Eh, da su nam Smiljana Rendić i Čedomil Čekada…

Smiljana Rendić (Split, 1926. – Rijeka, 1994.) i dr. Čedomil Čekada (Posušje, 1896. – Dubrovnik, 1981.) imena su za koja najveći broj današnjih svećenika, redovnika i vjeroučitelja, a pogotovo ostalih vjernika nikada nisu čuli. Poneki iz starije generacije sjećaju ih se kao intelektualce iznimno bistrog uma i rijetko viđenog britkog pera. Smiljana je bila katolička novinarka i dugogodišnja suradnica Glasa Koncila, a Čedomil svećenik, publicist i glavni urednik Katoličkoga tjednika. Puno su pisali i komentirali stanje u Crkvi svoga vremena, a iz onoga što su pisali i kako su pisali da se zaključiti kako su to činili iz čvrstog uvjerenja, ljudskog poštenja, duboke vjere i snažne želje za svetošću Crkve. Uz to, riječ je o dvoje intelektualaca koji svojom erudicijom, ljepotom napisane riječi i širinom i dubinom poznavanja teologije stoje nama današnjim čitateljima kao dva svjetionika vrijedna udivljenja. To je utoliko više vrijedno svake pohvale ukoliko se ima na umu da Smiljana zbog obiteljskih i materijalnih razloga nikada nije imala priliku upisati i završiti fakultet, ali je u svojoj samoukosti dosegnula vrhunce i opće i teološke naobrazbe. Čedomil je pak zbog svoga pisanja postao persona non grata pa je odmah nakon Drugog svjetskog rata politički osuđen na 12 godina zatvora. Tekstovi Smiljane Rendić teže se mogu pronaći na internetu, a kao posebno vrijednima mogu se istaknuti privatna pisma upućena Radovanu Grgecu, uredniku hrvatske književne revije “Marulić”, u kojima progovara o svemu onome o čemu zbog cenzure nije smjela javno pisati. Tekstovi Čedomila Čekade dostupniji su, mnogi su od njih uobličeni u nekoliko knjiga, a jedan lijep njihov dio objavljen je i na našem portalu. 

Zanimljivo je njihovu britkost posebno promatrati u svjetlu današnjeg crkvenog eksperimentalnog projekta nazvanog Sinoda o sinodalnosti, a napose u odnosu na netom objavljen Instrumentum laboris, tj. radni nacrt koji će usmjeravati rad Sinode u listopadu ove i naredne godine. Nimalo ne sumnjamo da bi i Smiljana i Čedomil dosad već objavili svoj analitički komentar, svatko iz svoje perspektive, svoga položaja i svoga staleža, ali s potpuno podudarnim zaključcima, u kojima bi, kako bismo mi to danas žargonski brutalno rekli, razvalili Sinodu. Bilo bi tu izvrsne teološke, povijesne, moralne, filozofske i druge argumentacije, koje bi nas i postidjele i ohrabrile. Postidjele, jer bismo uz njih jasno vidjeli koliko je naše znanje tanašno, a njihovo veliko, koliko je naše izražavanje skromno i siromašno, a njihovo književno, stilski i jezično velemajstorsko, a ohrabrile, jer nam treba jasna riječ u Crkvi kao kruh nasušni, a oni nam taj kruh ne bi uskratili.

Uvjereni smo da se ni Smiljana ni Čedomil ne bi ustručavali tu Sinodu nazvati razbojničkom Sinodom, kao i listom nabrojiti i prokazati sve razbojnike u janjećoj koži. Ne bi poštedjeli nikoga, bio on biskup, kardinal, generalni tajnik ili izvjestitelj Generalnog tajništva Sinode, pa i sam Sveti Otac. Možda bi Čedomil Čekada ipak malo suzdržanije i nejasnije uputio kritiku Svetom Ocu, ne zbog straha ili očuvanja položaja, nego iz dubokog poštovanja, svećeničke poslušnosti i bojazni da se ne našteti dobru Crkve, ali bi Smiljana, kao laikinja koja nikome od ljudi nema obvezu polagati račune, čvrsto vjerujemo, svakome dala što mu pripada. Ne iz mržnje i želje da nekoga povrijedi, nego iz ljubavi prema Bogu i Crkvi i iz brige za spasenje duša.

Tako je lako zamišljamo kako svoju kritiku započinje upravo sa Svetim Ocem i izravno ga navodi kao onoga koji omogućuje smjer Sinode, tj. ne čini ništa da bi spriječio utapanje opće Crkve u njemačku. Pri tome je također možemo zamisliti kako imenuje Papu perjanicom razbojničke Sinode, možda ga čak i naziva razbojnikom par excellence, uz obrazloženje da se sve to ne bi moglo zbivati bez njegova znanja i odobrenja. A onda bi ogolila jednog po jednog monsinjora, počevši od tajnika Sinode kardinala Maria Grecha i njezina izvjestitelja kardinala Jean-Claudea Hollericha, pa sve do najniže karike, ne propustivši naglasiti da će taj cirkuski lanac prije ili poslije gromoglasno puknuti. Zamišljamo je kako sve obrazlaže Svetim pismom, crkvenim dokumentima, događajima iz povijesti Crkve i cijelom lepezom teoloških disciplina, a ne zanemaruje ni doprinose ostalih znanosti, kao i da ne propušta naglasiti kako današnja znanost ne zaslužuje taj naziv, jer je podvrgnuta nečasnim globalnim ciljevima. Visoke crkvene dužnosnike zadužene za vođenje Sinode i robove takve znanosti nazvala bi pokvarenim mediokritetima koji imaju svoj interes u guranju sinodalne agende, vjerojatno naznačivši da se taj interes može pronaći i u njihovom častohleplju i seksualnoj preferenciji.

A onda bi, u svom stilu, nadugačko i naširoko nabrojila niz problematičnih točaka Sinode, možda počevši od dana 23. rujna 2022. god., tj. od dana kada su javno otkriveni i objavljeni ciljevi Sinode, prikazani u nizu estetski i sadržajno nedostojnih ilustracija na vlastitoj Facebook stranici, a mogu se označiti kao nametanje njemačkog sinodalnog puta cijeloj Crkvi: obezvrjeđivanje i ukidanje svećeničkog celibata, ređenje žena, relativiziranje zlodjela pobačaja, moralno opravdanje kontracepcije i eutanazije, podržavanje sakaćenja radi fiktivne spolne tranzicije, pripuštanje rastavljenih i ponovo građanski vjenčanih sakramentima, danas blagoslov, sutra crkveno vjenčanje osoba koje se samoidentificiraju kao LGBTQ i nemaju namjeru mijenjati svoj grešan život, davanje laicima onaj udio u bogoslužju i upravljanju koji proizlazi iz ministerijalnog, ali ne i krsnog svećeništva, kao npr. držanje homilije ili odlučivanje u onim stvarima koje su vlastite svećeničkoj ili biskupskoj službi itd.

Eh, da nam je tada bila Smiljana Rendić da pokaže svu bezočnost toga trenutka! Da nam je danas Smiljana Rendić da pokaže svu bezočnost objavljivanja dokumenta Instrumentum laboris i prokaže sve one koji se više ni ne trude sakrivati svoje ciljeve! Da imamo Smiljanu Rendić, mnogi bi vjernici jasnije vidjeli i ne bi se moglo njima manipulirati. Posebno ne argumentom o svećeničkom zlostavljanju, jer smo uvjereni da bi za njega rekla da je toliko naivan i glup da ga samo neinteligentne osobe mogu uzimati ozbiljno. Vjerujemo da bi i taj tobožnji problem Crkve “razvalila” na svoj način, tj. upozoravajući na ono što je neusporedivo opasnije za duhovni život vjernika, a to nije sporadičan primjer svećenika pedofila, pa čak ni nešto učestaliji primjer svećenika homoseksualca, nego činjenica da nam veliki broj svećenika javno i polujavno živi u zajedništvu sa ženom i svojim primjerom utječe i na pad obiteljskog i svakog drugog morala i na pad vrijednosti svećeničkog zvanja i dostojanstva, a time i na pad vjere. Imali bi u cijeloj toj priči štošta od Smiljane čuti i naši katolički mediji.

