Euharistija – izvor i vrhunac života i poslanja Crkve
1. Sveta jubilarna godina pruža svima prigodu poput Samarijanke iz evanđelja poći češće do zdenca čuti Isusa koji poziva i nudi izvor žive vode (Iv 4, 14). Uz to ovo bi razdoblje trebalo pomoći intenzivnije slavite svete sakramente, posebice svetu Misu koja je „vrhunac djelovanja Crkve, a ujedno i vrelo iz kojega struji sva njezina snaga“ (Vrata vjere, br. 9). U tom vidu svi smo pozvani, ne samo iznova otkrivati sadržaj vjere koju ispovijedamo, nego i ne zaboravljati obveze koje smo preuzeli na krštenju i potvrdi.
Jer, vjera bez djela mrtva je, veli sv. Jakov (Jak 2, 26). Osobitu pozornost valja posvetiti shvaćanju pojedinih dijelova svete Mise, kao i važnosti molitve u kršćanskom životu. Budući da je Euharistija izvor i vrhunac života i poslanja Crkve, svojevremeno je Kongregacija za božanski kult i disciplinu sakramenata objavila knjižicu naputaka o stvarima koje se imaju održavati ili pak izbjegavati gledom na slavlje Presvete Euharistije (Redemptionis sacramentum, 23. travnja 2004.). U dokumentu se posebice ističe obveza da se osigura euharistijsko slavlje koje će biti dostojno tako velikoga Otajstva. A euharistiju, sveto Otajstvo nad Otajstvima, učiniti središtem života Crkve. Jer, Euharistija nije „tema poput drugih tema“, nego srž kršćanske vjere i života; kako pojedinih vjernika tako i cijele zajednice župe, biskupije i sveopće Crkve. U svojoj višeslojnosti euharistija ima teološki, liturgijski, duhovni i pastoralni kontekst o čemu će biti govora tijekom jubilarne godine.
2. Za razumijevanje teološkoga konteksta euharistije, za koju velimo da je „otajstvo naše vjere“, nužno je to otajstvo promatrati kroz naočale biblijske objave i crkvene predaje. No, ona je u isto vrijeme i otajstvo svjetla koje osvjetljava put vjere, kako je to lijepo opisao evanđelist u prikazu dvojice učenika na putu u Emaus. Biblijski prizor iz Emausa dobra je slika i za jubilarnu godinu u vidu navještaja i kateheze. Uz biblijske tekstove i Tradiciju svetih otaca do II. Vatikanskoga sabora, valja nam od vremena do vremena prelistati „Uredbu Rimskoga misala“ koja je vrsno pomagalo kako slaviti Euharistija s doličnim poštovanjem i dostojanstvom. I kako kod vjernika probuditi želju za sjedinjenjem s Kristom i za klanjanjem pred euharistijskom tajnom.
Proučavanje i održavanje onoga što „Uredba Rimskoga misala“ zahtjeva, pomaže svećenicima i vjernicima da paze na prikladnost ambijenta gdje se slavlje obavlja (oltar, ambon, sjedište..), te ih potiče da u tomu sudjeluju svjesno i aktivno. A kako je „liturgija sveto skazanje“, u kojem svećenik prinosi žrtvu u ime Kristovo (in persona Christi), važno je učiniti da i drugi sudionici slavlja obavljaju svoju ulogu: đakoni, akoliti, ministranti, pjevači, narod. Valja paziti i na dinamiku slavlja. Obavlja li se s poštovanjem, dostojanstveno i opušteno ili pak u žurbi i jurnjavi da čim prije završi. Vrlo važno je i kako se koriste trenutci šutnje, koja vrsta glazbe se upotrebljava i kakvo se pjevanje njeguje. Jubilarna bi godina mogla biti dobra prigoda vidjeti što nam u tom vidu treba popraviti i poboljšati. Nije bez razloga sv. Ivan Pavao II. svojevremeno pisao kako bi se „postigao veliki napredak kad bi se bolje i zauzetije slavila nedjeljna liturgija u župama te uz to pojačalo i klanjanje izvan svete Mise“ (Ostani s nama, 29).
