Dvanaestorica

Matejevo Evanđelje 11. nedjelje kroz godinu počinje Isusovom samilošću nad ljudskim mnoštvom koje se ukazuje umorno i izmučeno, slikovito rečeno „kao ovce bez pastira“. Mnoštvo je tu, ali nema pastira. Žetva preobilna, a žeteoci i žetelice u neznatnu broju. Zato Isusov poticaj učenicima na pouzdanu molitvu da Gospodar žetve pozove i pošalje djelatnike u njivu svoju. Njegova je njiva, njegova žetva, njegovi radnici. Njegovo je mnoštvo. A on jedini zna i ima potpuno rješenje.  

»Vidjevši [Isus] mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira. Tada reče svojim učenicima: ‘Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju’« (Mt 9,36).

Vertikalno zvanje. U knjigama proroka Izaije (49,1), proroka Jeremije (1,5) i apostola Pavla (Gal 1,15) nailazimo na spoznaje da je Bog u razna doba povijesti pozvao trojicu spomenutih još „od materina krila“, tj. od njihova začeća. Božji poziv u ovakvu duhovnu službu – učiteljsku i proročku – povezan je s početkom samoga života, uz izravno Božje stvaranje duše koju Gospodin udahnjuje u tijelo od roditelja začeto. Nije to zvanje naknadan dar, čin i zov, u sedmom mjesecu ili u sedmoj godini, ili kada se mladić ili djevojka svjesno odluče poći u duhovni stalež, nego istodoban sa stvaranjem duše, zajedno s darom života. Ali to je samo povlašten zov, upućen osobi da se u uvjetima jasne slobode može odgovorno opredijeliti za služenje Bogu potpuno, neposredno i nepodijeljena srca. I očito nije taj duhovni poziv kao ostala zemaljska zvanja: matematičara, fizičara, agronoma ili šumara. To su časna ali vodoravna zvanja koja se brinu za zemaljsko, a duhovno je vertikalno, uspravno i usmjereno u nebo i s neba crpi smisao i snagu. „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas“ (Iv 15,16). Inicijativa je to Božja. Božji plan koji iziskuje naše sudioništvo.

Nije u tome sva tajna. Tajna je i u tome što Isus kaže da nijedno duhovno zvanje, svećeničko ili redovničko, nije ostvareno a da nije od Boga izmoljeno: „Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9,38). Ne da je to inicijativa ljudska, tj. da naša majka ili baka nama isprosi odlazak u sjemenište ili u samostan, nego Bog oduvijek gleda na raspoloživost ljudskih srdaca, na njihove molitve upućene Božanskomu prijestolju. A Svemogući raspoređuje svoje pozive komu hoće, kada hoće i kako hoće prema svomu vječnom planu uključujući i zazive iskrenih srdaca.

Borba. Dar zvanja kao i dar života nosi sa sobom stalnu borbu, kao što znamo iz vlastita iskustva. S vjetrovima ovoga svijeta, sa satanovim napastima koje nas odvraćaju da ne pođemo putovima Božjega zova; a ako se već pošlo, da se što prije odustane; ako se ne odustane, da se barem potkopava zajednica nezadovoljstvom i traženjem stalnih prava kojih su se dotične osobe zavjetom ili zakonom već odrekle.

Molitva. Zato je i molitva u sabranosti, klanjanje u razmišljanju, svojevoljna žrtva u pokori, progonstvo u strpljivosti, križ u predanju – moćno suradničko sredstvo na temelju kojega Bog Spasitelj privlači ljude k sebi. „A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Iv 12,32), govori Gospodin. To je Božja logika, pedagogija, znanost o križu. I u njega ne će nikada ponestati zvanja. Može biti samo „mnogo zvanih, malo odabranih“ (Mt 22,14). Može ih čak ponestati u jednome kraju, pa i u jednome narodu, zato što dječaci i djevojčice, mladići i djevojke žele slijediti onoga mladića koji se ražalostio kada ga je Isus javno pozvao, a nije mogao ostaviti svoje njive i žetve, kuće i mreže… A uvijek će biti zvanja ondje gdje se Božje zapovijedi opslužuju, Boga moli i pokora čini.

Ustanovljenje Dvanaestorice. Isus je uspostavio Dvanaestoricu za svoga zemaljskoga života, ali će se oni tijekom vremena množiti već prema potrebama i daru milosti Božje. Nastavlja evanđelist Matej:

»Dozva dvanaestoricu svojih učenika i dade im vlast nad nečistim dusima: da ih izgone i da liječe svaku bolest i svaku nemoć.

A ovo su imena dvanaestorice apostola: prvi Šimun, zvani Petar, i Andrija, brat njegov; i Jakov, sin Zebedejev, i Ivan brat njegov; Filip i Bartolomej; Toma i Matej carinik; Jakov Alfejev i Tadej; Šimun Kananaj i Juda Iškariotski, koji ga izda.

Tu dvanaestoricu posla Isus uputivši ih: ‘K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova! Putem propovijedajte: ‘Približilo se kraljevstvo nebesko!’ Bolesne liječite, mrtve uskrisujte, gubave čistite, zloduhe izgonite! Besplatno primiste, besplatno dajte’« (Mt 10,1-8).

Popis Apostola. Na četiri se mjesta donose puna imena apostola, a kod nekih i dodatak, kao kod Mateja carinik i kod Iškariota izdajnik. Samo tri apostola od Dvanaestorice uvijek drže istu poziciju u sva četiri nabrajanja. Petar na prvom mjestu, Filip na petom i Juda Iškariotski na dvanaestom, ali je iz posljednjega popisa ispao i mjesto mu je ostalo označeno prazninom, odnosno popunjeno novoizabranim Matijom (Dj 1,26). Neki uočavaju da su Dvanaestorica poredana u tri skupine po četvorica. Prvu skupinu predvodi Petar, koji je na čelu svoj Dvanaestorici. Zatim drugu četvoricu predvodi Filip. A treću predvodi Jakov mlađi, osim u Matejevu popisu. U svakom slučaju, po zakonu ljudske psihologije, za jednu dinamičnu skupinu učenika vrlo je prikladan broj od deset do petnaest sudionika. Takva se skupina može držati pod nadzorom: može učiti, pitati, bilježiti, dijalogirati, svaki se dan provjeravati, pripremati za vođe i učitelje. Kada je više od toga, nastaje svađa, djelidba i raspad. Vidiš na primjeru Sedamdeset i dvojice (Iv 6,66).

Ako uzmemo primjer iz suvremenoga nogometnog športa, vidimo brojčano prikladnu reprezentaciju od jedanaest igrača. Isus je, eto, uzeo Dvanaestoricu. Kada se izabrana Ekipa uvježba, u Božje ime dade na posao, može pobijediti Svijet.

Sveti Ivan ne donosi popisa Dvanaestorice. Druga trojica donose. Evo toga kataloga u usporednim stupcima prema sinoptičkim Evanđeljima i Djelima apostolskim, koja je sastavio sv. Luka:

U navođenju apostolskih imena svi evanđelisti stavljaju Petra na prvo mjesto, a Matej evanđelist i teološki ističe: „prvi Šimun, zvani Petar“ (Mt 10,2). Ovo „prvi“ – protos ne znači samo prvi po redu, redni broj, nego znači glavni broj, prvak, primus, primas! Ne: „primus inter pares“ – prvi među jednakima, nego „primus super omnes“ = prvi iznad svih, u vlasti i nauku, kako će se ta istina tijekom vremena i pobliže definirati.

Misija u Izraelu. Isus ovlašćuje svoju Dvanaestoricu da prvo propovijedaju kraljevstvo Božje „izgubljenim ovcama doma Izraelova“, da ne prelaze granice domaćega ovčinjaka; doći će na red i viša misija među pogane, do kraja zemlje. A tek ih na drugom mjestu opunomoćuje da čine čudesa liječeći razne bolesti i izgoneći đavle iz života ljudi, da gubave čiste i mrtve uskrisuju. To je Božji plan, kojemu se svaki ljudski treba podrediti. I još jedna važna: Ne zaboravite, učenici! – Besplatno primiste, besplatno i dajte. Ne unovčujte i ne trgujte s milošću Božjom!

Zašto 12? Isus je izabrao Dvanaestoricu da predstavljaju dvanaest plemena Izraelovih, da uspostavi novi savez i stvori jezgru novoga otkupljenog roda ljudskoga (Iv 1,40-44). Osim što im je povjerio posebne zadaće i udijelio im posebne ovlasti, obećao im je da će sudjelovati na Sudnjem danu s obzirom na Izraela (Mt 19,28s), i u konačnu vrhovništvu Mesijinu u kraljevstvu Božjem (Lk 22,28-30).

Dvije praktične pouke:

Molitva i žetva. Isus nam je rekao da molimo Gospodara žetve da on pozove radnike na svoje gospodarstvo. Sve je njegovo. Vjerujemo da Bog poziva brojne kandidate i kandidatice kako njegova Crkva ne bi ostala bez svećenika, bez redovnika i redovnica. Odakle onda činjenica da se mnogi ne odazivaju? „Mnogo zvanih, malo izabranih“ (Mt 22,14). Molimo stoga Gospodara svega da bude ne samo dosta pozvanih, nego dosta i izabranih. Svi smo pozvani na svetost samim krštenjem. Ali redovnici i redovnice posebno su pozvani da kao zavjet polažu evanđeoske savjete čistoće, siromaštva i posluha da pridonesu svetosti Crkve. Da Crkva bude ne samo „jedna“, „katolička“ i „apostolska“, nego osobito „sveta“! Dobro je ovdje upitati se svaki dan: Koliko mi, svećenici i redovnici, kao i ostali vjernici svojim životom i primjerom, molitvom ili zanemarivanjem molitve potičemo ili priječimo očitovanje takvih zvanja u našoj svakodnevnoj konkretnoj praksi?

Katedrale su apostolske. Nije teško uočiti jednu neobičnu gotovo neočekivanu činjenicu u Crkvi. Umjesto da gotovo svaka katedrala, ako već nije posvećena kojoj svetkovini Krista Gospodina, Duhu Svetomu ili svetkovini Blažene Djevice Marije, bude posvećena jednomu od Dvanaest Isusovih apostola, vidimo da su doista rijetke i katedrale naslovljene i biskupije pod zaštitom nekoga od Apostola. Navodimo neke naše: Sv. Petar naslovnik katedrale u Đakovu, Sv. Jakov Stariji u Šibeniku, Sv. Toma zaštitnik biskupije Pule. Možda još koja. Bilo bi posve logično i crkveno da biskupi, nasljednici apostola, koji imaju svoje učiteljske katedre u katedralama, imaju katedrale posvećene jednomu od Isusovih apostola. Naša je Crkva ne samo jedna, sveta i katolička, nego u eminentno teološkom smislu i apostolska.