Utorak, 17 svibnja

Eugen IV., papa: 1431.-1447.


Pogledajmo kako se papa Eugen IV. u svom 16-godišnjem pontifikatu snalazio u koncilu, koncilijabulu i koncilijarizmu te u liječenju Istočnoga i Zapadnoga raskola.

– Godine 1383. rođen je Gabriele Condulmaro u mletačkoj trgovačkoj obitelji od oca Angela i majke Bariole, sestre Grgura XII., pape (1406.-1415.). U mladosti pođe u Augustinski pustinjački red. A kako mu ujak posta Papom, Gabriele se iz pustinjaka preusmjeri u svjetovne svećenike i tako mu se otvori crkvena perspektiva.

– Godine 1407. ujak ga Papa dozva u Rim, oslobodi ga obveza prema pustinjačkomu redu i dade mu biskupiju Sienu u Toskani. Kako kandidat ne imađaše potrebne kanonske dobi, tek mu 24 godine, Papa mu dodade još i oprost od te dobne smetnje, a druge je kvalitete prikupljao s godinama i iskustvom. Budući da se mladobiskup ne mogaše snaći u Sieni zbog avinjonsko-rimskoga raskola, a pogotovo što politička elita u gradu bijaše protiv mladosti svoga novoga predstojnika katoličke i apostolske vjere i, osobito, protiv toga što dolazi sa strane, čak iz Venecije, pobuni se tako da imenovani prelat nakon posvećenja ubrzo bî opet dozvan u Rim.   

– Godine 1408. ujak ga promaknu u kardinala Svete Rimske Crkve u njegovoj 25. godini života. Lakše će se snaći u papinskom Rimu sa širokim purpurnim kardinalskim šeširom negoli u Sieni s malom  biskupskom crvenom kapicom.   

– Dne 3. ožujka 1431., nakon smrti pape Martina V., kardinali potrebnom većinom izabraše za papu upravo kard. Condulmara, kojemu bijaše 48 godina i koji prihvati izbor i uze ime Eugen IV. Okrunjen je u Rimu 11. ožujka. Pred njim bijahu dva golema problema: oslobođenje Rima od plemićkih protivnika i održavanje koncila koji je bio zakazao njegov prethodnik Martin V.

Papinski Rim ne bijaše oslobođen od ratobornih Colonna, pa papa Eugen 1434., preobučen, pod kišom kamenja i s jedne i s druge strane Tibra, u lađi odvesla u Ostiju, a odatle dospje u Firencu. Tu će ostati devet godina. Tako se on „oslobodi“ Rima. Poraz prvi.

Drugi problem bijaše koncil, pravi koncil, zakazan u Baselu. A evo kako se odvijao. Navodimo datume i događaje prema više provjerenih izvora i auktora.[1]

– 12. ožujka 1431., sutradan nakon krunidbe, papa Eugen dekretom potvrdi sve ovlasti koje papa Martin V. bijaše dao kard. Giulianu Cesariniju za otvorenje i vođenje ekumenskoga koncila u švicarskom Baselu.

– 23. srpnja 1431. otvori se koncil u Baselu uz neznatan broj sudionika, a među njima nijednoga biskupa. Bijaše kardinala biskupa i ne-biskupa. Više neuspjeh nego uspjeh.

– 18. studenoga 1431. papa Eugen, poučen gorkim iskustvom otvaranja koncila u Baselu, i ne obavijestivši svoga legata kard. Cesarinija – poraz drugi – što zbog svoga slaba zdravlja, što zbog malena broja nazočnika na koncilu, dekretalno raspusti koncil u Baselu i zakaza novi u Bolonji u Italiji za 1433. godinu.  

– 14. prosinca 1431., u međuvremenu, budući da je narastao broj otaca, koncil se otvori: svečano se pročitaše bule i Martina V. i Eugena IV. o otvaranju koncila u Baselu. Ovo bi sada trebao biti pravi početak koncila, a ne onaj prošloga srpnja.

– 23. prosinca 1431. na tom prvom zasjedanju Papin legat kard. De Rampi stiže u Basel i uruči kard. Cesariniju, voditelju koncila, Eugenov dekret da je taj koncil raspušten pismom još od 18. studenoga, prije više od mjesec dana. Nato se koncilski oci zgledaše i pobuniše ogorčeni zbog odluke pape Eugena IV. Kakva su mučna vremena: sada će koncil šumom u conciliabulum, a Papa drumom.  Poraz treći.

– 15. veljače 1432. sabornici, suprot Papi, proglasiše koncil zakonito otvorenim i valjanim, ponoviše nauk još iz Konstanza da koncil ima izravnu vlast od Isusa Krista i da je iznad Pape. Rascvjetao se koncilijarizam, a smanjila se Papina tijara u očima sudionika: kardinala, biskupa, opata i doktora teologije i prava, svi s pravom glasa.

– 28. travnja 1432. bazelski koncilski gremij odluči poslati izaslanike papi Eugenu IV. i zamoliti ga da odustane od svoje ideje raspuštanja koncila od prije pola godine, nego da se on sam, glavom, u roku od tri mjeseca pojavi u Baselu ili da pošalje svoje legate. Uz koncilske potpise, digoše se također car Žigmund, kler i vjernici ponavljajući saborsku molbu Papi da odobri ono što je u početku sam učinio potvrdivši dekrete svoga prethodnika o održavanju koncila.

– 14. veljače 1433. pod utjecajem tolikih molbi kardinala i puka papa Eugen promijeni svoju prethodnu odluku i dopusti da se crkveni skup u Baselu ne raspušta nego da nastavi svoja zasjedanja. Dojačao koncilijarizam.  Poraz četvrti.

– 13. srpnja 1433. koncilski glasači, osiljeni svojom samovlašću, narediše papi Eugenu IV., pod prijetnjom suspenzije, da prizna sve koncilske dekrete do tada izglasane.

– 11. rujna 1433. auktoritativni papa Eugen izda dvije konstitucije: Inscrutabilis [Neistraživi] i In arcano [U tajnom], kojima baci cenzure/kazne i suspenzije/obustave na koncilske sudionike – poraz peti.  Prizna, međutim, koncilsku djelatnost s obzirom na iskorjenjenje hereza i na crkvenu obnovu, osim, naravno, dekreta o koncilijarizmu. 

– 15. prosinca 1433. pod žestokim pritiskom sabornika papa Eugen povuče sve svoje suspenzije i cenzure kojima bijaše udario koncilske glasače, proglašavajući ga pravim ekumenskim koncilom, 17. po povijesnom redu. Poraz šesti.

– U svibnju 1434. pod prijetnjom Colonna, rekosmo, Papa napusti Rim i nastani se u Firenci.

– 26. ožujka 1436. koncilski sudionici u Baselu odrediše norme za izbor pape i za imenovanje kardinala kojih broj ne smije biti iznad 24.

Budući da su se Grci, odijeljeni od Svete Stolice, pritisnuti otomanskom velesilom, javili Papi da žele sjedinjenje ili uniju s Apostolskom Stolicom sv. Petra – ne možda toliko uniju koliko specijalnu vojnu operaciju Zapada – Eugen IV. predloži koncilu da se premjesti u koji talijanski grad na sjeveru da bude pristupačnije istočnim kršćanima.

– 7. svibnja 1437. sabor odgovori Papi da je za takav kongres prikladniji Basel ili Avignon, a ne Pavia, Bologna, Ferrara i slično. Papa ne htjede na to odgovoriti.

– 31. srpnja 1437. sudionici u Baselu optužiše papu Eugena zbog simonije i ozbiljno od njega zatražiše da se pojavi pred koncilom u Baselu. On sam simonijak nije bio. Niti se u Baselu pojavio.

18. rujna 1437. papa apostolskom pečatnicom Doctoris Gentium [Učitelj naroda] premjesti skup iz švicarskoga Basela u talijansku Ferraru i naredi da se u siječnju 1438. otvori, tj. nastavi koncil.

– 8. siječnja 1438. otvoren bî koncil u Ferrari, a papa izopći onaj ostatak koji se nije dao iz Basela. A taj koncilijaristički ostatak uzvrati Papi istom mjerom. Poraz sedmi.

– 25. lipnja 1438. u Baselu sudionici koncilijabula suspendiraše Papu kao „heretika“, a 3. studenoga 1439. izabraše novoga koji se sretno nazva Feliks V., antipapa. U toj većini bijaše i naš dubrovački dominikanac Ivan Stojković, koji se prikloni Feliksu V., a ovaj ga 1440. promaknu u biskupa i kardinala (+1443.). Ostavimo raskolnički Basel, hajdemo u Ferraru na nastavak koncila.

– Travanj-prosinac 1438. Na koncil u Ferrari dođoše istočni pravoslavci: Ivan VIII. Paleolog, car Istoka (1425.-1448.); Josip, patrijarh carigradski; Besarion, arhiepiskop Niceje; Izidor, mitropolit kijevski sa sjedištem u Moskvi; Marko Eugenik, arhiepiskop efeški; u svemu oko 30 episkopa koje je pratilo oko 700 ljudi, stručnjaka i pomoćnika, a kod kuće osta velika većina protivnika sjedinjenja. Sve troškove puta i boravka pobornika sjedinjenja preuze papa Eugen IV. Teme na dnevnom redu: izlaženje Duha Svetoga od Oca i Sina [Filioque]; taj dodatak Filioque staviti ili ne u nicejsko-carigradsko Vjerovanje?; uporaba kvasna ili beskvasna kruha za Euharistiju; zaziv ili epikleza Duha Svetoga u posvećenju misnih darova kruha i vina (što Istok izričito ima, a Zapad nema u Rimskom kanonu, tada jedinom); primat Rimskoga pape; nauk o čistilištu. Rasprave se odvijahu u pomirljivu i vedru tonu.

– Siječanj – srpanj 1439. Zbog kuge koja haraše Ferrarom, koncil bî premješten u Firencu, 150 km južno, gdje se zasjedalo pola godine i vijećalo dijaloški i kršćanski.

– 10. lipnja 1439. umrije u Firenci carigradski patrijarh Josip, koji je potpisao prihvaćanje Papina primata.

– 6. srpnja 1439. zajednički je sastavljeno apostolsko pismo Laetentur coeli et exsultet terra [Raduj se, nebo, i kliči, zemljo], koje je svečano pročitano 11. srpnja u katedrali Sv. Marije del Fiore [Cvjetne] u Firenci. Izlaženje Duha Svetoga od Oca i Sina [Filioque] ili po Sinu jednako je prihvatljivo, ali nije ušlo službeno kao dodatak u Vjerovanje. Misa je jednako valjana i s kvasnim i s beskvasnim kruhom; ništa nije rečeno o čistilištu koje pravoslavci niječu; duše spašenih uživaju u slavi Božjoj i prije Sudnjega dana. I konačno definirano je prvenstvo Svete Stolice i Rimskoga pape u općoj Crkvi.

Uniju ne potpisa Marko „Efesac“, koji je „spasao“ pravoslavlje, kako vele domaći pravoslavci. Njega pravoslavna Crkva slavi kao svetitelja, a ove unioniste smatra domaćim izdajnicima.

Osim Grka, sjedinjenje s Rimskom Stolicom potpisa još nekoliko istočnih Crkava:

– 22. studenoga 1439. Armenci dekretom Exsultate Deo [Kličite Bogu];

– 4. veljače 1441. monofiziti Jakobiti Cantate Domino [Pjevajte Gospodinu];

Sjedinjenje koje se tada u Firenci naveliko slavilo ne poluči trajna uspjeha u mjesnim Crkvama. U Carigradu kler i puk povratnike, cara i ostale sudionike, primi uz neprijateljsku viku; samo je slavljen Marko Efežanin (umro 1444.). Tijekom vremena pojedini se potpisnici ispričavahu da su dali potpis „zbog straha od Franaka“, a inače došli zvati „Franke“ u pomoć protiv Seldžuka. Tek 12. prosinca 1452. dekret sjedinjenja pročita se u bazilici Svete Sofije [Božanske Mudrosti].   

– Rujan 1443., nakon 9 godina izbivanja u Firenci Eugen IV. sretno se vrati u oslobođeni Rim.

– 14. listopada 1444. Papa prenese koncil iz Firence u Rim gdje se potpisaše daljnje unije:

– 30. studenoga 1444. sa Sircima;

– 7. kolovoza 1445. s Kaldejcima i ciparskim Maronitima. Sve te unije uglavnom ostadoše mrtvo slovo na papiru, kao i ona na Lionskom koncilu 1274. Poraz za porazom.  

– 10. studenoga 1444. papa Eugen dade se na suorganiziranje zapadne koalicije da križarskom vojnom pritekne u pomoć kršćanskom Istoku u borbi protiv Osmanlija. U bitki kod Varne u Bugarskoj koalicija doživje težak slom. Poraz ne-znam-više-koji.   

23. veljače 1447. na dan smrti, Eugen IV. – prema nekim izvješćima – mogao se kajati samo zbog jedne stvari: što nije ostao među augustincima pustinjacima! Dok je koncil u Italiji zasjedao, Turci osvajahu Istočno Rimsko Carstvo. Ostade do posljednjega neosvojen Carigrad i okolna mjesta, brdo Atos i Peloponez. I Carigrad pade 29. svibnja 1453., a do dva dana sultan Mehmed II. u svojoj 21. godini života pod turbanom svečano ujaha na konju u Justinijanovu Hagiju Sofiju! Tako se Carigrad pretvori u Stambul!


Osvrt


Za papu Eugena IV. bijaše velika kušnja da se kao običan čovjek s ograničenim sposobnostima uma i karaktera, kao i svaki drugi od nas ljudi, služi „neograničenom“ vlašću, a na raspolaganju mu bijahu i ekskomunikacije i anateme u jednoj ruci, a svijetlo oružje u drugoj. Kako odoljeti napasti „neograničene“ vlasti i stalno sebe ispitivati u savjesti pred Kristom, Glavom Crkve, da se u rješavanju tolikih pitanja nije negdje odstupilo od evanđeoskog zahtjeva služenja i od volje Božje? Tu je savjest mogao ispitivati više od polovice vremena svoga pontifikata izvan svoje rimske katedre.

Druga mu je ne manja kušnja bila činjenica dvostruka raskola, najvećega zla koje može pogoditi Crkvu Božju. Dok s jedne strane pregovara s pravoslavnim Istokom, koji se počeo odvajati od Rima još u IX. stoljeću, na drugoj se strani mora sučeljavati sa svojima na katoličkom Zapadu koji se žele odvojiti i služe se svim sredstvima odvajanja: ekskomunikacijom, koncilijarizmom, kardinalstvom, čak izborom antipape. Toliko se problema ispriječilo da ne možeš ne pogriješiti, makar i imao – „neograničenu“ vlast! S Istokom ne imađaše sreće, jer neki cari-građani govorahu: Radije pod islamski turban nego pod latinsku mitru! A na Zapadu raskol se sam ugasi tijekom vremena: Feliks V. (1440.-1449.) posljednji je antipapa kojega spominje Papinski godišnjak!

Treća Eugenova kušnja bijaše što je toliko puta vidio svoj vlastiti neuspjeh, čak poraz jedan gori za drugim, u poduzetostima za jedinstvo Crkve, za afirmaciju papinstva, za konsolidiranje papinske države, gdje ne mogaše ostati ravnodušan.

A možda mu najveća kušnja bijaše kako pogoditi pravi smisao i konkretnu praksu Isusova načela: „I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga”, jer „i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge” (Mt 20,27-28). Vladanje izaziva oholost, a služenje poniznost. Da je više razboritim služenjem negoli uporabom vlasti dokazivao svoje „prvenstvo ljubavi“, možda bi doživio puno manje poraza i s Istoka i sa Zapada i više uspjeha u svome pontifikatu.  

U pozitivno mu se ubraja to što je svojom upornošću za učvršćenje papinske službe pred navalama zabluda ovoga svijeta pripomogao definiciji i primata i infalibiliteta, onih istina koje su se tijekom vremena sve više afirmirale, a koje će se i svečano dogmatizirati za 550 godina, u XIX. stoljeću, na Prvom vatikanskom koncilu.

Danas se u crkvenim odnosima ne preporučuje, niti odobrava spomenuti put unije…, nego se isključivo i živo ističe dijalog, pa i dijalog do iznemoglosti, tj. koliko se god tapkalo u mjestu bez izlaza, treba vjerovati da ima nade i protiv nade!


[1] D. Hay, „Eugenio IV, papa“, u: Enciclopedia dei Papi, II., Roma, 2000., str. 634-640; J. N. D. Kelly, „Eugen IV“, u: Reklams Lexicon der Päpste, Stuttgart, 1968., str. 259-261; Dizionario storico religioso, prir. P. Chiocchetta, Roma, 1966., str. 60-63; F. Callaey, Praelectiones historiae ecclesiasticae aetatis mediae et modernae, Roma, 31959., str. 141-147.