“Ecclesiae Sponsae Imago” – instrukcija o Redu posvete djevica

“Ecclesiae Sponsae Imago” – instrukcija o Redu posvete djevica


Prošle sam godine bio predstavio u nas slabo poznati Red posvete djevica.[1] koji je izdan davne 1970., a stupio na snagu godinu dana kasnije. Nakon mnogo stoljeća ovaj Red ponovno daje mogućnost da svečanim liturgijskim činom budu posvećene i one djevice koje žive u svijetu, a koje se žele staviti u službi Crkvi svjedočeći svojim životom zaručničku ljubav Krista i Crkve. Do sada je to u našoj domovinskoj Crkvi jedva bilo poznato.[2] Gotovo pedeset godina nakon objave ove liturgijske knjige, Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života izdala je 8. lipnja 2018. Instrukciju o Redu posvete djevica „Ecclesiae Sponsae Imago“.[3] Dokument ima 34 stranice[4] i 115 brojeva. U predstavljanju ovog dokumenta prefekt spomenute kongregacije João Braz de Aviz[5] navodi da mnogi biskupi snažno podržavaju ovakav posvećen način života u službi mjesne Crkve te da u svijetu već postoje preko pet tisuća posvećenih djevica. Značajno je da su održana tri susreta posvećenih djevica u Rimu: 1995., 2008. i 2016. Sve je to ukazalo na potrebu da se dadu podrobnije upute o primjeni crkvenih odredaba o posvećenim djevicama. Ova instrukcija daje normativna načela i orijentacijske kriterije za pastire mjesnih Crkava.

Ukratko ćemo predstaviti ovaj dokument i njegove odredbe. Dokument osim uvoda i zaključka donosi tri poglavlja:

I. Zvanje i svjedočanstvo Reda djevica

II. Ustrojstvo Reda djevica u mjesnim Crkvama i u općoj Crkvi

III. Prepoznavanje zvanja i formacija Reda djevica

U uvodu se naglašava kako je u Novom zavjetu Crkva predstavljena kao Zaručnica Kristova, a ta se slika od samih početaka Crkve očitovalo u ženama koje su se posvema posvetile Gospodinu u djevičanstvu, kao i u udovištvu. Od 3. je stoljeća ulazak u red posvećenih djevica bio obilježen bogoslužnim činom. U počecima su posvećene djevice živjele u vlastitom domu, kako to svjedoči još sv. Jeronim, a s razvojem monaštva posvećene su djevice počele živjeti u vlastitim zajednicama.[6] Uskoro je red posvete djevica bio rezerviran samo za monahinje. Tako je to bilo sve do 1970. godine.

Prema odredbama SC 80, izdaje se 1970. novi Red posvete djevica koji stupa na snagu 1971. Taj je red predviđen ne samo za monahinje koje tu privilegiju imaju od davnina, nego i za djevice koje žive u svijetu, čime se nakon dugih stoljeća obnavlja ova drevna ustanova Crkve. Te su odredbe unesene u kan. 604. Zakonika kanonskoga prava, kan. 570 Zakonika kanonskog prava istočnih Crkava, te u Katekizam Katoličke crkve, br. 922-924. I neki drugi dokumenti govore o važnosti zvanja posvećenih djevica u Crkvi: Apostolska pobudnica Ivana Pavla II. Vita consacrata (godine 1996.), Instrukcija Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života Ripartire da Cristo (godine 2000.) te Direktorij Kongregacije za biskupe Apostolorum successores (godine 2004.).


I. Zvanje i svjedočanstvo Reda djevica


Instrukcija na početku govori o biblijskom utemeljenju djevičanstva radi kraljevstva Božjega. U Starom je zavjetu zapovijed „Plodite se i množite“ bila temeljna, a spolna je uzdržljivost mogla biti tek privremena, dok se djevičanstvo cijenilo isključivo kao priprava na brak, do te mjere da se u rabinskim spisima beženstvo smatra nesrećom. S pojavom Ivana Krstitelja u Novom zavjetu se javlja lik čovjeka koji živi u beženstvu radi svoje proročke službe. Evanđelja nadalje jasno naglašavaju Marijino djevičanstvo, a Isus se predstavlja kao onaj koji je slobodan od bilo kakve veze (usp. Mt 8,19-20). Od nekih svojih učenika Isus traži da ostave sve i pođu za njim te im predlaže beženstvo radi kraljevstva nebeskoga, baš kao što i Pavao daje Korinćanima savjet glede djevičanstva. Tako kršćansko djevičanstvo postaje znakom budućeg kraljevstva. Djevičanstvo je dakle u Crkvi karizma, veliko otajstvo gdje se ostvaruje Crkva, Kristova zaručnica. Dok u tom otajstvu kršćanski supruzi primaju sakramentalnu milost, u tom istom otajstvu uzimaju udjela i žene u Crkvi koje se posvećuju kao djevice iz ljubavi prema Kristu. 

