Dušobrižništvo braka mora se temeljiti na istini

O nekim prigovorima protiv učenja Crkve o pričešćivanju rastavljenih-pa-ponovovjenčanih vjernika

Iz malo poznata spisa kardinala Josepha Ratzingera objavljena 1998.

Godine 1998. kardinal Joseph Ratzinger, predstojnik Zbora za učenje vjere, napisao je uvodnik za knjigu O dušobrižništvu rastavljenih-pa-ponovovjenčanih (Sulla pastorale dei divorziati risposati), koji je u nizu toga dikasterija (Documenti e Studi, svezak 17., ISBN 88-209-2623-7) objavila Vatikanska nakladnička kuća (Libreria Editrice Vaticana).[1] Zbog aktualnosti i širine perspektivâ toga slabo poznata teksta vatikanske dnevne novine L’Osservatore Romano u broju od 30. studenoga 2011. objavile su treći dio toga uvodnika uz bilješke koje je tada dodao papa Benedikt XVI.[2]

Pismo Zbora za učenje vjere o primanju euharistijske Pričesti vjernika koji su nakon rastave braka sklopili novi od 14. rujna 1994. imalo je živ odjek u raznim dijelovima Crkve. Uz brojne pozitivne reakcije, čulo se i dosta kritičkih glasova. Bitni prigovori crkvenoj nauci i praksi iznose se u nastavku u pojednostavljenu obliku.

Zbor za učenje vjere temeljito je proučio neke važnije prigovore – prije svega pozivanje na praksu koja se smatra pristupačnijom od crkvenih otaca, a koja bi nadahnjivala praksu istočnih Crkava odvojenih od Rima, kao i pozivanje na tradicionalna načela epikeje i kanonske pravičnosti (aequitas canonica). Članci profesorâ Pellanda, Marcuzzija i Rodrigueza Luña[3] nastali su tijekom toga proučavanja. Ovdje će se također ukratko sažeti glavni rezultati istraživanja koji ukazuju na smjer odgovora na iznesene primjedbe.

1. Navodeći pojedine odlomke Novoga Zavjeta mnogi drže kako Isusova riječ o nerazrješivosti ženidbe dopušta savitljivu primjenu i da se ne može svrstati u strogo pravne pojmove.

Neki egzegeti kritički primjećuju kako Učiteljstvo u odnosu na ženidbenu nerazrješivost gotovo isključivo navodi jednu jedinu perikopu – to jest Marka 10, 11–12 – a nedovoljno razmatra druge odlomke iz Matejeva Evanđelja i Prve poslanice Korinćanima. Ti biblijski odlomci spominju neke „iznimke“ od Gospodinove riječi o nerazrješivosti ženidbe,[4] naime u slučaju „porneije“ (Matej 5, 32; 19, 9) i u slučaju rastave poradi vjere (Prva Korinćanima 7, 12–16). Takvi bi tekstovi bili pokazatelji da su kršćani u teškim prilikama već u apostolsko doba poznavali prilagodljivu primjenu Isusove riječi.

Na ovaj prigovor mora se odgovoriti kako isprave Učiteljstva nemaju nakanu sveobuhvatno i iscrpno prikazati biblijske temelje učenja o braku. Tu važnu zadaću prepuštaju sposobnim stručnjacima. No, Učiteljstvo ističe da nauka Crkve o nerazrješivosti ženidbe proistječe iz vjernosti Isusovoj riječi, jer Isus starozavjetnu praksu rastave braka jasno određuje kao posljedicu tvrdoće čovjekova srca. Upućuje – s onu stranu zakona – na početak stvaranja, na Stvoriteljevu volju, a svoju nauku sažima riječima: „Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!“ (Marko 10, 9). Otkupiteljevim dolaskom i brak je vraćen u svoj izvorni oblik zamišljen pri stvaranju i otrgnut je od ljudske samovolje – prije svega od muževa hira, jer za suprugu nije postojala mogućnost rastave braka. Isusova riječ o nerazrješivosti ženidbe nadvladavanje je staroga poretka zakona u novom poretku vjere i milosti. Samo na taj način brak može u potpunosti ispuniti Božji poziv na ljubav i ljudsko dostojanstvo i postati znakom Božjega saveza bezuvjetne ljubavi, to jest „sakramentom“ (usp. Efežanima 5, 32).

