Dvojbe petorice kardinala Papi o gorućim pitanjima Sinode
U osvit Sinode o sinodnosti objavljujemo hrvatski prijevod četiriju isprava u svrhu petrovskoga služenja da učvršćuje braću u vjeri. To su:
- Obavijest Kristovim vjernicima od 2. listopada 2023. petorice stožernika Svete Rimske Crkve s pet kontinenata, iz pet država (Njemačke, Sjedinjenih Američkih Država, Meksika, Gvineje i Kine), naroda i jezika u svezi s dvojbama podnesenima papi Franji,
- Dvojbe od 10. srpnja 2023. podnesene Svetomu Otcu,
- Odgovor pape Franje od 11. srpnja 2023. na pismo kardinalâ, i
- Prerečene dvojbe petorice grimiznika od 21. kolovoza 2023.
Obavijest Kristovim vjernicima (kan. 212. § 3.)
u vezi s dvojbama podnesenima papi Franji
Braćo i sestre u Kristu,
mi, članovi Svetoga kardinalskoga zbora, u skladu s dužnošću svih vjernika da „posvećenim pastirima očituju svoje mišljenje o stvarima koje se odnose na dobrobit Crkve“ (kanon 212. § 3.)[1] i nadasve, u skladu s odgovornošću kardinala da „pomažu Rimskomu prvosvećeniku… pojedinačno… osobito u svagdanjoj brizi za sveopću Crkvu“ (kanon 349.),[2] povodom različitih izjava nekih visokih prelata koje se odnose na održavanje sljedeće Biskupske sinode, a koje su otvoreno protivne stalnomu učenju i stezi Crkve te koje su među vjernicima i drugim osobama dobre volje stvarale i nastavljaju stvarati veliku pomutnju i zapadanje u zablude, očitovali smo svoju najdublju zabrinutost Rimskomu prvosvećeniku.
Služeći se dokazanom praksom podnošenja dvojbi (dubia) [pitanja] poglavaru kako bismo mu pružili priliku da svojim odgovorima (responsa) razjasni učenje i stegu Crkve, svojim pismom od 10. srpnja 2023. podnijeli smo papi Franji pet dvojbi. Primjerak toga nalazi se u privitku. Papa Franjo odgovorio nam je pismom od 11. srpnja 2023.
Proučivši to pismo, koje nije slijedilo praksu responsa ad dubia [odgovora na dvojbe], prerekli smo dvojbe kako bismo imali jasan odgovor, temeljen na trajnom učenju i stezi Crkve. Svojim pismom od 21. kolovoza 2023. Rimskomu smo prvosvećeniku podnijeli prerečene dvojbe, primjerak kojih se prilaže. Do sada nismo primili odgovor.
S obzirom na ozbiljnost sadržaja dvojbi, osobito u vidu skoroga zasjedanja Biskupske sinode, prosudili smo da nam je dužnost obavijestiti vas, vjernike (kanon 212. § 3.), kako ne biste bili podložni zbunjenosti, zabludi i obeshrabrenju, pozivajući vas da molite za sveopću Crkvu, a osobito za Rimskoga prvosvećenika, kako bi se Evanđelje uvijek jasnije naučavalo i uvijek vjernije slijedilo.
U Rimu 2. listopada 2023.
Vaši u Kristu,
Walter kardinal Brandmüller
Raymond Leo kardinal Burke
Juan kardinal Sandoval Íñiguez
Robert kardinal Sarah
Joseph kardinal Zen Ze-kiun
engleski, francuski, kastilski, njemački, poljski, portugalski, talijanski
Dvojbe od 10. srpnja 2023.