Red posveta djevica izražava svetu odluku koju Crkva prihvaća i potvrđuje, jer se u njima odražava narav Crkve koja je u kontemplaciji i akciji usmjerena prema eshatološkom ispunjenju. Kao svaki kršćanski poziv i ovaj se ostvaruje u dijalogu Božje milosti i čovjekove slobode. Prema najstarijoj crkvenoj tradiciji duhovni vid posvećenih djevica ukorijenjen je u mjesnu Crkvu okupljenu oko biskupa. Kršćansko je djevičanstvo iskustvo intimne zaručnike veze s božanskim zaručnikom. Posvećene se djevice tako otvaraju duhovnom majčinstvu u čemu je najbolji primjer Blažena Djevica Marija. 

Posvećene djevice nalaze u evanđelju izvor radosti i smisao života u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, te se posvećuju molitvom, pokorom, djelima milosrđa i apostolata, svaka prema vlastitoj karizmi. Za raspoznavanje osobnih karizmi bitna je potpora Crkve, kao i duhovno vodstvo. Za posvećene djevice važna je molitva i razmatranje Božje Riječi, a nenadomjestiva je euharistija. Ne smije se zanemariti važnost sakramenta pomirenja, časoslova, duhovnih vježbi kao i pobožnost prema Mariji.

Dokument ističe – kako to već stoji u Redu posvete djevica – da posvećene djevice mogu živjeti same, u vlastitoj obitelji, zajedno s ostalim posvećenim djevicama ili na neki drugi način svojstven njihovom zvanju. Ukoliko ne postoji običaj da udane žene nužno imaju pokrivenu glavu, ne moraju je pokrivati ni posvećene djevice, ali će one – ovisno o običaju pojedinih krajeva – redovito nositi prsten dobiven u obredu posvete.


II. Ustrojstvo Reda djevica u mjesnim Crkvama i u općoj Crkvi


U cijelom se dokumentu snažno ističe da posvećene djevice ostaju ukorijenjene u vlastitoj mjesnoj Crkvi. One trebaju imati poštovanje prema naučiteljskoj službi biskupa koji će ih upućivati u pastoralne službe. Osim toga, one trebaju biti međusobno snažno povezane kao sestre u istom posvećenju. Zadaća je dijecezanskog biskupa da primi kao dar Duha Svetoga zvanje posvećenih djevica. On je njihov učitelj koji ih potvrđuje na putu vjere, on određuje način formacije i donosi konačnu odluku o posveti. On je redoviti službenik obreda posvete te ih prati u njihovom apostolskom radu i, zajedno s njima, brine se za djevice u poodmakloj dobi. Iako biskup može imenovati namjesnika ili namjesnicu za pastoralnu brigu Reda djevica, ipak na dijecezanskog biskupa spada konačna odluka o primanju među posvećene djevice, o upisu djevice koja bi došla iz druge biskupije, o dispenzi od obveza posvete, o otpuštanju iz reda djevica te definiranje direktiva za formaciju. On se brine o kanonskim zakladama koje proviđaju za potrebe Reda djevica, kao i za eventualno građansko priznanje reda. Biskup se također brine da djevice budu upisane u vlastitu matičnu knjigu te vodi registar o onima koje su privremeno ili trajno došle iz druge biskupije, kao i onima koje su dobile dispenzu od posvete ili koje su otpuštene.

Biskup može imenovati namjesnika (redovito će to biti biskupijski svećenik) ili namjesnicu (redovito jednu od posvećenih djevica) i definirati njihove zadaće. Budući da se radi o pastoralnoj službi, biskupovi namjesnici ne mogu biti duhovni vođe kandidatkinja. Zajedništvo posvećenih djevica omogućit će izmjenu pastoralnih iskustava. Biskupi pojedine biskupske konferencije mogu pripraviti zajednička usmjerenja te jednom biskupu povjeriti zadaću koordinatora.

Pri svemu tome posvećene djevice također prepoznaju u papi onu instancu prema kojoj su usmjerene da bi živjele zajedništvo s općom Crkvom. Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života dat će svoj doprinos rastu reda djevica, da bi ovakav način života bio priznat i prihvaćen u ustrojstvu Crkve. Zato je pri ovoj kongregaciji uspostavljeno Tajništvo za Red djevica koja će pratiti i koordinirati njihov život i karizmu u različitim biskupijama i zemljama.

Iako je po sebi ukorijenjena u vlastitu biskupiju, posvećena se djevica može privremene ili trajno nastaniti u drugoj biskupiji. Ona će, uz suglasnost svoga biskupa, zatražiti od drugoga biskupa da je uključi u mjesni Red djevica. Ako se želi trajno nastaniti u drugoj biskupiji, ona će svoje razloge iznijeti svome biskupu koji će to razmotriti i onda preporučiti biskupu ad quem da je primi. Taj biskup može za nju odrediti određeno vrijeme kušnje.

U skladu s građanskim pravom, biskup može osnovati zakladu određenu za ekonomsku pomoć posvećenim djevicama. One se mogu također udružiti i za tu udrugu zatražiti kanonsku potvrdu. Međutim, stvaranje takve zajednice ili ulazak u već postojeću zajednicu treba biti isključivo slobodan i dragovoljan izbor svake pojedine posvećene djevice. Ako posvećena djevica iziđe iz takve udruge, to ništa ne mijenja na njezinom stanju posvećene djevice. Jednako tako, ako neke djevice žele živjeti zajedno, to treba biti na temelju slobodne odluke svake pojedine i to ne proizlazi iz same posvete. Posvećena djevica po sebi može uzeti udjela u određenoj crkvenoj udruzi ili pokretu, a za to će se odlučiti u sklopu duhovnog vodstva i prosudbe biskupa.

Ukoliko neka posvećena djevica želi ući u neku ustanovu posvećenoga života, o tome će izvijestiti biskupa, a on će njezinu molbu, popraćenu vlastitim opaskama, uputiti Svetoj Stolici koja će o tome dati pravorijek. Ukoliko neka posvećena djevica zbog velikih razloga želi izići iz reda, biskup će joj pomoći da dobro promisli svoju odluku i na koncu će dati potrebnu dispenzu. Zbog teškog razloga (npr. otpad od vjere, sklapanje makar građanskog braka, teški i sablažnjivi čini) biskup će je otpustiti, nakon što joj dadne mogućnost da se brani i obrazloži svoj postupak. Sve se to onda bilježi u Matične knjige posvećenih djevica.


III. Prepoznavanje zvanja i formacija Reda djevica


Žena pozvana u red djevica slijedi Gospodina u svakodnevnom obraćenju. To je proces koji obuzima cijelu osobu na tjelesnoj, osjećajnoj, intelektualnoj, voljnoj i duhovnoj razini, jer ni jedna posvećena osoba ne smije misliti da je dovršila svoj put obraćenja. Milost za život posvećene djevice podrazumijeva ljudsko i kršćansko sazrijevanje, pažljivo proučavanje zvanja, te primjerenu pripravu, kao i trajnu formaciju. U krajnjoj je instanci za to odgovoran biskup. U tome će mu biti prvi suradnici namjesnik ili namjesnica. Ovisno o broju kandidatkinja, biskup može odrediti ekipu koja će pratiti kandidatkinje u njihovoj formaciji koja treba biti teološka, kulturna i pastoralna. Pri tome je važno i osobno duhovno iskustvo, osobna i liturgijska molitva, pokornički hod te duhovne vježbe i obnove koje pomažu osluškivanju Božjega glasa. Tako će se ostvariti integralni rast, što će se pospješiti izmjenom iskustava s već posvećenim djevicama.

Također je važna i figura duhovnog vođe koji treba biti mudar i duhovan i kojega će sama kandidatkinja odabrati. Da bi se sačuvala osobna sloboda, potrebno je da svi oni koji surađuju u pastoralnoj formaciji kandidatkinja, imaju na umu da su oni delegirani samo za vanjsko pravno područje te se zbog toga ne smiju uključivati u duhovno vodstvo. Jednako tako ni od duhovnog vođe nikad ne smiju tražiti informacije o pojedinim kandidatkinjama.

Prepoznavanje, odnosno razlučivanje zvanja podrazumijeva sposobnost vrednovanja znakova po kojima se izražava karizma Reda djevica, sa osobitom ukorijenjenošću u mjesnu Crkvu. Razlučivanje je proces koji sadržava početno vrednovanje, kao i prijeđeni formativni put. Taj put pretpostavlja iskustvo stvarnog obraćenja, što znači prosvjetljenje i čišćenje te duboka svijest o potrebi hoda za Gospodinom. Formacija se može ostvarivati u više faza: početna, propedeutska; razdoblje formacije u više etapa te finalno razlučivanje i provjera.

Propedeutska formacija može započeti najranije nakon što kandidatkinja navrši osamnaest godina. Kandidatkinja može pristupiti konačnoj posveti načelno nakon što navrši dvadeset i pet godina života. Valja uzeti u obzir da stupanje u propedeutsku formaciju ne znači obvezu kandidatkinje da traži posvetu, niti obvezu biskupa da je pripusti posveti.

Kod kriterija razlučivanja valja uzeti u obzir životnu dob, ljudsku i duhovnu zrelost te glas koji kandidatkinja ima u kršćanskoj zajednici. Kandidatkinja treba jamčiti da je u stanju preuzeti obveze koje proizlaze iz posvete. Prema odredbama prava, ne može uči u red djevica žena koja je bila udana ili koja je javno živjela u stanju koje se protivi čistoći.

Pri vrednovanju duhovnog iskustva kandidatkinje valja osobito obratiti pozornost na sljedeće osobine koje kandidatkinja treba imati. To su:

  • osobni odnos s Kristom, sa željom potpunog predanja;
  • svijest pripadnosti općoj i mjesnoj Crkvi pod vodstvom biskupa;
  • briga oko kontemplativnog vida života i vjernosti duhovnoj stezi, predanost molitvi u različitim oblicima;
  • ustrajan pokornički put i duhovna pratnja;
  • želja za produbljivanjem poznavanja Svetoga pisma, članaka vjere, liturgije, povijesti i učiteljstva Crkve;
  • oduševljenost za Kraljevstvo Božje i briga za siromašne;
  • intuitivna svijest vlastitog zvanja koja podrazumijeva realno sagledavanje vlastite povijesti, vlastitih osobina, ograničenja, želja, nadanja, motiva te da li je sve to u skladu s načinom života koji se podrazumijeva u Redu djevica.

Za ljudsku zrelost Instrukcija navodi sljedeće znakove:

  • realističko poznavanje same sebe, svojih talenata, granica, povezanih sa sposobnošću upravljanja sobom te sposobnost preuzimanja odgovornosti;
  • sposobnost ostvarivanja zdravih i jasnih odnosa s muškarcima i ženama, povezanih sa zdravim poimanjem vrijednosti braka i majčinstva;
  • sposobnost integriranja vlastite spolnosti u osobni identitet te usmjeravanja vlastitih osjećaja tako da vlastitu ženstvenost ostvaraje u čistom životu koji se otvara duhovnoj plodnosti;
  • profesionalna i radna sposobnost da može svojim radom proviđati za vlastito uzdržavanje.
  • dokazana sposobnost prihvaćanja i prerađivanja patnji i frustracija, kao i sposobnost davanja i primanja oproštenje;
  • vjernost zadanoj riječi;
  • odgovorna upotreba materijalnih dobara.

U nekim će slučajevima – uz pristanak kandidatkinje – u razlučivanju zvanja pomoći stručnjaci u psihologiji, pogotovo ako postoje sumnje o nekim psihičkim smetnjama. I u ovom slučaju valja poštovati profesionalnu tajnu.

U propedeutskom razdoblju vrednuje se, postoje li nužne pretpostavke za plodonosan put priprave i formacije. Trajanje i način te priprave trebaju biti takvi, da biskup, njegov namjesnik/namjesnica i druge posvećene djevice upoznaju kandidatkinju te da se u isto vrijeme omogući samoj kandidatkinji da upozna bitne aspekte posvete da bi uvidjela odgovaraju li njezinom osobnom zvanju. U suradnji s biskupom i ostalima koji sudjeluju u formaciji, aspirantica će izložiti svoj sadašnji način života i motive koji je potiču da uđe u red djevica.