Mogućnost odvajanja, koju Pavao predviđa u Prvoj Korinćanima 7, tiče se brakova između kršćanina i nekrštena bračnoga druga. Kasnija teološka promišljanja razjasnila su kako je samo ženidba između dvoje krštenih sakrament u strogom smislu te riječi i kako bezuvjetna nerazrješivost vrijedi samo za brakove između Kristovih vjernika. Takozvani naravni ili prirodni brak ima svoje dostojanstvo iz reda stvaranja i stoga je zamišljen da bude nerazrješiv, ali se u određenim okolnostima može razriješiti radi višega dobra – u slučaju vjere. Tako je teološko usustavljivanje naznaku svetoga Pavla pravno svrstalo kao privilegium Paulinum, tj. kao mogućnost razrješenja nesakramentne ženidbe radi dobra vjere. Nerazrješivost istinske sakramentne ženidbe ostaje očuvana, stoga nije iznimka od Gospodinove riječi. Na to ćemo se vratiti kasnije.

Što se tiče pravilnoga razumijevanja ograde o porneiji postoji golema literatura s puno različitih pretpostavki, čak i onih oprječnih. Među egzegetima uopće nema jednodušnosti o tom pitanju. Mnogi smatraju kako je ovdje riječ o nevaljanim bračnim zajednicama, a ne o iznimkama od nerazrješivosti braka. U svakom slučaju Crkva ne može graditi svoje učenje i praksu na nesigurnim egzegetskim pretpostavkama. Mora se pridržavati jasnoga Kristova učenja.

2. Drugi prigovaraju da otačka predaja ostavlja prostora za praksu koja više razlikuje, a koja bi bolje odgovarala teškim prilikama; u tom smislu Katolička Crkva mogla bi učiti iz načela oikonomije istočnih Crkava odvojenih od Rima.

Tvrdi se kako se sadašnje Učiteljstvo oslanja samo na jednu nit otačke predaje, ali ne i na cjelokupnu baštinu drevne Crkve. Premda su se Otci jasno držali naukovnoga načela nerazrješivosti ženidbe, neki su od njih dopuštali određenu promjenjivost na dušobrižnoj razini u pogledu pojedinačnih teških stanja. Na tom su temelju istočne Crkve odvojene od Rima kasnije uz načelo akribije, vjernosti objavljenoj istini, razvile načelo oikonomije, dobrohotne popustljivosti u pojedinačnim teškim slučajevima. Ne odričući se nauke o nerazrješivosti ženidbe, dopustili bi u određenim slučajevima drugu, pa čak i treću ženidbu, koja se pak razlikuje od prve sakramentne ženidbe i označena je pokorničkim obilježjem. Tu praksu Katolička Crkva nikada nije izričito osudila. Biskupska sinoda iz 1980. predložila je dublje proučavanje te predaje kako bi bolje zasjalo Božje milosrđe.

Studija otca Pellanda jasno i upečatljivo prikazuje bitne otačke tekstove o toj problematici. Naravno, za tumačenje pojedinih otačkih tekstova nužan je rad povjesničara. Zbog teške slojevitosti teksta prijepori ne će jenjavati ni u budućnosti. S teološke točke gledišta treba napomenuti:

a) Postoji jasno suglasje Otaca o nerazrješivosti ženidbe. Budući da ona proistječe iz Gospodinove volje, Crkva nad tim nema vlasti. Upravo stoga kršćanski se brak od početka razlikovao od braka rimske civilizacije, iako u prvim stoljećima još nije postojao pravi kanonski poredak. Crkva otačkoga doba jasno isključuje rastavu braka i novo vjenčanje, i to zbog vjerne poslušnosti Novomu Zavjetu.

b) U Crkvi otačkoga doba rastavljeni-pa-ponovovjenčani vjernici nikada ni nakon vremena pokore nisu službeno bili pripuštani svetoj Pričesti. Istina je, međutim, da Crkva nije uvijek strogo opozivala ustupke o tom pitanju u pojedinim zemljama, čak i kad su bili označeni kao nespojivi s naukom i stegom. Također se čini istinitim da su pojedini Otci, primjerice Lav Veliki, tražili „pastirska“ rješenja za rijetke granične slučajeve.

c) To je dovelo do dva suprotna razvoja događaja:

– U Carskoj Crkvi nakon Konstantina slijedom sve čvršće isprepletenosti i međuovisnosti države i Crkve tražila se veća prilagodljivost i spremnost na nagodbu u teškim bračnim stanjima. Slična sklonost očitovala se i u galskim i germanskim krajevima sve do grgurovske obnove. U istočnim Crkvama odvojenima od Rima taj se razvoj nastavio dalje u drugom tisućljeću i doveo do sve liberalnije činidbe. Danas u nekim pravoslavnim Crkvama postoji niz razloga za rastavu braka, pa čak i teologija rastave braka, koja se nikako ne može pomiriti s Isusovim riječima o nerazrješivosti braka. U ekumenskom dijalogu svakako se mora početi razgovarati o tom problemu.