Slavimo sveta otajstva dostojanstveno i opušteno
3. Svi sakramenti upravljeni su prema Euharistiji, jer ona je u središtu rasporedbe spasenja. I sve ih se, osim ispovijedi, može slaviti sa svetom Misom; kao uostalom i moljenje Božanskoga časoslova, polaganja zavjeta, podjeljivanje crkvenih službi i sprovode. O nedjelji je sv. Ivan Pavao II. govorio da je ona „sinteza kršćanskoga življenja“ (Dies Domini, 81), pa je treba shvatiti kao potrebu upisanu u dubini kršćanske duše. Jer, nedjelja nije samo „povijesno sjećanje i spomen na događaj prvoga dana u tjednu, nego slavlje žive nazočnosti Uskrsloga među nama“ (Dies Domini, 31). Uz nedjelju tu su neki liturgijski događaji tijekom godine na koje valja osobito paziti, kao Sveto trodnevlje, Veliki četvrtak, uskrsno bdjenje, Tijelovo.
Euharistijska pobožnost i duhovnost pruža mogućnost kršćanima, posebice slaviteljima ovoga velikoga Otajstva, očitovati svijetu plodove vjere koja je usidrena na svetim znakovima, obredima i riječima koja onda biva hranom vjernika. Tu je najprije čitanje i slušanje biblijskih tekstova, Riječ koje su izišla iz Božjih usta. Gledom na pobožnost klanjanja može se uz tekstove Svetoga Pisma i trenutke šutnje moliti časoslov ili krunica. Ne priliči, međutim, izlagati Presveto samo radi blagoslova. Valja imati nešto vremena za molitvu, klanjanje i šutnju. Jer, Euharistija odgaja za osjećaje ljubavi, razumijevanja i praštanja. Ona razgaljuje srca bračnih drugova, ublažuje i umanjuje tugu, prevladava sukobe, povezuje i usmjerava prema idealima zajedništva kako ga opisuju Djela apostolska. Tamo Luka opisuje prve kršćane koji „bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i u molitvama“ (Dj 2, 42). Jubilarna godina dobra je prigoda približiti se tomu idealu, kako na obiteljskoj i župskoj, tako i na biskupijskoj razini.
Ne dajmo mjesta tuzi i malodušju kad je Krist među nama
4. Kako bi se ušlo u otajstvo Euharistije, potrebne su vježbe duha i obnove, trenutci sabranosti i zahvale koja će nas dublje usidriti u to veliko otajstvo vjere. Inače, čovjek se lako izgubi u svakodnevnoj trci, buci i galami. Spoznaja da je među nama Spasitelj i jedini Otkupitelj čovjeka donosi radost u riječima, gestama i ponašanju. Zbog toga vjernik ne poznaje tugu ni malodušje dok je blizu Euharistije. „Mogu li svatovi postiti dok je zaručnik s njima“, pitao je Isus carinike i pismoznance (Mk 2, 19). To nikako ne znači da vjernici hodaju s „glavom u pijesku“, pa ne vide boli i patnje kojima su ljudi izloženi. Naprotiv, kršćansko radosno srce vidi sunce iza oblaka i svjetlo iza životne tame. Usprkos čestom ozračju Velikoga Petka, vjernik je kadar s radošću vidjeti i uskrsno jutro koje ga ispunja smislom i radošću. Kao izvor i vrhunac cjelokupne evangelizacije euharistija stvara zajedništvo ljudi po Kristu, s Kristom i u Kristu.
Zbog toga je potrebno vraćati se izvorima svetih otajstava. S pravom se ovu božansku hranu, koju primamo na našem putovanju, naziva „poputbinom“, poput one koju je prorok Ilija dobivao kroz 40 dana i 40 noći na putu prema Horebu, pa izvršio poslanje koje mu je Gospodin povjerio (1 Kr 19, 8). Iskoristimo i mi ovo razdoblje da produbimo svijest o neizmjernom blagu što ga je Krist povjerio svojoj Crkvi. Nisu nam nužni, a ni potrebni neki izvanredni zahvati. Dovoljno je ne zadovoljiti se osrednjošću naše duhovnosti, produbiti i obogatiti naša nedjeljna liturgijska slavlja. Ako to dostojno učinimo, pomoći ćemo sebi i onima s kojima živimo i skupa slavimo otajstva naše svete vjere. Tako neka bude. Amen.
