Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (12. dio)
Liturgijski kalendar
Već je bilo govora o važećem liturgijskom kalendaru.[1] Sada ćemo podrobnije izložiti, u čemu se sastojala reforma Rimskog kalendara godine 1969.[2] U motu propriju Mysterii Paschalis od 14. veljače 1969., kojim se odobravaju Opća načela o liturgijskoj godini i novi Rimski kalendar, Pavao VI. jasno obrazlaže što se želi postići novim ustrojem Rimskoga kalendara.[3] Odmah na početku naglašava da „slavlje vazmenoga otajstva, kako nas jasno uči II. Vatikanski sabor,[4] zauzima središnje mjesto u kršćanskom bogoslužju“. Tijekom povijesti, podsjeća papa, uvelike se umnožio broj vigilija, blagdana i osmina te slavlja svetaca, što je zasjenilo središnja otajstva otkupljenja.[5] U tome smislu valja ponovno istaknuti značenje nedjelje, što je vidljivo i iz reformi Pija X. i Ivana XXII. Papa posebno ističe reformu Velikoga tjedna za vrijeme Pija XII. Liturgijska godina, ističe papa, prvenstveno treba slaviti otajstva našega otkupljenja koje je ostvario Isus Krist. Međutim, i blagdanima Blažene Djevice Marije i svetaca Crkva naviješta i obnavlja Kristovo vazmeno otajstvo (SC 104). Evo kako su ova načela pretočena u samu reformu Općeg rimskog kalendara.
1. Dan Gospodnji
Nedjelja je najstariji kršćanski blagdan još od vremena apostola koji su se sabirali lomiti kruh „prvoga dana u tjednu“ (Dj 20,7), a bio je i jedini kršćanski blagdan sve do sredine 2. st. To je dan Gospodinova uskrsnuća kojim je on dovršio djelo otkupljenja, to jest vazmeno otajstvo svoje smrti i uskrsnuća. Zato kršćani ponajpače toga dana slave euharistiju u kojoj se otajstveno među vjernicima ostvaruje Kristovo vazmeno otajstvo. Tijekom povijesti se događalo da su neka druga slavlja često znala zasjeniti nedjelju kao prvotan i najvažniji blagdan.[6] Drugi vatikanski sabor je stoga ponovno istaknuo temeljno značenje nedjelje:
Crkva svetkuje vazmeno otajstvo svakog osmog dana, koji se s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. To biva prema apostolskoj predaji koja potječe od samog dana uskrsnuća Kristova. Tog su se dana vjernici dužni sastati zajedno, da slušaju Božju riječ i da sudjelujući kod euharistije obave spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te da zahvaljuje Bogu koji ih „uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu” (1 Pt 1,3). Stoga je nedjelja prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla. Neka joj se druga slavlja, osim doista najznačajnijih, ne pretpostavljaju, jer je ona temelj i jezgra čitave liturgijske godine (SC 106).
Reforma liturgijskog kalendara nakon Drugog vatikanskog sabora upravo je to imala na umu. Samo „najznačajnija“ slavlja danas imaju prednost nad nedjeljom. Svetkovine, kao najviši stupanj slavlja, imaju prednost pred nedjeljama kroz godinu, a to su: Sv. Petar i Pavao, Rođenje Ivana Krstitelja, Uznesenje BDM i Svi Sveti. K tome neke nedjelje imaju posebno značenje: Svetkovina Presvetoga Trojstva, Svetkovina Krista Kralja te Svetkovina svete Obitelji. Osim toga u božićnom vremenu svetkovine Materinstva Blažene Djevice Marije i Bogojavljenje imaju prednost pred nedjeljom. K tome, tri Gospodnja blagdana imaju prednost nad nedjeljama kroz godinu: Svijećnica, Preobraženje Gospodinovo i Uzvišenje Svetoga Križa. Međutim, nedjelje došašća i korizme imaju prednost pred svetkovinama koje se, ako padnu nedjeljom, prebacuju na sljedeći slobodan dan. Tri su moguća slučaja: Bezgrešno začeće BDM, Sv. Josip i Blagovijest. Uz to, u vremenu kroz godinu pojedine vlastite svetkovine imaju prednost nad nedjeljom, kako što su svetkovne glavnog zaštitnika crkve ili mjesta. Dakle, koliko god je to moguće, nastoji se sačuvati nedjelja kao prvotni blagdan.
2. Veliki tjedan
Od 7. stoljeća pa sve do pedesetih godina prošlog stoljeća vazmeno bdjenje – koje se po naravi stvari slavilo u noći između Velike subote i Uskrsa – počelo se slaviti sve ranije, tako da je s Tridentskim misalom bilo određeno da se slavi na Veliku subotu prije podne. Taj je misal nalagao strogi euharistijski post od ponoći pa do pričesti, pa je onda bilo određeno da misa može početi najranije sat vremena prije izlaska sunca, a mora se završiti najkasnije u 13 sati. Zbog toga se i Misa večere Gospodnje na Veliki četvrtak slavila prije podne (nakon koje je bila posveta ulja), kao što se i bogoslužje Velikoga petka moralo slaviti prije podne.[7] Reformu Velikog tjedna proveo je još Pio XII. Najznačajnija je novost da je bogoslužje svetog trodnevlja, konačno, prema drevnoj tradiciji, prebačeno u večernje, odnosno u noćne sate.[8] Pio XII. je još 28. svibnja 1948. imenovao komisiju za liturgijsku reformu koja je radila u potpunoj tajnosti i koja je, unatoč poslovičnoj sporosti rimskih komisija, bila efikasna.[9] Tako već 9. veljače 1951. po papinu nalogu Kongregacija obreda izdaje dekret kojim se ponovno uvodi vazmeno bdjenje, pri čemu se određuje da slavlje treba početi u zgodan večernji sat na Veliku subotu, tako da euharistijsko slavlje započne oko ponoći. Dekretu su dodane i rubrike za ovo slavlje.[10] Ovaj novi red je ponuđen kao mogućnost – prema razboritom sudu mjesnih ordinarija – na probu i samo za tu godinu.[11] Godine 1952. produžena je ova mogućnost još na četiri godine, da bi konačno 16. studenog 1955., zajedno s obnovljenim redom cijelog Velikoga tjedna, bio određen za cijelu Crkvu i ušao u uporabu 1956.[12] Cjelovit hrvatski prijevod pojavio se tek 1967.,[13] uoči nove reforme cijeloga Misala koja se zbila 1970. Još prije toga izdavani su hrvatski prijevodi.[14] Značajna je promjena bila i u slavlju Velikog četvrtka i petka. Do tada se Misa večere Gospodnje slavila na Veliki četvrtak prije podne, nakon čega je slijedio obred posvete ulja. Ovom je reformom Misa večere Gospodnje ponovno postala večernje slavlje, a prije podne je određeno za Misu posvete ulja. Slično se dogodilo i s bogoslužjem Velikoga petka. Ono se do reforme slavilo prije podne, a sada se trebalo slaviti Na Veliki petak iza 15 sati. Iako su se djelomično reformirale i neke rubrike i red ovoga slavlja, ipak je najvažnija promjena upravo satnica ovih slavlja, kako je to i danas.[15]
3. Korizma
U počecima je korizma trajala točno četrdeset dana i to od Prve nedjelje korizme pa do Velikoga četvrtka. Uskoro su dodana još četiri dana počevši od Pepelnice. Iz monaške pobožnosti kasnije su dodane još tri predkorizmene nedjelje: Pedesetnica, Šezdesetnica i Sedamdesetnica. Nadalje, današnja Peta korizmena nedjelja („Gluha“) u prethodnom se misalu nazivala Nedjelja muke – Dominica Passionis, a Cvjetnica jednostavno Cvjetnica, Dominica in palmis. Nakon reforme 1955. Peta se korizmena nedjelja nazivala Dominica I Passionis, a Cvjetnica Dominica II Passionis seu In palmis.
U važećem se kalendaru dokidaju predkorizmene nedjelje, a Šesta nedjelja korizme ima dvostruki naziv: Cvjetnica – Nedjelja muke, Dominica in palmis de passione Domini, kako to stoji u najstarijim izvorima,[16] jer je razumljivo da se Nedjeljom muke naziva Cvjetnica kada se tradicionalno čita (ili pjeva) Muka Gospodnja.[17] Nadalje, u korizmi nema obvezatnih spomendana, nego se oni mogu slaviti samo kao „spomendani u povlašteno vrijeme“ i to tako da se od spomendana uzima samo zborna, a ostale molitve od dana. Da bi se naglasio pokornički značaj korizme prebačeni su neki blagdani i spomendani svetaca.[18] Evo nekoliko primjera:
4. Vazmeno vrijeme
U počecima se Kristovo vazmeno otajstvo slavilo pedeset dana, od nedjelje Uskrsnuća a pa do Pedesetnice – Duhova. Uskoro se uvela vazmena osmina – zbog mistagoških kateheza za novokrštenike, koje su bile od Uskrsa do Bijele nedjelje. Kako su se neki krštavali i na Duhove, uvedena je Duhovska osmina. Razmjerno rano uvedene su pokorničke procesije Male litanije (Prosni dani), tri dana prije Uzašašća te Velike litanije, 25. travnja. Nadalje, uskoro se počeo shvaćati da uskrsno vrijeme u užem smislu završava na Uzašašće i tada se uklanjala uskrsna svijeća iz svetišta. U važećem misalu dokinuta je duhovska osmina, te je jasno rečeno da vazmeno vrijeme traje do Uskrsa do Duhova. Nadalje, Velike i Male litanije su ostavljene na odluku biskupskim konferencijama. U nas su obnovljene.[19]
5. Došašće
U prethodnom misalu kroz cijelo se došašće preko tjedna uzimala isključivo misa od zimskih kvatri.[20] Danas svaki dan došašća ima vlastitu misu s vlastitim misnim molitvama i čitanjima. Posebno se naglašava zadnji tjedan, to jest dani od 17. prosinca uključivo do Božića. Tada se ne mogu slaviti kvatre a spomendani svetaca mogu se slaviti kao spomendani u povlašteno vrijeme, kao što je to i u korizmi. Zbog toga je blagdan sv. Tome Apostola s 21. prosinca prebačen na 3. srpnja.
6. Božićno vrijeme
Božić od davnine ima četiri mise: misu bdjenja, misu polnoćku, misu zornicu i danju misu. Kako u prethodnom misalu nije bilo večernjih misa, božićna misa bdjenja slavila se na Badnjak ujutro. Danas se na Badnjak ujutro slavi misa došašća (zornica), a na Badnjak navečer božićna misa bdjenja, koja se veoma često naziva „mala ponoćka“, jer na nju najčešće dolaze djeca. Nakon toga, kao i prije, slijedi polnoćka, zornica i danja misa.
U prethodnom misalu nedjelja poslije Božića bila je „Nedjelja u božićnoj osmini“, a 1. siječnja je bilo Obrezanje Gospodinovo i osmina Božića. U nedjelju prije Bogojavljenja bio je blagdan Imena Isusova, a u nedjelju iza Bogojavljenja Ime Isusovo. Danas je Blagdan svete Obitelji u nedjelju iza Božića, odnosno 30. prosinca ako je 1. siječnja nedjelja. Nova godina je po drevnom rimskom običaju ponovno Svetkovina svete Bogorodice Marije, dok je nedjelja prije Bogojavljenja „Druga po Božiću“. Ponovno je uveden (neobvezatan) spomendan Imena Isusova i to 3. siječnja.
7. Vrijeme kroz godinu
U prethodnom misalu nedjelje od Bogojavljenja pa do početka korizme nazivale su se nedjelje poslije Bogojavljenja (npr. 1. poslije Bogojavljenja, itd.), a nakon Duhova su se slično brojile nedjelje poslije Duhova, sve do došašća. Danas je prva nedjelja poslije Bogojavljenja Krštenje Gospodinovo, koje se računa kao Prva „nedjelja kroz godinu“. Taj se niz prekida Prve nedjelje korizme, a nakon Duhova, odnosno Presvetog Trojstva taj se niz nastavlja tako da se namiri broj od 34 nedjelje „kroz godinu“. U prethodnom misalu Svetkovina Krista Kralja slavila se posljednje nedjelje u listopadu, a danas se ova svetkovina slavi u nedjelju prije Prve nedjelje došašća, čime se zaključuje vrijeme „kroz godinu“.
8. Svijećnica i Blagovijest
U prethodnom se misalu Svijećnica (2. veljače)[21] nazivala Očišćenje Blažene Djevice Marije, u spomen na njezino obredno očišćenje na koje je ona prema židovskom zakonu bila obvezana četrdeset dana poslije poroda.[22] Novi misal naglašava Isusovu ulogu: on je toga dana prikazan u hramu. Naime, dok su svi židovski prvorođenci bili otkupljivani, Isus je bio prikazan kao žrtva za sve. Zato se danas ovaj blagdan naziva Prikazanje Gospodinovo u hramu. Ovo se ime prvi put pojavljuje u nekim francuskim misalima iz 17. st., a na Istoku je ovaj blagdan poznat kao Susret (misli se na susret svete Obitelji sa starcem Šimunom i proročicom Anom).
U prethodnom se misalu 25. ožujka slavilo Navještenje Blažene Djevice Marije – Blagovijest.[23] Danas se ova svetkovina naziva Navještenje Gospodinovo – Blagovijest, čime se ističe Isusova uloga u spasenju. U slučaju ova dva blagdana vidljivo je da se novim kalendarom žele naglasiti otajstva Kristova života po kojima smo spašeni, tako da je u ovom slučaju čak i Marijina uloga drugotna.
9. Spomeni svetaca
Osnovno je načelo reforme kalendara bilo to da se pojedini svetac po mogućnosti slavi na dan njegove smrti, što odgovara drevnome dies natalis. Htjelo se također pročistiti i obogatiti rimski kalendar. „Pročistiti“ je značilo izbaciti iz kalendara spomendane onih svetaca koji su ili legendarni, ili o njima ništa ne znamo osim imena i napomena da su u nekoj Crkvi bili nekada štovani. Tu, naravno ima izuzetaka. Tako su ostali u kalendaru spomendani sv. Nikole, sv. Jurja, Sv. Cecilije, iako o njima znamo veoma malo.[24] „Obogatiti” je značilo da u kalendar treba uvrstiti neke novije svece, a osobito one iz novokršćanskih zemalja (npr. afrički i japanski mučenici). Tako se došlo do 180 svetaca predloženih za spomendane i blagdane, s time da su mnogi od njih neobvezatni spomendani.[25] „Decentralizirati“ znači ostaviti mjesnim Crkvama da slave one svece koji su na njihovu području važni. Nadalje, dokida se mogućnost da se u istoj misi uzimaju dvije ili više molitava, tako da bi se „pokrilo“ više slavlja koji bi pali istoga dana. U prethodnom misalu najpoznatiji je slučaj da su se na božićnoj misi zornici nakon zborne, darovne i popričesne molitve od mise zornice uzimale odgovarajuće misne molitve i o sv. Anastaziji. Takve mogućnosti danas nema. Prema tome, ako su jednoga dana moguća dva liturgijska slavlja (npr. od dana i od nekoga sveca), onda se može uzeti samo jedan obrazac.
Spomenimo ipak još i ovo. Misal Pija V. imao je oko 200 spomendana svetaca, ali je tome popisu do Drugog vatikanskog sabora dodano još 145 novih. Kao da se u naše vrijeme nešto slično događa. Evo. Od prvog tipskog izdanja 1970. pa do trećeg tipskog izdanja 2002. uvedeno je još 16 neobvezatnih i jedan obvezatni spomendan. Od 2002. pa do 2020. uvedeno je još šest neobvezatnih i jedan obvezatni spomendan. K tome, od 2002. pa do 2020. uvedeno je šest novih blagdana od kojih su prije toga četiri bila obvezatna spomendana: Ćiril i Metod (po Općem kalendaru 14. veljače, a po našem vlastitom 5. srpnja), Katarina Sijenska, 29. travnja; Benedikt, 11. srpnja, te Marija Magdalena, 22. srpnja, a dva su sadašnja blagdana bila neobvezatni spomendani: Terezija od Križa, 9. kolovoza te Brigita, 23. kolovoza. Tako je od 1970. do 2020. uvedeno sveukupno 24 nova spomendana i pet novih blagdana. Spomenimo i ovu poteškoću. Za čak dvadeset obvezatnih spomendana u misalu se donosi kao vlastita samo zborna molitva, dok se druge dvije molitve trebaju uzeti iz zajedničkog slavlja. K tome nije lako dokučiti kriterije po kojima su za neke spomendane donesene sve vlastite molitve, a za neke samo zborna. Na primjer, za spomendan sv. Antuna („sveca svega svijeta“!), te za apostola Njemačke, sv. Bonifacija donosi se samo zborna molitva, dok se u isto vrijeme za sv. Alojzija donose sve tri…[26]
Zaključak
Reforma Rimskog kalendara rađena je na zdravim teološkim osnovama. Tijekom godine Crkva želi prvenstveno slaviti vazmeno otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća, kao i druga Kristova otajstva kojima smo spašeni. Zato je stavljen naglasak na nedjelju, koja kao dan Gospodnji na poseban način u euharistiji ostvaruje Kristovo vazmeno otajstvo. Iz istih se razloga ističu tzv. „jaka vremena“, to jest došašće i božićno vrijeme te korizma i vazmeno vrijeme. Zato se, kada je to god bilo moguće, u obnovljenom rimskom kalendaru daje prednost nedjelji i jakim vremenima, koja više nisu opterećena mnogim slavljima svetaca i njihovih osmina, iako zadnjih godina vidimo porast broja novih spomendana i blagdana. U svakom slučaju, liturgijska slavlja Blažene Djevice Marije i drugih svetih također na svoj način slave Kristovo spasiteljsko djelo koje se ostvarilo u ovim velikanima Crkve. Zaključno možemo reći da i u ovom slučaju Crkva iz svoje riznice iznosi staro i novo.
Prethodno objavljeni dijelovi: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi, deveti, deseti, jedanaesti
[1] Usp. Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije, 148 (2020) 2, 49-53.
[2] Usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 2. L’anno liturgico, Ancora, Milano, 31969.; A. J. CHUPUNGCO (prir.), L’anno liturgico. Anámnesis 6, Marietti, Genova 1988., A. BUGNINI, La riforma liturgica (1948-1975), Edizioni liturgiche, Roma, 1983.; V. ZAGORAC, Krist, Posvetitelj vremena, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.; MARTIRMORT, G. (prir.), La Chiesa in preghiera, 4, La liturgia e il tempo, Queriniana, Brescia 1984.; A. ADAM, Slaviti crkvenu godinu, Sarajevo. 2003. K.-H. BIERITZ, Crkvena godina, KS, Zagreb 2010.
[3] Usp. Apostolsko pismo motu proprio „Slavljenje vazmenog otajstva“ u: Rimski misal, KS, Zagreb, 1980., 42-43.
[4] Usp. SC 102-111.
[5] U prethodnom je misalu bilo 345 različitih spomena svetaca, a 11 blagdana svetaca imalo je čak i svoju osminu: Stjepan, Ivan Apostol, Nevina dječica, Bogojavljenje, Josip (čije je slavlje, osim 19. ožujka, bilo u srijedu 2. tjedna poslije Vazmene osmine), zatim Ivan Krstitelj, Petar i Pavao, Velika Gospa, Mala Gospa, Svi Sveti te Bezgrešno Začeće BDM.
[6] Tako su, na primjer, mnogi blagdani svetaca bili označeni kao duplex, a nedjelje poslije Duhova samo kao semiduplex.
[7] Zanimljivo je kako se u starim rubrikama otkriva da je to u starini ipak bilo poslijepodnevno ili večernje slavlje. U rubrikama je, naime, stajalo da se bogoslužje Velikoga petka započne „dicta nona“, to jest „nakon što se izmoli Deveti čas“, koji se – po naravi stvari – trebao slaviti oko 15 sati. Međutim, svećenik je taj dio časoslova jednostavno izmolio prije podne, tim prije što se i inače preporučivalo da svećenik u korizmi cijeli časoslov osim povečerja izmoli prije podne.
[8] To je omogućeno 6. siječnja 1953. dekretom o Reformi euharistijskog posta i večernjih misa Christus Dominus. Naime, do tada je euharistijski post obvezivao sve pričesnike od ponoći pa do pričesti. Zbog toga je bilo određeno da svaka misa mora završiti najkasnije u 13 sati. Ovim dekretom, međutim, euharistijski se post skraćuje na tri sata prije pričesti, tako da su se mogle uvesti večernje mise. Za vazmeno bdjenje ovaj dekret nije bio toliko važan, jer je bilo određeno da euharistijska služba vazmenog bdjenja ima započeti poslije ponoći.
[9] Usp. A. BUGNINI, Nav. dj., , 21-22.
[10] SACRA CONGREGATIO RITUUM, Decretum de solemni vigilia Paschali instauranda Dominicae Resurrectionis vigiliam ( 9. veljače 1951.), u: AAS 63 (1951) 128.-137.
[11] To jest: „facultative pro hoc anno de locorum Ordinariorum prudenti iudicio instauranda, et ad experimentum“.
[12] Usp. Ordo Hebdomadae Sanctae instauratus. Editio iuxta typicam vaticanam, Ratisbonae, 1956.
[13] Usp. Obnovljeni Obred svete sedmice, Vatikanska tiskara “Polyglotta”, 1967.
[14] Obnovljeni obred Svete sedmice. Hrvatski prijevod prema tipičnom vatikanskom izdanju: „Ordo Hebdomadae sanctae instauratus“, Dubrovnik, 1957. Usp. također: T. ŠAGI, Liturgija uskrsne noći. Hrvatski tekst s kratkim tumačenjem, Rijeka 1957.; R. ŠILIĆ, Uskrsno bdjenje i ostali obredi Velikog tjedna, Sarajevo, 1956. Usporedi moj članak Obnova vazmenog bdjenja u „Vjesniku biskupije đakovačke“ (1952.-1958.) u: Diacovensia 2 (1994) 328.-333.
[15] U jednoj pojedinosti rubrika iz 1955. o satu slavlja vazmenoga bdjenja je bolja od važeće. Tada je, kako smo spomenuli, bilo određeno da se vazmeno bdjenje ima započeti u zgodan sat, tako da euharistijsko slavlje započne oko ponoći. Time se naglašava dramatika i simbolika prijelaza: Isus je prešao iz smrti u život, Crkva iz žalosti u radost, a to simbolizira novi dan – nedjelja koja započinje u ponoć. Današnje rubrike određuju samo da vazmeno bdjenje može započeti tek kada se smrači, a treba završiti prije izlaska sunca. U praksi to redovito bude večernje slavlje koje završava prije ponoći. Ako vjernicima, na primjer, nije problem doći na božićnu misu polnoćku, zašto neki vide poteškoću u tome da vazmeno bdjenje započne kasnije?
[16] Prethodni misal u tome slijedi Grgurov sakramentar br. 286 i 312. Međutim, Gelazijev sakramentar, koji slijedi starije izvore, u broju 329 ima naslov: Dominica in palmas de passione Domini.
[17] Prije nego što je nastala korizma, u Rimu je, vjerojatno već od 3. st., postojao samo vazmeni post u tjednu prije Uskrsa, tako da se nedjelja prije Uskrsa nazivala De Passione, što je onda ostalo i onda kada se ustrojila četrdesetodnevna korizma. Tako je još za Leona Velikoga u 5. st. ova nedjelja bila samo De passione. Kasnije, vjerojatno još prije 7. st., ovoj je nedjelji, po uzoru na jeruzalemsku liturgiju, dodan spomen Kristovog svečanog ulaska u Jeruzalem – Cvjetnica. Usp. Z. PAŽIN, Cvjetnica – Nedjelja muke, u: Crkva u svijetu, 41 (2006), br. 1, 64.-81.; A. NOCENT, La Quaresima, u: A. J. CHUPUNGCO (prir.), Nav. dj.,150.-173., ovdje: 152.-153.
[18] Iako su ove promjene liturgijski bile posve opravdane, ipak se nešto i izgubilo, jer su neki datumi bili snažno utisnuti u kulturu našega naroda. Tako, na primjer, govorilo se da „Sveti Matija led razbija“ (21. veljače), a Grgurovo (po starom kalendaru 12. ožujka) i danas je veoma važan datum u Požegi, kada se slavi oslobođenje od Turaka…
[19] Usp. BISKUPSKA KONFERENCIJA JUGOSLAVIJE, Red euharistijske procesije i bogoslužje kvatri i prosnih dana, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985.
[20] Ulazna je antifona bila „Rosite nebesa odozgo“, latinski „Rorate ceoli desuper“. Zato su u njemačkom govornom području zornica zove „Rorate-Messe“.
[21] Da podsjetimo: ime Svijećnica dolazi odatle, da je starac Šimun za Isusa rekao da je „svjetlost na prosvjetljenje narodâ“ (Lk 2,32).
[22] Budući da se ovaj blagdan smatrao marijanskim, poznat je i naziv „Svitlo Marinje“ a najčešće su upravo toga dana mnoge Marije i Marini slavili (i slave) svoj imendan.
[23] Annuntiatio Beatae Mariae Virginis. Tako je u romanskim jezicima Anuncijata (Annunziata) žensko ime (misli se na blagdan Gospe „Annuntiatae” – Naviještene”).
[24] Istini za volju, ovo troje svetaca izuzetno je važno. Sv. Nikola i Sv. Juraj zbog ekumenskih i kulturoloških razloga, a Sv. Ceciliju je ipak valjalo zadržati kao zaštitnicu crkvene glazbe.
[25] Međutim, svakome je svećeniku slobodno slaviti bilo kojega sveca koji je za određeni dan spomenut u Rimskom martirologiju.
[26] Na njemačkom govornom području to je jednostavno riješeno: u misalu se za svakoga sveca donose sve molitve (preuzete po potrebi iz zajedničkog slavlja), a u lekcionaru se za svaki spomendan donose otisnuta sva čitanja (po potrebi preuzeta iz zajedničkog slavlja), što je za čitača i svećenika puno praktičnije.