Ne bi se ovakvo zamagljivanje Božjeg zakona moglo događati ni da je danas živ Čedomil Čekada. Njegovo bi pisanje vjerojatno bilo blaže u usporedbi s pisanjem Smiljane Rendić, gotovo sigurno ne bi napisao onako oštre riječi upućene Svetom Ocu kakve pretpostavljamo da bi mogle izići ispod njezina pera, ali ne sumnjamo da bi se gotovo sve ostalo moglo usporediti s njom. Redovito je u Katoličkom tjedniku pisao najmanje tri, a nerijetko pet i više osvrta pa smo uvjereni da ne bi propustio detaljno analizirati novi sinodalni radni dokument, štoviše vjerujemo da bi tu analizu proširio na niz kritičkih komentara. Zamišljamo ga da studiozno iščitava svaku rečenicu i komentira svaku onu koja mu se čini problematičnom. I tako kroz cijeli dokument. Koliko god za to trebalo tinte i papira. U tom svjetlu vidimo ga kako prvi prilog posvećuje dvjema tvrdnjama koje se čitaju u prvom broju dokumenta i nebrojeno se puta ponavljaju, a on ih naziva manipulativnima i lažnima: tvrdnji da je Sinoda djelo cijele Crkve i tvrdnji da je Sinoda rezultat osluškivanja poticaja Duha Svetoga, štoviše djelo Duha Svetoga.

Svojom gorljivošću za Boga i Crkvu, svojom učenošću, istraživačkim duhom, znanstvenim poštenjem i vjernošću istini istražio bi koliko god može koliki je i kakav stvaran udio vjernika opće Crkve u sinodalnim zbivanjima, odnosno precizno bi dokazao da najveći broj vjernika nitko ni za što nije pitao, štoviše, većina ni dan-danas ne zna ni za kakvu nadolazeću sinodu niti ih ona u konačnici zanima, jer je biskupska, a ne laička. Sigurni smo da bi upro i sve svoje snage da empirijski dokaže kako su smjernice s vrha Crkve išle za tim da se neka pitanja sugestivno podvale, a onda kasnije predstave kao goruća, kako to vidimo u dokumentu Instrumentum laboris. Po njemu se teško Crkva može prepoznati kao sakrament spasenja, zaručnica Kristova, zajednica svetih ili otajstveno zajedništvo u kojem se i po kojem se razlijeva Božja milost, a lako dobiva obrise zajednice koja je grešna, nepravedna, netolerantna, hladna, zatvorena. Prosječan vjernik ne može bez tjeskobe i žalosti prihvatiti takvu razinu samoponiženja i samoosuđivanja i stoga može samo s indignacijom čitati rečenice po kojima se čine važnijima svjetovne teme poput klimatskih promjena, ratova ili migracija, ili pak teme koje otvoreno promiču rodnu ideologiju, od vjerskih i teoloških tema koje nude smisao postojanja, radost otkrivanja Božjih dubina, posebno u bogoslužju Crkve, pomažu umnažanju vjere, učvršćivanju nade i usavršenju ljubavi. Koliko su divnih rečenica napisali i Smiljana Rendić i Čedomil Čekada baš na tom polju i možemo samo misliti s koliko bi mudrosti znali upozoriti na opasnost jednog i ljepotu drugog pristupa. Jedno hrani dušu, a drugo tjera na povraćanje zbog neprovarljivosti. Koliko god se autori radnog dokumenta trudili dokazati da je Sinoda djelo Duha Svetoga, mnogi osjećaju da je to bogohuljenje. Zato možemo samo još jednom ponoviti: Eh, da su nam Smiljana Rendić i Čedomil Čekada da “razvale” Sinodu!