– Na Zapadu je zahvaljujući grgurovskoj obnovi vraćeno izvorno shvaćanje otaca. Taj je razvoj na neki način našao odobrenje na Tridentskom saboru i ponovo je izražen kao učenje Crkve na Drugom vatikanskom saboru.

Katolička Crkva ne može zbog naukovnih razloga preuzeti praksu istočnih Crkava odvojenih od Rima, jer je ona posljedica složenoga povijesnoga tijeka, sve slobodnijega tumačenja – koje se sveudilj udaljava od Gospodinove riječi – nekih nejasnih otačkih odlomaka kao i nezanemariva utjecaja građanskoga zakonodavstva. U tom pogledu nije točna tvrdnja da je Katolička Crkva jednostavno priznavala istočnjačku praksu. Zasigurno Tridentski sabor nije je izričito osudio. Srednjovjekovni kanonisti ipak su neprestano govorili o tome kao o zloporabi. Nadalje, postoje svjedočanstva da su skupine pravoslavnih vjernika koji su postajali katolici morali potpisati ispovijest vjere s izričitim spominjanjem nemogućnosti drugoga braka.[5]

3. Mnogi na temelju tradicionalnih načela epikeje i kanonske pravičnosti predlažu dopuštanje iznimaka od crkvene norme.

Neki se bračni sporovi, tako se kaže, ne mogu urediti na izvanjskom području.[6] Neki tvrde da se Crkva ne bi trebala oslanjati samo na pravne norme, nego da bi, naprotiv, trebala poštovati i uvažavati savjest pojedinca. Predana učenja o epikeji i kanonskoj pravičnosti mogla bi sa stajališta ćudorednoga bogoslovlja ili s pravnoga gledišta opravdati odluku savjesti koja odstupa od opće norme. Osobito u pitanju primanja sakramenata Crkva bi trebala učiniti korak naprijed, a ne samo izdavati zabrane vjernicima.

Dva priloga, don Marcuzzija i profesora Rodrígueza Luña, rasvjetljuju ovu složenu problematiku. U njoj postoje tri područja istraživanja koja je potrebno jasno razlikovati jedno od drugoga:

a) Epikeja i kanonska pravičnost od velike su važnosti u području ljudskih i posve crkvenih normi, ali se ne mogu primijeniti u kontekstu normi nad kojima Crkva nema moć raspolaganja.[7] Nerazrješivost braka jedna je od tih normi koje sežu do samoga Gospodina i stoga se nazivaju normama božanskoga prava. Isto tako Crkva ne može odobriti pastoralne postupke – kao što je dušobrižništvo sakramenata – koji bi proturječili jasnoj Gospodinovoj zapovijedi. Drugim riječima: ako je prijašnja ženidba rastavljenih-pa-ponovovjenčanih vjernika bila valjana, njihova se nova zajednica ni pod kojim uvjetima ne može smatrati u skladu s pravom, pa stoga iz unutarnjih razloga nije moguće primanje sakramenata. Pojedinčeva savjest beziznimno je vezana uz tu normu.[8]

b) Međutim, Crkva ima ovlast razjasniti koji uvjeti moraju biti ispunjeni da bi se brak smatrao nerazrješivim prema Isusovu učenju. U skladu s pavlovskim tvrdnjama u Prvoj Korinćanima 7 utvrdila je da samo dvoje kršćana može sklopiti sakramentni brak. Razvila je pravne likove privilegium paulinum (pavlovske povlastice) i privilegium petrinum (petrovske povlastice). S obzirom na odredbe o porneiji u Matejevu evanđelju i u Djelima apostolskim 15, 20 uobličene su ženidbene zaprjeke i smetnje. Osim toga, sve su se jasnije prepoznavali razlozi ništavosti ženidbe i iscrpnije je razrađen parnični postupak. Sve je to pridonijelo da se točnije razgraniči i raščlani pojam nerazrješivosti ženidbe. Može se reći da je na taj način i Zapadna Crkva dala prostora načelu oikonomije, a da se pri tom nije diralo u nerazrješivost ženidbe kao takve. U taj se smjer uklapa i daljnji pravni razvoj u Zakoniku kanonskoga prava iz 1983., prema kojem dokaznu snagu imaju i izjave stranaka. Stoga se prema riječima stručnjaka za to područje čini kako su praktički isključeni slučajevi u kojima se sudskim postupkom ne može dokazati nevaljani brak kao takav.

Budući da je u srži ženidbe javno-crkveno obilježje i da vrijedi temeljno načelo nemo iudex in propria causa (nitko nije sudac u vlastitoj parnici), ženidbena pitanja moraju se rješavati na vanjskom području. Ako rastavljeni-pa-ponovovjenčani vjernici smatraju da njihov prijašnji brak nikada nije bio valjan, dužni su se zbog toga obratiti nadležnomu crkvenomu ženidbenomu sudištu, koje mora ispitati problem objektivno i uz primjenu svih pravno raspoloživih mogućnosti.

c) Zasigurno nije isključeno da se u ženidbenim procesima dogode pogrješke. U nekim dijelovima Crkve još uvijek ne postoje crkvena sudišta koja bi dobro radila. Ponekad postupci traju neopravdano dugo. U nekim slučajevima završavaju problematičnim presudama. Ovdje se načelno ne čini isključenom primjena epikeje na unutarnjem području. U Pismu Zbora za učenje vjere iz 1994. to se spominje kada se kaže da s novim kanonskim načinima utvrđivanja ništavosti treba „koliko je god moguće“ (br. 9) isključiti svako neslaganje između istine koja se može dokazati u postupku i objektivne istine.

Mnogi teolozi priklanjaju se mišljenju kako se vjernici moraju i u savjesti strogo pridržavati sudskih odluka koje im se čine pogrješne. Drugi smatraju da su ovdje na unutarnjem području iznimke zamislive, jer u parničnom postupku nije riječ o normama božanskoga prava, nego o normama crkvenoga prava. Međutim, to pitanje zahtijeva daljnje proučavanje i rasvjetljenje. U svakom slučaju moralo bi se vrlo brižno razjasniti pretpostavke za utvrđivanje iznimke kako bi se isključila proizvoljnost i zaštitila javna narav braka koja nije podložna subjektivnoj prosudbi.

4. Neki optužuju sadašnje Učiteljstvo da preokreće naukovni razvoj II. vatikanskoga sabora i da zastupa prijesaborsko viđenje braka.

Neki teolozi tvrde da bi se novije isprave Učiteljstva o pitanjima braka temeljile na naturalističkom, legalističkom poimanju braka, da ističu ugovor između supružnika i ius in corpus (pravo na tijelo),[9] a da je Sabor nadišao to statično shvaćanje i opisao brak na personalističkiji način kao savez ljubavi i života. Time bi se otvorile mogućnosti da se teška stanja rješavaju na čovječniji način. Razmišljajući dalje u tom smjeru neki se istraživači pitaju ne bi li se moglo govoriti i o smrti braka, kada više ne postoji osobni savez ljubavi između bračnih drugova. Drugi postavljaju staro pitanje nema li Papa u takvim slučajevima mogućnost razriješiti brak.

Međutim, tko pozorno čita nedavna crkvena izjašnjenja prepoznat će da se njihove središnje tvrdnje temelje na Gaudium et spes i da dalje razvijaju ondje sadržanu nauku s potpuno personalističkim značajkama, na tragu koji je naznačio Sabor. Uza sve to, neprikladno je uvoditi oprječnost između personalističkoga i pravnoga viđenja braka. Sabor nije ukinuo tradicionalno poimanje braka, nego ga je dalje razvio. Kad se, primjerice, stalno ponavlja da je Sabor zamijenio strogo pravni pojam ugovora širim i teološki dubljim pojmom saveza, ne smije se u tom pogledu zaboraviti da je i u savezu sadržan element ugovora, iako je smješten u širi vidik. Činjenica da ženidba seže dalje od puko pravnoga područja, ponirući u dubine ljudskoga i u otajstvo božanskoga, uvijek se izricalo riječju sakrament, iako se često nije iznosilo na vidjelo s jasnoćom koju je Sabor dao tim vidovima. Pravo nije cjelina, ali je neizostavan, prijeko potreban dio, jedna dimenzija cjeline. Ne postoji brak bez pravnoga normiranja; ono ga smješta u cjelokupno tkivo društva i Crkve. Ako preuređenje prava nakon Sabora zadire i u područje braka, onda to nije izdaja Sabora, nego provedba njegova zadatka.

Ako bi Crkva prihvatila teoriju da je brak mrtav kad se dvoje supružnika više ne vole, onda bi time odobrila rastavu braka i u tom trenutku podupirala bi nerazrješivost braka samo riječima, ali ne više i činjenično (u stvarnosti). Stoga se mora smatrati pogrješnim (zabludnim) mišljenje da bi Papa možda mogao razriješiti nepovratno slomljenu sakramentnu izvršenu ženidbu (konzumirani brak). Takav brak nitko ne može razriješiti. Na vjenčanju supružnici obećavaju jedno drugomu vjernost do smrti.

Dodatno dublje proučavanje pak zahtijeva pitanje mogu li kršćani koji ne vjeruju – kršteni koji nikad nisu vjerovali u Boga ili više ne vjeruju u Njega – uistinu sklopiti sakramentni brak.[10] Drugim riječima, potrebno je razjasniti je li svaka ženidba dvoje krštenih ipso facto (samim time) sakramentna ženidba. Naime, Zakonik kanonskoga prava određuje kako je samo „valjani“ ženidbeni ugovor između krštenih ujedno i sakrament (usp. kanon 1055. § 2).[11] Vjera pripada srži sakramenta; treba razjasniti pravno pitanje kakav bi dokaz nevjerovanja za posljedicu imao da se sakrament ne ostvari (koja bi jednoznačnost nevjerovanja dovela do toga da ne dođe do podjele sakramenta / kakva bi potkrjepa odsutnosti vjere rezultirala time da sakrament ne nastane).[12]

5. Mnogi tvrde da je držanje Crkve u pitanju rastavljenih-pa-ponovovjenčanih vjernika jednostrano normativno, a ne dušobrižno.

Niz kritičkih prigovora protiv crkvenoga učenja i prakse tiče se pitanja dušobrižne naravi. Kaže se primjerice da je jezik crkvenih dokumenata previše legalistički, da tvrdoća zakona prevladava nad razumijevanjem dramatičnih ljudskih stanja. Tvrde da današnji čovjek više nije u stanju razumjeti takav jezik, da bi Isus imao otvoreno uho za potrebe svih ljudi, osobito onih na rubu društva. Govore da se Crkva nasuprot tomu pokazuje kao sudac koji isključuje ranjene osobe od sakramenata i od nekih javnih službi.

Svakako se može priznati da se izražajni oblici (način izražavanja) crkvenoga Učiteljstva ponekad ne čine tako lako razumljivi. Propovjednici i katehete (vjeroučitelji) trebaju ih prevoditi u izričaj koji odgovara različitim ljudima i njihovu kulturnom okruženju. Međutim, u tom se postupku mora očuvati bitan sadržaj crkvenoga naučavanja. Ne smije se razvodnjavati navodnim pastoralnim razlozima, jer prenosi objavljenu istinu. Zahtjeve Evanđelja zasigurno je teško učiniti razumljivima posvjetovljenim ljudima. Ali ta dušobrižnička poteškoća ne može dovesti do nagodbe s istinom, njezina potiskivanja, popuštanja, kolebanja i sustezanja oko nje. Ivan Pavao II. u okružnici Veritatis splendor jasno je odbacio takozvana pastoralna rješenja koja se suprotstavljaju izjavama Učiteljstva (usp. br. 56).[13]

Što se tiče stajališta Učiteljstva o problemu rastavljenih-pa-ponovovjenčanih vjernika, valja istaknuti kako novije crkvene isprave vrlo uravnoteženo spajaju zahtjeve istine sa zahtjevima ljubavi. Ako u prošlosti ljubav možda nije dovoljno blistala kad se iznosila istina, danas je velika opasnost da se u ime ljubavi istina prešuti, prikrije ili ugrozi (kompromitira). Zasigurno istinita riječ može boljeti i biti neugodna. Ali to je put do iscjeljenja, do mira i do unutarnje slobode. Dušobrižništvo koje stvarno želi pomoći pogođenim ljudima mora se uvijek temeljiti na istini. Na kraju krajeva, samo ono što je istinito može biti i dušobrižno: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Ivan 8, 32).

Talijanski izvornik i ovdje
Engleski prijevod
Francuski prijevod
Kastilski prijevod
Njemački prijevod
Portugalski prijevod

Preveo Petar Marija Radelj

[1] Prirediteljska napomena: Cijeli niz Documenti e Studi u međuvremenu više nije dostupan u prodaji. Knjiga je objavljena i na engleskom (On the Pastoral Care of Divorced and Remarried Persons, Vatican City: Libreria Editrice Vaticana, 1998.), francuskom (La pastorale des divorcés remariés, Paris: Cerf, 1999., ISBN 978-2204063180) i kastilskom (Sobre la atención pastoral de los divorciados vueltos a casar, Madrid: Palabra, 2000., ISBN 978-8482394220).

[2] Ovaj tekst preuzima treći dio Uvoda kardinala Josepha Ratzingera u 17. svesku niza „Documenti e Studi“ koji uređuje Zbor za učenje vjere Sulla pastorale dei divorziati risposati (O dušobrižništvu rastavljenih-pa-ponovovjenčanih), Libreria Editrice Vaticana, Vatikan, 1998., str. 20–29. Tekstu su pridodane tri bilješke.

[3] Usp. Angel Rodríguez Luño, L’epicheia nella cura pastorale dei fedeli divorziati risposati (Epikeja u pastirskoj skrbi za rastavljene-pa-ponovovjenčane vjernike), isto, str. 75–87; Piero Giorgio Marcuzzi, S.D.B., Applicazione di “aequitas et epikeia” ai contenuti della Lettera della Congregazione per la Dottrina della Fede del 14 settembre 1994 (Primjena pravičnosti i epikeje na sadržaj Pisma Zbora za učenje vjere od 14. rujna 1994.), isto, str. 88–98; Gilles Pelland, S.J., La pratica della Chiesa antica relativa ai fedeli divorziati risposati (Praksa drevne Crkve u odnosu na rastavljene-pa-ponovovjenčane vjernike), isto, str. 99–131.

[4] Prirediteljska napomena: U ovom prijevodu riječi brak i ženidba, odnosno sakrament i svetootajstvo rabe se kao istoznačnice.

[5] Prirediteljska napomena: Tako, primjerice, u Ritualu rimskom po nalogu Urbana VIII. koji je priredio Bartol Kašić, pod naslovom Spovidanje prave vire koje se ima činiti slovinski od istočnih krstjana odlomak 18. glasi: „Još, zavezaj od ženidbe sakramenta spovidam da se može radi priljubodivstva, poluvirstva ili inih uzroka među oženjenimi razlučenje od odra ili postelje i od pribivanja učiniti. Ništa ne manje nije dopušteno njima inu drugu ženidbu učiniti.“ (U Rimu, 1640., str. 80). Slično, u Ispovijesti kršćanske vjere za Istočnjake koju je propisao papa Benedikt XIV. 16. ožujka 1743.: „Poštujem i prihvaćam […] da je vez ženidbenoga svetootajstva nerazrješiv i premda se zbog preljuba, krivovjerja ili drugih uzroka između supružnika može dogoditi rastava postelje i stanovanja, oni ipak ne smiju sklopiti drugu ženidbu“ (usp. Heinrich Denzinger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 2536, str. 468).

[6] Prirediteljska napomena: Forum externum latinski je izraz koji označava izvanjsko područje, svijest očitovanu u javnost, područje javnoga prava, vanjski trg ili javni prostor gdje ljudi mogu otvoreno i slobodno izraziti svoja mišljenja i zamisli i okupljati se radi rasprave i razmjene misli. To može biti fizičko mjesto (crkva, priroda, gradska vijećnica, društveni dom…) ili virtualni prostor (mrežna platforma, internetski forum, društvena mreža…) na koji pojedinci mogu pristupiti (priključiti se), pojedinačno ili zajedno s drugima očitovati ili izvana iskazivati svoju vjeroispovijest ili vjerovanje bogoštovljem, opsluživanjem vjerskih propisa, prakticiranjem i učenjem; izraziti svoje mišljenje, sudjelovati u razgovorima s drugima, podijeliti svoja promišljanja i stajališta o raznim temama te učiti jedni od drugih. Suprotno od forum externum, koji se može proučavati, jest forum internum, unutarnje područje, prostor savjesti, osobni/privatni djelokrug, unutarnje sudište, ono u što se drugi nema pravo miješati, ne može i ne treba proučavati; obuhvaća osobnu autonomiju; slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; saslušanje iza zatvorenih vrata (ispovijed) i usporednu nadležnost.

[7] Prirediteljska napomena: Rješavanje po slobodnoj ocjeni, diskrecijska vlast (engleski discretionary authority, francuski pouvoir discrétionnaire, talijanski potere discrezionale, kastilski poder discrecional, portugalski poder discricional), moć raspolaganja (njemački Verfügungsgewalt) jest ovlast ovlaštene osobe da donosi neke pravne odluke prema svom nahođenju unutar zakonskih mjera i ponašanja; prilika dana donositi odluke o čemu unutar niza mogućih odluka; moć donošenja odluka; ono o čem može odlučivati određena osoba ili skupina, umjesto da ih nadziru pravila. Kad primjena diskrecijskoga prava nadilazi ograničenja utvrđena pravom, sud može zlorabiti svoje diskrecijsko pravo i potkopati vladavinu prava. U tom slučaju odluka suda može biti ultra vires (izvan moći), a ponekad se može označiti i kao pravosudni aktivizam. Godine 1824. američki vrhovni sudac John Marshall o tom je napisao: „Sudska vlast, za razliku od vlasti zakona, ne postoji. Sudovi su puka sredstva zakona i ne mogu ništa. Kad se kaže da imaju diskrecijsko pravo, to je puko zakonsko diskrecijsko pravo, diskrecijsko pravo koje treba koristiti u razlučivanju smjera propisana zakonom, a kad se to razabere, dužnost je suda to slijediti. Sudbena se vlast nikada ne obavlja radi izvršenja sudčeve volje, nego uvijek radi izvršenja zakonodavčeve volje; ili, drugim riječima, volje zakona“ (Osborn protiv Banke Sjedinjenih Država, str. 866). „Diskrecijsko pravo primjenjuje se u slučajevima kada zakon ne nalaže konkretnu odluku ili kada se donositelju odluke daje izbor mogućnosti unutar ograničenja nametnutih zakonom“ (Vrhovni sud Kanade, Presuda Baker protiv Kanade od 9. srpnja 1999., točka 52).

