Petak, 3 prosinca

Duhovni i propovjednički lik Čedomila Čekade

U Sarajevu je 15. kolovoza 1919. za svećenika zaređen istaknuti hrvatski apologet i katolički pisac msgr. Čedomil Čekada (Posušje, 6. studenoga 1896. – Dubrovnik, 26. rujna 1981.). Uoči stote obljetnice toga događaja prenosimo članak biskupa mostarsko-duvanjskoga Ratka Perića, objavljen u: Život u službi Riječi, Zbornik Čedomila Čekade, Sarajevo, 1997. (Studia Vrhbosnensia, 9), str. 123–130.



Pozdravljam sretnu ideju inicijatora i organizatora ovoga znanstvenoga skupa o katoličkom velikanu msgr. Čedomilu Čekadi. Sa zahvalnošću sam prihvatio ponuđenu temu: Duhovni i propovjednički lik Čekadin. Ne samo zato što je Čedomil rođen 6. rujna 1896. u Posušju, na području povjerene mi Mostarsko-duvanjske biskupije, nego mnogo više zato što je inspirativan naslov pod kojim se raspravlja izravno o duhovnom karakteru i propovjedničkom bìlu i stilu Čekadinu: o dvjema glavnim svećeničkim karakteristikama toga suvremenoga ispovjedaoca. Čekada je autentičan svjedok za Crkvu i za Krista, moralan čelik u svome sarajevskom javljanju i zeničkom tamnovanju, evanđeoski jasan u novinskom i časopisnom pisanju i u gledanju na Koncil i na Papu.[1] On je velik po svome uravnoteženu kršćanskom i svećeničkom duhu, upravo po svome duhovnom i propovjedničkom liku.


Duhovni lik


Kada čujemo riječ lik, prije nam dođe pred oči neka „drvena Marija“, ukočena i nepomična, negoli neka dinamična osoba čvrsta karaktera, isklesana suradnjom besplatne milosti Božje i preskupa čovjekova krvava napora volje i slobode, patnje i škole. Čekadin je duhovni lik ovo drugo: ekspanzija raskošne a disciplinirane misli, dinamika bogate riječi, pokret napunjena pera, rast u evanđeoskim zahtjevima. Da ove riječi ne ispadnu flatus vocis (prazan zvuk), osvijetlit ćemo ih s nekoliko primjera.

Pitanje načela, ne stila. Čekada piše u privatnom odgovoru na pitanje dr. don Ivana Tomasa, kako dr. Ivan Šarić, vrhbosanski nadbiskup (1922-1960.) nije želio da svećenici budu kritičari ili protivnici NDH-a režima. Čak je dva puta oslobodio samoga Čekadu od ustaškoga zatvora. A u proljeće 1943. pozvao ga je i zamolio da promijeni „maniru svoga pisanja“ u Katoličkom Tjedniku. Kada je Čekada to uljudno otklonio i ponudio mu ostavku, Nadbiskup je tu ostavku i usvojio.[2] Visoki crkveni dostojanstvenik očito je na stol primao prigovore od strane tadašnjih en-de-haških političkih vlastodržaca kako je u dr. Čekade pero previše zašiljeno pa ne samo nedotaknjive vlasti pošteno ubode nego im ponekad i krv poteče. A političari bi da ih se i ne bode i da im još manje krvi poteče. Njih, doduše, može biti svakakvih, pa nažalost i takvih koji bi mogli gledati da u drugih poteku potoci krvi, a da oni mirno spavaju na jastuku svoje vlasti, koja ih dostatno opravdava i u savjesti uljuljava. Crkveni predstojnik traži da u ratnoj državi bude nekakva reda i suradnje. Ne bi se želio s rogatima bosti i u sukobu biti, pa da se stvori još veći jaz ili sraz. Stoga predlaže svomu svećeniku Čedomilu da bude obzirniji prema vlastima, da dotjera maniru pisanja. Jest malo neobično: umjesto da državnim elementima i mentorima odlučno odreže da poslušaju riječi proroka sa stranica Katoličkoga Tjednika, koji navješćuje zakon Božji pred bezakonjima ljudskim, on bi radije da se Čekada malo promijeni, prilagodi i popusti u manirama. No, nismo ovdje da kritiziramo dr. Šarića nego da okarakteriziramo dr. Čekadu. Čekada nije čovjek ljudskih obzira kada je u pitanju Božji obraz, čast, načela. Jedan prorok, koji kazuje što je volja Božja, dobro zna da le style c’est l’homme – pero piše kako duša diše. Ako želiš smijeniti mene sa stranica Tjednika, samo reci jednu riječ: sklanjam ti se smjerno, bez ikakva problema! stajalište je Čekadino. Ali da on, Čekada, promijeni stil, svoj duhovni lik, sebe i svoje karakterne manire, e toga teksta nitko nije čitao ni prije rata u Kraljevini, ni u ratu u Nezavisnoj, ni poslije rata u Federativnoj! On to ne kaže s nekim nervoznim prkosom nego s moralnim ponosom.[3] Čekada to tako misli, govori i piše jer vjeruje u jednoga Boga, koji je rekao da nema i da ne želi imati drugih bogova uza se. A zemaljski su se vlastodršci napravili bogovima i uspostavili svoje isključive pseudobogovske zakone, i pitaju se: odakle sada jedno šiljato i ubodljivo Č. Č. pero koje ponavlja otkupiteljsku Otkupiteljevu riječ: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“? Upravo u tom članku, koji je vjerojatno bio povod ovoj spomenutoj ostavci, Čekada se obraća Bogu ovom egzistencijalnom molitvom: Ostavili smo te, pa si i ti nas ostavio. Bog si, koji ne kleči ni pred kim na koljenima. Ima i tri stotine godina, kako su nas počeli učiti, da tebe nema, da ti ništa ne možeš i ne znaš. Rugali su se tvojim obećanjima kao tlapnji luđaka; prezirali su sve ono, što si nam ti poručio s neba po svome Isusu. Kazivali su, da je to rieč poniženja i slabosti. Samo zato, što nam je Isus rekao, da nijesmo bogovi, nego ljudi, stvorenja i grješnici. A mi smo ih slušali, svoje zavodnike i krvnike. Oholo smo stali pisati svoju novu bibliju ljudskoga samoobožavanja; svoju novu etiku – ljudskih strasti. Evanđelje smo prekrižili, tvoga smo Krista popljuvali, tebe smo zaniekali, tvoju smo Crkvu protjerali između sebe, Križ smo skinuli sa svojih grbova i sa svojih palača, odrekli smo se velikoga zakona tvoje ljubavi, sve smo tvoje zapoviedi prekrižili, svima smo te griesima izazivali i vrieđali. Neprestano; drzko, svaki dan“.[4] Treba svratiti pozornost na riječi koje su u kurzivu u izvorniku pa da se i tu vidi duhovni i proročki lik! Nakon toga još je nekoliko članaka napisao u Katoličkom Tjedniku i svršetkom lipnja 1943. prestao se u njemu javljati.

Komunizam. U godini smo 1945. Rat završava, potpisuje se kapitulacija. A zahuktala polarna vatra od crvene Moskve preko njezinih satelita Bukurešta, Budimpešte i Sofije, preko Beograda do Sarajeva i Zagreba. Plamte ne samo kuće i šume, nego gore svjetovi i kulture, religije i civilizacije. Stvara se novi svijet, još jedan luciferski „tibi dabo“ („sve ću ti to dati“ – Mt 4,9), totalitaristički „novi poredak“. Zovu ga ovaj put „humanistički“ sa staljinističkim likom i brkom. Sve mora pasti i pokloniti se pred apokaliptičnom Zvijeri koja nosi čizme broj „šest stotina šezdeset i šest“ (Otk 13,18). Jedni ginu, drugi bježe, treći se klanjaju Zvijeri, četvrti se upisuju u kom-partiju i postaju državotvorni kolovođe obećanih proleterskih zemalja. Čekada, ni dva tjedna po svršetku rata, sa skupinom izabranika Isusovih doveden je na montirano suđenje. „Dvanaest godina Zenice i samice ili promijeni načela!“ diktiraju mu novi imaginarni bogovi, koji ljubomorno govore da uz njih nema mjesta nikakvu Bogu ni religiji! Čekada, miran i dostojanstven, radije prihvaća dugogodišnju zloglasnu zeničku robiju, gdje će tucati kamen i praviti bačve – tà i Učitelj mu je bio „drvodjelja“! (Mk 6,3) – nego da mijenja karakterno čelo i duhovna načela. Nije mijenjao manire pisanja, izrasle iz njegove formirane savjesti, ni kada mu je to predložio njegov crkveni predstojnik, a kamoli da promijeni principe pred protucrkvenim crvenim bezbošcima i lašcima. On ne će da promijeni pravopis, pa umjesto „prakticirati“ uvijek piše „praktikovati“, a da promijeni pravovjerje! Radije pero u trnje, nego da izobliči svoj duhovni oblik. Svaki dan u zatvoru gleda kada će ugledati dželate da ga za glavu skrate. Mnogo su ga puta pozvali i u samicu poslali. Zatvoren kao Krstitelj u Maherontu. Zato što je i prije i za vrijeme rata grmio protiv svakovrsna bezakonja, pogotovo komunističkoga, ateističkoga, šumskoga. Protiv „nove biblije ljudskoga samoobožavanja“ i „nove etike – ljudskih strasti“. Što bi mu smetalo promijeniti pero i maniru da očuva živu na ramenu glavu? E, veći je duh od glave i Božji zakon od svake ljudske sile i samice. I izdržao. Dvanaest godina i jedan dan: od 21. svibnja 1945. do 22. svibnja 1957. godine. I živ se vratio. I zdrave pameti i zdrava duha. I još jači i još principijelniji! Doveo „manire“ do savršenstva.

Nikad o zatvoru. Vidjeli smo ovih posljednjih godina koliko je ljudi iz društva i politike napisalo uspomene svojih zatvorskih kazna i dana, svoje mučeničke patnje i mučiteljske sadizme, kako bi istaknuli vlastito mučeništvo, trpljenje i zasluge. To su svjetska mjerila. U Čekade nije tako. Ono što njegov duhovni lik čini posebno simpatičnim i velikim jest njegov stav prema vlastitom zatvoru. Čitajući njegove knjige tražio sam koji podatak o tome trostrukom zeničkom fakultetu križa i trpljenja. Nema ga ni za lijeka. Nije on o tome ni šaputao, kamoli brujao. Nigdje nije isticao svoje herojstvo, svoje svjedočanstvo, svoj martyrium pro fide et Ecclesia, pro Deo et patria. Drugi su nam o njemu pričali kako su ga svi smatrali oraculum Dei: riječ je Božja! Čekada je evanđeoski samozatajan. Svoja je sjećanja odnio pred Boga za koga je svjedočio pod svim režimima.

Koncil. Nije on nikada, kao što mu se prigovaralo, bio protiv Drugoga vatikanskoga koncila (1962.-65.) koji je Duh Sveti vodio preko gotovo 4.000 koncilskih otaca. Nije on da nije uviđao potrebu razvoja u teologiji, jer znao je da je teologija ljudsko propitkivanje i propinjanje za znanjem o Bogu. On je bio protiv paganiziranja kršćanstva[5] i razvodnjavanja Koncila.[6] Protiv manira da se svaka pa i najnekompetentnija osoba poziva na Koncil, tumačeći ga na svoju ruku i radeći po svojoj volji, a ne po koncilskim smjernicama. Osobito je u javnosti poznat njegov osvrt sedamdesetih godina na pisanje „Glasa Koncila“, kao „Promašene šanse“.[7] Priznaje on tim katoličkim novinama sve što treba priznati: i stil, i vijesti, i modernost, i informiranost, i duh vremena, i ljubav prema Crkvi, ali onoga dana kada je „Glas Koncila“ počeo ugošćivati moderne ideje neumjesne kritike i kontestacije ne štedeći ni zdravo tkivo Crkve, on se nije mogao suzdržati a da ne digne glasa. Neustrašivo. Nije se bojao ni afirmiranih urednika i novinara, ni čitatelja. Ni uglednih teologa.[8] I kada čitaš te članke danas, na razdaljini od 25 godina, vidiš da je on umjesno upozoravao i odnio pobjedu. U svojoj je polemici s progresističkim, racionalističkim i naturalističkim idejama u Crkvi do kraja jasan i pošten. Iznijet će razgovijetno i uvjerljivo zašto nešto: Ne priznajemo, Odlučno osuđujemo, Energično otklanjamo, Uvijek nas i žalosti i izaziva, Pobijat ćemo i Borit ćemo se![9]


Propovjednički lik


Čekada nam je ostavio pet objavljenih svezaka svojih propovijedi. On će sam reći kakve su mu predike: „Pazio sam uvijek, koliko toliko, i na literarnu formu: kompoziciju, dikciju, književni i govornički stil; trudio sam se, i da izraz učinim, u granicama svojih mogućnosti, izvornim, plastičnim, duhovitim, a slijed logičnim i preglednim. Nadam se, da ih nitko, s te strane, ne će nazvati nepismenima, ni primitivnima. Samo, dakako, ni u tom pogledu nijesu studirane ni cizelirane. Nemaju ambicije da budu literarna klasika ni lijepa književnost. Sadržaj mi je bio glavno: kao i drugim pastoralnim praktičarima-propovjednicima, koji stvaraju ’na brzinu’. Neke se misli u njima i ponavljaju: nije drukčije ni moguće u propovijedima sa praktičnom svrhom, a kroz dug vremenski raspon. Nemaju pretenzija ni na homiletsku stručnost“.[10] U svojim je propovijedima sustavan i dosljedan. Opiše perikopu, parabolu, događaj, razgovor, čudo, zatim primijeni na konkretan život. Prikaže situaciju, dadne dijagnozu, i prognozu, i kaže terapiju. Sve je protkao Isusovim riječima. Tko temeljito i pozorno čita njegove propovijedi, tu nalazi filozofiju života, teologiju spasenja, kršćanski moral, prikaz ovoga svijeta, koji živi bez Boga, opis Boga spasitelja. I ne treba mu čitati onih 2.500 članaka Senjakove bibliografije.[11] Jer je u ovih 245 propovijedi opisan Isus Krist izvorni, humani, božanski. Zato je i mogao nasloviti svoja tri sveska propovijedi: „Gospodin govori“.[12] Nema teme koju nije stavio pod svjetlo Evanđelja.

Dva carstva. On polazi od vjerske činjenice i istine da postoje Božje sile i đavlje sile. I da se čovjek našao u unakrižnoj vatri, u ovozemnu tijeku iz kojega ga Bog zove da poštenim ali uskim i strmim putom dođe u nebo, a đavao ga namamljuje da nepoštenom a širokom i kliskom stranputicom dospije u pakao. Čekadine propovijedi jesu one crkvene niti koje vode čovjeka da preko Evanđelja i Crkve, preko sakramenata, posebno uloge sakramentnoga svećeništva,[13] izađe iz labirinta zla, napasti, grijeha u Božje prostore.

Sotonine namjere. Propovjednik iznese problem, razglobi pojmove, istakne protivničko mišljenje, opiše događaj, pozove na promjenu, obraćenje. Vješto otkriva sotonine namjere: „Uvijek je đavao široke ruke u obećanjima. Ali teško onomu, tko im povjeruje! Sve je to samo vatromet, samo papirna slava i krivo zlato sa pozornice; brzo će takav ostati praznih ruku; i bez žezla, i bez krune, i bez slave, i bez vlasti. Sve će se to rasplinuti u dim, a on će se naći sa sotonom; u njegovoj golotinji, nesreći, mraku“.[14]

Kakve ljude Bog traži? On će ljudinu nazvati ljudinom, a svinjariju svinjarijom. Evo kakve ljude Bog traži: „Bog se odaziva svakomu, tko ga iskreno traži. Krist voli duše. On u njima uživa, on je s njima blag i nježan, samo ako su dobre, ako su plemenite. Njemu su svi ljudi dragi, ako su idealisti. A ne traži on od njih ništa osobito. Traži, kao i od Natanaela, samo pravdu. Da budu poštenjaci, ljudine, karakteri, vjernici, a ne miševi, spuževi, skakavci, svinje. Da budu ljudi vjere, duha i dužnosti. Ljudi molitve i pravde. Ljudi milosrđa i ljubavi. ’Pravi Izraelci’. Pravi kršćani. A, osobito, da budu ljudi – istine“.[15]

On piše egzegetski moderno i zdravo, uravnoteženo, i 1957. i 1972. Bez ikakve osvete prema svojim neprijateljima. Uglavnom ih ne spominje. Ne što bi ih se bojao, nego ih ne izaziva osim kada ih na ekran evanđelja mora odslikati: „Ne sjedne svaki u sedlo. Najviše je uvijek šupljih karijera, propalih, nesuđenih veličina, iznevjerenih ambicija. Ali i ono malo njih, što drmaju, ne će zauvijek drmati. ’Ničija nije do zore gorjela!’ Da ništa, i njih će jedamput kosa smrti izmesti, odnijeti, sa pozornice. Ne putuju samo popovi na drugi svijet, kako je ono jedan od njih rekao neki dan. I on će jedamput otputovati. A s njim i svi veliki i moćni“.[16] Poznato je kako su jednoga svećenika osudili na godinu dana zato što je rekao da će i „Tito umrijeti“. „Znamo i mi da će umrijeti“ – rekli su mu na suđenju – „ali mi osuđujemo naglasak kojim si ti to izgovorio!“ Oni, bo, osuđuju izgovor, kamoli ne će govor, – kolika im je briga za jezik!

Rečenice su Čekadine kratke, ispresijecane zarezima. Ako slučajno u nekoj ima 25 riječi, onda su između njih 22 zareza. Rado se služi, kao klasik, latinskim jezikom, pogotovo iz Svetoga Pisma. Pa i pred onim babama u crkvi u Uroševcu. Njima i prevede. Ne boji se kritizirati i politički sistem u najširim razmjerima: „Ne ograđuje se kršćanstvo ni od koga ni bodljikavom žicom ni ’željeznom zavjesom’. U njemu je Isus.“[17]

Kritički osvrt. Iz propovijedi u propovijed stječe se sve jače uvjerenje da je Čekada sluga istine. Ni u jednom retku nema naive, plitkoće, površnosti, onako samo na broj. Ovo će mu odobriti svi, od najmanjega bogoslovčića do Svetoga Oca Pape; i dijete, i djevojče i djed. Sve promišljeno, ozbiljno, zrelo. Ovo je učitelj Crkve. Reći ćeš da ima nekih fraza i rečenica koje odudaraju od uobičajenih teoloških stečevina. A koji naučitelj Crkve nema rečenica, koje Crkva ne citira? Ali ona gleda na cjelokupan opus. A u Čekade je duhovni i propovjednički pisani opus takav da mu samo bibliografija obuhvaća pozamašnu knjigu.

Nijedna mu riječ ne odskače, ne bode oči, ne grebe uši, ne vrijeđa dušu. Nije smiješna, ni cinična. A jest kritična: „Nemojmo ni mi, kršćani, misliti, da se Bogu može ugoditi kruničanjem, parama, postovima, proštenjima, procesijama, svijećama, zvonima, svilenim paramentama, cvijećem, deklamacijama, govorima, pjesmama, ovacijama, velikim i lijepim crkvama, vanjskim obrednim sjajem! Sve je to pred Bogom ništa, ako ne dolazi iz čiste i dobre duše, koja Boga iskreno traži i voli: Boga i njegovu pravdu. Ništa nijesu procesije, ni one u bjelini i sa svijećama u ruci, ako u njima stupaju kršćani bludnici, i zlobnici, i sebičnjaci, i oholice, i mrzitelji, i lašci, i licemjeri, i materijalisti“.[18] I Isus bi ovo potpisao u Markovu Evanđelju!

Volio bih vidjeti nekoga tko je autentičan kršćanin da tvrdi da je Čekadi ijedna rečenica izvan Evanđelja i Božjega zakona. Nemoj se hvatati za njegovu riječ da je sv. Pavao napisao poslanicu Hebrejima, ta to je cijela Crkva tako naučavala do preksinoć. I nemoj se hvatati za rečenicu da se Crkva „nikad ne stavlja, – niti dopušta, da je itko stavlja, – na isti stupanj s drugim religijama. Ona odbija sistem ’sestrinskih crkava’ i liberalnu maksimu, da su sve vjere jednake, odnosno da su sve u istoj mjeri i prave i krive“.[19] Te su riječi izgovorene u sarajevskoj katedrali 1959. točno 8 godina prije nego je papa Pavao VI. govorio u Carigradu o „sestrinskim Crkvama“. Čekada piše crkve malim slovom, tj. naglašava njihovu nepotpunu crkvenost. Tvrdnju o „sestrinskim crkvama“ smješta među dvije druge tvrdnje koje su apsolutno točne, tj. da nema usporedbe između kršćanstva i drugih religija.

Bilo je o Čekadi najsuprotnijih sudova. Na primjer, dominikanac Karlo Žanić piše iz Kanade: „Već sam trideset godina u tuđini. Susreo sam nekoliko naših svećenika. Kad sam im spomenuo ime dra Čekade, htjeli su me napasti kao divlje mačke… Za mene je dr. Čekada najbriljantniji katolički pisac na kugli zemaljskoj. Čitam mnoge revije i knjige. Nitko ne piše, ne prosuđuje tako dobro kao dr. Čekada“.[20] Jedan bivši svetojeronimovac dr. Ante Špika, iz Amerike: „Dru Čekadi nema premca u cijeloj svjetskoj književnosti.“ Franjevac Jozo Mikulić, također iz Amerike: „Moje uvjerenje da je dr. Čekada jedan veliki Božji dar hrvatskom narodu, jer junački brani istine naše svete vjere“.[21]

On zna, zajedno s Isusom, da ne treba odvajati riječi od djela, ali da su djela beskrajno važnija od riječi. Zna da se ne smije dijeliti tijelo od duše, ali da je duša beskrajno vrjednija od tijela. Zna da se ne smije nijekati zemlja u odnosu na nebo, ali da je nebo iznad zemlje koliko je od zemlje do neba!

Proročke riječi. Završit ćemo jednim odlomkom iz propovijedi „Na tvrdoj stijeni Evanđelja“, iz 1965. – 20 godina od svršetka onoga, a 25 godina od početka ovoga rata – pa sam prosudi što je ovo: „Braćo! Žalosnu ilustraciju ove Isusove apostrofe i slike gledamo svaki dan pred sobom. Oko nas je naraštaj, koji je zaboravio na Boga i ostavio Krista, pa zida svoju kuću, – kuću svoje ’nove kulture’ i svoga ’novoga svijeta’ od sutra, – po svome planu i po svome ukusu. Puno se trudi; puno gradi; puno uspijeva; stvara čudesa od znanja i tehnike. Ali ni na čemu od toga nema imena Božjega (Dj. Ap. 4,12.); ostavio je stijenu Kristovu (Dj. Ap. 4, 11.; 1. Kor. 3,11.; 10,4.; Ef. 2, 20.); prekrižio je sve Božje i crkvene zapovijedi i sve evanđeoske zakone. I, – svi vidimo rezultat. Pucaju zidine kuće; ljuljaju se njezini temelji; sve nas straši sumnjivo podrhtavanje, slijeganje, puzanje terena ispod nas. Svaki čas može kuća poletjeti niza stranu, otisnuti se u ponor; može udariti zid o zid, narod o narod. Može doći do rata i do velikoga krvoprolića i tragedije. Svaki čas može se srušiti ponosna naša babilonska kula“.[22] Čekada, koji je preminuo 26. rujna 1981. godine, nije to dočekao, ali je sve to doživio „ovaj naraštaj.“

Vama, bogoslovima: Ako želite sutra propovijedati smisleno, suvislo, savjesno, uravnoteženo, univerzalno, onda ne samo pročitajte nego čitajte ovih nekoliko Čekadinih knjiga. Poprimit ćete nešto od njegova stila i manira, od njegova srca i glave, od njegova duhovnoga i propovjedničkoga lika!

Vama, organizatorima ovoga simpozija: Ako itko od naših teologa, pisaca, publicista i učitelja zaslužuje da mu se objave OPERA OMNIA, to je msgr. Čekada. To je neprolazan, nezalazan i nezaobilazan nauk Crkve. Doctrina sana et perennis.


Ratko Perić


[1] Usp. Č. Čekada, Za Crkvu; Za Papu! Protiv modernizma i kontestacije, Đakovo, 1975.

[2] Kaneći napisati životopis nadbiskupa Šarića, don Ivan Tomas, koji je živio u Grottaferrati pokraj Rima, postavio je više pitanja prvomu nadbiskupovu suradniku dr. Čedomilu Čekadi. Čekada odgovara pod općim naslovom: Nadbiskup Dr. Ivan Šarić – zapamćenja. Odgovori na interogatorij I. T. iz g. 1973. pod nadnevkom u Sarajevu, 29. srpnja 1973. i s dodatkom od 9. rujna 1973. Na Tomasovo 12. pitanje: In tempore belli universalis gerebatne curam de clero in periculis posito? Quomodo procedebat versus potentes illius temporis turbidi? (U vrijeme sveopćega rata je li se brinuo za kler koji se zatekao u opasnosti? Kako je postupao prema moćnicima onoga mutnoga vremena?) Čekada je dao odgovor iz kojega smo naveli spomenute riječi, ondje, str. 8.

U Primjedbi na str. 16. Čekada izričito kaže s obzirom na svoje odgovore: „Ne dopuštam stoga, da se igdje iznose kao informacije, koje sam ja nekome dao. Mogu samo služiti kao rukovođ za orijentaciju i pribiranje materijala i dokumentacije.“ Sva tri ova crkvena čovjeka: nadbiskup Šarić, msgr. Čekada i don Tomas danas gledaju lice Božje. Ovdje se služim tim stranicama samo kao „rukovođom za orijentaciju“. Izvornik se nalazi na Biskupskom ordinarijatu u Mostaru, kojemu je dr. Tomas oporučno ostavio svoje spise.

[3] I. Tomas, Dragutin Kamber: Utrka sa smrću, Rim, 1970., str. 131-132: „Čekada kao čovjek ideja, ideala, dosljednosti značaja i svijesti odgovornosti, kratko odgovori: ‘Preuzvišeni, od svojih načela ne odstupam, i ako ne mogu pisati, kako je pravedno, unaprijed uopće ne ću ništa pisati, ‘Katolički Tjednik’ neka piše, kako Vi i uredništvo odredite!’ I nakon te odluke, koja je bila godine 1943., Čekada nije nikad više surađivao u ‘Katoličkom Tjedniku’, koji su komunisti 1945. zabranili, kao i ‘Vrhobsnu’ i druge katoličke i hrvatske novine, časopise i vjesnike“.

[4] „Otče, oprosti im!“, Katolički Tjednik, 18. travnja 1943, str. 1. Nepotpisan uvodnik Č. Čekade.

[5] U tom smislu značajan mu je biser-članak Mladomisniku u spomenar, objavljen u knjizi I. Ćavar – M. Mihić – I. Šešo, Pozdrav našem vremenu, Đakovo, 1964., str. 55-86.

[6] Usp. Č. Čekada, Kuća na kamenu. Pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970.

[7] Č. Čekada, Proigrana šansa. „Fenomen Glasa Koncila“ u svjetlu činjenica i dokumenata, Đakovo. 1971.

[8] Vidi Čekadin osvrt na pisanje T. Šagi-Bunića, Kuća na kamenu, Đakovo, 1970., str. 158-182.

[9] Usp. Č. Čekada, „Zapad“ (Da se objasnimo!), Kuća na kamenu, str. 127-144.

[10] Č. Čekada, Gospodin govori. Propovijedi, I., Đakovo, 1969., str. 5.

[11] J. Senjak, „Bibliografija Čedomila Čekade“, u: Život u službi riječi – Čedomil Čekada, priredili: M. Josipović i M. Zovkić, Sarajevo, 1997., str. 313-441.

[12] Č. Čekada, Gospodin govori, 1. svezak, Đakovo 1969.; Gospodin govori, 2. svezak, Đakovo, 1972,; Gospodin govori, 3. svezak, Đakovo, 1974.

[13] Usp. Č. Čekada, Crkva, svećeništvo, svećenici. Članci na riječi Gospodinove iz Evanđelja; 1. niz, članci broj 1 do 51, Đakovo, 1967.; 2. niz, članci broj 52 do 95, Đakovo, 1968.

[14] Gospodin govori, 1. sv., str. 38.

[15] Gospodin govori, 1. sv., str. 50.

[16] Gospodin govori, 1. sv., str. 96.

[17] Gospodin govori, 1. sv., str. 43.

[18] Gospodin govori, 1. sv., str. 100.

[19] Gospodin govori, 2. sv., str. 111.

Napomena uredništva: Da je msgr. Čekada imao pravo, potvrđuje tumačenje Zbora za učenje vjere od 30. lipnja 2000.: „u pravom smislu sestrinske Crkve isključivo su partikularne Crkve (ili grupacije partikularnih Crkava, primjerice patrijarhati ili metropolije) među sobom. Uvijek treba biti jasno, pa i kad se izraz sestrinske Crkve rabi u tom pravom smislu, da jedina, sveta, katolička i apostolska Univerzalna Crkva nije sestra, nego majka svih partikularnih Crkava“ (Bilješka o izričaju „sestrinske Crkve“, točka 10).

[20] Dumo i njegov narod, 24 – 1977, str. 59-60.

[21] Ondje, str. 60.

[22] Gospodin govori, 2. sv., str. 123.