Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (11. dio)
Zaključni obredi
1. Povijest
U prethodnom je misalu bilo neobično da svećenik prvo kaže Ite, missa est, da bi nakon toga slijedio završni blagoslov: Benedicat vos omnipotens Deus… Kako to da svećenik prvo otpušta puk, da bi ga nakon toga blagoslovio? Naravno, za sve postoji povijesno objašnjenje.
U Rimu je bio običaj da se svaki javni skup – građanski ili vjerski – završi tako da predsjedatelj dade otpust.[1] Tako bi rimski poganski svećenik na koncu obreda rekao Ilicet (= Ire licet), Možete ići ili jednostavno Valete, Živjeli. I u kršćanskoj liturgiji prvih stoljeća je puk na koncu bogoslužja bio otpušten. Tako npr. veli Tertulijan veli: Post transacta solemnia, dimissa plebe.[2]
Naravno da je u počecima bio prvo blagoslov, pa tek onda otpust. Kao što je prethodno bilo rečeno, embolizam, molitva nakon Očenaša (Izbavi nas, Gospodine…), vrlo je vjerojatno bio biskupski blagoslov za one koji se nisu pričešćivali, tako da su oni nakon te molitve mogli otići, kako je to za galsku liturgiju zabilježeno u odlukama pokrajinskog sabora u Orelansu još 511. godine.[3] Za ostale je vjernike od samih početaka nakon pričesti bila blagoslovna molitva nad narodom (oratio super populum), kako se to vidi već u Sakramentaru iz Verone.[4] Nakon toga bi slijedio otpust: Ite, missa est i time bi bogoslužje završilo. Tek kasnije su dodani: završna molitva, trojstveni blagoslov, te posljednje evanđelje, kako je to bilo u Misalu Pija V.
|
Počeci: Embolizam prije pričesti kao blagoslov za one koji ne pristupaju pričesti. Popričesna molitva. Blagoslovna molitva nad narodom nakon pričesti. Ite, misa est. |
Misal Pija V.: Embolizam (nije se shvaćao kao blagoslovna molitva) Popričesna molitva. Blagoslovna molitva nad narodom nakon pričesti (samo u korizmene svagdane). Ite, misa est. Završna molitva Završni blagoslov Posljednje evanđelje (Ivanov prolog) |
a) Molitva nad narodom
Molitva nad narodom, zasvjedočena od 3. st. kako na Istoku, tako i na Zapadu, drevna je blagoslovna molitva koja je slijedila poslije pričesti. Đakon bi redovito pozivao vjernike da naklone glave: Humiliate capita vestra Deo.[5] Sakramentar iz Verone ima čak 158 takvih molitava, a u 154 slučajeva molitva se govori u trećem licu jednine ili množine, npr. Neka na tvoj puk / na tvoje vjerne siđe blagoslov, čime svećenik sebe ne uključuje: on je onaj koji na puk zaziva blagoslov. Nakon toga je slijedilo Ite, missa est i time bi se bogoslužje zaključilo. U prethodnom misalu molitva nad narodom bila je propisana u dane preko tjedna tijekom cijele korizme. Zašto samo u te dane? Grgur Veliki je u svoje vrijeme zadržao oratio super populum samo u dane preko tjedna u korizmi imajući pred očima pokornike – koji nisu smjeli pristupiti pričesti – a koji su taj blagoslov trebali primati upravo u korizmi, kada su se pripravljali za pomirenje na Veliki četvrtak. Kako se nedjeljom nije smjela činiti pokora, tako nije bilo ni molitve za pokornike. Nestankom kanonske pokore, nije više bilo ni takvih pokornika, pa se oratio super populum – kako je to u počecima i bilo – ponovno shvaćala kao blagoslov nad narodom nakon pričesti (u korizmene svagdane). Taj je običaj – iz Grgurovog misala – prešao i u Misal Pija V. Ova je blagoslovna molitva bila uvijek deprekativna: Blagoslovi, Gospodine, svoj puk, a ne indikativna: Blagoslovio vas… Spomenimo da i bogoslužje Velikoga petka od starine završava molitvom nad narodom.
b) Ite, missa est
Što znači Ite, missa est? Ako ovdje riječ missa shvatimo kao misa te prevedemo: Idite, misa je, nelogično je to reći na koncu, kad je misa završena. Neki su to pobožno tumačili da bi to značilo Idite, a sada (nakon mise) počinje za vas životna misa, kršćansko poslanje. Ovdje, međutim, riječ missa znači otpust.[6] Prema tome, Ite, missa est znači jednostavno: Idite, otpust je, odnosno, otpuštate se.[7] Tek kasnije je riječ missa počela značiti cijelo euharistijsko slavlje. Tako je to u razvoju jezika: riječi kojiput mijenjaju značenje na posve neočekivan način.[8] U istočnoj liturgiji govori se Idite u miru ili Pođite u miru Kristovu. U mozarapskoj liturgije se na svršetku svečanijeg bogoslužja kaže: Slavlje je završeno u ime Gospodina našega Isusa Krista. Neka naše molbe budu u miru prihvaćene. U svim ovim slučajevima odgovor je Bogu hvala.