[8] U tom pogledu vrijedi pravilo koje je ponovo potvrdio Ivan Pavao II. u apostolskoj pobudnici Familiaris consortio, br. 84: „Pomirenje u sakramentu pokore – koje bi otvorilo put svetootajstvu Euharistije – može se udijeliti samo onima koji su, pokajavši se što su pogazili znak Saveza i vjernosti Kristu, iskreno spremni prihvatiti oblik života koji više nije u suprotnosti s nerazrješivošću ženidbe. To doista zahtijeva da muškarac i žena, kad iz ozbiljnih razloga – primjerice radi odgoja djece – ne mogu ispuniti obvezu rastave, preuzmu obvezu da žive u potpunoj suzdržljivosti, to jest da se uzdržavaju od čina koji su pridržani samo bračnim drugovima.“ Vidi također Benedikt XVI., Apostolska pobudnica Sacramentum caritatis, br. 29.

[9] Prirediteljska napomena: Ius in corpus (pravo na tijelo) jest pravo razmijenjeno u braku kojim bračni drugovi jedno drugomu daju pravo na spolno općenje. Bitnost ženidbe je u privoli zaručnika koja im daje pravo na bračne čine i na bračni život. Pojam ženidbe traži samo pravo (ius), a ne i uporabu prava (usus iuris). Stoga se u pravu smatra da je ženidba zakoniti ugovor kojim muškarac sa ženom međusobnim predavanjem i primanjem prava na tijelo s obzirom na čine prikladne za rađanje potomstva, uspostavlja pravno uređenu jedinstvenu i nerazrješivu životnu zajednicu. Jedan od razloga za utvrđenje ništavosti ženidbe jest „ako obje stranke ili samo jedna od njih pozitivnim činom volje isključi svako pravo na bračni čin“ jer „tada ženidba nije valjano sklopljena“ (kanon 1086. § 2. Zakonika kanonskoga prava iz 1917.).

Kanon 1081. § 2. Zakonika kanonskoga prava iz 1917. određivao je: „Ženidbena privola je čin volje kojim obje stranke međusobno predaju i primaju pravo na tijelo, trajno i isključivo, u odnosu na one čine koji su po sebi prikladni za rađanje djece. (Consensus matrimonialis est actus voluntatis quo utraque pars tradit et acceptat ius in corpus, perpetuum et exclusivum, in ordine ad actus per se aptos ad prolis generationem.)“

Drugi vatikanski sabor u Gaudium et spes, br. 48 preuzima dijelove navedene definicije, a neke ispušta. Umjesto bračnim ugovorom (contractus matrimonialis), što je isticalo pravnu (obveznopravnu) i ugovornu (pogodbenu) značajku ženidbe, definira je prisnom zajednicom supružničkoga života i ljubavi (intima communitas vitae et amoris coniugalis). Ističe da je njezin utemeljitelj i zakonodavac Bog (a ne čovjek): „Stvoritelj, koji ju je osnovao i providio / podigao / postavio / uredio / opskrbio vlastitim zakonima“ (a Creatore condita suisque legibus instructa). Umjesto da se „sklapa“ (contrahitur) kaže da se brak „iznova obnavlja / pripravlja / priređuje / prikazuje“ (instauratur) „bračnim savezom“ (foedere coniugii) ili (seu) „neopozivom osobnom privolom“ (irrevocabili consensu personali). Zadržava isticanje dvostranosti „međusobna predavanja i primanja supružnikâ“ (coniuges sese mutuo tradunt atque accipiunt). Čin „prikladan za rađanje djece“ preimenuje u „ljudski“ čin (actu humano) i ističe da je to novi entitet: „ustanova, po božanskoj odredbi čvrsta, pa i pred društvom“ (institutum ordinatione divina firmum oritur, etiam coram societate) te zaključuje da „taj sveti vez (vinculum sacrum) radi dobra, kako supružnika i potomstva, tako i društva, ne ovisi više o ljudskoj volji (non ex humano arbitrio pendet)“.

[10] Prirediteljska napomena: Sinoda o obitelji iz 2014. obnovila je prijedlog razmatranja mogućnosti zahtijevanja vjere kao preduvjeta za valjanost sakramentne ženidbe. Bruno Esposito u studiji La fede come requisito per la validità del matrimonio sacramentale?, Periodica de re canonica (Roma, Gregoriana), 104 (2015.), br. 4, str. 611–651, i Lumen veritatis (Caieiras, São Paulo, Brazil), 8 (2015.), br. 30 (1), str. 96–123, istražio je to pitanje u njegovu razvoju tijekom vremena u svjetlu katoličkoga bogoslovlja i crkvene sudske prakse te zaključio kako prijedlogu nedostaju čvrsta i sigurna teološka opravdanja i da u praksi ne bi riješio ni jedno od pitanja zbog kojih je postavljeno. Prijeko potrebno dobro sakramenta ženidbe zahtijeva da ga se brani i da se o njem brižljivo skrbi pozornim dušobrižništvom, sačinjenim od istine i ljubavi, prije, tijekom i nakon vjenčanja. Istu pozornost treba posvetiti osobama koje proživljavaju bračnu krizu i pomoći im da se suoče s tom kušnjom na kršćanski način, osobito ako treba provjeriti stvarnu valjanost njihova braka, što zahtijeva osposobljeno osoblje na crkvenim sudištima.

[11] Prirediteljska napomena: Kanon 1055. Zakonika kanonskoga prava iz 1983. § 1. Krist Gospodin uzdignuo je na dostojnost svetootajstva među krštenima bračni savez kojim muškarac i žena između sebe uspostavljaju zajednicu čitava života, po svojoj naravi usmjerenu dobru ženidbenih drugova i rađanju i odgajanju potomstva. § 2. Zato među krštenima ne može postojati valjan bračni ugovor koji samim tim ne bi bio sakrament. (Službeni latinski tekst: Canon 1055. § 1. Matrimoniale foedus, quo vir et mulier inter se totius vitae consortium constituunt, indole sua naturali ad bonum coniugum atque ad prolis generationem et educationem ordinatum, a Christo Domino ad sacramenti dignitatem inter baptizatos evectum est. § 2. Quare inter baptizatos nequit matrimonialis contractus validus consistere, quin sit eo ipso sacramentum.) Isto je određivao i kanon 1012. Zakonika kanonskoga prava iz 1917. osim što je u njem, ali samo u paragrafu 1., bio bračni ugovor (contractus matrimonialis), a sada je bračni savez (matrimoniale foedus).

[12] Tijekom susreta sa svećenstvom Aostanske biskupije 25. srpnja 2005. papa Benedikt XVI. o ovom teškom pitanju ustvrdio je: „Osobito je bolno stanje za one koji su se vjenčali u Crkvi, ali nisu istinski vjerovali i učinili su to zbog tradicije, a zatim, nakon što su sklopili novi nevaljani brak, obratili su se, našli vjeru i osjećaju se isključenima od Svetootajstva. To je doista velika patnja i dok sam bio predstojnik Zbora za učenje vjere pozvao sam više biskupskih konferencija i stručnjaka da prouče taj problem: sakrament slavljen bez vjere. Ne usuđujem se reći može li se ovdje doista naći razlog nevaljanosti jer je nedostajala temeljna dimenzija sakramenta ženidbe. Osobno sam tako mislio, ali iz rasprava koje smo imali shvatio sam da je problem vrlo težak i da ga treba dodatno istražiti.“

[13] Prevoditeljska napomena: Sv. Ivan Pavao II., Okružnica Veritatis splendor o nekim temeljnim pitanjima ćudorednoga učenja Crkve (6. kolovoza 1993.): „56. Da bi opravdali svoja stajališta, neki su predložili svojevrstan dvostruki položaj ćudoredne istine. Naime, osim na naukovnoj razini i odmišljano od stvari, trebalo bi prepoznati i neka životna promišljanja koja su prilagođenija stvarnosti. To bi, vodeći računa o okolnostima i stanju stvari, s pravom moglo uvoditi iznimke od općih pravila i tako dopustiti da se praktično, mirne savjesti, čini ono što se prema ćudorednom zakonu iznutra smatra zlom. Na taj se način u nekim slučajevima uspostavlja podjela ili čak suprotnost između općenito valjane zapovijedi i putokaza pojedine savjesti koja zapravo odlučuje o dobru i zlu. Na temelju toga nastoje uspostaviti ‘pastoralna’ rješenja koja nazivaju legitimnima, a koja su suprotna Učiteljstvu Crkve i žele opravdati neku vrstu ‘učinkovite’ hermeneutike, prema kojoj savjest ne bi u svim okolnostima bila vezana na određenu zapovijed koju poriče. Nema onoga tko ne može shvatiti kako se tim nametanjima izokreće sama istovjernost savjesti pred čovjekovom slobodom i pred Božjim zakonom. Samo prethodno razjašnjenje odnosa između slobode i zakona utemeljena na istini omogućuje jednako razlučivanje o tome ‘stvaralačkom’ tumačenju savjesti.“