Euharistijsko slavlje prema Misalu iz 1962. i Misalu iz 2002. (14. dio)
Zaključni osvrt
Kompleksno je pitanje, zašto se određeni broj iskrenih i dobronamjernih vjernika priklanja misi slavljenoj prema prethodnom misalu. Neki teolozi nastoje pokazati i dokazati da je prethodni misal bolji i prikladniji od novoga te da novi misal naprasno i nasilno prekida rimsku liturgijsku predaju.[1] Naravno, treba poštovati takva mišljenja, kao što treba imati poštovanja za one vjernike koji se okupljaju oko „tradicionalne“ mise jer oni to čine, uvjeren sam, iz duboke pobožnosti, a ne iz potrebe za polemikom. Poštujući dakle one koji tako misle i osjećaju, evo sažetka onoga o čemu je do sada bilo govora.
1. Crkva ima pravo i dužnost uređivati svoje bogoslužje
Crkveni su oci tijekom prvih stoljeća naučavali da liturgijska predaja Crkve (budući da je nema u Novom zavjetu) potječe izravno od apostola, te da je zato i ona temelj naše vjere i takvo je vjerovanje dugo bilo prisutno u Crkvi.[2] To, naravno, ne stoji. Liturgijski su se obredi razvijali tijekom stoljeća, čuvajući, naravno, temeljnu apostolsku predaju. Kako god bilo, za neke je vjernike liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora ipak bila prenagla i šokantna, jer ona, po njihovu mišljenju, naprasno prekida s neprekinutom (apostolskom) liturgijskom predajom. Međutim – historia magistra vitae – takvih je „šokantnih“ promjena bilo puno tijekom povijesti Crkve. Pomislimo samo na onaj trenutak, kada se nakon aramejskog jezika – kojim je Isus propovijedao i na kojem je ustanovio euharistiju! – počelo propovijedati i slaviti liturgiju na „poganskom“ grčkom jeziku!
Nadalje, u prva dva stoljeća molitve su se u euharistijskom slavlju improvizirale. Tako sv. Justin 150. godine svjedoči da je euharistija imala određenu strukturu, ali je predstojnik „upućivao Bogu molitve i zahvale iz dna duše“, dakle, improvizirajući. Kasnije, kako to svjedoči sv. Augustin i onodobni pokrajinski sabori, euharistijsko se slavlje kodificiralo i polako nestaje liturgijske improvizacije. Velika promjena! Zamislimo samo kako je za mnoge vjernike Rima iz onih viših slojeva koji su bili vični grčkom jeziku bio veliki šok, kada je za pape Damaza uvedena liturgija na „prostom“ latinskom jeziku. Nadalje, kako su se mogli osjećati oni kršćani koji su preživjeli mučeništvo, kada su vidjeli kako nakon 313. godine u kršćansku liturgiju i liturgijsku odjeću ulaze mnogi elementi iz ceremonijala rimskog carskog dvora. Zacijelo se velikom promjenom doživjela i reforma Grgura Velikog koji je – praktički – dokinuo sveopću molitvu. Tridentska je reforma također donijela velike novine. U misal su uvrštene precizne i opširne Rubricae generales,[3], uvedeno je podizanje kaleža te dodano Posljednje evanđelje. Nisu beznačajne ni promjene u vremenu Pija X. na početku 20. stoljeća, a svakako je prije Drugog vatikanskog sabora najveća promjena bila reforma Velikoga tjedna iz 1956. za vrijeme Pija XII. Konačno, za puk su se najvažnije promjene dogodile 1965., dakle, prije važećeg misala, kada je uveden narodni jezik, a oltar okrenut prema puku. Osim toga, valja imati na umu da su se u krilu Katoličke Crkve – uz rimsku liturgiju – od samih početaka razvijale i druge nerimske liturgije, od kojih i danas neke postoje, kao što su to ambrozijanska i hispanska, te da je, uz latinski jezik u istoj rimskoj liturgiji, u Hrvatskoj od samih početaka pa sve do Drugog vatikanskog sabora bio u uporabi narodni jezik.
Ukratko, prijesaborski misal nije nastao isključivo na osnovu apostolske predaje, nego je on rezultat rasta i razvoja tijekom stoljeća te uvjetovan konkretnim povijesnim okolnostima koje nisu nužno vezane uz kvalitetu samih liturgijskih tekstova i obreda. Bogoslužje crkve se tijekom stoljeća neprestano razvijalo, što je za Crkvu i razumljivo i naravno. Podsjetimo: Tridentski je sabor jasno rekao da Crkva ima pravo određivati i uređivati obrede svete mise.[4] Drugim riječima, liturgijska reforma Drugog vatikanskog sabora tek je jedna od mnogih reformi koje su obilježile razvoj rimske liturgije.
2. Temeljna postavka liturgijske reforme Drugo vatikanskog sabora
a) Predaja i predaje
Tijekom stoljeća izgledalo je da je svaki dio mise jednako važan i nedodirljiv. U misi su se dodavali novi obredi (kao npr. podizanje kaleža u Misalu Pija V.), ali se tijekom dugih stoljeća praktički ništa nije izbacivalo, iz bojazni da se ne okrnji „apostolska“ baština. Sabor, međutim, jasno razlikuje Predaju (Traditio) od predajâ (traditiones). Predaja je jedna, apostolska, štoviše božanska i ona je nepromjenjiva (npr. navještaj Božje riječi u misi). S druge strane, predaje su oni običaji koji se mogu mijenjati, ako se smatra da više nisu prikladni, jer su oni po sebi izraz određenog povijesnog razvoja, kao što je, na primjer, specifična liturgijska odjeća ili kao što je u krštenju djece dokinuto davanje soli, iako taj običaj nedvojbeno potječe čak iz 5. stoljeća. Sabor to ovako razlaže:
„Liturgija se naime sastoji od nepromjenjivog dijela koji je božanski ustanovljen i od promjenjivih dijelova koji se tijekom vremena mogu ili čak moraju mijenjati, ako su se u njih uvukle pojedinosti koje manje odgovaraju izvornoj naravi same liturgije ili su postale manje prikladne.“ (SC 21)
Polazeći od toga načela dokinuto je, na primjer, Posljednje evanđelje i uveden je narodni jezik, kako je to i bilo od samih početaka.
b) Sudjelovanje vjernika u bogoslužju
Sabor jasno govori da je svekoliko bogoslužje, pa tako i euharistija, slavlje cijeloga naroda, cijele Crkve, s time da se u samom bogoslužju razlikuju pojedine službe.
„Liturgijski čini nisu privatni čini: oni su slavlje Crkve koja je ‘otajstvo jedinstva’ – sveti puk pod biskupima okupljen i uređen. Stoga ti čini pripadaju čitavome Tijelu Crkve te ga očituju i na nj se odnose: ali pojedine njegove udove dosežu na različit način, prema raznolikosti staleža, službi i djelatnog učešća.“ (SC 26).
Nauk je jasan. Ne radi se o tome da bi samo svećenik vršio bogoslužje, dok bi puk tek pratio i slušao. U isto vrijeme se razlikuju službe. Svi sudjeluju, ali svatko na svoj način. Zato je površno i posve krivo vjerovati da netko više sudjeluje u misi, ukoliko ima neku određenu službu (npr. čitač). Nažalost, u euharistijskom slavlju u crkvama njemačkog govornog područja događa se da koji put laici – protivno propisima i samoj naravi liturgije – preuzimaju službe koje su pridržane zaređenom službeniku (npr. homilija). Time se pokazuje nerazumijevanje liturgije. Nije sudjelovanje u izvanjskom djelovanju, nego u duhovnoj žrtvi, gdje svaki vjernik svoj život, svoje nastojanje oko dobra, svoje nošenje križa, svoje nastojanje oko vršenja Božje volje u euharistijskom slavlju sjedinjuje s Kristovom žrtvom i time prinosi sama sebe. To mirno može činiti bez ikakvog izvanjskog sudjelovanja u liturgijskim ceremonijama. U tome smislu Sabor jasno naučava:
„Opće svećeništvo vjernika i ministerijalno ili hijerarhijsko svećeništvo, premda se među sobom razlikuju bitno a ne samo po stupnju, ipak su u međusobnom odnosu; jer jedno i drugo imaju na svoj poseban način dio u Kristovom svećeništvu. Ministerijalni svećenik, svetom vlašću koju ima, odgaja svećenički narod i upravlja njime, izvršuje euharistijsku žrtvu u Kristovoj osobi i prinosi je Bogu u ime cijelog naroda; vjernici pak snagom svoga kraljevskog svećeništva, sudjeluju u prinošenju Euharistije i vrše ga u primanju sakramenata, u molitvi i zahvaljivanju, svjedočanstvom svetog života, samozatajom i djelotvornom ljubavi.“ (LG 10)
Dakle, Sabor jasno kaže da bogoslužje pripada cijelom narodu Božjem, ali u samoj liturgiji svako sudjeluje u skladu sa svojom službom. Laik sudjeluje kao laik, prezbiter kao prezbiter, čitač kao čitač, pobožni puk prikazuje svoju duhovnu žrtvu, a u isto vrijeme svatko sudjeluje: i prezbiter i čitač i „obični“ vjernik, baš kao što u jednom simfonijskom orkestru svatko svira samo svoju dionicu. Napomenimo da to nije nikakva novina. O tome govore i prastari tekstovi, poput Rimskog kanona koji je govorio o vjernicima: „oni ti prinose ovu žrtvu“, a bi tek kasnije bilo dodano: „Za njih ti prinose i oni ti prinose“… Slično tome, u mnogim se drevnim darovnim i popričesnim molitvama govori u „mi“ obliku: „prinosimo ti“, „slavili smo tvoja otajstva“ i sl.
Nasuprot toga, u obredu prema prethodnom misalu vjernici nisu sudjelovali. Kao prvo, nisu razumjeli latinske molitve. Drugo, svećenik je većinu molitva govorio tiho. Treće, neke dijelove koje bi po sebi trebao govoriti puk, govorio je svećenik. Nadalje, puk je de facto bio isključen iz pričesti, jer se u rubrikama govorilo ako ima pričesnika… pri čemu bi se uzimao umetnuti obred pričesti bolesnika. Vjernici su za vrijeme takve mise pjevali ili molili krunicu, do te mjere da bi ih na početku mise svećenik znao poticati: „Pod ovom svetom misom izmolit ćete…“, da bi nakon podizanje rekao: „Nadalje ćete pod ovom svetom misom izmoliti…“ Ako doslovno shvatimo onu crkvenu zapovijed „Slušaj pobožno svetu misu…“, vjernici ni to nisu mogli, jer, nisu mogli čuti što svećenik govori.
3. Novo i staro
Vijeće za provedbu konstitucije o svetom bogoslužju, koje je priređivalo nove liturgijske knjige provodilo je to prema onome što određuje SC 50:
„Neka se obredi pojednostave, zgodno zadržavajući njihovu bit, neka se ispusti ono što se tijekom vremena podvostručilo ili bez velike koristi dodalo; neka se opet, koliko bude zgodno i potrebno, prema davnom otačkom pravilu uspostavi ono što je tijekom nesklonih vremena propalo.“
Liturgijska se reforma, dakle, htjela vratiti izvorima. Tražila se bit određenog obreda, a trebalo je ispustiti ono što se tijekom vremena podvostručilo. Pogledajmo, što je novo dodano? Praktički ništa. Narodni jezik? Postojao je. Znak mira? Postojao je. Molitva vjernika? Postojala je. Svećenik okrenut prema puku? I to. Sudjelovanje puka u bogoslužju, u skladu sa svojim stupnjem? Redovita pričest? Pričest pod objema prilikama? Sve je to postojalo od samih početaka. Nadalje, postojale su u počecima neke službe koje su tek kasnije postale formalne, da bi se u ovoj reformi obnovile u svom izvornom smislu, kao, na primjer lektorat i akolitat. Nadalje, u reformi molitvenih tekstova uvijek se posezalo za izvorima koji su stariji od onih izvora na kojima se temelji prethodni misal. Valja imati na pameti da u važećem misalu ima veoma malo novosastavljenih tekstova.
Međutim, reforma se također htjela prilagoditi današnjem vremenu:
„Budući da se tijekom vremena u obrede sakramenata i blagoslovina uvuklo ponešto što u naše doba manje jasno pokazuju njihovu narav i svrhu, potrebno je štošta prilagoditi potrebama našeg vremena“ (SC 62).
Tako, na primjer, u misi je smanjen broj poklecanja i znakova križa (pogotovo nad posvećenim prilikama), još ranije je dokinut strogi euharistijski post od ponoći do pričesti (1953. g.), uvedene su večernje mise, pojednostavljena liturgijska odjeća i sl. Naravno, o svemu ovome se može raspravljati i sve je to podložno i kritikama i promjenama. Sabor dalje govori da obredi trebaju biti takvi, da ih vjernici lako razumiju, bez posebnih razjašnjenja, jer liturgijski znak treba biti po sebi razumljiv:
„Neka se obredi odlikuju plemenitom jednostavnošću, neka budu kratki i jasni, neka izbjegavaju suvišna ponavljanja i neka budu prilagođeni shvaćanju vjernika tako da im općenito ne treba mnogo razjašnjenja“ (SC 34).
Evo na koncu sažetka reforme reda mise.
