Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (1. dio)
Pretpovijest
Kada je 30. studenoga 1969. u bogoslužje uveden novi Misal – koji je odmah u cijelosti preveden na narodne jezike – bio je prihvaćen s velikom naklonošću.[1] Novi je Misal doista iznio staro i novo, to jest drevnu liturgijsku tradiciju u skladu s potrebama vremena.[2] Unatoč određenim bojaznima, vjernici su s velikom naklonošću prihvatili novi oblik euharistijskog slavlja i to na narodnom jeziku u kojem su mogli sudjelovati.
Međutim, bilo je onih koji su ipak s nostalgijom gledali na prethodni Misal. Izgledalo je u to vrijeme da se radi o onim vjernicima i svećenicima koji su odrasli s tom liturgijom, što je bilo razumljivo. Međutim, i danas, pedeset godina nakon uvođenja novoga Misala, određeni broj vjernika i dalje rado slavi misu po prethodnom Misalu, iako dobar dio njih i ne pamti vremena kada je prethodni Misal bio na snazi.
Tako se u Njemačkoj redovito služi misa po izvanrednom obliku u 149 crkava, u Austriji u njih 45, u Švicarskoj 41, u Nizozemskoj 16, u Češkoj 14, u Belgiji 19, u Južnom Tirolu 9, u Lichensteinu 5, u Luksemburgu 1, u Rimu u 8 crkava.[3]
U Hrvatskoj se misa po izvanrednom obliku redovito slavi u četiri crkve: u Zagrebu u kapeli Krista Kralja na Mirogoju te u kapeli sv. Josipa u Denzlerovoj ulici 37, u Splitu, u kapeli sv. Jeronima, Zrinsko-Frankopanska 58, te u Rijeci, centar Zamet, Trg riječkih olimpijaca 1.[4] Sigurno je međutim da se prigodice slavi i u nekim drugim crkvama.
Odakle ta želja i potreba da se misa slavi po prethodnom obredu? Naime, podvrgnemo li prethodni i vrijedeći Misal objektivnoj povijesnoj, liturgijskoj i teološkoj analizi, bez poteškoća možemo vidjeti da je novi Misal u svakom od tih segmenata kvalitetniji. Pa ipak, određenom broju vjernika puno je draža ona liturgija koja se slavila prije Drugog vatikanskog sabora, to jest i misa i svi ostali obredi.
Kako to razumjeti?
Dopustite u tome smislu jedan primjer. Usporedimo li stari VW model automobila zvan „Buba“ s njegovim nasljednikom, najnovijim tipom VW Golfa, lako ćemo uvidjeti da je Golf prema svim objektivnim kriterijima bolji automobil i to po svojoj sigurnosti, ekonomičnosti i udobnosti. Međutim, ima ljudi kojima je unatoč svemu tomu VW Buba jednostavno više prirasla srcu. Očito, da bi se čovjek nečemu priklonio, nisu dovoljni samo objektivni razlozi.
Ne ulazeći podrobnije u razloge, zašto je određenom broju vjernika i dalje draže misno slavlje po starom obredu (de gustibus non est disputandum!), ovdje ćemo u nekoliko nastavaka pokušati objektivno prikazati oba misala, onaj iz 1962. i najnovije, treće tipsko izdanje iz 2002. (vrijedeći hrvatski prijevod iz 1980. je rađen prema drugom izdanju iz 1975.). U prvom ćemo dijelu prikazati pretpovijest obaju misala, a onda ćemo uspoređivati oba misala na osnovu prethodnih napomena, uvodnih obreda, misnih molitava, službe čitanja, priprave darova, euharistijskih molitava, obreda pričesti. Jednako će tako biti važno dotaknuti pitanje sudjelovanja vjernika u misnom slavlju kao i pitanje narodnog jezika.
Evo pretpovijesti.[5]
a) Pogodnost slavljenja mise po starom Misalu za neke skupine
Najpoznatija oporba cijelom saboru, a osobito liturgijskoj obnovi bila je Svećenička družba sv. Pija X. koju je osnovao nadbiskup Léfèbvre. Oni nisu prihvatili odluke Drugog vatikanskog sabora te su nastavili slaviti liturgiju prema Misalu iz 1962. i ostalim liturgijskim knjigama izdanim prije tog istog sabora. Iako je taj pokret bio brojem malen, bila je to svakako bolna rana i za Pavla VI. i za Ivana Pavla II. I jedan i drugi su pokazali razumijevanje za one koji su se osjećali vezanima za prethodni red mise. Tako su neki engleski biskupi već 5. studenoga 1971. dobili mogućnost da određenim skupinama vjernika dopuste slaviti misu po starom Misalu. Naime, za katoličku manjinu u Engleskoj Tridentski misal bio je simbol pravovjerja.[6] Još ranije, 14. lipnja 1971. Kongregacija za bogoštovlje dala je dopuštenje starim i nemoćnim svećenicima da mogu privatno služiti misu po starom obredu.[7]
b) Prihvaćenost novoga Misala u općoj Crkvi
Da bi se riješile neke nedoumice, Kongregacija za sakramente i bogoštovlje je 19. lipnja 1980. (deset godina nakon uvođenja novog Misala) uputila upit svim mjesnim biskupima o uporabi latinskog jezika u bogoslužju i o mogućim zahtjevima da se slavi misa po starom obredu. Službeni su rezultati sljedeći: od 2317 upitanih biskupa do određenog roka (31. listopada 1980.) poslalo je odgovor njih 1753, odnosno 75,66%, od kojih 98,68% izvješćuje kako u njihovim biskupijama nema zahtjeva da se slavi misa po starom obredu.[8] Dakle, prema službenoj statistici iz 1980. g. neznatna manjina tražila da se slavi misa po starom obredu (1,32%).
c) Pismo Quattuor abhinc annos Kongregacije za bogoštovlje iz 1984.
Pored, toga Kongregacija za bogoštovlje u svome pismu Quattuor abhinc annos od 3. listopada 1984. upućenom predsjednicima Biskupskih konferencija, daje mogućnost svim biskupima da mogu dopustiti da svećenici i vjernici slave misu po Misalu iz 1962. pod sljedećim uvjetima:
- Svećenici i vjernici koji bi slavili tu misu ni na koji način ne smiju staviti u sumnju legitimitet i doktrinarnu valjanost Drugog vatikanskog sabora.
- Ta slavlja mogu biti samo u korist onih skupina koje to traže u crkvama i bogoštovnim mjestima koje odredi biskup (ali ne u župnim crkvama, osim ako to biskup ne dopusti u izvanrednim slučajevima) u dane i na način koji odredi biskup i to tako da to bude uobičajeno za svaki pojedini slučaj.
- Ta se slavlja trebaju slaviti prema Misalu iz 1962. na latinskom jeziku.
- Treba izbjegavati bilo kakvo miješanje tekstova i obreda dvaju Misala.
- Neka svaki biskup izvijesti Kongregaciju o dopuštenjima koja je dao i, nakon što prođe jedna godina od danog dopuštenja, neka izvijesti o rezultatima takve prakse.[9]
d) Motuproprij Ivana Pavla II. Ecclesia Dei iz 1988.
Nakon što je nadbiskup Léfèbvre 30. lipnja 1988. nezakonito zaredio četvoricu svećenika za biskupe (čime je formalno bio ekskomuniciran), papa Ivan Pavao II. piše motu proprij Ecclesia Dei 2. srpnja 1988.,[10] kojim dopušta da oni iz bratovštine nadbiskupa Léfèbvrea, koji žele ostati u jedinstvu s Rimom, mogu sačuvati svoju duhovnu i liturgijsku tradiciju prema odredbama Kongregacije za bogoštovlje od 3. listopada 1984. Ovim dekretom ustanovljuje i Papinsko povjerenstvo Ecclesia Dei koja će se baviti ovim pitanjima.
e) Osnivanje Svećeničkog bratstava svetoga Petra
Rezultat toga je bio da određeni broj svećenika, dotadašnjih sljedbenika nadbiskupa Léfèbvrea, zbog njegove ekskomunikacije nisu više htjeli ostati u zajedništvu s njime. Tako je 12 svećenika pod vodstvom Josefa Bisiga 18. srpnja 1988. u cistercitskoj opatiji Hautervie u Švicarskoj osnovalo družbu apostolskog života Svećeničko bratstvo svetoga Petra koje – u skladu s motuproprijem Ivana Pavla II. Ecclesia Dei – slave liturgiju prema izvanrednom obliku. Bratstvo je potvrđeno Dekretom Papinske komisije Ecclesia Dei 18. listopada 1988.[11] Prema njihovoj službenoj statistici iz 2017. godine, Bratstvo broji 287 svećenika i 129 sjemeništaraca. Misu slave u 239 crkava, a vode i 40 personalnih župa.[12]
f) Motuproprij Benedikta XVI. Summorum Pontificum iz 2007.
Benedikt XVI. objavio je 7. srpnja 2007. motuproprij Summorum Pontificum[13], kojim praktički daje neograničenu mogućnost slavljenja mise prema Misalu iz 1962. (što je stupilo na snagu 14. rujna iste godine). Time se praktički uvodi dvostrukost obreda. Papa ističe da je vrijedeći Misal Pavla VI. redoviti izričaj (ordinaria expressio) „pravila molitve“ (legis orandi) Katoličke Crkve latinskoga obreda, dok se prethodni Misal iz 1962. ima smatrati izvanrednim izričajem (extraordinaria expressio) toga istog „pravila molitve“ Crkve, što, smatra papa, nipošto ne bi smjelo prouzročiti podijeljenost u pravilu vjerovanja (lex credendi).[14] Papa nadalje veli da je dopušteno slaviti misu prema Misalu iz 1962. koji „nikada nije bio dokinut“.
Ovo posljednje jednostavno nije točno. Naime, dekret Kongregacije za bogoštovlje od 26. ožujka 1970. kojim se odobrava novi Misal završava uobičajenom formulom: „Što se ovome protivi, nema nikakvu vrijednost“ (Contrariis quibuslibet minime obstantibus). To potvrđuje i Kodeks kanonskog prava koji u kan. 20 veli: „Kasniji zakon ukida potpuno ili djelomice raniji, ako to izričito kaže.“ Konačno, Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata od 3. lipnja 1999. (prot. 1411/99) izričito kaže da je Rimski misal odobren i proglašen autoritetom pape Pavla VI. jedina forma rimskog obreda u snazi jedinog općeg liturgijskog prava.[15]
U daljnjim točkama dokument Summorum Pontificum određuje da svaki svećenik može slaviti misu prema starom Misalu bilo koji dan (osim u svetom trodnevlju[16]) i za to mu nije potrebno nikakvo dopuštenje, ni Apostolske Stolice, niti vlastitoga Ordinarija. To je jednako dopušteno pojedinim redovničkim zajednicama. Ukoliko bi one htjele slaviti misu isključivo po starom obredu, o tome donose odluku viši poglavari te zajednice. Svi vjernici mogu biti pripušteni tom slavlju. Župnik može uklopiti u redovito dušobrižništvo i ovakvo slavljenje mise, uz izbjegavanje nesloge. Nedjeljom je dopušteno samo jedno ovakvo slavlje. Svećenik koji slavi misu po tome obredu ne smije imati nikakvu pravnu zapreku (što je po sebi razumljivo jer ne smije imati nikakvu pravnu zapreku ni onaj svećenik koji slavi misu po novom, vrijedećem obredu). Čitanja mogu biti na narodnom jeziku. Ovo praktički znači da biskup više nije nadležan za bogoslužje koje se slavi u njegovoj mjesnoj Crkvi…
Ukoliko župnik ne želi udovoljiti vjernicima koji žele slaviti misu po starom obredu, veli dalje Dokument, oni se mogu uteći biskupu, a u krajnjoj instanci Papinskom vijeću Ecclesia Dei. Župniku je dopušteno podjeljivanje sakramenata krštenja, ženidbe, pokore i bolesničkoga pomazanja prema starom obredniku. Isto vrijedi i za sakrament potvrde. Klerici mogu slaviti službu časova prema prethodnom Rimskom brevijaru. Nadalje, biskup može osnovati i personalnu župu za bogoslužje po starom obredu.
U pismu upućenom biskupima 9. lipnja 2010. povodom objavljivanja motuproprija Summorum Pontificum papa na samom početku tumači kako se može javiti bojazan da bi se ovim dopuštenjem mogla dovesti u pitanje liturgijska reforma koja je nastala kao plod Drugog vatikanskog sabora.[17] Ta je bojazan posve neutemeljena, veli papa i nastavlja:
Valja iznad svega reći da Misal, objavljen od pape Pavla VI. i koji je još dva puta izdan od pape Ivana Pavla II., očigledno jest i ostaje redoviti oblik, „forma ordinaria“ euharistijskog slavlja. Zadnje izdanje Rimskog misala koje je prethodilo Saboru i koje je bilo objavljeno vlašću pape Ivana XXIII. 1962. i koje je bilo u uporabi za vrijeme Sabora, moći će se, međutim, upotrebljavati kao „forma extraordinaria“ bogoslužnog slavlja. Nije primjereno govoriti o ove dvije redakcije Rimskog misala kao da bi to bila „dva obreda“. Tu se zapravo radi o dvostrukoj uporabi jedinstvenog i istovjetnog obreda. Glede uporabe Misala iz 1962., kao „forma extraordinaria“ bogoslužja mise, htio bih svrnuti pozornost na činjenicu da ovaj Misal pravno nikad nije bio dokinut te, u skladu s tim, u načelu je ostao uvijek dopušten.
Papa nadalje veli da je neosnovana bojazan, da bi uporaba staroga Misala mogla dovesti do razdora u župskim zajednicama, tj. da bi se moglo dogoditi da bi neki vjernici htjeli slaviti euharistiju po novom, a neki po starom Misalu, jer zacijelo neće biti znatniji broj onih vjernika koji bi htjeli slaviti misu po starome obredu:
Uporaba staroga Misala pretpostavlja određenu mjeru liturgijske formacije i pristup latinskom jeziku: ni jedno ni drugo ne susreće se odveć često. Već je iz ovih konkretnih pretpostavki jasno da će novi Misal sasvim sigurno ostati „forma ordinaria“ rimskog obreda, ne samo zato što je takva pravna regulativa, nego i zbog realne situacije u kojoj se nalaze zajednice vjernika.
Na koncu papa poziva biskupe da bdiju nad tim da se ove mogućnosti koriste s mirom i blagošću.
Neki su se ponadali da će ovim dokumentom i na osnovu ovih mogućnosti praktički nestati razloga za postojanje Svećeničkog bratstva Pija X., koje nije u jedinstvu s Apostolskom Stolicom, odnosno da će njezini članovi prijeći u Svećeničko bratstvo sv. Petra (koje je u jedinstvu s Apostolskom Stolicom), ali to se u značajnoj mjeri ipak nije dogodilo.
g) Apostolsko pismo pape Franje „Da oltre trent’anni“
Papa Franjo motu proprijem Da oltre trent’anni od 17. siječnja 2019. dokida Papinsko vijeće Ecclesia Dei, a dužnosti ovoga vijeća u cijelosti prebacuje na Kongregaciju za nauk vjere, „unutar koje će se ustanoviti poseban Odjel, koji će nastaviti s radom oko skrbi, promocije i zaštite“ dokinutog Vijeća. Razlog ovoj odluci jest to, da problemi sa svećeničkim bratstvom Pija X. (koje nije u jedinstvu sa Svetom Stolicom) očito nisu liturgijski, nego se tiču crkvenog nauka,[18] budući da se motuproprijem Summorum Pontificum daje mogućnost svima koji to žele slaviti misu prema izvanrednom obliku.
h) Zaključak
Prvo, poteškoće sa Svećeničkim bratstvom Pija X. očito nisu liturgijske, nego doktrinarne, budući da sljedbenici nadbiskupa Léfèbvre-a ne prihvaćaju odluke Drugog vatikanskog sabora.
Drugo, očito je da u određenom broju svećenika i vjernika ostaje želja i potreba slaviti misu po tradicionalnom obredu, u čemu dokument Summorum Pontificum daje široke ovlasti.
Treće, privrženost tradicionalnoj liturgiji očituje na poseban način Svećeničko bratstvo sv. Petra potvrđeno od Svete Stolice, koje njeguje tradicionalnu liturgiju.
Četvrto, da bi se odgovorilo na pitanje, zašto je određeni broj ljudi snažno vezan uz tradicionalnu liturgiju, bilo bi potrebno interdisciplinarno istraživanje. Općenito se navodi nekoliko razloga. Kao prvo, tradicionalna misa odražava osobitu otajstvenost, pri čemu je vidljiva veća pobožnost i sabranost vjernika. S druge strane, vrijedeća liturgija daje razmjerno široke mogućnosti prilagodbe koje može činiti slavitelj („ako je zgodno“, „prema prilikama“, „ovim ili sličnim riječima“), pri čemu ta prilagodba zna biti primjerena ili pak neprimjerena, ovisno o sposobnostima i duhovnom profilu pojedinog svećenika. Konačno, u Crkvama njemačkog govornog područja te „prilagodbe“ idu i protiv liturgijskih propisa do te mjere, da pojedini svećenici improviziraju cijeli red mise… Prema tome, povratak tradicionalnoj liturgiji bila bi reakcija na liturgijske zloporabe koje – u želji da se prilagode vjernicima – često idu u banalnost i sve više bivaju nalik improviziranim liturgijama protestantskih Crkava.[19]
Kao što je rečeno, mi ćemo se u nastavku ovih razmišljanja usredotočiti prvenstveno na liturgijski vid ovoga pitanja, dok interdisciplinarni vid ostavljamo po strani, jer bi tražio obimno istraživanje, koje nadilazi svrhu onoga o čemu želimo govoriti.
[1] Prvo izdanje tipskog izdanja Rimskog misala je iz 1970., drugo se izdanje – neznatno modificirano – pojavilo 1975., a treće, obogaćeno i prošireno, 2002. Vrijedeći hrvatski Misal priređen je prema drugom izdanju. Usp. Z. PAŽIN, Liturgijska sakramentologija, Đakovo 2018., str. 143-144.
[2] O tome jasno govori SC 21: „Liturgija se naime sastoji od nepromjenjivog dijela koji je božanski ustanovljen i od promjenjivih dijelova koji se tijekom vremena mogu ili čak moraju mijenjati, ako su se u njih uvukle pojedinosti koje manje odgovaraju izvornoj naravi same liturgije ili su postale manje prikladne.“
[3] Podaci preuzeti s mrežne stranice „Pro missa tridentina“. Usp. https://www.pro-missa-tridentina.org/heilige-messen/regelmaessige-gottesdienste.htm (pristupljeno 29. kolovoza 2019.)
[4] Podaci preuzeti s mrežne stranice „Tradicionalna latinska misa“. Usp. http://tradicionalnalatinskamisa.blogspot.com/2019/03/raspored-tradicionalnih-latinskih-misa.html (pristupljeno 29. kolovoza 2019.).
[5] O novom i starom Misalu sam već pisao. Usp. Stari misal – novi misal, u: Vjesnik Đakovačke i srijemske biskupije 113(1985) br. 6, 92.-93.; Stari misal, u: Vjesnik Đakovačke i srijemske biskupije, 135(2007) br. 7-8, 618.-620.
[6] Usp. A. BUGNINI, La riforma liturgica 1948-1975, Roma 1983, 296.
[7] Usp. AAS 63(1971)712-715 i Notitiae 7(1981)215-217.
[8] Usp. Notitiae 17(1981)598-611.
[9] Usp. AAS 76(1984)1088-1089. Usp. također: www.unavox.it/doc03.htm
[10] Usp. http://www.vatican.va/holy_father/john_paul_ii/motu_proprio/documents/hf_jp-ii_motu-proprio_02071988_ecclesia-dei_it.html Za hrvatski prijevod usp. https://sites.google.com/site/tradicionalnamisa/ecclesia-dei-afflicta
[11] Usp. http://www.unavox.it/doc09.htm (pristupljeno 29. kolovoza 2019.).
[12] Mrežna stranica“ Inter multiplices – una vox“: http://www.unavox.it/Documenti/Doc1092_FSSP_Statistiche_2017.html (pristupljeno 29. kolovoza 2019.). Bratstvo su osnovali svećenici koji su bili u Bratstvu sv. Pija X. osnovanog od biskupa Léfèrea. Nakon što je on 30. lipnja 1988. zaredio četvoricu svećenika za biskupe, ovi svećenici nisu htjeli više ostati u zajednici s njime jer je on tim činom late sententie ekskomuniciran.
[13] Usp. AAS 99 (2007), br. 9, 777-781. Usp. https://w2.vatican.va/content/benedict-xvi/en/motu_proprio/documents/hf_ben-xvi_motu-proprio_20070707_summorum-pontificum.html. Za hrvatski prijevod usp. http://www.latinska-misa.com/text/Summorum.pdf
[14] Usp. izvrsnu analizu ovog dokumenta: I. ŽIŽIĆ, Nove odredbe o ‘starom obredu’. Motu proprio Benedikta XVI. Summorum pontificum, u: Služba Božja 47 (2007.), br. 3, str. 299 – 312.
[15] Usp. http://www.unavox.it/doc13.htm
[16] Međutim, već 4. veljače 2008. Benedikt XVI. određuje nove molitve za Židove koje se trebaju ubaciti u Misal iz 1962. za one koji bogoslužje Velikog petka žele slaviti prema tome Misalu. Usp. L’Osservatore Romano od 6. veljače 2008.: http://www.vaticano.altervista.org/031q01.pdf (20. veljače 2012). Tekst odredbe je na talijanskom, a molitva na latinskom. Usp. također: Z. PAŽIN, K. VIŠATICKI, Sveopća molitva Velikog petka, u: Crkva u svijetu, 47 (2012), br. 2, 210-234, ovdje 229.
[17] Usp. http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/letters/2007/documents/hf_ben-xvi_let_20070707_lettera-vescovi_it.html (konzultirano 29. kolovoza 2019.)
[18] Usp. http://w2.vatican.va/content/francesco/it/motu_proprio/documents/papa-francesco-motu-proprio-20190117_ecclesia-dei.html (konzultirano 29. kolovoza 2019.).
[19] U nas tako, na primjer, mise zornice koji puta više nalikuju dječjim predstavama…
