Subota, 4 prosinca

Eshatološka religija

Snimio: Igor Brautović

Zapravo je svaka religija eshatološka religija. Religija, koja to nije, — koja krug svojih interesa i težnji ograničuje samo na ono, što se vidi i pipa; na ovozemaljski život i njegove ideale, — nije uopće, u strogom smislu riječi, religija. To može biti neka vrst filozofije, — pragmatističke, eksistencijalističke, personalističke, naturalističke, materijalističke, — ali religija nije. Religija i po svome etimonu, i po svojoj definiciji, i po shvaćanju svih naroda, traži Boga, vjeruje u zagrobni život, nalazi smisao postojanja istom u vječnosti. Komu je samo do usavršivanja, oplemenjivanja, humanizacije, ljudi i ljudskog društva na zemlji, on može biti humanista, filantrop, socijalni ili kulturni radnik, ali vjernik nije. Svaka pozitivna religija bavi se problematikom “posljednjih stvari”, — “novissima”, “ta eshata”; — sprema čovjeka na ono, što dolazi poslije smrti. Ono tajinstveno i nevidljivo, nedohvatljivo fizici i nedostupno eksperimentu, — objekat je religije. Ono, što je u čovjeku, po shvaćanju religije, iznad tijela i materije i što ne može umrijeti. Ono, što pripada carstvu duha i što je vezano na neke norme, koje se ne daju nametnuti ni ljudskom silom ni ljudskim zakonima. Religija, direktno i primarno, kultivira dušu, ne tijelo. Ona urgira prava Najvišega Bića u svijetu. Ona promiče nutarnje, moralne, vrijednosti; ne one materijalne. Religija nije nikada isto, što sociologija, ekonomika, politika, higijena, znanost, umjetnost.

Za svaku, pozitivnu, religiju to vrijedi. Vrijedi i za kršćanstvo. Za nj to vrijedi u još mnogo većoj mjeri nego za druge religije. Kršćanstvo je granicu između sebe i svega ovozemaljskoga i svjetskoga posve jasno povuklo i posve je vidljivo, reljefno, markiralo. Ono nikada nije, u principu, ulazilo u kompromise u tom pogledu. Nije se nikada htjelo da, bilo organski, bilo organizacijski, veže ni uz jedan faktor od ovoga svijeta, ni da prelazi na njihov teren ili preuzima njihove funkcije i odgovornosti. Ono je, po idejama svoga osnivača, izrazito i eminentno, po čitavu svome i opsegu i sadržaju, nadnaravna i eshatološka religija.

Krist je u toj stvari kristalno jasan. Problematika njegova Evanđelja sva je i isključivo u znaku Boga, duše, vječnosti. On sebe smatra poslanikom i Sinom Božjim, koji je sišao s neba. Njegovo je poslanje, da na zemlji osnuje Kraljevstvo Božje, Kraljevstvo nebesko. On ne organizuje ljudi, da im ekonomski ili socijalno pomogne: on im samo govori o Bogu, o nebu, o spasenju duše. I najobičniju arbitražnu intervenciju on rezolutno otklanja, kad su je od njega zatražila braća pri diobi očevine: “Čovječe, tko je mene postavio za suca i djelitelja među vama?” (Luk 12, 14). Svi su politički problemi i ciljevi od njega daleko: on se od njih principijelno ograđuje i distancira. Izrijekom kaže: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta!” (Iv 18, 36.). Nigdje i nijedanput ne izlazi s bilo kakvim prijedlozima o aktualnim nacionalnim problemima svoga vremena i svoje okoline. Ne reagira ni na najjače senzacije sa toga područja (Luk 13, 1-5.).

Ali se je zato sav koncentrirao na Boga i na probleme duše i vječnosti. Uvijek mu je na ustima “Otac nebeski” i njegova slava i volja. Neprestano govori o Kraljevstvu nebeskom i o njegovoj pravdi (Mat 6, 33.). Do u detalje izlaže sve njezine elemente i praktično ih komentira i konkretizira. Savršeno jasno crta, definira, duhovni lik kršćanskoga čovjeka: na primjer u besjedi na gori. Borbu protiv grijeha u svijetu i u čovjeku stavlja u žarište interesa. Duhovnim dobrima daje na čitavoj liniji prednost pred tjelesnim i zemaljskim. Kruhu s neba pred kruhom sa zemlje (Iv 6, 27.). Sve zemaljsko relativizira, a apsolutizma samo milost pred Bogom i spasenje duše. “Šta koristi čovjeku, ako sav svijet đobije, a dušu svoju upropasti!” (Mat 16, 26). Kritički i s nepovjerenjem prilazi k svemu, što znači imanje, novac, uživanje, standard. Insistira na samozataji i na odricanju kao na specifičnom putu onih, koji vjeruju, i na trpljenju za istinu kao na biljegu izabranih (Luk 9, 23.; 14, 26. 27. 33.; Mat 10, 37. 38.; 16, 24.; 19, 29.; Mark 8, 34.; 10, 29.). Ljudsku veličinu gleda samo u veličini duha i vjere. Posvećenje je njemu najveće blago i najveća vrijednost. Nebo i vječni život njemu su jedina ambicija, za koju je vrijedno živjeti i kojoj se treba radovati (Luk 10, 20.; 12, 32.). Sve drugo valja joj zapostaviti i podrediti. Molitva je njemu oružje jače od svake ljudske sile i mudrosti i najviša kategorija ljudske aktivnosti. I apostolat njegove Crkve mora biti sav upravljen na te božanske i vječne ideale. Drugih on uopće ni ne spominje. Razjašnjenje, smisao i konac svega nalazi on tek u eshatološkom pretakanju zemaljskoga u nebesko: “A kad vidite Sina čovječjega, da odlazi gore, gdje je bio prije?” (Iv 6, 63.).

I sve je to ostalo tako na fizionomiji Crkve i kršćanstva do danas. “Non est aequum nos derelinquere verbum Dei et ministrare mensis!” (Dj Ap 6, 2.), “Aurum et argentum non est mihi!” (Dj Ap 3, 6 ), govorili su apostoli, a Crkva je to za njima ponavljala u svakom stoljeću. I u ovom je našemu vijeku to rekla. Rekla je to i na II. vatikanskom saboru. Otpala bi od Krista i od Evanđelja, da tako ne govori i da tako ne radi.

Nikada se to ne može dosta nanaglašivati nama, predstavnicima i svećenicima Crkve. Odmah ćemo i kompromitirati i upropastiti i svoje kršćanstvo i svoj apostolat, ako na to zaboravimo; ako na to ne budemo pazili.

A ima nas, pa na to ne pazimo. Nijesmo s tim na čistu. Posve krivo tumačimo, interpretiramo, tendencije suvremene Crkve, da revalorizira vrijednost socijalnog rada i obveze humanitarnosti, što terete našu katoličku savjest. Oduševljavamo se parolom: Manje molitve, a više rada! Manje propovijedanja, a više humanizma i socijalne aktivnosti!

A takva je parola sofizam. Nije nikako isto tražiti od Crkve, da prizna opravdanost i potrebu brige za čovjeka dostojan život masa i za napredak ljudskoga društva i kulture, i tražiti od nje, da na tu brigu i na taj napredak, usmjeri svoju glavnu djelatnost i svoje glavne energije. Prvo je ideal, koji se nadahnjuje primjerom prvoga, božanskoga, čovjekoljuba i humaniste, Krista; drugo zabluda i falzifikat Evanđelja, kao religije, koja je sva izgrađena na relativnosti svega, što prolazi. Ljudi umiru. I kulture umiru.

I svijet će umrijeti i propasti. A život i postojanje moraju i u toj pretpostavci imati svrhu i smisao. Vjera je nalazi u onom zagrobnom i nematerijalnom, u onom eshatološkom, što nas čeka u drugom životu.

Davno su već kršćanski mislioci pronicivo uočili principe sa toga područja. Davno su nas već upozorili i na velike pogibli od svake dvoznačnosti u toj materiji. Davno su već povukli i načelne granice profesionalnoj aktivnosti Crkve i klera u civilnom životu.