1. Dvojba oko tvrdnje da se Božja Objava mora iznova protumačiti na temelju kulturnih i antropoloških promjena koje su u modi
Nakon tvrdnji nekih biskupa, koje nisu ni ispravljene ni povučene, pita se: treba li u Crkvi iznova protumačiti Božju Objavu prema kulturnim promjenama našega vremena i prema novom antropološkom viđenju koje te promjene promiču; ili je li Božja Objava zauvijek obvezujuća, nepromjenjiva i stoga joj nije proturječiti, prema izrjeci Drugoga vatikanskoga sabora da se Bogu objavitelju duguje „poslušnost vjere“;[3] da ono što je objavljeno za spasenje svih mora ostati „dovijeka cjelovito“[4] i živo te se „prenositi svim naraštajima“;[5] i da napredak razumijevanja ne podrazumijeva nikakvu promjenu u istini stvari i riječi, jer je vjera „jednom zauvijek predana“,[6] a „Učiteljstvo nije iznad riječi Božje“,[7] „nego… naučava samo ono što je predano“.[8]
2. Dvojba oko tvrdnje da bi proširena praksa blagoslivljanja istospolnih zajednica bila u skladu s Objavom i Učiteljstvom (KKC 2357)
Prema Božjoj Objavi, posvjedočenoj u Svetom Pismu, koju Crkva „po božanskom nalogu i uz pomoć Duha Svetoga pobožno sluša, kao svetinju čuva i vjerno razlaže“ [ex divino mandato et Spiritu Sancto assistente, pie audit, sancte custodit et fideliter exponit] (Dei Verbum, 10): „U početku“ Bog stvori čovjeka na svoju sliku, muško i žensko stvori ih, i blagoslovi ih da budu plodni (usp. Postanak 1, 27–28), zbog čega apostol Pavao uči kako je nijekanje spolne razlike posljedica nijekanja Stvoritelja (Rimljanima 1, 24–32), pita se: može li Crkva dokinuti to „načelo“, smatrajući ga, za razliku od onoga što uči Veritatis splendor, 103, jednostavnim idealom i prihvaćajući kao „moguće dobro“ objektivno grješna stanja, kao što su istospolne zajednice, a da ne iznevjeri objavljenu nauku?
3. Dvojba oko tvrdnje da je sinodnost „tvorbena dimenzija Crkve“ (Apostolska konstitucija Episcopalis communio, 6), tako da bi Crkva po svojoj naravi bila sinodna
S obzirom da Biskupska sinoda ne predstavlja Biskupski zbor, nego je samo savjetodavno tijelo Pape, jer biskupi kao svjedoci vjere ne mogu drugima povjeriti svoje ispovijedanje istine, pita se: može li sinodnost biti vrhovno regulativno mjerilo trajnoga upravljanja Crkvom bez iskrivljavanja njezina konstitutivnoga poretka koji je želio njezin Utemeljitelj, po kojemu vrhovnu i punu vlast Crkve obavlja bilo Papa snagom svoje službe, bilo Biskupski zbor zajedno sa svojom glavom Rimskim prvosvećenikom (Lumen gentium 22).
4. Dvojba oko potpore pastirâ i teologâ teoriji da se „bogoslovlje Crkve promijenilo“ i da se stoga svećeničko ređenje može podjeljivati ženama
Nakon tvrdnji nekih prelata, koje nisu ni ispravljene ni povučene, prema kojima se s Drugim vatikanskim saborom promijenilo bogoslovlje Crkve i značenje Mise, pita se: je li još uvijek na snazi izrjeka Drugoga vatikanskoga sabora: „Zajedničko svećeništvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo… između sebe se razlikuju bitno, a ne samo po stupnju“[9] i da prezbiteri „svetom vlašću Reda imaju moć prinositi Žrtvu i opraštati grijehe“,[10] djeluju u ime i u osobi Krista Posrednika po kojemu se usavršuje duhovna žrtva vjernika? Nadalje, pita se: vrijedi li još uvijek učenje apostolskoga pisma Ordinatio sacerdotalis sv. Ivana Pavla II., koje kao istinu koju treba držati konačnom naučava nemogućnost podjele svećeničkoga ređenja ženama, tako da to učenje više nije podložno promjenama ni slobodnoj raspravi pastira ili teologa.
5. Dvojba oko tvrdnje „oproštenje je ljudsko pravo“ i ustrajavanja Svetoga Otca na obvezi da se odriješi svakoga i uvijek, pri čemu kajanje ne bi bilo nužna pretpostavka za sakramentno odrješenje.
Pita se: je li još uvijek na snazi učenje Tridentskoga sabora prema kojemu je za valjanost sakramentne ispovijedi nužno pokajanje pokornika, koje se sastoji u zgražanju nad počinjenim grijehom s odlukom da se više ne griješi (XIV. sjednica, IV. poglavlje, Denzinger-Hünermann, 1676), tako da svećenik mora odgoditi odrješenje kad je očito da taj uvjet nije ispunjen.
U Vatikanu 10. srpnja 2023.
Walter kardinal Brandmüller, v. r.
Raymond Leo kardinal Burke, v. r.
Juan kardinal Sandoval Íñiguez
Robert kardinal Sarah
Joseph kardinal Zen Ze-kiun
engleski, francuski, kastilski, njemački, poljski, portugalski, talijanski izvornik
Odgovor pape Franje od 11. srpnja 2023.
Vatikan, Sveta Marta, 11. srpnja 2023
Uzorita gospoda kardinali
Walter BRANDMÜLLER
Raymond Leo BURKE
Draga braćo,
pišem vam povodom vašega pisma od 10. srpnja. Njime ste mi htjeli svratiti pozornost na neke dvojbe, koje su po vašem mišljenju u određenoj mjeri povezane s postupkom započetim uoči sljedeće Biskupske sinode o temi sinodnosti.
U tom smislu želio bih s vama podijeliti neke vrlo važne vidove. Nadolaznom sinodom jako sam želio provesti postupak koji uključuje sudjelovanje uistinu značajnoga dijela cijeloga Božjega naroda.
Na tom putu, uz pomoć i nadahnuće Duha Svetoga, uspjeli smo sabrati „radost i nadu, žalost i tjeskobu ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih onih koji trpe“ i uspjeli smo još jednom iskusiti kako su te radosti, te nade, te tuge i tjeskobe „u isto vrijeme radost i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenika te nema ničega istinski ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“ (Gaudium et spes, 1).
Upravo da bi se na sve to u potpunosti odgovorilo, u tom postupku – koji će, treba podsjetiti, trajati do listopada 2024. – prikupljana su i pitanja i savjetovanja o ustroju (sudjelovanju i zajedništvu) i poslanju Crkve u vremenu u kojem živimo.
S velikom iskrenošću kažem vam kako nije dobro bojati se tih pitanja i upitnika. Gospodin Isus, koji je Petru i njegovim nasljednicima obećao neizostavnu pomoć u zadaći brige za sveti Božji narod, pomoći će nam, zahvaljujući i ovoj Sinodi, da ostanemo sve više u stalnom dijalogu s muškarcima i ženama našega vremena i u potpunoj vjernosti svetomu Evanđelju.
No, iako se ne čini uvijek razboritim odgovarati na pitanja upućena izravno meni (jer bi bilo nemoguće odgovoriti na sva), u ovom slučaju smatram da je to prikladno učiniti zbog blizine Sinode.
Osobito:
Pitanje 1.
a) Odgovor ovisi o značenju koje pridajete riječi „reinterpretirati“. Ako se shvati kao „bolje tumačiti“, izraz je valjan. U tom je smislu Drugi vatikanski sabor potvrdio kako je potrebno da uza zadaću egzegeta – dodajem i teologa – „sazre prosudba Crkve“ (Dei verbum, 12).
b) Stoga, iako je istina da je Božja Objava nepromjenjiva i uvijek obvezujuća, Crkva mora biti ponizna i priznati da nikada ne iscrpljuje njezino nedokučivo bogatstvo i treba rasti u njezinu razumijevanju.
c) Posljedično, ona dozrijeva i u razumijevanju onoga što je sama ustvrdila u svom Učiteljstvu.
d) Kulturne promjene i novi izazovi povijesti ne mijenjaju Objavu, ali nas mogu potaknuti da bolje objasnimo neke vidove njezina preobilna bogatstva koje uvijek nudi više.
e) Neizbježno je da to može dovesti do boljega izražavanja nekih prošlih izjava Učiteljstva, a tako se zapravo događalo kroz povijest.
f) S druge strane, sigurno je da Učiteljstvo nije iznad Božje riječi, ali je istina i da i tekstovi Svetoga Pisma i svjedočanstva Predaje trebaju tumačenje koje omogućuje razlikovanje njihove trajne bȋtī od kulturnih utjecaja. To je primjerice očito u biblijskim tekstovima (kao što je Izlazak 21, 20–21) i u nekim učiteljskim istupima koji su dopuštali ropstvo (usp. Nikola V., Bula Dum diversas, 1452.). To nije beznačajno pitanje s obzirom na njegovu blisku povezanost s vječnom istinom o neotuđivu dostojanstvu ljudske osobe. Ti tekstovi trebaju tumačenje. Isto vrijedi i za neka novozavjetna razmatranja o ženama (Prva Korinćanima 11, 3–10; Prva Timoteju 2, 11–14) i za druge tekstove Svetoga Pisma i svjedočanstva Predaje koja se danas ne mogu tvarno ponoviti.
g) Važno je istaknuti da se ne može promijeniti ono što je objavljeno „za spasenje svih“ (Dei Verbum, 7). Stoga Crkva mora stalno razlikovati između onoga što je bitno za spasenje i onoga što je drugotno ili manje izravno povezano s tim ciljem. U tom pogledu, želio bih podsjetiti na ono što je rekao sv. Toma Akvinski: „što se više uplićemo u pojedinačnosti, to se češće događaju promašaji“ (Summa theologiae, I.–II., 94. pitanje, 4. članak).
h) Konačno, pojedinačni izričaj neke istine nikada se ne će moći pravilno shvatiti ako se iznese sâm, izdvojen od bogata i skladna sklopa cijele Objave. „Hijerarhija istina“ podrazumijeva i stavljanje svake od njih u odgovarajuću vezu s najglavnijim istinama i ukupnošću učenja Crkve. To konačno može dovesti do različitih načina izlaganja istoga učenja, iako se „onima koji sanjaju monolitno tijelo nauke koju svi brane i koja ne ostavlja mjesta za preljeve, to može činiti nesavršenim raspršivanjem. Ali zbilja je da ta raznolikost pomaže da se bolje očituju i razviju različiti vidovi neiscrpnoga bogatstva Evanđelja“ (Evangelii gaudium, 49) [sic! treba biti 40]. Svaka teološka crta ima svoje ciljeve, ali i svoje prilike.
Pitanje 2.
a) Crkva ima vrlo jasno poimanje braka: isključiva, postojana i nerazrješiva zajednica između jednoga muškarca i jedne žene, po naravi i prirodno otvorena rađanju djece. Samo se ta zajednica naziva „brakom“. Drugi oblici zajednicâ jesu ostvarenje „na djelomičan i nalikovan način“ (Amoris laetitia, 292), stoga se ne mogu strogo nazvati „brakom“.
b) Nije samo pitanje imena, jer stvarnost koju nazivamo brakom ima jedinstven bitan ustroj koji zahtijeva isključivo ime, neprimjenjivo na druge. To je svakako mnogo više od pukoga „ideala“.
c) Iz toga razloga Crkva izbjegava svaku vrstu obreda ili blagoslovine koja bi mogla proturječiti tomu uvjerenju i dati razumjeti kako se kao brak priznaje nešto što brak nije.
d) No, u ophođenju s osobama ne smijemo izgubiti pastirsku ljubav, koja mora prožimati sve naše odluke i stajališta. Obrana objektivne istine nije jedini izraz te ljubavi, koja se isto tako sastoji od ljubaznosti, strpljivosti, razumijevanja, nježnosti i ohrabrivanja. Posljedično, ne možemo se pretvoriti u sudce koji samo niječu, odbacuju i isključuju.
e) Zbog toga pastirska razboritost mora na odgovarajući način razlučiti postoje li oblici blagoslova za jednu ili više osoba, a koji ne izražavaju raznoznačno poimanje braka. Jer, kad se traži blagoslov, to je izražavanje prošnje za pomoć od Boga, molba da se može živjeti bolje, povjerenje u Otca koji nam može pomoći da živimo bolje.
f) S druge strane, ako postoje stanja koja s objektivne točke gledišta nisu ćudoredno prihvatljiva, ista pastirska ljubav zahtijeva od nas da se prema njima ne odnosimo kao prema većim „grješnicima“ u odnosu na druge osobe čija se krivnja ili odgovornost može ublažiti različitim čimbenicima koji utječu na subjektivnu okrivljivost (usp. sv. Ivan Pavao II., Reconciliatio et paenitentia, 17).
g) Odluke koje u određenim okolnostima mogu biti dio dušobrižničke razboritosti, ne moraju se nužno pretvoriti u normu. Jasno je kako nije prikladno da biskupija, biskupska konferencija ili bilo koja druga crkvena struktura stalno i službeno odobrava službene postupke ili obrede za sve vrste poslova, jer se „ono što je dio praktičnoga razlučivanja u posebnim stanjima ne može uzdići na razinu propisa“; to bi, naime, „dovelo do nepodnošljive kazuistike“ (Amoris laetitia, 304). Kanonsko pravo ne smije i ne može pokrivati sve, niti biskupske konferencije smiju tomu težiti svojim raznovrsnim ispravama i postupkovnicima, jer život Crkve stupa mnogim rukavcima osim onih propisovnih.
Pitanje 3.
a) Iako dobro prepoznajete da vrhovnu i punu vlast Crkve vrši ili Papa na temelju svoje službe ili Biskupski zbor zajedno sa svojom glavom, Rimskim prvosvećenikom (usp. Lumen Gentium, 22), ipak s ovom dvojbom sami očitujete potrebu za sudjelovanjem, za slobodnim davanjem mišljenja i suradnjom te tako zahtijevate neki oblik „sinodnosti“ u obavljanju moga služenja.
b) Crkva je „otajstvo misijskoga zajedništva“, ali to zajedništvo nije samo čuvstveno ili eterično, nego nužno podrazumijeva stvarno sudjelovanje: što ne može činiti samo hijerarhija bez svega Božjega naroda na različite načine i na različitim razinama može učiniti da se vaš glas čuje i da se osjeti dijelom hoda Crkve. U tom smislu možemo reći da je sinodnost, poput stila i dinamizma, bitna dimenzija života Crkve. O tome je sv. Ivan Pavao II. rekao vrlo lijepe stvari u Novo millennio ineunte.
c) Druga je stvar sakralizirati ili nametnuti određenu sinodnu metodologiju koja odgovara nekoj skupini, pretvoriti je u normu i obveznu stvar za sve, jer samo bi to dovelo do „zamrzavanja“ sinodnoga puta zanemarujući različite značajke raznih partikularnih Crkava i raznoliko bogatstvo sveopće Crkve.
Pitanje 4.
a) „Zajedničko svećeništvo vjernikâ i ministerijalno svećeništvo bitno se razlikuju“ (Lumen gentium, 10). Nije prikladno podržavati razliku u stupnju koja uključuje da se zajedničko svećeništvo vjernikâ smatra nečim što je „druge vrste“ ili manje vrijedno („niži stupanj“). Oba oblika svećeništva međusobno se osvjetljavaju i podupiru.
b) Kada je sv. Ivan Pavao II. „na konačan način“ naučavao nemogućnost da se svećenički red podjeli ženama, on ni na koji način nije obezvrjeđivao žene ni davao vrhovnu moć muškarcima.
Sv. Ivan Pavao II potvrdio je i druge stvari. Primjerice, kada govorimo o svećeničkoj vlasti „nalazimo se u području funkcije, a ne dostojanstva i svetosti“ (sv. Ivan Pavao II., Christifideles laici, 51). To su riječi koje nismo dovoljno shvatili. Također je jasno ustvrdio da, iako samo svećenik predsjeda Euharistijom, zadaće „ne opravdavaju za uzdizanje jednih nad drugima“ (sv. Ivan Pavao II., Christifideles laici, bilješka 190; usp. Zbor za učenje vjere, Izjava Inter insigniores, VI). Također je ustvrdio da, iako je svećenička služba „hijerarhijska“, ona se ne bi trebala shvaćati kao oblik vladavine, nego je „potpuno usmjerena na posvećenje udova u Kristu“ (sv. Ivan Pavao II., Mulieris dignitatem, 27). Ako se to ne razumije i ne povuku praktične posljedice tih razlika, bit će teško prihvatiti da je svećeništvo pridržano samo za muškarce i ne ćemo moći priznati prava žena niti potrebu da sudjeluju, na razne načine, u vodstvu Crkve.
c) S druge strane, da budemo strogi, priznajmo da jasna i autoritativna nauka u vezi s točnom naravi „konačne izjave“ još nije iscrpno razvijena. To nije dogmatska definicija, a ipak je svi moraju prihvaćati. Nitko joj se ne može javno proturječiti, a ipak može biti predmet proučavanja, kao što je slučaj s valjanošću ređenja u Anglikanskom zajedništvu.
Pitanje 5.
a) Pokajanje je nužno za valjanost sakramentnoga odrješenja, a uključuje odluku da se više ne griješi. No, tu nema matematike i još jednom moram podsjetiti da ispovjedaonica nije carinarnica. Mi nismo gospodari, nego ponizni upravitelji sakramenata koji hrane vjernike, jer su ti darovi od Gospodina, više od relikvija koje treba čuvati, pomoć Duha Svetoga za život ljudi.
b) Postoji mnogo načina izražavanja kajanja. Osobama vrlo narušena samopouzdanja često je okrutno mučenje izjasniti se da su krive, ali sama činjenica pristupanja ispovijedi simboličan je izraz skrušenja i traženja Božje pomoći.
c) Želio bih podsjetiti i da nam je „potkatkada u dušobrižništvu vrlo teško ostaviti mjesta za bezuvjetnu Božju ljubav“ (Amoris laetitia, 311), ali to moramo naučiti. Slijedeći sv. Ivana Pavla II., držim da od vjernika ne bismo trebali zahtijevati pretjerano točne i sigurne odluke da će se popraviti, koje u konačnici završavaju kao odmišljane ili čak sebeljubljive, jer čak ni predvidljivost novoga pada „ne prejudicira vjerodostojnost odluke“ (sv. Ivan Pavao II., Pismo kardinalu Williamu W. Baumu i sudionicima godišnjega tečaja Apostolske pokorničarne, 22. ožujka 1996., 5).
d) Konačno, mora biti jasno da svi uvjeti koji se obično vezuju uz ispovijed općenito nisu primjenjivi kada se osoba nalazi u stanju agonije ili s vrlo ograničenim umnim i duševnim sposobnostima.
Draga braćo,
vjerujem da će ovim odgovorima moći udovoljiti vašim pitanjima.
Molim vas, ne zaboravite moliti za mene. Činim to za vas.
Bratski,
Franjo, v. r.
engleski, francuski, kastilski izvornik i ovdje, njemački, poljski, portugalski, talijanski
Prerečene dvojbe od 21. kolovoza 2023.
Njegovoj Svetosti
FRANJI
Vrhovnomu svećeniku
Sveti Otče,
vrlo smo Vam zahvalni na odgovorima koje ste nam ljubazno željeli ponuditi. Prije svega želimo pojasniti da, ako smo Vam postavili ova pitanja, to nije iz straha od dijaloga s ljudima našega vremena, niti od pitanja koja bi nam oni mogli postaviti o Kristovu evanđelju. Uvjereni smo, poput Vaše Svetosti, da Evanđelje unosi puninu u ljudski život i nudi odgovore na sva naša pitanja. Briga koja nas pokreće jest druga: zabrinjava nas vidjeti da postoje pastiri koji sumnjaju u sposobnost Evanđelja da preobrazi srca ljudi i na kraju im više ne nude zdravu nauku, nego „učenja po vlastitim požudama“ (usp. Druga Timoteju 4, 3). Nadalje, zabrinuti smo što se ne shvaća da se Božje milosrđe ne sastoji u pokrivanju naših grijeha, nego je puno veće, jer nam omogućuje da na Njegovu ljubav odgovorimo obdržavanjem Njegovih zapovijedi, odnosno da se obratimo i vjerujemo Evanđelju (usp. Marko 1, 15).
S jednakom iskrenošću s kojom ste nam odgovorili, moramo dodati da svojim odgovorima niste razriješili dvojbe koje smo postavili, nego ste ih produbili. Stoga osjećamo obvezu, preričući ih, ponovo podastrijeti ova pitanja Vašoj Svetosti, koju je Gospodin kao Petrova nasljednika zadužio za učvršćuje svoju braću u vjeri. Ovo je još žurnije s obzirom na nadolazeću Sinodu, koju mnogi žele iskoristiti da zaniječu katoličko učenje upravo o onim pitanjima kojih se naše dvojbe tiču. Stoga ponovo podnosimo svoja pitanja tako da se na njih može odgovoriti s jednostavnim „da“ ili „ne“.
1. Vaša Svetost ustrajava na tome da Crkva može produbiti svoje razumijevanje poklada vjere. To je zapravo ono što Dei Verbum, 8 uči i pripada katoličkoj nauci. Vaš odgovor, međutim, ne odražava našu zabrinutost. Mnogi kršćani, uključujući pastire i teologe, danas tvrde da bi kulturne i antropološke promjene našega vremena trebale potaknuti Crkvu da uči suprotno od onoga što je oduvijek naučavala. To se tiče bitnih, a ne sporednih pitanja za naše spasenje, kao što su ispovijest vjere, subjektivni uvjeti za pristupanje sakramentima i obdržavanje ćudorednoga zakona. Stoga želimo prereći našu dvojbu: je li moguće da Crkva danas naučava učenja suprotna onima koja je prije naučavala u pitanjima vjere i ćudoređa, preko Pape ex cathedra, u definicijama sveopćega sabora ili u redovitom općem učiteljstvu biskupâ raspršenih po svijetu (usp. Lumen gentium, 25)?
2. Vaša je Svetost ustrajala na činjenici da ne može biti zabune između braka i drugih vrsta zajednica spolne naravi te da stoga treba izbjegavati svaki obred ili sakramentalni blagoslov istospolnih parova koji bi doveo do takve pomutnje. Naša je zabrinutost, međutim, drukčija: brinemo se da bi blagoslov istospolnih parova u svakom slučaju mogao stvoriti pomutnju, ne samo zato što bi ih mogao učiniti sličnima braku, nego i zato što bi se homoseksualni čini praktično predstavljali kao dobro, ili barem kao moguće dobro koje Bog traži od ljudi na njihovu putu prema Njemu. Stoga preričemo svoju dvojbu: je li moguće da bi u nekim okolnostima pastir smio blagosloviti zajednice između homoseksualnih osoba, sugerirajući tako da homoseksualno ponašanje kao takvo ne bi bilo protivno Božjemu zakonu i hodu osobe prema Bogu? Povezano s tom dvojbom potrebno je istaknuti još nešto: ostaje li vrijediti učenje koje podupire sveopće redovito učiteljstvo, prema kojemu svaki spolni čin izvan braka, a osobito homoseksualni čin, tvori objektivno teški grijeh protiv Božjega zakona, neovisno o okolnostima u kojima se ostvaruje i o nakani s kojom se provodi?
3. Ustrajali ste na činjenici da postoji sinodna dimenzija Crkve, u kojoj su svi, uključujući i vjernike laike, pozvani sudjelovati i dati svoj glas. Naša je poteškoća, međutim, u drugome: danas se buduća Sinoda o „sinodnosti“ predstavlja kao da, u zajedništvu s Papom, predstavlja vrhovnu vlast Crkve. Međutim, Biskupska je sinoda Papino savjetodavno tijelo, ona ne predstavlja Biskupski zbor i ne može rješavati pitanja kojima se bavi niti o njima donositi odluke, osim ako joj, u određenim slučajevima, vlast da odlučuje nije izričito dodijelio Rimski prvosvećenik, koji u tom slučaju ima zadaću odlučiti o potvrđivanju odluka Sinode (usp. kanon 343. Zakonika kanonskoga prava). Riječ je o odlučnoj točki jer bi neuključivanje Biskupskoga zbora u pitanja kao što su ona koja namjerava pokrenuti sljedeća Sinoda, a koja se dotiču samoga uređenja Crkve, išla protiv samoga korijena te sinodnosti, za koju tvrdi da se želi promicati. Neka nam stoga bude dopušteno prereći svoju dvojbu: obavlja li Biskupska sinoda, koja će se održati u Rimu i koja uključuje samo izabrane predstavnike pastira i vjernika, u naukovnim i dušobrižnim pitanjima o kojima će biti pozvana izjasniti se, vrhovnu vlast Crkve, koja pripada isključivo Rimskomu prvosvećeniku i Biskupskomu zboru zajedno sa svojom glavom (usp. kanon 336. Zakonika kanonskoga prava)?
