Dva kruha
Toliko toga ima što nas začuđuje kad smo na kraju svećeničke službe.
Jedna od tih nedoumica je neshvaćanje. Ma koliko se trudili, objašnjavali, bili uporni u poruci, neki je, ponekad većina, krivo shvate, zapravo prihvate ono što njima trenutačno odgovara.
Čini nam se da je uloženi trud i napor uzaludan. Svakim danom čitam neki odlomak iz Svetoga Pisma. Neke odlomke znamo napamet, ponekad ne shvaćajući njihov dublji smisao i poruku.
Ovih dana sam, nasumce, otvorio stranicu o umnažanju kruha.
Tu sam našao odgovor na svoje pritužbe i dileme o neshvaćanju. Isus biva žestoko osporavan, njegove najplemenitije nakane bivaju krivo tumačene. Ali on ne odustaje od svog puta. Od njega učimo nastavljati i kad smo osporavani, dobronamjerno ili zlonamjerno.
Prizor nam je poznat: umnažanje kruhova, mnoštvo ga hvali. Kad je otišao u druga mjesta traže ga, kliču: Ovo je uistinu prorok, da bi ga, siti, željeli učiniti kraljem. Bilo bi to u redu da nisu previše sebični jer su htjeli jesti bez rada. Tu nastupa nesporazum.
Isus ih prekorava znajući da im je do kruha svagdanjega. Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se! Vjerojatno su ostali skamenjeni gledajući ga. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni. Njihov odgovor je bio očekivan. Što nam je činiti, rekoše uglas? Raditi djela Božja.
Od oduševljenja nastaje obrat, pobuna, protivljenje, kad su čuli što Isus kaže: Ja sam kruh života. Tvrd je to govor, tko te može slušati. Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jelo? Mnoštvo traži znak da bi vjerovali.
Tri su ključne riječi Isusove kod euharistije: uze, zahvali, razdijeli. Tri su temeljne kršćanske vrijednosti: poniznost, blagost, strpljivost.
Uvijek isto. U Očenašu molimo za kruh svagdanji, šteta što nije tu i molitva za kruh nebeski. Mnogi kršćani traže zemaljske sigurnosti u sebi, a tek u nevolji i beznađu u Bogu. Bog je blagoslovio ljudski rad i radost u kruhu i vinu na oltaru. Tu je molitva za oboje. Rad i sabiranje su ritam svakodnevnog života. Traženje nije samo napor da se postigne hrana svagdanja, nego i vječna. Plodovi ruku čovječjih, mukotrpni rad ratara, žitna polja, loza… – bili su česte Isusove teme.
Nije dosta u Krista vjerovati, treba se i njime hraniti, za njega se opredijeliti. Neki kršteni se ne pričešćuju nikad ili ponekad nakon prve pričesti, neki povremeno i tako osporavaju Isusov poziv uzmite i jedite.
Misa je za mnoge susret s prijateljima, modna pozornica bez životnog susreta s Isusom. Pametni, pobožni kršćani znaju da bez Euharistije nema pravog opredjeljenja za Krista.
Svakako, svrha Isusova dolaska nije da nam pruži neke nove pojmove, nego da nam omogući drugovanje s Bogom. Zajedništvo Boga i čovjeka u Kristu je ostvareno, a to je novost koja je do tada nečuvena.
Nedjelja je odmor posvećen Bogu i onima koji s nama žive u kući, u ulici, na svetoj Misi. Govorio ne govorio, neki to ne žele shvatiti pa dižu pobunu protiv zvonjave crkvenih zvona, jer im nisu poziv na Misu, nego opomena koju ne žele čuti, još manje prihvatiti.
Nažalost, ima krštenih koji su ga ostavili, drugi su gledatelji njegove kalvarijske misne drame. I nas pita: Želite li i vi otići?
Gospodine, kome da idemo, odgovori Petar? Ti imaš riječi života vječnoga.