Uvodni obredi. U prethodnom su misalu ovi obredi došli iz privatne pobožnosti svećenika i on ih je molio s poslužiteljem ali ne i s pukom. U važećem redu obred je pojednostavljen: nakon liturgijskog pozdrava cijela zajednica se pripravlja na slavlje molitvom za oprost grijeha.
Molitveni obrasci. Sve su misne molitve (zborna, darovna, predslovljem popričesna) brižljivo pripravljene i prerađene (u preko 90% slučajeva) iz drevnih liturgijskih vrela.
Služba riječi. Najveće bogatstvo obnovljenog misala je bogata služba riječi: tijekom određenoga vremena na misi se vjernicima navijesti gotovo 90% Svetoga pisma, što u prethodnom misalu nije bio slučaj. Prisjetimo se: prirodno mjesto Svetoga pisma jest liturgija, odnosno smisao Božje riječi sadržane u Svetome pismu jest prvenstveno u tome, da se ona u bogoslužju puku navijesti.
Priprava darova. Ovaj dio mise najviše se vratio svojim izvorima, kada su vjernici iz svoje kuća donosili misne darove. Htjelo se svakako izbjeći da ovaj dio mise ima žrtveni karakter. Zato se za ovaj dio mise izbjegava naziv prikazanje.
Euharistijska služba. Gotovo petnaest stoljeća u rimskoj je liturgiji bila samo jedna euharistijska molitva (sa svojim inačicama, odnosno umetcima). Bio je to Rimski kanon. Uvođenje novih euharistijskih molitava bila je doista velika novina. Međutim, u zapadnim nerimskim te u istočnim liturgijama oduvijek je bilo više euharistijskih molitava, tako da su nove euharistijske molitve svakako obogaćenje.
Pričest. Pričest je ponovno uvrštena u red mise i vjernici su se počeli češće pričešćivati, kako što je to bilo u prvim stoljećima. Za to zasluge idu još Piju X. s početka 20. st. Pričest pod obje prilike i pričest na ruku običaj je koji je postojao od samih početaka.
Zaključni obredi. Završetak mise je logičan. Uvodi se kao mogućnost trostruki svečani blagoslov te molitve nad narodom.
Zaključimo. Reforma Rimskog misala poslije Drugog vatikanskog sabora s jedne je strane poštovala drevnu i prvotnu Predaju, a s druge je strane prilagođavala različite predaje sadašnjem trenutku hoda Crkve. Tako važeći misal doista donosi „novo i staro“. Rimski je misal naime živo tijelo koje – na temeljima apostolske predaje – neprestano raste i razvija se u tijelu Crkve, da bi svako euharistijsko slavlje bilo ono što uistinu i jest: svadbena gozba Jaganjčeva i ostvarivanje vazmenoga otajstva Kristove smrti i uskrsnuća u kojem vjernici djelatno sudjeluju.
Prethodno objavljeni dijelovi: prvi, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi, osmi, deveti, deseti, jedanaesti, dvanaesti, trinaesti
[1] Usp. K. Gamber, Reforma rimske liturgije. Povijesna pozadina i problematika, Zagreb, 2019. Zanimljivo je da se kao nakladnik navodi Društvo za promicanje tradicionalne mise „Benedictus“ iz Zagreba.
[2] Tako Bazilije Veliki: „Među naucima i navještajima što se očuvaše u Crkvi, jedne imamo iz pisane poduke, druge preuzesmo, prenesene u otajstvu, iz apostolske Predaje… Mi se naime ne zadovoljavamo onim što navedoše Apostol i Evanđelje, već i prije i poslije posvećenja govorimo i druge riječi, uzete iz nezabilježene nauke, i od velika značenja za otajstvo.“ (Bazilije Veliki, Duh Sveti, 27,66, Makarska 1978., 118.). Slično govori i Augustin: „Et si quisquam in hac re auctoritatem divinam quaerat, quamquam quod universa tenet Ecclesia, nec conciliis institutum, sed semper retentum est, nonnisi auctoritate apostolica traditum rectissime creditur.“ (Augustin, De baptismo contra donatistos, IV, 24,31 = PL 43,174).
[3] Kao što je bilo rečeno, Misal Pija V. gotovo u cijelosti preuzima Misal po Zakonu Rimskog dvora iz 1474. Međutim, u tome misalu iz 1474. Rubricae generles su rudimentarne: zauzimaju samo stranicu i pol. Usp. Ordo missalis secundum consuetudinem romanae curiae. Missale Romanum mediolani (ed. R. LIPPE), 1474, London, 1899., 196-97.
[4] Usp. H. Denzinger – P. Hünermann, Zbrka sažetaka vjerovanja i definicija i izjava o vjeri i ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 1738-1759.