Na početku propedeutske priprave potrebno je provjeriti je li kandidatkinja primila sakramente inicijacije te, s druge strane, je li živjela u braku ili u stanju koje se protivi čistoći zbog čega ne bi mogla ući u red djevica. Ovisno o dotadašnjem putu vjere, aspirantici će se predložiti određeni katehetski put, studij o posvećenom životu te studij Svetoga pisma. Ona će s vremena na vrijeme pred povjerenikom ili pred biskupom izložiti kako vidi svoje zvanje u svjetlu onoga što je primila u pripravi.

U sklopu duhovne pratnje (vodstva) razmotrit će svoju nutrinu i – ako treba – pristupiti duhovnom ozdravljenju zbog mogućih bolnih duhovnih iskustava. Bit će korisno da aspirantica upozna koju posvećenu djevicu i čuje njezino iskustvo. Ukoliko ima više aspirantica, mogu se upoznati i zajedno razmišljati. Osobitu pozornost valja posvetiti načinu na koji je aspirantica uključena u lokalnu crvenu (župsku) zajednicu. Ukoliko se radi o aspirantici koja dolazi iz nekog drugog oblika posvećenog života, biskup će zatražiti određene relacije od te družbe.

U razdoblju neposredno prije posvete valja utvrditi ono što je postignuto u dosadašnjoj kršćanskoj formaciji te dati potrebita sredstva da produbi svoju spoznaju o tipičnim elementima posvete za Red djevica. Ovo razdoblje traje u redovitom slučaju dvije do tri godine. Kandidatkinja će svakodnevno vrednovati osobne darove ali i osobne granice. Ona će nastojati rasti u duhovnom životu otvarajući se sve više djelovanju Duha Svetoga, da bi rasla u ljubavi prema Kristu. Kandidatkinja će – po mogućnosti – svakodnevno sudjelovati u euharistiji, moliti službu časova – barem jutarnju i večernju – posvećivat se svakodnevno kršćanskom meditacijom i pobožnošću prema Blaženoj Djevici Mariji. Jednako tako treba biti ukorijenjena u mjesnu Crkvu i u svoju crkvenu zajednicu. Bit će veoma korisno da se – prema prilikama – uključi u neki konkretni pastoralni rad.

Posebno će studirati posvećeni život proučavajući njegovu pojavu u povijesti Crkve, istražujući utemeljenost posvećenog života u Svetome pismu, nauku Otaca, a osobitu će pozornost posvetiti nauku Drugog vatikanskog sabora i crkvenog učiteljtva o tome načinu života. Posebnu će pozornost posvetiti teološkom, povijesnom, liturgijskom, ekleziološkom i pravnom temelju Redu djevica.

Važno je također poznavanje kršćanske antropologije, da bi odluka za posvećeni život bila na temelju uravnoteženom shvaćanju spolnosti, ljudskih osjećaja, slobode samodarivanja te žrtve i patnje. U tome smislu bit će koristan doprinos humanističkih znanosti – pedagogije i psihologije. Koliko bude moguće, kandidatkinja će na teološkim učilištima ili institutima religijskih znanosti ili pak na drugim analognim institucijama upisati neke kolegije osobito iz biblijskih znanosti, liturgike, duhovnosti, ekleziologije i morala.

Na završetku razdoblja formacije, te nakon ozbiljnog premišljanja i duhovne pratnje, kandidatkinja podnosi biskupu vlastoručnu mobu da je primi u Red djevica. U njoj će ona iznijeti i mišljenje duhovnog vođe. Prije nego što donese konačni sud, biskup će tražiti mišljenje od svih koji su sudjelovali u formaciji, osim od duhovnog vođe. Biskup treba steći moralnu sigurnost o autentičnosti zvanja kandidatkinje i realnu karizmu djevičanstva, da bi mogla ustrajati u velikodušnom predanju Gospodinu i bližnjima. Nakon toga odredi se datum slavljenja, obdržavajući ono što stoji u Rimskom pontifikalu. Kršćanska zajednica je pozvana da u što većem broju sudjeluju na tome slavlju i prate posvećenu djevicu svojom molitvom.

Nakon slavlja posvećena se djevica ima unijeti u Registar Reda djevica. Supotpisnici su biskup, posvećena djevica i dvoje svjedoka. Biskup će joj izdati i odgovarajuću diplomu. Bit će korisno da se o tome službeno obavijesti i župa krštenja, da bi se posveta uvela u maticu krštenih.

Nakon posvete, valja se skrbiti o trajnoj formaciji. Naime, kako se raste u dobi, tako će se mijenjati zadaće, osobni odnosi, zdravlje. Posvećena se djevica poziva da u svakoj fazi života otkrije ljepotu i plodnost vlastite posvete. Treba uzeti u obzir svaki vid života posvećene djevice: ona je na poseban način učenica Gospodinova i poseban znak zaručničke ljubavi Krista i Crkve. Trajna formacija traži od svake djevice poniznost, poučljivost, razboritost odgovornost i kreativnost.

Već prema prilikama i potrebama svake pojedine djevice, organizirat će se formativni susreti u čijem programu trebaju sve sudjelovati. Pri tome treba imati razumijevanja za one koje zbog bolesti ili poodmakle dobi ne mogu sudjelovati. Ukoliko u biskupiji ima samo jedna posvećena ili mali broj posvećenih djevica, formativni se susreti mogu organizirati na međubiskupijskoj razini. Posvećene djevice mogu također sudjelovati i drugim formativnim susretima kršćanske zajednice.

Tematika formacije podrazumijeva produbljivanje temeljnih sadržaja kršćanskoga života, osobito Svetoga pisma, teologije i dinamizma duhovnoga života ali i određenih aktualnih pitanja. Valja dati važnost onome crkvenom naučavanju kao i aktualnim pastoralnim potrebama. Formativni susreti trebaju biti prožeti molitvom. Po svom obliku to mogu biti predavanja, diskusije, izmjena iskustava, slušanje svjedočanstava, razgovor o pročitanom, seminari, duhovne vježbe ili obnove, biblijski tjedni, hodočašća, kulturno produbljivanje, itd.

U zaključku se ističe kako se Crkva raduje da u njoj ponovno cvjeta Red posvećenih djevica kao dar Duha Svetoga. Te su žene pozvane da žive poučljivost Duhu Svetom i da doživljavaju preobraćujući dinamizam Božje riječi. One su slika Crkve zaručnice. One na osobit način upiru svoj pogled u Mariju, savršenu sliku Crkve. Dokument završava molitvom Mariji.

Zaključimo. Red posvećenih djevica u općoj je Crkvi toliko zaživio da je izdana ova instrukcija. Nakon što se ovaj dokument izda na hrvatskom jeziku, nadajmo se da će i u našoj domovinskoj Crkvi zaživjeti ovaj poseban način službe Bogu i Crkvi, jer „neopozivi su dari i poziv Božji!“ (Rim 11,9).


Tekst je objavljen u VĐONSB-u, 10/2018.


[1] Z. PAŽIN, Posveta djevica, u: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 145 (2017) br.1, str. 57-59.

[2] U nas postoje određeni sekularni instituti u kojima redovnice žive u svijetu, kao što se predviđa za posvećene djevice, ali u svom pravnom habitusu i ustrojstvu to su dvije različite stvari.

[3] Iako je naslov na latinskom jeziku, originalni je jezik talijanski. Tekst je u PDF-u objavio Tiskovni ured Svete Stolice na (originalnom) talijanskom, te u francuskom, engleskom i španjolskom prijevodu: https://press.vatican.va/content/ salastampa/it/bollettino/pubblico/ 2018/07/04/0508/01125.pdf (pristupljeno 4. rujna 2018.).

[4] Točnije rečeno, dokument ima 73 kartice teksta.

[5] Osim prefekta dokument je pismeno predstavio i tajnik José Rodríguez Carballo. Za oba dokumenta usp.: https://press.vatican.va/content/salastampa/it/bollettino/pubblico/ 2018/07/04/0509/01122.html (pristupljeno 4. rujna 2018.).

[6] S. RITIG, Martirologij srijemsko-panonske metropolije, u: Bogoslovska smotra, 4 (1911.), str. 370. Usp. još: Z. PAŽIN – K. VIŠATICKI, Vlastiti misal Đakovačke i Srijemske biskupije, Đakovo 2013., str. 250-251.