4. U svojem odgovoru Vaša je Svetost pojasnila kako se odluka sv. Ivana Pavla II. u Ordinatio sacerdotalis treba držati opredijeljeno te s pravom dodala kako je svećeništvo potrebno shvaćati ne u smislu moći nego u smislu služenja, kako bi se ispravno razumjela odluka našega Gospodina da svete redove pridrži samo za muškarce. S druge strane, u posljednjoj točki odgovora dodali ste kako se pitanje još može istraživati. Zabrinuti smo da bi neki tu izjavu mogli tumačiti kao da o tom pitanju nije konačno odlučeno. Zapravo, sv. Ivan Pavao II. u Ordinatio sacerdotalis ističe kako je redovito i sveopće Učiteljstvo nezabludivo naučavalo tu nauku te stoga ona pripada pokladu vjere. To je bio Odgovor Zbora za učenje vjere na dvojbu iznesenu u vezi s Apostolskim pismom, a taj je Odgovor odobrio i sam Ivan Pavao II. Stoga moramo prereći svoju dvojbu: bi li Crkva u budućnosti mogla imati ovlast podjeljivati svećeničko ređenje ženama, proturječeći time da isključivo pridržavanje ovoga sakramenta za krštenike muškoga spola pripada samoj bȋtī sakramenta Reda, što Crkva ne može promijeniti?
5. Naposljetku, Vaša je Svetost potvrdila učenje Tridentskoga sabora prema kojemu valjanost sakramentnoga odrješenja zahtijeva grješnikovo pokajanje, što uključuje i odluku da se više ne griješi. I pozvala nas je da ne sumnjamo u beskrajno Božje milosrđe. Želimo ponoviti kako naše pitanje ne proistječe iz sumnje u veličinu Božjega milosrđa, nego, naprotiv, nastaje iz naše svijesti da je to milosrđe tako veliko da nas čini sposobnima obratiti Mu se, priznati svoju krivnju i živjeti kako nas je On učio. S druge strane netko bi Vaš odgovor mogao tumačiti kao da je sama činjenica pristupanja ispovijedi dovoljan uvjet za primanje odrješenja, jer može uključno obuhvaćati ispovijedanje grijeha i pokajanje. Stoga bismo željeli prereći svoju dvojbu: može li valjano primiti sakramentno odrješenje pokornik koji, iako priznaje grijeh, odbija na bilo koji način donijeti odluku da ga više ne će počiniti?
U Vatikanu 21. kolovoza 2023.
Walter kardinal Brandmüller
Raymond Leo kardinal Burke
Juan kardinal Sandoval Íñiguez
Robert kardinal Sarah
Joseph kardinal Zen Ze-kiun
Na znanje Njegovoj Uzoritosti Luisu Franciscu Ladarii Ferreru, DI
engleski, francuski, kastilski, njemački, poljski, portugalski, talijanski
s engleskoga, talijanskoga, odnosno kastilskoga preveo Petar Marija Radelj
[1] Prevoditeljska napomena: „Vjernici imaju pravo, katkada dapače i dužnost, prema znanju, stručnosti i ugledu koji imaju, posvećenim pastirima očitovati svoje mišljenje o onom što je za dobrobit Crkve i to mišljenje, čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa i poštovanje prema pastirima te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba, priopćiti i ostalim vjernicima“ (kanon 212. paragraf 3. Zakonika kanonskoga prava).
[2] Prevoditeljska napomena: „Kardinali svete rimske Crkve tvore zaseban Zbor kojemu pripada brinuti se za izbor rimskoga prvosvećenika prema odredbi posebnoga prava; isto tako kardinali pomažu rimskomu prvosvećeniku bilo radeći zborno, kad su sazvani raspravljati o pitanjima veće važnosti, bilo pojedinačno, to jest različitim službama koje obavljaju, na pomoć su istomu rimskomu prvosvećeniku osobito u svagdanjoj brizi za sveopću Crkvu“ (kanon 349. Zakonika kanonskoga prava).
[3] Dei Verbum, 5: „oboeditio fidei“
[4] Dei Verbum, 7: „in aevum integra“
[5] Dei Verbum, 7: „omnibus generationibus transmitterentur“
[6] Dei Verbum, 8: „semel… tradita“
[7] Dei Verbum, 10: „Magisterium non supra verbum Dei est“
[8] Dei Verbum, 10: „sed… docens nonnisi quod traditum est“
[9] Lumen gentium, 10: „Sacerdotium… commune fidelium et sacerdotium ministeriale seu hierarchicum… essentia et non gradu tantum differant“
[10] Presbyterorum ordinis, 2: „sacra Ordinis potestate pollerent Sacrificium offerendi et peccata remittendi“