i počinimo malo!
»Sed habeo adversum te, quod caritatem tuam primam reliquisti. Memor esto itaque, unde excideris: et age poenitentiam, et prima opera fac!« (Otkr 2, 4. 5.). »Ecce sto ad ostium et pulso: si quis audierit vocem meam et aperuerit mihi ianuam, intrabo ad illum, et coenabo cum illo, et ipse mecum!« (Otkr 3, 20.).
Dr. Čedomil Čekada
Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 7-8/1961., a pretiskan je i objavljen u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, Đakovo, 1967., str. 74-77. Ostali ovdje objavljeni tekstovi iz knjige mogu se pronaći ovdje.