Aktivnost Crkve i klera mora tu uvijek biti vrlo diskretna i više načelna i indirektna, nego konkretna i direktna. Praktične obveze i odgovornost stvar su tu katoličkog lajikata, a ne klera. Uloga Crkve i klera mora biti prvotno moralne i ideološke prirode, a ne one profesionalne, oficiozne: direktivne i eksekutivne. Ono, što Crkva, prije svega, daje civilnom društvu, to su, — uz molitveni zagovor i blagoslov Providnosti, koji to više pada na svijet, što on više štuje i ljubi Boga i Krista, — moralni kapitali i moralna potpora. Civilno društvo ne može ni postojati ni napredovati bez poštivanja univerzalnih etičkih normi, što niču iz prirodnog zakona i objektivnog poretka stvari: bez pravde, istinoljubivosti, čovjekoljublja, solidarnosti, dosljednosti u primjenjivanju kriterija općeg dobra, poštivanja rada, ćudoredne stege. Bez tih temelja i najbogatije će, i tehnički najrazvijenije, društvo postati društvom degeneracije, dekadence, nasilja, krvi. A ta načela, — jedina ispravna socijalna načela, — Crkva i propovijeda i brani. U javnosti, ali i djelovanjem na savjest svojih vjernika. Temelje i preduslove socijalnog blagostanja i napretka ona na taj način brani. Najefektivnije ih i najuspješnije brani: baš, jer građanskim krepostima daje nadljudsku i nadnaravnu sankciju; oslanja ih na Boga; garantira civilnom društvu moralno zdravlje; paralelizuje naravni red, — legitiman i od Boga planiran, — sa nadnaravnim.

A taj moralni upliv Crkve ne ostaje samo u sferi ideja i nauke; on je i individualiziran, i personaliziran. Individualiziran je u vjernicima, članovima civilnog društva, koje je Crkva zadojila tim duhom i tim idejama i obvezala ih na građansku i socijalnu aktivnost: aktivnost uvijek idealističnu i konstruktivnu. Crkva daje društvu gotove građane: svjesne, savjesne, karakterne, aktivne. Gotove radnike. Gotove vođe. Gotove branitelje.

A ako se ona, po Kristovu primjeru, povlači od direktnog učešća i odgovornosti u odlukama sa toga područja, to u stvari opet nije ništa drugo, nego još jedno novo veliko dobročinstvo civilnom društvu. Crkva mu tim priznaje pravo na samostalno i samosvojno postojanje; štuje njegov suverenitet i njegove autonomne kompetencije.

U današnjoj situaciji, gdje je profani svijet toliko osjetljiv na svoje inicijative i na svoje kreativne snage, toliko svjestan svojih mogućnosti, toliko ljubomoran na svoju slobodu, možda je ovaj zadnji momenat još najaktualniji od sviju. I najkorisniji i za Crkvu i za civilno društvo. Ali i najdelikatniji za praksu Crkve. Izvrsno su opazili neki oci, — kad je na dnevni red II. vatikanskog sabora bila došla shema o Crkvi u modernom svijetu, — da su sve one i previše konkretne točke u njoj, koje su saboru htjeli da nametnu neki katolički socijalni revnitelji, zapravo ponovno upadanje u teokraciju i klerikalizam, protiv kojega isti ti ljudi inače onoliko grme. Ne samo da bi se Crkva takvim radnim metodama stvarno iznevjerila svojoj eshatološko-kristološkoj misiji, napustila svoju punu nepristranost, stavila na kocku svoj božanski auktoritet, izgubila raison za dalju humanizaciju svijeta, nego bi u konačnim konsekvencijama samo još uvećala revolucioniranje društva, unoseći u nj nove borbe, nova cijepanja, nova otimanja o vlast.

Eshatološka je Crkva, — Crkva od onoga svijeta, — uvijek najhumanija, i najsocijalnija, Crkva. Ona baš tim svojim izdizanjem nad, često i efemerne, konkretnosti i pojedinosti svjetskog društva unosi u nj ravnovjesje i elemente objektivnosti i stabilnosti.

Kršćanstvo je eshatološka religija. Ono će to ostati i iza II. vatikanskog sabora. Njegov će kler i ubuduće ostajati u službi oltara i u službi duša, a ne će se nikada sniziti do propagandiste i agitatora nijednog ekonomskog ni političkog sistema. Njegova će socijalnost i karitativnost ostati uvijek, kao i Kristova, općeljudska i nadahnuta božanskim i nadnaravnim motivima: perspektivama i idealima vječnosti.

Što budemo bolji svećenici, to ćemo biti i bolji socijalni radnici. I bez radničke kape na glavi! I bez političkog profesionalizma! I bez sudjelovanja u antiatomskim i antirasističkim demonstracijama!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, 12/1966., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Crkva, svećeništvo, svećenici, II., Đakovo, 1968., str. 129-133. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje.