»Priklonite uho i k meni dođite, poslušajte i duša će vam živjeti.« (Iz 55,3)

Eshatološki i apokaliptički tekstovi u Svetom pismu


Uvod


Tijekom povijesti ljudi su uvijek pokazivali zanimanje za temu svršetka svijeta, a taj je interes posebno bio velik na prijelazima iz stoljeća u stoljeće, a još više iz tisućljeća u tisućljeće. Redovito se pri tome budio strah kod ljudi, a tome su pridonosili različiti lažni proroci i vidioci, koji su tvrdili kako imaju posebne spoznaje. I danas vidimo kako takvih lažnih proroka ima napretek, pa je razumljivo zašto ta tema pobuđuje toliko veliki interes i u naše vrijeme. Zato je važno znati što o tome kaže Sveto pismo i kako trebamo razumijevati te tekstove.


Eshatologija i apokaliptika


Ponajprije, valja razlikovati eshatologiju od apokaliptike. Kao pojam, eshatologija dolazi od grč. eshaton – posljednji + logia – znanost, govor, a odnosi se na kršćanski nauk o posljednjim stvarima. U tom smislu obuhvaća govor o smrti, sudu, uskrsnuću mrtvih, preobraženju neba i zemlje, te o ponovnom Kristovu dolasku. Dakle, riječ je o učenju Crkve o posljednjim stvarima, a koje je razvijeno na temelju Svetoga pisma i Predaje. 

Apokaliptika je, za razliku od ehatologije, književna vrsta koja se služi metaforama i simbolima, a s ciljem kako bi pokušala ponuditi odgovore na čovjekova životna traženja, poglavito ona koja se odnose na budućnost pojedinca i čovječanstva. Kao pojam, dolazi od grč. apokalipsis, što znači objava, otkrivenje. I ona, dakle, govori o posljednjim stvarima, o smrti, raju, paklu, čistilištu, posljednjem sudu itd., ali se pri tome ne oslanja, ili se barem ne oslanja u potpunosti na Sveto pismo, nego na neke druge izvore ili fikcije. Tako će se ona više bazirati na strahu od uništenja svijeta, dok će eshatologija opet više staviti naglasak na radosno iščekivanje Kristova drugoga dolaska i preobraženje svijeta. Također, apokaliptika će više govoriti kroz metafore i simbole, dok će eshatologija imati u vidu cjelokupnu poruku Svetoga pisma i Božjeg nauma spasenja.


Eshatologija u Starom zavjetu


Stari zavjet prikazuje povijest linearno, odnosno tako da je sve što postoji nastalo po Božjem naumu i ima svoj poseban cilj. Bog je tako stvorio svijet, darovao ljudima život i htio da čovjek uživa u zajedništvu sa svojim Stvoriteljem. Međutim, čovjek je iskoristio svoju slobodu i odbacio svoga Stvoritelja, kako bi zauzeo njegovo mjesto. To posebno lijepo opisuje Knjiga Postanka u slici grijeha prvih ljudi. No, posljedica je bila da su ljudi ostali goli, odnosno njihov je grijeh odbacivanja Boga prouzročio toliku štetu da je svi ljudi svih vremena trpe. Izgubili su izvornu svetost, tj. intimnu blizinu s Bogom. To nazivamo istočni grijeh. Međutim, Bog je u svojoj silnoj ljubavi odlučio uzdići tako palog čovjeka i poslao je na zemlju svoga Sina da nas otkupi od grijeha, odnosno da nas opet uvede u zajedništvo svoje ljubavi.

Imajući u vidu rečeno, Stari zavjet kroz svoje tekstove često nagovješćuje da će doći Dan Gospodnji i da će Bog poslati Mesiju. Tako različiti eshatološki tekstovi, koje posebno pronalazimo kod proroka Ezekiela, Izaije, Daniela, Zaharije, Sefanije i Joela, ali i u drugim tekstovima, posebno u Psalmima i u Drugoj knjizi o Makabejcima, nagovješćuju dolazak Božjeg Pomazanika, a to se i ostvarilo u Isusu Kristu. Pokazuju nam da je konačni cilj ostvarenje Božjeg kraljevstva i ponuda spasenja svim ljudima. Da bi objasnio tu eshatološku poruku, Stari se zavjet služi slikama, mitovima i metaforama, ali na drukčiji način od apokaliptike. Ta poruka, naime, sadrži nadu i radosno iščekivanje da će Bog pohoditi i otkupiti svoj narod. Iščitavanjem i tumačenjem takvih eshatoloških proročkih navještaja, razvilo se u starozavjetnim okvirima vjerovanje da će pravednici primiti nagradu – život s Bogom, a grešnici kaznu – smrt, život bez Boga.

Ipak, u Starom zavjetu možemo više govoriti o unutarpovijesnoj eshatologiji, odnosno o činjenici kako je židovski narod češće bio usmjeren na očekivanje spasenja od konkretnih povijesnih nevolja koje su doživljavali, a manje su bili usmjereni na spasenje onako kako ga mi gledamo danas u kršćanskim okvirima – spasenje čovječanstva, koje je ostvareno po žrtvi Božjeg Sina. Zato je i razumljivo zašto Židovi nisu prihvatili Isusa kao Mesiju, jer su očekivali nekog političnog osloboditelja, koji će od njih učiniti najveće kraljevstvo na svijetu. U tom svjetlu, za Stari zavjet je bio iznimno važan Dan Gospodnji, kao trenutak konačnog Božjeg oslobođenja židovskog naroda u nekom povijesnom trenutku, kada to Bog odluči.

U vremenima teških progonstava i ropstava, kada se činilo da je uništena svaka nada za obnovom kraljevstva, počeo se razvijati i onaj vid eshatologije kako ga mi danas razumijevamo, odnosno onaj koji nije toliko usmjeren na Dan Gospodnji u ovozemaljskoj povijesti, nego se proteže na zagrobni život. On je ponekad shvaćen više u apokaliptičkom smislu, kao potpuno uništenje ovoga svijeta i započinjanje nečega novoga, a ponekad opet više kao nastavak i preobraženje ovoga života i ovoga svijeta. Može se u tom smislu reći da su eshatološka razmišljanja u Starom zavjetu raznolika i mnogostruka, pa iz toga neki izvode više vrsta i same starozavjetne eshatologije. Sve to pridonosi činjenici da je teško o starozavjetnoj eshatologiji iznijeti preciznu analizu, jer se ona ponekad više odnosi na ovozemaljsku stranu, ponekad na zagrobnu, a ponekad nastoji povezati oba vida eshatologije. Također, ponekad govori o Danu Gospodnjem kao isključivom danu straha i gnjeva Božjeg, danu kada će suditi pucima po pravici, a ponekad kao danu milosrđa, Božje ljubavi i pobjede nad njegovim i Izraelovim neprijateljima. Takve razlike pronalazimo čak i u istim knjigama, kao kod, primjerice, proroka Sefanije (usp. 1,10-17ss; 3,9-20).

Slično se može reći i za mesijanizam, odnosno starozavjetni navještaj o budućem Mesiji, koji se može promatrati kroz tri forme: kao kraljevski, proročki i apokaliptički. Ponekad je, naime, riječ o projekciji Mesije kroz lik pravednog kralja, onog od kojeg dolazi konačno spasenje Izraelu, a proizlazi iz kraljevske loze (o tome posebno govori prorok Izaija, npr. Iz 7,10-25), ponekad je riječ o proročkom navještaju Mesije kao Sina čovječjega (posebno o tome govore proroci Izaija, npr. Iz 9,1-6; 11,1-9; 52,13; 53, 11 itd., Jeremija, npr. Jr 23,5-6 i Joel u 3. poglavlju), a ponekad se Mesija gleda u svjetlu konačnog sudca i onoga koji nadilazi ovozemaljsko postojanje (posebno kod proroka Daniela, npr. u Dn 7,13-14). 

Iz takve raznolikosti starozavjetne eshatološke misli razvilo se i neodređeno gledanje na sud, nagradu i kaznu. Prema njima, Bog će pravedne nagraditi vječnom nagradom, a zle kazniti vječnom kaznom. Slično kao kod same eshatologije, tako se i ovo gledanje na kaznu i nagradu ponekad odnosi na ovozemaljsko vrijeme, a ponekad se može govoriti o eshatološkim vremenima u užem smislu riječi. S vremenom se počinje naglašavati da zlotvore čeka šeol, smješten dolje, a oni koji ondje završe kažnjavaju se vatrom, dok će pravednici biti nagrađeni rajem, koji je smješten gore, u nebesima. Nešto još kasnije javlja se i tema čistilišta, a ona je posebno istaknuta u Drugoj knjizi o Makabejcima (2 Mak 12, 42-45). Riječ je o međustanju između ovoga života i konačnog suda, a na temelju kojeg će se kasnije razviti i nauk o čistilištu, odnosno o vjerovanju da treba moliti i prinositi žrtve za pokojnike da bi im se oprostili grijesi i da bi tako ušli u nebesku radost. Otprilike u isto vrijeme Makabejaca (pred kraj starozavjetnog vremena), značajna je i ideja u uskrsnuće (posebno u 2 Mak 7).


Eshatologija u Novom zavjetu


Ono što je bilo naviješteno u Starom zavjetu, ostvarilo se u Isusu Kristu, dugoiščekivanom Mesiji. To je srž novozavjetne eshatologije. Po Kristu je došlo spasenje svakom čovjeku i cijelom čovječanstvu. U svom spasenjskom naumu, Bog se odlučio smilovati grešnom čovječanstvu i poslao je svoga Sina da nas otkupi od grijeha. On nam je bio u svemu jednak, osim što sam nije imao grijeha. Međutim, kao što Bog ni kod prvih ljudi nije htio ići protiv čovjekove slobode, tako ni sada. Čovjek se sam treba opredijeliti za Boga. Kažemo da je Krist sve ljude spasio, ali o tom spasenju ovisi i čovjekova slobodna odluka. Čovjek, naime, može ponuđeno spasenje odbiti i tako se sam osuditi na vječnu propast. Bog svakom čovjeku pri tome daje milost dostatnu, tj. svakom čovjeku će se Bog objaviti u onoj mjeri koja mu je dovoljna za spasenje. 

Uz to, spasenje koje je Krist donio počinje ovdje na zemlji, ali nije u punini ostvareno, nego će biti u punini ostvareno na svršetku svijeta, s ponovnim Kristovim dolaskom. Novi zavjet nas na više mjesta poziva kako trebamo biti budni u iščekivanju Dana Gospodnjega. Također nam kazuje da će tome prethoditi velike nevolje i zla, kao i da nitko ne zna ni dana ni časa kada će se to zbiti.

Knjiga Otkrivenja je proročka knjiga, odnosno ona koja na izravniji način govori o eshatološkim vremenima. Zato ondje pronalazimo puno eshatoloških i apokaliptičkih tekstova, unutar kojih se može iščitati poruka spasenja, ali i vidjeti da postoji izraženi simboličan i metaforičan govor. Njega pak nije lako razumjeti i čini se da nekada govori o ovozemaljskoj, nekada o onozemaljskoj stvarnosti. Interes za tu knjigu, baš iz razloga šifriranog jezika, posebno pokazuju različite sekte, koje sve tumače u svjetlu skoroga smaka svijeta, dok drugi opet knjizi pristupaju na jednostavan i povijesan način, tumačeći većinu onoga što je ondje napisano tek kao nagovještaj onih vremena progonstava koji su bili pogodili prvu Crkvu.

U Evanđeljima pronalazimo razumljivije tekstove o eshatološkoj stvarnosti, a koji nas potiču da trebamo budno iščekivati Kristov ponovni dolazak, da trebamo također vrlo oprezno i mudro koristiti one darove i sposobnosti koje nam je Bog dao, jer ćemo prema tome koliko smo ih i kako upotrijebili i biti suđeni, a jednako nas tako upozoravaju da će na posljednjem sudu presudnu ulogu imati naš odnos prema bližnjima. U tom su svjetlu posebno značajni ovi tekstovi: o budnom upravitelju, o deset djevica, o talentima, o posljednjem sudu i o bogatašu i Lazaru. Donosimo ih niže.

Prispodoba o budnom upravitelju (Mt 24,45-51)

»Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi! Zaista, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim.«
»No rekne li taj zli sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zubî.« 

Prispodoba o deset djevica (Mt 25,1-13)

»Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uze svoje svjetiljke i iziđe u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja.«
»Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ‘Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’«
»Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ‘Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ‘Zaista, kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!« 

Prispodoba o talentima (Mt 25,14-30)

»Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj, naprotiv, koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov.«
»Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’«
»Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’«
»A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupîš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupîm gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’«
»’Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubî.’«

Posljednji sud (Mt 25,31-46)

»Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.«
»Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’«
»Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’ A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«
»Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’«
»Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’ Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’«
»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«

Bogataš i Lazar (Lk 16,19-31)

»Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.«
»Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’«
»Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petoricu braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’
Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«


Zaključak


S obzirom na sve rečeno, možemo zaključiti da Sveto pismo ima ne samo onih tekstova koji bi se mogli nazvati eshatološkim, nego i onih koji bi se mogli označiti apokaliptičkim, kako u Starom, tako i u Novom zavjetu. Govor o vječnom životu, o onome što čeka čovjeka nakon smrti i što će se zbiti s cijelim čovječanstvom nije u Svetom pismu jednoznačan, nego postoje mnogostruke nijanse. S razvojem povijesti Staroga zavjeta tako možemo vidjeti i neke nove naglaske. Ono što je posebno značajno istaknuti, to je da u starozavjetnim eshatološkim tekstovima iščitavamo nagovještaj dolaska Mesije, Pomazanika Božjeg, a to je svoje ispunjenje imalo u utjelovljenju samog Božjeg Sina. Zato je za nas prije svega značajna cjelokupna poruka Novoga zavjeta, a onda se unutar nje mogu iščitavati i eshatološki tekstovi. Tako je važna činjenica da nas je Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem otkupio, ali je pritom važna i naša suradnja u djelu otkupljenja. Na to nas posebno potiču eshatološki tekstovi, posebno time što nam poručuju da ćemo biti suđeni prema tome koliko za svoga života budemo pokazivali ljubavi prema Bogu i prema čovjeku. 


Uz temu “Eshatološki i apokaliptički tekstovi u Svetom pismu”, kao dijelu gradiva namijenjenoga za nastavu Katoličkoga vjeronauka u 4. razredu srednje škole, donosimo nekoliko priloga:


Ostali materijali za četvrto godište:


Svi materijali za sva četiri godišta: