Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (13. dio)
Narodni jezik u bogoslužju
Teško da bi danas netko rekao da postoji neki sveti, posebni jezik, koji bi po sebi bio jedini prikladan za uzvišenu liturgiju, za razliku od običnih, profanih jezika. Pa ipak, danas se osjeća određena nostalgija za prijesaborskom liturgijom i samim tim – kako izgleda – i za latinskim jezikom. Valja međutim odmah istaknuti da prijesaborska katolička liturgija nije nužno bila na latinskom jeziku.
1. Pretpovijest
Židovsko je bogoslužje u počecima bilo na govornom, to jest hebrejskom jeziku, na kojem je nastala i hebrejska Biblija, to jest Stari zavjet osim deuterokanosnih knjiga koje su pisane grčkim jezikom. Kada su Židovi nakon babilonskog sužanjstva prihvatili aramejski jezik, neke su svoje obrede, kao npr. vjenčanje, slavili na tome jeziku.[1] Isus je, naravno, govorio aramejski, iako je očito znao i hebrejski, što je vidljivo iz one zgode kada je u nazaretskoj sinagogi čitao i tumačio odlomak iz Knjige Izaije proroka. Ni on ni apostoli nisu se, očito, opterećivali „svetim“ hebrejskim jezikom, nego su u Palestini propovijedali na aramejskom. Kada se kršćanstvo počelo širiti među Židovima grčkoga jezika i među poganima, apostoli su propovijedali i – očito – slavili euharistiju na tome jeziku. Tako je i cijeli Novi zavjet pisan grčkim, koiné jezikom kojim se govorilo u velikom dijelu Rimskoga carstva. Zanimljivo je da je do nas dospjelo Matejevo evanđelje samo na grčkom jeziku, iako bibličari smatraju da je postojala aramejska jezgra toga evanđelja. Ni tada, očito, apostoli nisu bili opterećeni „svetim“ aramejskim jezikom kojim je govorio Isus. Naviještali su evanđelje i slavili bogoslužje na jeziku koji su njihovi vjernici razumjeli. U tome je smislu ilustrativno ono što Pavao piše Korinćanima, koji su bili očarani onima koji su na molitvenim sastancima govorili nekim tuđim jezicima:
1 Kor, 14,13-19: Stoga tko govori drugim jezikom, neka se moli da može protumačiti. Jer ako se drugim jezikom molim, moj se duh moli, ali um je moj neplodan. Što dakle? Molit ću se duhom, molit ću se i umom; pjevat ću hvalospjeve duhom, ali pjevat ću ih i umom. Jer ako Boga blagoslivljaš duhom, kako će neupućen reći “Amen” na tvoju zahvalnicu? Ne zna što govoriš. Ti doduše lijepo zahvaljuješ, ali se drugi ne izgrađuje. Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima većma nego svi vi. Ali draže mi je u Crkvi reći pet riječi po svojoj pameti, da i druge poučim, negoli deset tisuća riječi drugim jezikom (usp. cijeli odlomak 1 Kor 14,1-33).
Međutim, na Zapadu se početkom 4. stoljeća, pogotovo nakon što su kršćani dobili slobodu, javila poteškoća s grčim jezikom. Naime, u gradovima su mnogi – uz latinski – govorili grčki, ili su ga barem razumjeli.[2] Ostatke grčkog jezika u rimskoj liturgiji nalazimo još u Gelazijevom sakramentaru gdje se ispovijest vjere donosi i na grčkom i na latinskom jeziku.[3] U međuvremenu su se počeli krštavati i ljudi sa sela pagani (mi bismo danas rekli „pogani“)[4], koji nisu znali grčki, tako da je sve manji broj vjernika govorio grčki.[5] I tako se u Rimu od 300. godine liturgija počela prevoditi na latinski, što je dovršeno oko 380. godine.[6] Papa Damaz je dao zadatak sv. Jeronimu da uredi latinski prijevod Biblije, što je bilo važno za liturgiju.[7] Opet se javlja isto pitanje: zašto? Papa Damaz je htio da puk razumije liturgiju, da bi u njoj mogao i sudjelovati. Nije mu palo na pamet da kaže da bi grčki jezik trebao imati prednost, jer je na tome jeziku apostoli propovijedali i jer je tim jezikom pisan Novi zavjet.
Slično se u to vrijeme događalo na Istoku. Nastale su liturgije na sirskom, koptskom i inim istočnim jezicima. Osim toga velika Bizantska crkva nije inzistirala na grčkom jeziku, nego je ona širila svoju liturgiju na slavenskim jezicima. Razlog je isti: da bi ljudi razumjeli navještaj evanđelja i da bi na svome jeziku slavili Boga, baš kao na dan prvih Duhova.
2. Latinski kao liturgijski jezik na Zapadu
I onda se dogodilo nešto što ide izvan spomenutih okvira. Kad je latinski jezik prestao biti govornim jezikom, u liturgiji se zadržao.[8] Međutim, ne samo u liturgiji. Valja imati na umu sljedeće. Sva je kultura više od deset stoljeća bila isključivo na latinskom. On je postao jezikom kulture, znanosti i razumijevanjima među višim slojevima društva. Jezikoslovci znaju da se narodni standardni jezici javljaju puno kasnije. Naime, narodnim se jezicima govorilo, ali se nije pisalo. Nije postojala pisana gramatika, pravopis, rječnik. U većini država Europe se tek s prosvjetiteljstvom standardiziraju narodni jezici, a u Hrvatskoj je to, na primjer, bilo tek sredinom 19. stoljeća s Ilirskim pokretom.
Još je jedan razlog. Europski su se narodi veoma brzo pokrstili, ali se poganski mentalitet u znatnoj mjeri zadržao. S jedne strane su bili redovnici i svećenici koji su bili učeni i koji su govorili „uzvišenim“ jezikom, a s druge strane je bio prosti puk. U isto vrijeme se puk sve više udaljavao od liturgije, koja se klerikalizirala. Klerici su slavili bogoslužje, a narod je mogao samo slušati i promatrati. Tako je ono božansko, ono sveto, ono uzvišeno ostalo izvan domašaja običnoga puka. Konačno, za redovnike se sve donedavno govorilo da pripadaju „savršenijem staležu“. Odvojenost liturgije od puka vidjela se i u uređenju crkvenog prostora: svetište je bilo izdvojeno i odijeljeno od puka. Zato se u srednjem vijeku – kao nadomjestak liturgiji – javljaju pobožnosti (križni put, molitva krunice, molitva Anđeo gospodnji, procesije, litanije, itd.). Dok je bogoslužje bilo na latinskom, pobožnosti su bile isključivo na narodnom jeziku. Osim toga, bogoslužje su slavili svećenici a u pobožnostima su bili aktivni vjernici, često i bez prisutnosti svećenika.[9]
3. Narodni jezik u bogoslužju u Hrvatskoj
Spletom povoljnih povijesnih okolnosti u južnim dijelovima Hrvatske bogoslužje je bilo na staroslavenskom jeziku, koji je tada bio i govorni jezik. Kada staroslavenski prestao biti govorni jezik, puku je ipak bio bliži i razumljiviji od latinskog. Općenito je mišljenje da su začetnici toga bili sveta braća Ćiril i Metoda. Evo samo osnovnih povijesnih podataka.[10]
Bibliografija o životu i djelu svete braće Ćirila i Metoda neiscrpna je. Donosimo samo osnovne naznake njihova života i djela.[11] Ćiril (krsno ime Konstantin)[12] rodio se 826. ili 827. godine u Solunu. Još kao dijete naučio je slavenski jezik (u okolici Soluna bilo je dosta slavenskog življa). Nakon što je stekao visoku naobrazbu dao se zarediti. Izvrsno je vršio profesorsku službu, pa su ga prozvali „Filozof“. Njegov stariji brat Mihael (rođen oko 815. godine), nakon uspješne svjetovne karijere, oko 850. godine postaje monahom i uzima ime Metod. Uskoro ih car Mihael III. šalje u Moravsku, jer je ondašnji knez Rastislav pisao papi: „Naši su se ljudi odrekli poganstva i pridržavaju se kršćanskog zakona, ali mi nemamo takva učitelja koji bi nam našim jezikom pravu kršćansku vjeru objasnio, te da bi se u nas ugledale i druge zemlje. Zato nam pošalji, gospodaru, takva biskupa i učitelja jer od vas se širi na sve strane uvijek dobar zakon.“[13] U tu su misiju otišli Ćiril i Metod, prevevši prethodno sve liturgijske knjige na slavenski jezik[14] glagoljskim pismom.[15] Misija je imala izvanredan uspjeh. Franački se kler tome oštro usprotivio, jer su smatrali da Moravska pripada pod njihovu jurisdikciju. Zbog toga su braća godine 867. pošla u Rim da se opravdaju. Na putu su, u Veneciji, u raspravama oštro istupali protiv tzv. „trojezičnog krivovjerja“, tj. onih koji su smatrali da se u liturgiji mogu koristiti samo tri jezika: hebrejski, grčki i latinski. Papa Hadrijan II. shvatio je važnost misije Svete Braće i dobrohotno ih primio. „Papa je bez imalo oklijevanja odobrio misiju dvojice braće u Velikoj Moravskoj, prihvativši i odobrivši korištenje slavenskog jezika u liturgiji. Slavenske su knjige položene na oltar crkve Santa Maria di Phatmé (Sveta Marija Velika), a liturgija na slavenskom jeziku slavila se u bazilikama Svetog Petra, Svetog Andrije i Svetog Pavla.“[16] U Rimu se Konstantin teško razbolio, obukao monašku odjeću i uzeo ime Ćiril. Umro je 14. veljače 869. i sahranjen je upravo u bazilici Sv. Klementa.
Papa Metoda zaređuje za biskupa i imenuje prvostolnikom srijemskim, u krajevima današnje Ugarske, Srijema i Slavonije. Godine 880. Metod je ponovno u Rimu gdje papa Ivan VIII. ponovno odobrava slavensko bogoslužje i naučavanje. On, naime, u pismu Industriae tuae, upućenom knezu Svatopluku, hvali glagoljicu i slavenske liturgijske knjige na narodnom jeziku i utvrđuje ulogu i službu sv. Metoda:
S pravom odobravamo da hvale – na slavenskom pismu sastavljenu od Konstantina filozofa – koje Bogu dugujemo, odzvanjaju na slavenskom jeziku i zapovijedamo da se na istom jeziku propovijedaju pohvale i djela Isusa, Krista, našega Gospodina. Ni na koji se način ne protivi zdravoj vjeri i nauku, bilo da se pjevaju mise na istom slavenskom jeziku, bilo da se čitaju evanđelja i božanska čitanja Novoga i Staroga zavjeta, dobro prevedena i protumačena te bilo da se pjevaju psalmi u drugim časovima Časoslova. Jer, onaj koji je stvorio tri glavna jezika: hebrejski, grčki i latinski, stvorio je i sve ostale na svoju hvalu i slavu.[17]
Metod je umro 6. travnja 885. Njegovi su učenici bili proganjani, čak prodavani u roblje; tako ih je u Veneciji otkupio neki carigradski službenik i omogućio im da djeluju među južnim Slavenima. Zacijelo je tako glagoljica došla i u Hrvatsku. Svetoj Braći i njihovim učenicima dugujemo prijevod cijeloga Svetog pisma, zbirku crkvenih i državnih zakona i neke otačke spise. Benedikt XVI. zaključuje:
Doista, Ćiril i Metod predstavljaju klasični primjer onoga za što se danas koristi naziv „inkulturacija“: svaki narod mora ucijepiti u svoju kulturu objavljenu poruku i izraziti njezinu spasenjsku istinu vlastitim jezikom.
U Katoličkoj je Crkvi ćirilometodska baština nastavila živjeti jedino u Hrvatskoj, gdje je u mnogim crkvama u hrvatskom priobalju i na otocima, sve do Drugoga vatikanskog sabora postojalo staroslavensko bogoslužje, što tijekom povijesti nije bilo lako očuvati. Nakon što je u vrijeme kneza Trpimira (845.-864.) osnovana hrvatska biskupija sa sjedištem u Ninu, na Splitskim je saborima 925. i 1060. odlučeno da se splitskom biskupu prizna prvenstvo u Crkvi na području cijele Hrvatske (bila je to politička cijena pripajanja dalmatinskih gradova novonastaloj kraljevini Hrvatskoj).[18] Ipak, staroslavensko se bogoslužje što običajem, što predmnijevanim dopuštenjem, održalo u kontinuitetu. Tako papa Inocent IV. 29. ožujka 1248. dopušta senjskome biskupu Filipu uporabu liturgijskih knjiga pisanih glagoljicom na narodnom jeziku:
Predana nam tvoja molba sadržavala je da je u Slavoniji posebno pismo (jezik), za koje tvrde klerici one zemlje da ga imadu od sv. Jeronima, pa ga rabe kada obavljaju sveto bogoslužje. Da bi ti njima postao istovjetan i da se prilagodiš običaju zemlje, u kojoj jesi biskupom, zatražio si u nas dopuštenje, da obavljaš sveto bogoslužje u tom pismenu. Mi dakle na umu imajući, slovo stvari, a ne stvar slovu da je podložna, zatraženu ti ovim listom dozvolu podjeljujemo, i to u onim krajevima gdje vlada gore spomenuti običaj, samo da se smisao (nauka) ne bi povrijedila razlikom u pismu (jeziku). Dano u Lyonu, 29. ožujka 1248. godine.[19]
Kasnije Benedikt XIV. konstitucijom Ex pastorali munere od 15. kolovoza 1754. potvrđuje staroslavensko bogoslužje i liturgijske knjige pisane glagoljicom.[20] Leon XIII. u poznatoj enciklici Grande munus hvali apostolski rad sv. Ćirila i Metoda[21] a Pio XI. u apostolskom pismu Quod Sanctum Cyrillum Svetu Braću naziva „sinovima Istoka, bizantske domovine, grčkog podrijetla, po svojoj misiji Rimljanima, po apostolskim plodovima Slavenima“.[22] Papa Ivan Pavao II. apostolskim je pismom Egregiae virtutis 31. prosinca 1980. proglasio Ćirila i Metoda suzaštitnicima Europe (uz sv. Benedikta).[23] Zaključno, glagoljica je prisutna u nas uz obalu i po otocima od vremena narodne dinastije pa sve do 19. stoljeća, a staroslavenski jezik hrvatske redakcije u bogoslužju sve do reforme Drugog Vatikanskog sabora.
4. Pitanje narodnog jezika u bogoslužju na Drugom vatikanskom saboru
Na saboru se također raspravljalo o mogućnosti slavljenja mise na narodnom jeziku. Kurijalni su kardinali htjeli da narodni jezik bude samo u „katekumenskoj misi“, tj. u službi riječi u sklopu mise.[24] Štoviše bili su spremni radije dopustiti narodni jezik u časoslov negoli u cijeloj misi, dok su se biskupi-pastoralci zalagali za uvođenje narodnoga jezika u cjelokupnom bogoslužju.[25] To su na osobit način promicali biskupi njemačkog govornog područja, kojima je u njihovom argumentiranju dobro došla glagoljaška tradicija u Hrvatskoj. Splitski nadbiskup Franić je 29. listopada 1962. na saboru govorio o tisućljetnoj tradiciji staroslavenskog bogoslužja, što je pobudilo veliku pozornost,[26] kao i sličan istup Dragutina Kniewalda.[27] Rezultat toga je bio da je šibenski biskup Arnerić 12. studenoga 1962. pred koncilskim ocima slavio misu na staroslavenskom jeziku,[28] što je za dobar dio saborskih otaca bila potpuna novina. Liturgijska konstitucija (SC) 1963. govori o potrebi čuvanja latinskog jezika u liturgiji, te tek kao mogućnost navodi da se neki dijelovi slave i na narodnom jeziku.[29] Međutim, već 1967. uveden je narodni jezik u cijelo bogoslužje, pa su se i novi Red mise (1969.) i novi Misal (1970.) odmah prevodili na narodnim jezik diljem svijeta. Napomenimo da OURM u broju 11 navodi ovu odluku Tridentskog sabora: „Iako misa sadrži bogatu pouku za vjerni puk, ipak se ocima nije činilo korisnim da se ona nesmetano slavi na narodnome jeziku.“ Dakle, Tridentski sabor nije bio protiv narodnog jezika u liturgiji, nego je samo smatrao kako u tome trenutku to neće biti korisno.
Temeljni razlog za uvođenje narodnog jezika jest vidimo u SC 26:
Liturgijski čini nisu privatni čini: oni su slavlje Crkve koja je „otajstvo jedinstva“ – sveti puk pod biskupima okupljen i uređen. Stoga ti čini pripadaju čitavome Tijelu Crkve te ga očituju i na nj se odnose: ali pojedine njegove udove dosežu na različit način, prema raznolikosti staleža, službi i djelatnog učešća.
Ako puk ne razumije što se moli, onda i ne sudjeluje. Osnovni smisao liturgije i jest u tome da svi s razumijevanjem sudjeluju. Tako je to bilo prvih stoljeća dokle god su grčki i latinski bili govorni jezici. Nema dakle govora da bi bili „sveti“ samo oni jezici koji su bili na Isusovom križu (hebrejski, grčki i latinski) te da bi se samo na njima smjelo slaviti bogoslužje. U počecima se slavila liturgija isključivo na govornom jeziku: u Palestini na aramejskom, u Rimskom carstvu na grčkom i kasnije na latinskom, u Hrvatskoj na (puku razumljivom) staroslavenskom jeziku hrvatske redakcije.[30]
Možemo stoga mirno zaključiti sljedeće: onaj tko se danas zalaže za narodni jezik u bogoslužju zapravo je konzervativan, jer se zalaže za praksu prve Crkve. Naprotiv, onaj tko se zauzima za (mrtvi) latinski jezik u bogoslužju bio bi modernista, jer je ta praksa došla puno kasnije. Sabor je jasno rekao da vjernici imaju pravo sudjelovati u bogoslužju, kako je to od početaka i bilo, a osnovni je preduvjet za to razumljiv, narodni jezik. Zato je, u redovitim slučajevima, nepotrebno i štetno slaviti misu na puku nerazumljivom jeziku.
Prethodno objavljeni dijelovi: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi, deveti, deseti, jedanaesti, dvanaesti
[1] Kao što je poznato, danas su Židovi u Izraelu oživili stari hebrejski jezik, pa je onda razumljivo da je za židovske vjernike hebrejski jezik ostao dominantan, jer je, konačno, židovstvo nacionalna vjera, za razliku od svih ostalih svjetskih religija.
[2] To uopće ne mora biti čudno. Na primjer, prije Drugog svjetskog rata velik dio građana Osijeka razumio je ili govorio tri jezika: hrvatski, njemački i mađarski…
[3] Usp. L. C. MOHLBERG (prir.) Liber sacramentarum Romanae Aecclesiae ordinis anni circuli (Sacramentarium Gelasianum), Herder, Roma, 19813, br. 311-312.
[4] Upozorimo da riječ poganin u Novom zavjetu označava ne-Židova, a danas riječ „poganin“ označava nekrštenu osobu, pripadnika animističkih religija. To je vidljivo i u latinskom. Populus, grčki laos označava Božji (izvorno židovski) narod, dok gentes, grčki etnos označava ne-Židove. Međutim, riječ paganus (pagus = selo) izvorno označava jednostavno čovjeka sa sela koji još nije postao kršćaninom. Na hrvatskom nema te razlike pa se, kako za gentes tako i za pagani, kaže pogani.
[5] To se sve više počelo očitovati nakon što je car Konstantin podijelio Rimsko carstvo na Zapadno i Istočno. Tako je na Istoku prevladao grčki, a na Zapadu sve više latinski.
[6] U Sjevernoj Africi se još puno ranije slavila liturgija samo na latinskom.
[7] Jeronim je preveo Sveto pismo na pučki latinski (a ne na klasični latinski kojim je na primjer pisao Ciceron). Zato je taj prijevod kasnije i nazvan Vulgata, od lat. vulgus, što znači narod. I iz ovoga je vidljiva nakana da biblijska čitanja kao i cijela liturgija bude puku razumljiva.
[8] Isto se dogodilo na Istoku. U bogoslužju s zadržani jezici koji su u međuvremenu zastarjeli, kao na primjer staroslavenski.
[9] U tome je smislu nezaboravna Tadijanovićeva pjesma pod naslovom Moja baka blagoslivlje žita.
[10] Usp. Z. PAŽIN – K. VIŠATICKI, Vlastiti misal Đakovačke i Srijemske biskupije, Đakovo, 2013., 168.-175.
[11] Usp. J. BRATULIĆ (preveo i protumačio), Žitja Konstantina Ćirila i Metodija i druga vrela, KS. Zagreb, 1992.; J. L TANDARIĆ, Hrvatsko-glagoljska liturgijska književnost. Rasprave i prinosi, KS – Provincijalat Franjevaca trećoredaca, Zagreb, 1993.; F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, KS, Zagreb, 1988., str. 26.-27. 51.-52 (s bibliografijom); M. GRGIĆ, Ćiril i Metod, u: LILS, str.191; BENEDIKT XVI., Kateheza o Ćirilu i Metodu na općoj audijenciji 17. lipnja 2009., vidi: http://www.vatican.va/holy_father/benedict_xvi/audiences/2009/documents/hf_ben-xvi_aud_20090617_hr.html
[12] Običaj je bio da monaško ime – grčki Kyrillos ima isto početno slovo kao i krsno – Konstantin.
[13] Žitija 14, str. 69. Rastislavov poziv ima, naravno, i političku pozadinu. Franački su vladari preko svojih (latinskih) misionara htjeli imati politički utjecaj u Moravskoj. Zato se knez okreće moćnom Bizantu.
[14] U istočnoj je Crkvi od početka bio običaj da se liturgija slavi na narodnom jeziku.
[15] Općenito se drži da su to pismo iznašla upravo Sveta Braća.
[16] BENEDIKT XVI., Kateheza na općoj audijenciji 17. lipnja 2009…
[17] Naš prijevod. Za latinski tekst usp. PL 126,904-906; Radovi Staroslavenskog instituta u Zagrebu, knjiga 4, Zagreb, 1960., str. 72.-73; Magna Moraviae Fontes Historici, t. III, Brno 1969., str. 197.-208. Za cjelovit latinski tekst vidi: J. J. STROSSMAYER, Okružnica, u: GBBS, 9 (1881.), str. 25.-53, ovdje: 42-43. Dio teksta dostupan u Enciklici Grande munus Leona XIII., kao i u: F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 1, KS, Zagreb, 1988., str. 51. Valja spomenuti vrijedno djelo gdje su sabrani dokumenti o povijesti glagoljaštva: L. JELIĆ, Fontes historici liturgiae glagolitico-fromanae, Vegliae (Krk), 1906.
[18] Usp. BARIČEVIĆ – ZELIĆ – DUDA, Snagom Duha, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1994., 89-90. Tako 10. zaključak Splitskog sabora (sinode) 925. veli da se ne smije zarediti za bilo koji stupanj svetoga reda onaj tko bi u bogoslužju upotrebljavao isključivo slavenski, osim ako bi bila oskudica svećenika. Na tome „osim“ temeljio se kroz dugo vremena opstanak slavenskoga bogoslužja, koje, dakle, nije bilo izrijekom zabranjeno. Usp. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 1, KS, Zagreb, 1993., 84.-85.
[19] Prijevod prema: S. RITIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, sa osobitim obzirom na hrvatsku. 1. sveska od 863-1248, Zagreb, 1910., str. 216.-217.
[20] Usp. J. FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskog lekcionara, KS Zagreb, 1975., str.122.-123.
[21] Usp. LEON XIII., Enciklika Grande munus, od 30. rujna 1880. Vidi: Leonis XIII „Acta“, vol. II, str. 125.-137. Enciklika je objavljena i u Glasniku biskupije Bosanske i Srijemske 8 (1880.), br. 20, str. 163.-167. Usp. još; Enciklika Grande munus; Dokumenti o sv. Ćirilu i Metodu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1985.
[22] AAS, 19 (1927.), 93.-96.
[23] AAS, 73(1981.), 258.-262. Zanimljivo je da u kripti bazilike Sv. Petra u Rimu postoji kapela posvećena trojici zaštitnika Europe: Benediktu, Ćirilu i Metodu.
[24] Tako kardinal Larrona. Usp. Narodni jezik u misi?, Glas Koncila, I., 2, 11. listopada 1962., str. 15.
[25] Usp. Vijesti s koncila., Glas Koncila, I., 6, 7. studenoga 1962, str. 21-22. Čak su se i “konzervativni” benediktinci zalagali za narodni jezik. Usp. Koncilske rasprave o liturgiji, I., 5, 31. listopada 1962., str. 7-10.
[26] Usp. Razgovor sa splitskim biskupom. Glas Koncila, I., 7, 14. studenog 1962., str. 13-18.
[27] Nakon enciklike Ivana XXIII. Veterum sapientia u kojem se snažno naglašava očuvanje latinskog jezika u bogoslužju, naš liturgičar Kniewald, član liturgijske komisije, pred pripravnom komisijom upozorava na vjekovnu (od Rima dopuštenu) tradiciju narodnog jezika u bogoslužju u Hrvatskoj. Usp. korijena Objave i hrvatske baštine. Nepoznati „incident“ hrvatskog teologa izmijenio sudbinu Koncila, Glas Koncila, XII., 12, 10. lipnja 1973., str. 6.
[28] Glagoljica u bazilici sv. Petra (Intervju s krčkim biskupom Zazinovićem), Glas Koncila, I., 8, 21. studenoga 1962., str. 12-15. Naravno, misu je slavio biskup Arnerić pred ostalim saborskim ocima, jer u ono vrijeme nije bilo koncelebracije (osim kod prezbiterskog ređenja).
[29] SC 36 § 1: „U latinski obredima treba – uz obdržavanje povlastica posebnoga prava – sačuvati uporabu latinskoga jezika.“ § 2: „Budući pak da u misi, u dijeljenju sakramenata i u drugim dijelovima liturgije može biti za puk nerijetko veoma korisna uporaba narodnoga jezika, valja mu dati šire mjesto, ponajprije u čitanjima i upozorenjima te u nekim molitvama i pjesmama.“
[30] Spomenimo kao zanimljivost da papa Benedikt XVI u apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis od 22. veljače 2007. govori da bi u internacionalnim veleslavljima (kada vjernici ne govore istim jezikom) bilo dobro misne molitve uzeti na latinskom, koji je drevni jezik bogoslužja Rimske crkve. Ovdje je, čito, riječ o posebnim slučajevima. Usp. BENEDIKT XVI., Sacramentum caritatis, Dokumenti 146, KS Zagreb 2008.