U prethodnom se misalu u došašću, zatim od Sedamdesetnice (tri tjedna prije korizme) pa do Velike srijede, te u misama kroz tjedan umjesto Ite, missa est govorilo Benedicamus Domino, Blagoslivljajmo Gospodina. Razlog je sljedeći. Blagoslivljajmo Gospodina je bio završetak mise kroz tjedan, jer je to najčešće bila misa u koru ili misa samo za redovnike, to jest bez puka. Budući da je svećenik pripadao toj zajednici, nije ih trebao otpuštati. Osim toga, kada bi odmah nakon mise slijedila neka druga služba (npr. Večernja), onda se puk nije otpuštao. Kasnije je doneseno pravilo: u misama gdje nema Slave govori se Blagoslivljajmo Gospodina, jer se smatralo da je Ite, missa est svečani pozdrav, pa da ne dolikuje u vremenima ozbiljnosti i pokore. To je dokinuto u misalu iz 1962. Nadalje, u misama za pokojne umjesto Ite, missa est uvijek se govorilo: Requescant in pace – Počivali u miru, pri čemu se nije davao blagoslov. To je dokinuto tek Misalom Pavla VI.
c) Završna molitva
Prema Prvom rimskom redu[9], odmah nakon što đakon kaže Ite, missa est, papa poljubi oltar[10] te odlazi u sakristiju u pratnji akolita i subđakona.[11] Time se liturgija završavala. Na Zapadu, od 9. stoljeća, svećenik bi na koncu mise rekao privatnu molitvu galskog podrijetla Placeat tibi i onda poljubio oltar. Ta se molitva zadržala i u prethodnom misalu: „Neka ti bude milo, sveta Trojice, djelo moje službe i podaj, da žrtva, što je, premda nedostojan, prinesoh očima Tvojega veličanstva, bude tebi ugodna, a na mene i na sve, za koje sam je prinio, neka se izlije tvoj blagoslov.“[12] U nekim predtridentskim misalima, kao npr. u Misalu rimske kurije iz 1474. ova molitva dolazi nakon završnog blagoslova.[13]
d) Blagoslov
Prema spomenutom Prvom redu, u postajnoj liturgiji[14] nakon Ite, missa est, papa bi se uputio prema izlazu. Tom prigodom bi ga biskupi zamolili za blagoslov (Iube, domine, benedicere). Isto bi učinili i ostali iz njegove pratnje, a papa bi bih blagoslivljao dok bi išao prema izlazu.[15] Slično su postupali i drugi biskupi u ostalim dijelovima Europe. Kasnije bi papa, jednako kao i biskupi u svojim biskupijama, taj blagoslov davali s oltara, prije nego što bi krenuli prema izlazu. Od 11. st. su i svećenici počeli davati taj završni blagoslov, jer su neki upravo tako razumjeli jednu odredbu pokrajinskog sabora u Orleanu iz 511. godine. To se pokazalo vrlo prikladnim zbog toga, da se vjernici zadrže do konca mise u crkvi. Naime, vjernici koji se nisu pričešćivali, odlazili bi iz crkve odmah nakon embolizma koji slijedi nakon Očenaša. Ovako su ipak čekali da dobiju završni misni blagoslov. Međutim, sve do 12. st. liturgijske knjige ne spominju taj svećenički blagoslov,[16] ali je on vjerojatno još ranije bio uvelike prisutan. Svećenik bi blagoslivljao rukom, ali jednako tako i kaležom, pliticom, ili tjelesnikom. Formule blagoslova bile su različite, npr. Blagoslov Boga svemogućega, sišao nad vas… Ili: U jedinstvu Svetoga Duha blagoslovio vas Otac i Sin. Sadašnja trojstvena formula: Blagoslovio vas svemogući Bog… spominje se privi puta 1260. na sinodi u Albi. Od 13. st. biskupskom blagoslovu prethode i danas prisutni redci: Budi ime Gospodnje blagoslovljeno… Da bi se dodatno razlikovao biskupski od svećeničkog blagoslova, biskup – kao i danas – čini tri puta znak križa.
e) Ivanov prolog („posljednje evanđelje“)
Ivanov prolog oduvijek je u Crkvi bio u velikoj časti. Uskoro se počeo smatrati sredstvom blagoslova. Tako se, na primjer, on čitao prije podjeljivanja bolesničkog pomazanja ili poslije krštenja. Osobito se rado taj tekst čitao ljeti pri blagoslovu za dobro vrijeme (od blagdana Našašća sv. Križa, 3. svibnja, do blagdana Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna).[17] Nadalje, na koncu mise, dok bi išao u sakristiju, biskup bi, blagoslivljajući, molio Ivanov prolog. Preporučivalo se u privatnoj pobožnosti svećenika da ovaj evanđeoski odlomak govore kao zahvalnu molitvu u sakristiji poslije mise. Zanimljivo je da je Ivanov prolog, kao „posljednje evanđelje“, ušao u red mise tek s Misalom Pija V. 1570., a čitao se nakon završnog blagoslova. Tako je bilo sve do 1965.
2. Današnji red
a) Molitva nad narodom
Ova molitva slijedi nakon popričesne molitve. U prva dva izdanja (1970. i 1975.) te u važećem hrvatskom misalu (izdanom prema tipskom izdanju iz 1975.) donose se – na volju – dvadeset i šest molitava nad narodom. U trećem izdanju iz 2002. (neprevedenom na hrvatski) neke su molitve ispuštene, neke dodane, tako da ih sad ima dvadeset i osam. Osim toga, molitve nad narodom dodane su u cijeloj korizmi, s tim da su one u korizmenim nedjeljama obvezatne[18], a preko tjedna ad libitum (na volju). Time se ponovno uvodi drevni rimski običaj blagoslivljanja puka deprekativnom molitvom.
b) Blagoslov
U važećem misalu misa uvijek završava završnim trojstvenim blagoslovom Blagoslovio vas svemogući Bog, Otac i sin i Duh Sveti. Tome završnom blagoslovu može prethoditi spomenuta molitva nad narodom ili pak svečani blagoslov. Za razliku od molitve nad narodom, koje su u trećem licu jednine ili množine, svečani je blagoslov uvijek u drugom licu množine, npr. „Neka vas blagoslovi Gospodin i neka vas čuva.“ Prva dva izdanja misala donose 19 trostrukih svečanih blagoslova i jedan jednostruki a treće izdanje tome dodaje još jedan jednostruki blagoslov za vrijeme „kroz godinu“. I ovdje se nazire rimski mentalitet koji traži jasnoću, koja nije toliko očita u deprekativnoj molitvi nad narodom.[19] Tako u važećem misalu blagoslovna molitva nad narodom se (ipak) zaključuje izričitim blagoslivljanjem (uz znak križa): Blagoslovio vas svemogući Bog… U drevnom rimskoj liturgiji nije bilo tako. To se i danas vidi u bogoslužju Velikoga petka koje se tijekom stoljeća vrlo malo mijenjalo, pa i danas ovo bogoslužje završava deprekativnom molitvom nad narodom bez znaka križa.[20]
c) Idite u miru
U tipskom izdanju i dalje stoji Ite, missa est, dok se u prijevodima govori Idite u miru,[21] onako kako je i Isus otpravljao one kojima je iskazao milost (Mk 5,34; Lk 7,50; 8,48).[22] Opća uredba Rimskog misala napominje: „Ako poslije mise slijedi koji drugi liturgijski čin, izostavljaju se završni obredi, tj. pozdrav, blagoslov i otpust.“ To, na primjer, može biti u slučaju sprovodne mise, kada nakon mise slijede sprovodni obredi ili pak mise na Tijelovo, kada nakon mise slijedi ophod.
Zaključak
U odnosu na prethodni misal važeći misal se vraća izvorima. Tako je dokinuta zaključna svećenikova (privatna) molitva kao i posljednje evanđelje. Ponovno se vrednuje molitva nad narodom te nudi kao mogućnost trostruki blagoslov prije onog završnog. Konačno, Ite, missa est dolazi na koncu, nakon završnog blagoslova.
Prethodno objavljeni dijelovi: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi, deveti, deseti
[1] Za povijesni prikaz usp.: P. BAŠIĆ, Slaviti euharistiju po misalu Pavla VI., Zagreb 1992., 112.-118.; J. A. JUNGMANN, Misarum solemnia, 2, Herder, Wien, Freiburg, Basel, 51962., 529.-576.; M. RIGHETTI, Storia liturgica, 3. La messa, Ancora, Milano, 32005, 534.-541.
[2] De anima, 9, PL 2, 660.
[3] Usp. M. RIGHETTI, Nav. dj., 573.
[4] Koliko je taj blagoslov bio važan za puk vidljivo je iz sljedeće zgode. Papa Vigilije je 545. god. slavio misu u crkvi sv. Cecilije. Upravo kad je završio dijeljenje pričesti, došao je carski legat da ga uhiti i odvede u Bizant. Puk je papu slijedio do broda i tražio da ih on blagoslovi, prije nego ode. Usp. J. A. JUNGMANN, Nav. dj., 531. To podsjeća na onu zgodu kada se Jakov cijelu noć borio s anđelom i ujutro ga nije htio pustiti, dok ga taj isti anđeo ne blagoslovi (usp. Post 32,27).
[5] Usp. Ordo XXII, I, 4, u: Ordines Romani, III, 261.
[6] U klasično doba reklo bi se dimissio (dimettere = otpustiti), ali je u kasnijoj latinštini to sažeto u missa sa značenjem otpust.
[7] Missale Stowe ima formulu: Missa acta est; in pace. Usp. The Stowe Missal, II, (prir. G. F. WARNER), London, 1915., 19.
[8] Tako, na primjer, u staroslavenskom istočnik znači zdenac, žezlo znači štap, a mast znači boja…
[9] Ordo I., Ordines Romani, II., 107.
[10] Poljubac oltaru spominje se u drugim redovima.
[11] U zapadno-sirijskom obredu dok na koncu liturgije ljubi oltar, svećenik govori ovu prelijepu molitvu: „Ostani u miru sveti i božanski žrtveniče! Ne znam hoću li se još jedanput k tebi vratit ili neću. Neka mi Gospodin udijeli da te ugledam u crkvi prvorođenaca u nebu“. Usp. A. JUNGMANN, Nav. dj., 542.
[12] Uz neke manje ispravke prijevod je preuzet iz: D. KNIEWALD (prir.), Rimski misal, Zagreb, 21930., 70.
[13] Usp. Missale Romanum mediolani 1474. (prir. r. LIPPE), London, 1899., 211.
[14] Radi se o bogoslužju koje bi papa slavio u pojedinim rimskim bazilikama, prema točno utvrđenom redu. Te su bazilike, kao postaje, za određene dane naznačene u Grgurovom sakramentaru, kao i u Misalu Pija V.
[15] Tako i danas čini biskup, kada nakon svečanog bogoslužja prolazi između vjernika.
[16] To je po sebi razumljivo jer taj blagoslov dolazi poslije mise, pa se onda u misnim tekstovima ne spominje.
[17] U crkvama njemačkog govornog područja na koncu mise se na selima ljeti i danas, umjesto uobičajenog blagoslova, redovito uzima Wettersegen, to jest blagoslov za povoljno vrijeme, da Bog sačuva ljetinu od tuče i bilo kojeg nevremena.
[18] U Misalu Pija V., kao što je bilo rečeno, u korizmenim nedjeljama uopće nije bilo molitve nad narodom. Spomenimo također da je jedina obvezatna molitva nad narodom u drugom izdanju misala (na kojem se temelji važeći hrvatski misal) ona na koncu liturgije Velikoga petka (kad uopće nema uobičajenoga završnog blagoslova uz znak križa).
[19] Tako, na primjer, prigodom reforme Obrednika pokore, bilo je prijedloga da se – kao mogućnost – uvedu još druge dvije formule odrješenja koje bi bile deprekativne, ali to nije bilo prihvaćeno. Usp. A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), 650., bilješka br. 14. Usp. također Z. PAŽIN, Liturgijska sakramentologija, Đakovo, 2018., 178.-179.
[20] Tako je upravo u bogoslužju Velikog petka do danas ostala sačuvana i sveopće molitva, koja se u misi ponovno uvela tek nakon Drugog vatikanskog sabora.
[21] Tako je u hrvatskom, njemačkom, engleskom, francuskom, španjolskom, portugalskom i poljskom, dok talijanski prijevod zadržava i jedno i drugo: La messa è finita. Andate in pace – Misa je završena. Idite u miru. Usp. Ordinarie della messa in otto lingue, Ancora, Milano, 1990, 48.
[22] Zanimljivo je da u obredu prilagođenom za Indiju nema otpusne formule, jer nije u skladu s indijskom gostoljubivošću nekoga otpustiti sa slavlja. Usp. P. BAŠIĆ, Nav. dj., 114.